REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-591/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Brlečić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Brlečić & partneri j.t.d. Varaždin, protiv tuženika INDEX PROMOCIJA d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 37b, OIB: 37502434016, zastupanog po punomoćnici Vanji Jurić, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: Pn-28/2023-51 od 4. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Djelomično se prihvaća, a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana žalba tužitelja te se preinačuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: Pn- 28/2023-51 od 4. ožujka 2024. tako da sada glasi:

„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati ukupan iznos od 8.000,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 2. prosinca 2020. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu do ukupno zatraženih 13.272,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate – tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.652,09 eura, u roku od 15 dana."

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove žalbe u iznosu od 491,67 eura, u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.272,28 eura / 100.000,00 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate (točka I. izreke), te su tuženiku dosuđeni parnični troškovi u iznosu od 3.066,96 eura (točka II. izreke).

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), prvenstveno u pogledu ocjene prvostupanjskog suda da su na strani tuženika ostvareni eskulpacijski razlozi iz članka 21. stavka 4. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj: 59/04, 84/11 i 81/13, dalje: ZM), i to sadržajno oni iz alineje 2. i 3. toga stavka. Postojanje eskulpacijskih razloga da tuženik nije dokazao, a ocjena prvostupanjskog suda o tome da je proturječna s obrazloženjem pobijane presude i sa sadržajem provedenih dokaza. Navodi da je tuženik objavio sporne novinske članke u senzacionalističke svrhe, a ne u interesu javnosti, da je pritom objavljeno, odnosno preneseno mnoštvo neistinitih i neprovjerenih činjenica koje su ocrnile i povrijedile pravo osobnosti tužitelja, koji nije javna osoba, te da tuženik prilikom objave nije postupao u skladu s novinarskom etikom, odnosno u dobroj vjeri. Spornim člancima da su iznesene teške optužbe – očigledne uvrede i klevete na štetu tužitelja, protiv kojeg da su odbačene sve prijave za djela koja su mu na teret stavljali saslušani svjedoci, a njihove izjave da nisu ni autorizirane za konkretnu objavu tuženika. Prvostupanjski sud da nije (ispravno) proveo test nužnosti između ustavnog odnosno konvencijskog prava na slobodu izražavanja s jedne strane i prava na poštovanje osobnog života pojedinca s druge strane. Povezano s pobijanjem odluke o glavnoj stvari, tužitelj pobija i odluku o parničnim troškovima. Žalbeni je prijedlog tužitelja preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se prihvati u cijelosti njegov tužbeni zahtjev zajedno s dosudom mu parničnih troškova, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Potražuje trošak žalbe.

3. Sa žalbom tužitelja je postupljeno u skladu s odredbom članka 359. ZPP-a.

3.1. Tuženik je podnio odgovor u okviru kojeg, u bitnome, podupire i potkrepljuje stajalište prvostupanjskog suda o postojanju eskulpacijskih razloga iz članka 21. stavka 4. alineja 2. i 3. ZM-a na strani tuženika, osporavajući istovremeno tužiteljeve navode iz žalbe. Posebno naglašava da ni u jednom od spornih članaka nije objavljen identitet tužitelja, već se tužitelj isključivo spominje kao „varaždinski psihijatar“. Tuženik predlaže odbiti žalbu tužitelja i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu. Potražuje trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete od tuženika kao nakladnika, sve u smislu odredbi članaka 21.-23. ZM-a, a nastale povodom objave, na portalu čiji je nakladnik tuženik, triju novinskih članaka: Pacijentice optužuju varaždinskog psihijatra: „Tražio me da proba koliko sam vlažna“, zatim Žrtva varaždinskog psihijatra: Držao me za bradavice dok nije vidio rezultat te Psihijatri o kolegi koji je optužen za zlostavljanje: „Treba mu zabraniti rad“.

5.1. Prvostupanjski sud je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, u bitnome s obrazloženjem da - iako nije sporno da je tuženik objavio neistinite i neprovjerene informacije o tome da je tužitelj seksualno zlostavljao svoje pacijentice, te da mu je takvo objavljivanje nanijelo duševne boli i znatne neugodnosti - da su unatoč tome ispunjeni uvjeti iz članka 21. stavka 4. ZM-a za izuzimanje odgovornosti tuženika, i to sadržajno oni iz alineje 2. i 3. toga stavka.

6. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, a pazeći pritom po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (izuzev u dijelu odluke o troškovima postupka) te na zakonom predviđene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog žalbenog suda da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako na strani tuženika postoje eskulpacijski razlozi iz članka 21. stavka 4. ZM-a, slijedom čega su ispunjeni uvjeti za djelomično preinačenje pobijane presude.

7. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se njena pravilnost ne bi mogla ispitati (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a), s obzirom na to da je izreka pobijane presude jasna i određena te usklađena s obrazloženjem u kojem je prvostupanjski sud naveo valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje su utvrđene na temelju stanja spisa odnosno izvedenih dokaza, a o čijem sadržaju nema proturječnosti između onoga što se navodi u obrazloženju pobijane presude i samog dokaznog materijala u spisu, pri čemu se sadržaj obrazloženja ima ocijeniti cjelovito, a ne izvlačeći iz njegovog konteksta fragmente, kako to u žalbi čini tužitelj.

7.1. Iako tužitelj među žalbenim razlozima navodi i „relativno bitne povrede ZPP-a“, tj. bitne povrede iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u žalbi se određeno ne navodi koje bi to povrede bile i u čemu bi se sastojale, slijedom čega ovaj drugostupanjski sud nije mogao ni ispitati takav neodređeni žalbeni razlog (članka 365. stavak 2. ZPP-a).

7.2. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14., na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a. Međutim, prvostupanjski sud je iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljena presuda, a o pravilnim zaključcima o tim činjenicama je ovisila i pravilna primjena materijalnog prava.

8. Člankom 21. ZM-a propisano je da nakladnik koji informacijom koja bude objavljena u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanima tim Zakonom (stavak 1.), a šteta obuhvaća i nematerijalnu štetu u vidu nanošenja drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (članak 2.). Na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, osim ako tim Zakonom nije drugačije određeno (stavak 3.), a prema stavku 4. nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena, među ostalim, objavljena unutar autoriziranog intervjua (alineja 2.) odnosno ako je utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovan razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri (alineja 3.)

8.1. Člankom 22. ZM-a propisano je da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade štete sukladno općim propisima obveznih prava (stavak 1.), pri čemu pravo na tužbu za naknadu tog oblika štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć (stavak 2.).

8.2. Člankom 23. ZM-a propisano je da se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena.

9. Za podnošenje predmetne tužbe ispunjene su procesne pretpostavke iz članka 22. stavka 2. i članka 23. ZM-a, cijeneći činjenicu da je tužitelj dana 5. listopada 2020. zatražio od nakladnika objavljivanje ispravka spornih informacija (stranice 99-104 spisa), a predmetna tužba za naknadu neimovinske štete podnesena je unutar tromjesečnog roka od dana objave predmetnih tekstova (3. rujna 2020.), tj. 2. prosinca 2020.

9.1. Pritom je, u odnosu na tuženikov prigovor nepravovremenosti podnesenog zahtjeva za ispravak spornih informacija, za ukazati da u primjeni članka 22. stavka 2. ZM-a nema mjesta primjeni prekluzivnog roka od 30 dana kako je to propisano člankom 40. stavkom 2. ZM-a (tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev 1025/23, Rev 1297/2024).

10. Prvostupanjski sud zaključuje (točka 7. obrazloženja) da je cjelokupan slučaj očigledno nastao uslijed borbe tužitelja i njegove izvanbračne supruge oko susreta i viđanja s maloljetnim djetetom, u cilju senzacionalističkog izvještavanja, prenošenjem niza neistinitih i jednostranih tvrdnji koje autori članaka nisu provjeravali već su prenosili neistinite izjave trećih osoba i na taj način plasirali samo činjenice na štetu tužitelja te ga diskreditirali kao čovjeka i profesionalca, iako su se sve optužbe protiv tužitelja vezano za sadržaj takvih tvrdnji (seksualno zlostavljanje pacijentica) pokazale neutemeljenima pred nadležnim tijelima, a očito je da su objavljeni članci nanijeli tužitelju duševne boli i znatne neugodnosti, u vidu ljutnje, nemoći, frustracije, emocionalne rastresenosti, uzrujanosti i slično.

