Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj:P-533/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆP iz [adresa], NP br. 5B, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sandri Đurin odvjetnici iz Nove Gradiške, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica br. 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 30. prosinca 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom a u nenazočnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 22. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

I Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 6. stavak 1.Ugovora o kreditu broj 215350 sklopljenog dana 06. ožujka 2008. godine između tužitelja ĆP iz [adresa], NP br. 5B, OIB [osobni identifikacijski broj] i Volksbank d.d. Zagreb kao pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica br. 4, OIB 87939104217, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (slovima: petstokunainulalipa), naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica br. 4, OIB 87939104217 da tužitelju ĆP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati

- novčani iznos od 169,59 € - 1.277,74 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 14% godišnje koja teče od 11.03.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica br. 4, OIB 87939104217 da tužitelju ĆP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 203,78€ zajedno sa zz. kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja 22. siječnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj je tužbom od 2.9.2025.utužio tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb) kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora: 215350 od dana 06. ožujka 2008. godine, a temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u visini od 25.088,23 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. Tužitelj je svoju ugovornu obvezu otplate kredita u cijelosti izvršio dana 01. ožujka 2015. godine.

U točki 6. st. 1. Ugovora o kreditu prednik tuženika je kao bankar ugradio odredbu o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,10 % od iznosa odobrenog kredita i naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. Iz Prometa kartice po kreditu broj 215350 razvidno je da je naknada naplaćena iz iznosa odobrenog kredita dana 10. ožujka 2008. godine. Temeljem ove ugovorne odredbe prednik tuženika je tužitelju obračunao i naplatio iznos od 1.277,74 kn dana 10. ožujka 2008. godine (1,10% je iznosilo 275,97 CHF, po tečaju na dan 10.03.2008. – 4,629994) Tužitelj sa prednikom tuženika nije pojedinačno pregovarao o odredbama članaka 6. Ugovora o kreditu, već je tužitelj prihvatio ponudu od strane prednika tuženika (jer u suprotnom mu kredit ne bi bio niti odobren/isplaćen), a koji Ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen od strane prednika tuženika. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu niti je imao mogućnosti pregovarati o postotku naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita (što mu nije niti objašnjeno na što se odnosi obzirom da je prednik tuženika pod točkom 6.3. Ugovora o kreditu posebno naplatio naknadu za vođenje računa za otplatu kredita). Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. (NN 96/2003) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba čl. 296 st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se tuženiku obratio svojim zahtjevom od 13. svibnja 2024. godine za dostavu dokumentacije o visini naplate naknada te predložila i očitovanje tuženika o mogućnosti rješavanja spora mirnim putem odnosno da se sklopi izvansudska nagodba. Tuženik u svojem očitovanju od 17. svibnja 2024. godine pozvao se na brojne propise kao razlog odbijanja dostavljanja podataka, a o mogućnosti mirnog rješenja spora se uopće nije niti izjasnio, odnosno svi navodi koje je tuženik istakao očito su upravljeni radi onemogućavanja tužitelj u ostvarivanju svojih prava. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda pred kojim je tužba podnesena iz razloga jer su stranke sporazumno utvrdile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu u čl. 11 točka 4 Ugovora o kreditu broj 215350 od 6.3.2008. a koja odredba je temeljem čl. 70 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91- 89/2014) dopuštena ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. Tuženik dostavlja odluku VSRH Gr 1 238/12-2 od 2.4.2012. u kojoj je odlučeno da stranke imaju pravo u skladu s odredbom čl. 70 st. 2 ZPP-a ugovoriti mjesnu nadležnost suda koji je mjesno nadležan prema toj odredbi.

Tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda. Tuženik prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja jer je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom dana 19. 8. 2025. pa tuženik prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“). Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine. U čl. 1111. st. 1. istog Zakona navodi se da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema navedenom, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja. Dakle, o tog trenutka stjecatelj je dužan vratiti ono što je stekao, a osiromašeni ima pravo zahtijevati vraćanje onoga što je stjecatelj stekao. Takav pravni stav o početku tijeka zastarijevanja kondikcijskih zahtjeva desetljećima je dijelila i naša sudska praksa. Tako je i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske (Dalje: VSRH) konzistentno tijekom desetljeća zauzimao stajalište da dospjelost stečenog bez osnove nastupa u trenutku stjecanja, a od kada je imovina stjecatelja povećana. Zastarni rok u vezi navedenog je opći zastarni rok od 5 godina od dana stjecanja, a s obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2.9.2025., osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina od dana kad je tuženik stekao uplatu predmetnog iznosa naknade od strane tužitelja. Tuženik se ovim putem očituje na pogrešno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: Pravno mišljenje VSRH) održane 30. siječnja 2020 (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti; - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 6. 1. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10%. Po tuženiku odredba u Ugovoru je jasno postavljena i smještena na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Da je odredba o naknadi za obradu i administraciju kredita jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio Ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.

Tužitelj da nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je pokušao dokazati da se radilo o formuliranom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svi ugovori o potrošačkom kreditu koje tuženik sklapa ili je sklopio s korisnikom kredita, prilagođeni su individualnim okolnostima tog korisnika.

Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknada za obradu i osiguranje kredita te s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu. Ističe da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu.

Tužitelj je, nakon što je pročitao ugovor i upoznao se s njegovim uvjetima, imao potpunu mogućnost odlučiti hoće li sklopiti ugovor ili od njega odustati.

Sudska praksa podržava navode koje je iznio tuženik. (Županijski sud u Splitu, broj Gž-1215/2020 od 24. 2. 2021.)

Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva te se protivi osnovu a ne i visini tužbenog zahtjeva te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i obveže tužitelja na plaćanje prouzročenih parničnih troškova tuženiku. Protivi se provođenju predloženog financijskog vještačenja.

3. Vezano za prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu – Stalne službe u Novoj Gradiški sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja iz podneska od 8.12.2025.

Sukladno čl. 49. st.1. i čl. 50. st.1. Zakona o zaštiti potrošača te u čijem čl. 1a su stipulirane i odredbe koje su u skladu sa aktom Europske unije tj. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. godine o ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja o nepoštenim odredbama, vezana je praksa suda EU (spojeni predmeti C- 240/98 do C-244/98) i utvrđena je obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti utvrde nepoštenost odredbi bez obzira radi li se materijalnim ili postupovnim odredbama. Citiranom odlukom Sud je zaključio kako se prorogacijska klauzula o potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke tj. Da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača: vezano za opisanu sudsku praksu suda EU, u čl. 19.st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je kako u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudom gdje potrošač ima prebivalište.

Po pitanju prigovora zastare ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022. godine Su-IV-33/2022-2 za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću presude koja će se donijeti u ovom predmetu i kojom će se odlučiti o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe 6.1., a ovakav stav su zauzeli brojni sudovi u identičnim predmetima pa tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

U odnosu na navode tuženika da su ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu potpuno jasne, lako razumljive i uočljive pa da stoga ne bi bila podložna testu nepoštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ističe se slijedeće. Da su navedene odredbe, same po sebi, uočljive i samo gramatički razumljive, međutim, to ne znači da su poštene. To iz razloga što tužitelju kao korisniku kredita nisu bili prezentirani troškovi koje tuženik ima u vezi obrade kreditnog zahtjeva i njegova odobravanja, niti zašto je iznos ulazne naknade u korelaciji s iznosom kredita koji se traži, a niti da je bilo jasno po kojem tečaju će se ta naknada obračunavati. Sama činjenica da je trošak ulazne naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kojima je odobren viši iznos kredita plaćaju veći iznos ulazne naknade, ukazuje na to da se tom naknadom ne pokrivaju stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi i odobravanju kreditnog zahtjeva, pri čemu su sve te radnje neminovno u opisu radnog mjesta odgovarajućih radnika banke, a koji za taj rad nisu plaćeni prema ostvarenom broju odobrenih kredita.

Zbog svega toga tužitelj zaključuje da su troškovi koji su na opisani način prebačeni na korisnika kredita, ugovaranjem ulazne naknade, nerazmjerni njihovoj stvarnoj visini. Prema odredbi čl. 1021. ZOO-a, koja uređuje ugovor o kreditu, tuženik kao banka nema pravo na naplatu ulazne i izlazne naknade o korisnika kredita, slijedom čega proizlazi da su navedene odredbe ništetne uslijed protivnosti prisilnoj normi. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda dana 5. studenog 2020. je da ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu iz odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

Da bi se utvrdio opravdanost ovog troška, sud je u obvezi prilikom ocjene da li su sporne odredbe poštene, uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmotriti pitanje da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo.

Značajna neravnoteža može proizlaziti i iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. S obzirom da sporne odredbe ne sadrže konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za trošak zaključenja ugovora, a ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, da nisu moguće niti razmjerni u odnosu na visinu u kojoj bi stvarno nastali, da tuženik u odgovoru na tužbu niti ne predlaže izvođenje ikakvih dokaza u tom pravcu niti ih dostavlja u spis, tuženik, ničim ne dokazuje visinu i opravdanost tih troškova. Teret dokaza je na tuženiku. Kako se ne radi o samorazumljivim troškovima i na tužitelja je spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima, ta je okolnost utjecale na pravni položaj tužitelja i stvorile značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik odnosno tipskom ugovoru te da tužitelju nije niti omogućeno da o ovim odredbama ugovora pregovara to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da su te odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu čl. 96. i čl.102. ZZP/07, čl. 3-4., čl.269., čl.272. i čl. 323. ZOO-a te Direktive.

Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odgovoru na tužbu tuženik niti ne osporava činjenicu da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ista je bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj jer se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03). Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a). Predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

Sporna odredba Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne jednokratne naknade (za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva), a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu. To proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023-2 u kojoj odluci je zaključio da Direktivu 2008/48 te točku I. Priloga I toj Direktivi treba tumačiti na način „da ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca, obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani sa predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču, a konkretno je naplaćena ustezanjem glavnice kredita što priznaje i sam tuženik.

U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a). Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i osiguranje kredita, do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem sporne odredbe Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

Navedena odredba čl. 6 st. 1 Ugovora o kreditu od 3. ožujka2008. sklopljena između stranaka je nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03). Tuženik je taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora ujedno platiti i zatezne kamate od dana stjecanja navedenih naknada (čl. 1115. ZOO-a). Ugovorna odredba da ''korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita …'' sama po sebi ne znači da je tuženik uistinu u konkretnom slučaju obavijestio tužitelja o sadržaju predmetne Tarife naknada u poslovima kreditiranja građana. U Ugovoru o kreditu uopće ne navodi na koji je to način korisnik kredita upoznat ''s uvjetima kredita'', kada tuženik ne predlaže saslušanje konkretnog radnika banke koji bi moguće iskazivao da li je i na koji način izvršena ova ugovorna odredba, slijedom čega tužitelja opći uvjeti, u smislu odredbe čl. 295. st. 5. ZOO-a, nisu mogli niti obvezivati.

Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio je na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen ranije, to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je jedini pravilan zaključak da je sporni članak Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba. Zbog navedenog utvrđena je ništetnost spornog čl. 6 st. 1 Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren trošak jednokratne naknade kako je to navedeno u točki I izreke presude a koja naknada je naplaćena prilikom korištenja kredita.

4. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka proveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu broj 215350 od 6.3.2008., u prometnu karticu po kreditu broj 215350, u dopis punomoćnice tužitelja tuženiku od 13.5.2024., u odgovor tužene od 17.5.2024., u odgovor na tužbu, u iskaz saslušanog tužitelja ĆP.

5. Temeljem tako provedenih dokaza a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 35/91., 53/91., 91/92., 53/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14.,70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25) dalje ZPP-a sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

6. Tužitelj ČP iskazao je da je 2008. digao kredit za kupovinu automobila koji je kupio u Auto salonu u Zagrebu, a kredit je podigao u tadašnjoj Volksbank koja je poslije otišla u Sberbank, pa Nova Hrvatska banka a sada je to Hrvatska poštanska banka d.d.. Papire za podizanje kredita je predao djelatniku Auto salona a isti je sve sredio u banci i njemu je na potpisivanje predao pismeni primjerak ugovora o kreditu. Isti je pročitao, razumio ga je koliko je mogao obzirom da je završio srednju ugostiteljsku školu te ne poznaje sve izraze vezano uz bankarstvo. Vidio je da je određena naknada za obradu kredita no nije znao koliko ista iznosi kada je dobio kredit. Auto je kupovao za osobne potrebe radi odlaska na posao. Nije imao kontakt sa djelatnikom banke a imao je povjerenje u djelatnika Auto salona koji je uredno predao njegov zahtjev za kredit u banku i od djelatnika salona je preuzeo pismeni ugovor koji je on otišao ovjeriti kod javnog bilježnika. Nakon toga su sredstva kredita prebačena direktno na Auto salon. U ugovoru je bilo navedeno da je naknada u iznosu od 1,10% od iznosa kredita te da se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, bilo je naznaka još i drugih naknada na koje nije obraćao pažnju.