10.1. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a iz istih u bitnome proizlazi i odgovornost tuženika za štetu, s obzirom na to da je i tuženik vlastitom protupravnom radnjom odnosno propustom (prvo prenošenjem neistinitih i neprovjerenih informacija u medijskom prostoru a potom, prihvaćajući ih kao točne, njihovom daljnjom razradom u narednim tekstovima) uzrokovao štetu tužitelju u vidu povrede mu prava osobnosti, pri čemu se krivnja tuženika predmnijeva.

10.2. Naime, prema stavu ovog drugostupanjskog suda ispunjenje su pretpostavke za odgovornost tuženika za neimovinsku štetu počinjenu tužitelju uslijed objave spornih članaka, kraj činjenice da je tuženik na štetu tužitelja nekritički prenio neistinite informacije iz emisije „Provjereno” koje su obuhvaćale teške seksualne inkriminacije, utemeljene na izjavama majke tužiteljevog maloljetnog djeteta (koja je u člancima prezentirana isključivo kao „pacijentica”), njoj bliskih osoba kao i anonimnih „pacijentica", i to neposredno nakon objave predmetne emisije, bez ikakve odgode koja bi tuženiku omogućila temeljitu provjeru točnosti i potpunosti tih informacija, kao i pouzdanosti izvora u skladu sa standardima novinarske etike, pa i kontaktiranjem tužitelja, a što ni prema iskazima novinara zaposlenih kod tuženika nije učinjeno.

10.3. Pritom, navodno pouzdanje tuženikovih novinara u ugled i profesionalno postupanje novinara drugog nakladnika (iz emisije „Provjereno”) nije osnovani razlog za jednostrano prihvaćanje i prenošenje tako teških inkriminacija, uz njihovu dodatnu, negativno intoniranu razradu u narednim tekstovima tuženika, a koje inkriminacije su se pokazale očigledno neutemeljenima (o čemu svjedoče i rezultati postupaka koji su vođeni pred nadležnim tijelima, neki od kojih su okončani u korist tužitelja i prije objave spornih tekstova), sve uz nespornu činjenicu da je tuženik najzad odbio objaviti i tužiteljev zahtjev za ispravak, iako je u predmetnim tekstovima izneseno mnoštvo informacija kojima se javno napadalo i preispitivalo tužiteljevu profesionalnu stručnost, strukturu ličnosti i duševno zdravlje.

10.4. Također, u tekstovima tuženika je izneseno dovoljno informacija koje su omogućavale identifikaciju tužitelja, u najmanju ruku u sredini gdje je živio i radio (podaci o tužiteljevoj bivšoj izvanbračnoj supruzi, profesiji, tadašnjem i ranijim radnim mjestima i sl.), sve pokraj činjenice da tužitelj nije osoba poznata široj javnosti, pri čemu je izvještavanje o navodnim inkriminacijama tužitelja zaista imalo obilježja senzacionalizma, u suštini potaknutog razmiricama s obiteljski povezanim osobama (na čijim izjavama su se i temeljile predmetne inkriminacije) oko viđanja maloljetnog djeteta, što je u konačnici rezultiralo povredom prava osobnosti tužitelja u vidu povrede njegove časti, ugleda, dostojanstva i privatnosti.

10.5. Dakle, provedbom testa nužnosti u ograničavanju slobode izražavanja naspram prava na privatnost tužitelja, u okolnostima konkretnog slučaja, proizlazi da je povreda tužiteljevog prava na privatnost dovoljno ozbiljna da opravdava ograničavanje slobode izražavanja u demokratskom društvu, radi sprečavanja njene zlouporabe u svrhe privatnih obračuna, kao što opravdava i dosudu neimovinske štete tužitelju.