Prilikom uručenja pismenog ugovora o kreditu nije dobio nikakvu drugu dokumentaciju banke. Dobio je plan otplate kredita a nije dobio opće uvjete poslovanja banke ili tablice o visini naknada za bankarsko poslovanje. Nije imao kontakta sa djelatnikom banke niti je bankarski službenik njega kontaktirao prilikom dobivanja kredita i nije mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora jer je u Auto salon dostavljen pismeni ugovor o kreditu koji je mogao prihvatiti ili ne. Auto mu je trebao i bila mu je važna samo visina mjesečne rate koju njegova primanja mogu podnijeti radi uredne otplate kredita. Iz sadržaja ugovora nije mogao zaključiti na što se odnose troškovi obrade kredita i kako se formira ta naknada i zašto u tom postotku. Ne zna što je efektivna kamatna stopa. U vrijeme dizanja kredita i kasnije nije imao nikakav obrt niti tvrtku na svom imenu već je sve vrijeme bio zaposlen kao konobar u Zagrebu u pivnici Medvedgrad. Prilikom čitanja ugovora nije imao izbora biti ili ne biti zadovoljan odredbama istoga jer mu je automobil trebao i morao je prihvatiti uvjete pod kojim se kredit daje. Nije tražio izmjene nikakvih odredbi ugovora niti je imao kontakt sa djelatnikom banke i za to nije imao nikakvu mogućnost jer je ugovor o kreditu dobio u auto kući i djelatnik auto kuće je za njega kao klijenta sredio dobivanje tog kredita prilikom kupovine automobila. Nije tražio nikakvo pojašnjenje pojedinih odredbi ugovora od djelatnika auto salona i smatra da mu on to nije ni mogao pojasniti.

7. Izvršen je uvid u dopis punomoćnice tužiteljice od 13.5.2024. ( str. 25 spisa) koja je od tužene zatražila podatak o iznosu naknade za obradu kredita tzv. ulazne naknade i datum sa kojim je ista naplaćena a na koji zahtjev je tužena odbila dati podatke o visini naplaćene naknade pozivajući se na bankarsku tajnu odnosno na sva obrazloženja iz svog podneska od 17. svibnja 2024. pa je visina zatraženog tužbenog zahtjeva postavljena na način da je izračunata visina od 1,10% od realiziranog kredita od 25.088,23 CHF koja naknada je u vrijeme realizacije iznosila 1.277,74kn koji su naplaćeni 10.3. 2008. a što je sve razvidno iz priložene prometne kartice po kreditu za predmetni ugovor o kreditu. (str. 12 spisa). Protuvrijednost navedenog iznosa u kunama iznosi utuženih 169,59€.

Punomoćnica tužitelja je obrazložila visinu zatraženog iznosa u tužbenom zahtjevu od 169,59€/1.277,74kn a koji iznos je obrazložen na ročištu. Ulazna naknada za obradu kredita je naplaćena pri realizaciji kredita sa danom 10.3.2008., prema tečaju HNB iznos od 166,58 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize 4,511472 od 1.277,74kn a što iznosi 169,59€.

Iz prometne kartice po kreditu (str. 12 spisa) je razvidno da je od iznosa odobrenog kredita po ovoj naknadi ustegnut iznos od 169,59€/1.277,74kn a koji iznos se i potražuje tužbenim zahtjevom iz tužbe a koji iznos čini visinu od 1,10% od realiziranog kredita od 25.088,23CHF koji je naplaćen korisniku kredita u vrijeme realizacije kredita.

8. Iz prometne kartice po kreditu broj 215350 je vidljivo koji su troškovi naplaćeni od strane davatelja kredita od iznosa odobrenog kredita korisniku kredita ĆP. U prometnim karticama po kreditu pravnog prednika Hrvatske poštanske banke d.d. ulazna naknada nije posebno naznačena već su u trenutku realizacije kredita korisniku kredita naplaćena tri različita iznosa a koje naknade su i naznačene u ugovoru o kreditu u odredbi čl. 6 pod rednim brojevima 1., 2. i 3. time da se pod rednim brojem 6 -1 navodi naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita dok je pod rednim brojem 6-2 naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva a pod rednim brojem 6- 3 naknada za vođenje računa za otplatu kredita.

Sud u cijelosti prihvaća utuženi iznos iz tužbenog zahtjeva a koji je dobiven na način da je izračunat postotak od 1,10% od realiziranog kredita u CHF a koji iznos je naplaćen u kunama a sve prema srednjem tečaju za devize HNB u vrijeme naplate naknade.

9. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba članka 6. stavak 1. ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 215350 radi kupovine automobila, sklopljenoga dana 6. ožujka 2008., između tužitelja kao korisnika kredita i Volksbank d.d. pravnog prednika tužene a kojom je odredbom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00kn na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita a koja naknada je naplaćena u iznosu od 169,59€ / 1.277,74kn sa 10.3.2008. i na koju se zakonska zatezna kamata potražuje od 11.3.2008. (str. 12 spisa).

10. Nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) i pravnog prednika tuženika kao kreditora realiziran namjenski kredit za kupovinu novog automobila u iznosu od 25.088,23 CHF, da je u članku 6. stavka 1. Ugovora o kreditu navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita a kako je to navedeno u prethodnom odlomku i koji iznos naknade 169,59€ / 1.277,74kn je prilikom korištenja kredita odbijen od odobrenog kredita tužitelju.

11. Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud je ocijenio da postoji mjesna nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški pred kojim je podnesena tužba a imajući u vidu odredbe čl.1. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju(.N.N. br.102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015.g. te dodani čl.19.L. st.1. Zakona kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Tim zakonskim izmjenama u naš pravni sustav inkorporirane su odredbe Uredbe EU br.1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12.12.2012.g. u kojoj Uredbi je u čl.18.st.1. propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, ili, neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil. Na opisani način zakonom, odnosno pravom EU je propisana izberiva nadležnost, između ostalog i prema mjestu gdje potrošač ima prebivalište. U čl.19. L. st.4. toč.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da se od odredbe iz st.1. Zakona može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora. Navedeni ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju(.N.N. br.102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015.g. primjenjuje se na sve ugovore o kreditu. Identično je propisano i čl.19. Uredbe EU br.1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12.12.2012.g. Kada su u pitanju potrošački ugovori, a predmetni kreditni odnos između stranaka to je, tada je zakonom, odnosno pravom EU propisana izberiva mjesna nadležnost prema sjedištu druge ugovorne strane ili prebivalištu potrošača, a od te propisane izberive nadležnosti se može odstupiti samo sporazumom koji se postigne nakon pokretanja spora. Kako je klauzula o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu u protivnosti sa odredbama javnog prava (kogentnim odredbama o nadležnosti iz Zakona o potrošačkom kreditiranju i Uredbe EU br.1215/2012) to ista više ne može izazivati pravne posljedice. Navedeno pravno shvaćanje o mjesnoj nadležnosti u skladu sa čl.19.L. Zakona o potrošačkom kreditiranju zauzeo je ŽS u Zadru u odluci br.Gž- 535/19-2, ali i Vrhovni sud RH u rješenju br.Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.g. Ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti također je ugovorena prema unaprijed formuliranom obrascu pripremljenom od strane tuženika, a sukladno čl.49. Zakona o zaštiti potrošača(u kojemu su implementirane smjernice 99/13 EEZ o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora) nepoštena je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena kada bi se uzelo sjedište banke takva bi odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka (ŽS u Rijeci u odlukama br.Gž-1318/2019-2 i Gž-2066/2017-2 te ŽS u Splitu u odluci br.Gž-1550/2019-2 i br.Gž-2171/2019-2).

Mjesna nadležnost ovog suda postoji sukladno čl.19. L. st.4. toč.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom odredbom je propisana univerzalna mjesna nadležnost nezavisno od toga radi li se o ugovorima o kreditu sa međunarodnim obilježjem ili ne.