11. S druge strane, suprotno ocjeni prvostupanjskog suda iznesenoj u točki 8. obrazloženja pobijane presude, ocjena je ovog suda da na strani tuženika nisu ispunjeni eskulpacijski razlozi iz članka 21. stavka 4. ZM-a.

11.1. Autorizacija je potvrda autentičnosti izjave ili razgovora namijenjenog objavljivanju dana u pisanom ili usmenom obliku ako postoji tonski zapis o usmenoj autorizaciji (članak 2. točka 15. ZM-a), pa kraj činjenice da spisu ne prileži dokaz o prethodno danim formalnim autorizacijama tuženiku od strane davatelja spornih izjava, to ni neformalna, naknadna autorizacija ne bi mogla predstavljati valjani eskulpacijski razlog (u tom smislu Vrhovni sud u Rev 5017/2019 od 1. lipnja 2022., Rev-74/2005 od 2. lipnja 2005, kao i Ustavni sud u U-III-2256/2003 od 5. srpnja 2007.).

11.2. Nadalje, shvaćanje je ovog drugostupanjskog suda da se autorizacija kao eskulpacijski razlog iz članka 21. stavka 4. alineje 2. ZM-a može odnositi samo na konkretan intervju namijenjen pojedinom nakladniku, odnosno na konkretnu objavu, a ne na prenesene izjave kakvima se služio tuženik, bez ikakve provjere njihove točnosti, potpunosti kao i pouzdanosti izvora ili barem kontaktiranja tužitelja. Također, autorizacija se ne može odnositi na izjave anonimnih osoba na kojima su također bili zasnovani sporni tekstovi.

11.3. Pritom nije za zanemariti ni to da je svjedokinja HZU izričito osporila da bi dala bilo kakvu autorizaciju za izjave koje je prenio tuženik (zapisnik od 29. studenog 2022., stranice 348-350 spisa), a i svjedok ĆZ je relativizirao navodnu autorizaciju iskazavši kako je izjavu dao telefonski i da nije pričao o konkretnom slučaju tužitelja (zapisnik od 17. siječnja 2024., stranice 426-428 spisa), premda su naslov i sadržaj spornog članka (Psihijatri o kolegi koji je optužen za zlostavljanje: „Treba mu zabraniti rad“) direktno i negativno bili usmjereni upravo protiv tužitelja.

11.4. Konačno, s obzirom na težinu inkriminacija koje su iznesene i izvor iz kojeg su primarno potekle (bivša izvanbračna supruga tužitelja i majka njihovog zajedničkog djeteta) te dokumentacije iz koje proizlazi da su prijave nadležnim tijelima o predmetnim inkriminacijama već bile ocijenjene neutemeljenima (rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu broj K-DO-197/16-12 od 30. kolovoza 2016. na stranicama 35-40 spisa, mišljenje Hrvatske liječničke komore klasa: 052-02/16-01/102 urbroj: 385-02-03/02-17-08 od 23. siječnja 2017. na stranicama 18-19 spisa, odluka Hrvatske liječničke komore klasa: 052-02/19-03/09 urbroj: 385-02/05-20-24 od 17. lipnja 2020. na stranicama 85-94 spisa), a da su stvarni razlozi iznošenja tih (dez)informacija bili poremećeni odnosi u obitelji i radnom okruženju, do kojih podataka se moglo doći kritičkim i sveobuhvatnim pristupom predmetnoj tematici, unatoč čemu tuženik nije proveo ni temeljne provjere točnosti i potpunosti predmetnih tvrdnji, kao niti provjerio pouzdanost izvora ili kontaktirao tužitelja, čime se ne može smatrati da je postupao u dobroj vjeri - to bi prema ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju bile ispunjene i pretpostavke iz članka 21. stavka 7. ZM-a kojim je propisano da ako pojedini dijelovi intervjua sadrže očevidne uvrede i klevete, autorizacija ne isključuje solidarnu odgovornost nakladnika ako nije postupao u dobroj vjeri.