12. Među strankama je sporno je li odredba članka 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj ugovora 215350 od 6. ožujka 2008. ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o toj odredbi članka 6. st. 1. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 169,59€ sa zateznim kamatama od 11.3.2008. do isplate.

13. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

14. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

15. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

16. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu Ugovora o kreditu (str. 4-10 spisa), nespornog priznanja tuženika o visini naplaćene naknade sa 10.3.2008. za obradu kreditnog zahtjeva u utuženom iznosu i iskaza tužitelja ĆP, odredba članka 6. st.1. Ugovora o kreditu po ocijeni suda je nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

17. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik na način da je u članku 6. st. 1. određena naknada za obradu zahtjeva jednokratno 1,10% od iznosa kredita bez navođenja o kojim troškovima i naknadama se točno radi kreditor je na taj način bez ikakve suglasnosti korisnika kredita istog doveo u neravnopravni položaj jer se isti obvezuje platiti sve naknade i troškove bez navođenja na što se isti odnose. Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 169,59€ obuhvaća naknadu za obradu kredita koja se plaća kreditoru kod odobrenja kredita, time da se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu koji navodi da je poslove oko dobivanja kredita za njega u banci obavio djelatnik auto salona u Zagrebu koji mu je i predao pismeni ugovor o kreditu i on nije niti bio u banci vezano za dobivanje kredita već je samo potrebnu dokumentaciju za kredit predao djelatniku auto salona. Dobiveni ugovor o kreditu je letimično pročitao prije potpisivanja jer je ugovor bio unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati na sadržaj istoga. Pročitao je da postoji ulazna naknada no nije znao koliko ista iznosi kada je dobio kredit. Iz navedenog je vidljivo da ne stoje navodi tužene strane da je tužitelj bio upoznat s odredbom kojom se određuje naknada za obradu kredita i tužena svoje tvrdnje nije ničim dokazala.

Uzimajući u obzir iskaz saslušanog tužitelja koja navodi da mu nitko nije objašnjavao koliko iznosi naknada za obradu kredita od strane djelatnika banke jer je sve poslove oko dobivanja kredita obavio djelatnik auto salona gdje je kupovao automobil vidljivo je da nisu točne tvrdnje tuženika da je djelatnik banke objasnio tužitelju na što se odnosi ulazna naknada.

Na svakoj strani je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasni na što se s obzirom na odredbu članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi.

Prema navodu tuženika naknada iz čl. 6. stavka 1. Ugovora, a kako to tvrdi tužena se odnosila na obradu kreditnog zahtjeva pokrivene usluge i troškove koji se spominju, troškove rada, administrativne troškove i amortizaciju, materijalne troškove i troškove za nebankarske usluge, troškove provizija i naknada, poreza i drugih administrativnih davanja.

Navedene naknade nisu tužitelju ni na bilo koji način spomenute niti objašnjene koliko će iste iznositi i zbog čega, a pogotovo u konkretnom slučaju gdje je tužitelj dobio već gotov pismeni ugovor o kreditu u auto salonu gdje je kupovao automobil prilikom potpisivanja istog i prije ovjere kod javnog bilježnika.

Iz navedene odredbe čije se utvrđenje ništetnom traži nije vidljivo koliki je iznos naknade za obradu kredita, jer je naveden postotak od realiziranog kredita. Sudu nije poznato za obavljanje kojih bankarskih usluga je naplaćena naknada po kreditu u utuženom iznosu, a visinu naknade zasigurno nije nitko niti objašnjavano tužiteljici kao korisnici kredita prilikom podizanja kredita a obzirom da je poslove oko dobivanja kredita umjesto tužitelja za njega obavio djelatnik auto kuće u kojoj je kupovao automobil a što je očito bila praksa navedene auto salona u Zagrebu. Nejasno je u konkretnom slučaju koje su to naknade za obavljanje bankarskih usluga i kojih, a koje su naplaćene tužitelju kao korisniku kredita, kao i to kako i kada ih je prezentirao tuženik korisniku kredita, ovdje tužitelju, na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da mu je ista jednokratno naplaćena prilikom realizacije kredita za kupovinu automobila.

18. Sud smatra da je odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorio naknadu za obradu kredita a čija visina po tuženiku nije sporna a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna.

Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja sa 10.3.2008. naplatio iznos od 169,59€/1.277,74kn, to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno protuvrijednost eura (169,59 eura - prema fiksnom tečaju - 7,53450 kuna za jedan euro) s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od 11.3.2008. do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

19. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 11.3.2008. do isplate odlučeno je na temelju zakonskih odredbi a kako je to navedeno u točki 2 izreke presude.

20. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 6.st.1. Ugovora o kreditu od 6.3. 2008., sklopljenog između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

21. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., DP i UP, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Ć, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

22. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu od 6.3.2008. sadržaja kako je navedeno u izreci presude te zahtjeva za isplatom novčanog iznosa od 169,59€ sa zakonskom zateznom kamatom od 11.3.2008. do isplate.

Naplaćena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva po predmetnom kreditu s danom 10.3.2008. te je iznosila 169,59€/1.277,74kn.

23. Sporno je među strankama je li odredba čl. 6 st. 1 Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita nepoštena a slijedom istog i ništetna. Nije sporna visina naplaćene naknade već osnova po tuženiku.

24. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio.

Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. stavka 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača.

Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

25. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja ĆP, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 6.3. 2008.

Poklonjena je vjera iskazu saslušanog tužitelja koji je iskazao da nije bio u banci niti je imao kontakt sa bankarskim službenikom tuženika te mu nitko nije objašnjavao na što se točno odnosi trošak naknade za obradu kredita i zašto iznosi baš toliko koliko je ista naknada iznosila. Nije mogao utjecati na iznos naknade za obradu kredita niti je znao koliki je iznos naknade za obradu kredita koji mu je odbijen od podignutog iznosa kredita..

Iz navedenog proizlazi da je banka sačinila pismeni ugovor o kreditu sukladno svojim uvjetima te je isti dostavila Auto kući u [adresa] koji je ugovor uručio tužitelju koji nije mogao utjecati na bilo koju odredbu predmetnog ugovora o kreditu pa tako i odredbe o ugovorenoj naknadi iz točke 6.1. Ugovora. Naknada za obradu kredita bila je u sklopu ugovora o kredita, i prilikom pregovaranja i potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo ni spomena o naknadi za obradu kredita, niti na što se ista odnosi i koliko iznosi. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na sve naknade navedene u čl. 6. st. 1 do 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknade i troškove za obradu kreditnog zahtjeva a prema odluci tuženika.

Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

26. Tužitelj je dokazaao da je potrošač te da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dobivena sredstva koristio isključivo za potrošačke svrhe za kupovinu automobila.

Tužitelj je isti ugovor sklopio kao fizička osoba kao korisnik kredita a odredbom čl. 5 st. 1 točka 15 Zakona o zaštiti potrošača potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušanog tužitelja koji je iskazao da je kredit podigao upravo za kupovinu automobila kojeg je koristio u privatne svrhe te da je u vrijeme podizanja i otplate kredita bio zaposlen kao konobar u pivnici i nije bio privatnik, niti vlasnik obrta niti trgovačkog društva.

27. Sud smatra da je odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

28. Ugovorena obveza plaćanja svih naknada i troškova kako je to navedeno u Ugovoru u odredbi 6. stavka 1 Ugovora o kreditu, a bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi bez naznake bilo kakvog kriterija za visinu iste naknade i troškova, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba nije transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o čak i o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravnog prednika tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

29. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu tuženik je tužitelju sa 10.3.2008. naplatio iznos od 1.277,74kn/169,59€ a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženiku.

Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekućom od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 11.3.2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

30. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 169,59€.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu 25 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 8.12.2025. u iznosu 25 bodova (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 16.12.2025. u iznosu 6,25 bodova (Tbr. 9. točka 5. Tarife), trošak pristupa na ročište od 30.12.2025. u iznosu 25 bodova (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 22.1.2026. u iznosu 12,50 bodova (Tbr. 9. točka 3. Tarife), a što zbrojeno daje iznos od 187,50eura a obzirom na 93,75 boda po cijeni od 2,00eura. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 6,64 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 6,64 eura pa ukupan trošak tužitelja iznosi 203,78 eura koji trošak je tužena dužna platiti tužitelju. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su mu i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 22.1.2026. do isplate.

U Novoj Gradiški 22. siječnja 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana objave iste na E oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370 ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. Odvj. Sandra Đurin

2. Odvj. Jurica Barbarić