11.5. Na strani tuženika nije ostvaren ni eskulpacijski razlog iz članka 21. stavka 4. alineje 3. ZM-a s obzirom da su objavljene informacije nesporno netočne, a tuženik ih je nekritički i bez odgode prenio od drugog nakladnika, bez poduzimanja primjerenih mjera radi provjere pouzdanosti izvora tih informacija i njihove točnosti, pa niti kontaktiranjem tužitelja, da bi potom, polazeći od tih činjenica kao točnih, pristupio izradi daljnjih, negativno intoniranih članaka u kojima je tužitelj osobno i profesionalno diskreditiran, preispitivanjem njegove stručnosti, strukture ličnosti i duševnog zdravlja, slijedom čega se ne može zaključiti da je tuženik postupao u dobroj vjeri, lišen senzacionalizma u medijskom izvještavanju na štetu tužitelja.

13. Slijedom navedenog, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da postoji odgovornost tuženika za neimovinsku štetu koja je objavom spornih tekstova nanesena tužitelju.

14. Člankom 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) propisano je da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, pa i kad nje nema (stavak 1.), a pri odlučivanju o visini naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2.). Sukladno odredbi članka 19. stavka 2. ZOO-a pod pravima osobnosti razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

15. Cijeneći da je tuženik nekritički prenio netočne i neprovjerene informacije iz emisije „Provjereno“ te je, polazeći od tih neprovjerenih informacija kao točnih, u svojim narednim člancima dodatno razradio navedenu temu na štetu tužitelja, zatim da je tuženik ipak nakladnik jednog od najčitanijih portala u Republici Hrvatskoj (čime su sporne informacije postale znatno dostupnije i raširenije u cjelokupnoj javnosti i stručnim krugovima), a imajući pritom u vidu i nezanemarive posljedice koje je iznošenje spornih tekstova imalo na pravo osobnosti tužitelja (psihosocijalna rastresenost uslijed javnog iznošenja lažnih inkriminacija, strah od objave novih članaka, narušenost sna, probave i raspoloženja, svakodnevni upiti, osude, pritisci i napadi u sredini u kojoj je živio i radio, utjecaj na obiteljske odnose s maloljetnim djetetom i sl.), što je potvrđeno logičnim i životnim iskazom tužitelja (stranice 421-423 spisa) koji je zbog novonastale, negativno intonirane situacije zatražio i premještaj iz Opće bolnice Varaždin u Službu za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Marof (zamolba na stranici 105 spisa), ali vodeći pritom računa i o tome da je tužitelj, prema vlastitom iskazu, povodom istog događaja podnio tužbe i protiv drugih nakladnika, pa se dosudom pravične naknade ne smije otvoriti put njenoj lukrativnosti i komercijalizaciji, suprotno njezinoj temeljnoj svrsi – to tužitelju, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda utemeljenoj na članku 223. ZPP-a, na ime povrede prava osobnosti uslijed objave spornih članaka tuženika ima pripasti naknada neimovinske štete u iznosu od 8.000,00 eura, na koji iznos se tužitelju ima priznati i zatezna kamata od 2. prosinca 2020. kao dana podnošenja tužbe (članak 1103. ZOO-a) pa do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. mjerodavnog ZOO-a za „ostale odnose”.

15.1. Naime, sadržaj spornih članaka jest evidentno negativno intoniran, moralno optužujući te (profesionalno i osobno) degradirajući za tužitelja da bi kod svake razumne osobe, kada bi se našla u poziciji tužitelja, uzrokovali teške duševne boli zbog povrijeđene časti, ugleda i dostojanstva, odnosno povrede prava osobnosti.

16. Valjalo je stoga, primjenom odredaba članka 373.a stavka 1. točke 2. i stavka 2. ZPP-a, žalbu tužitelja djelomično prihvatiti, a u preostalom dijelu ju odbiti kao neosnovanu, te djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu, sve kako je to odlučeno u pogledu glavne stvari u točki 1. izreke ove drugostupanjske presude.

17. S obzirom da je tužitelj u pogledu osnove svog tužbenog zahtjeva, o kojoj se raspravljalo gotovo tijekom cijelog prvostupanjskog postupka, uspio u cijelosti, dok je u pogledu visine uspio u 60,3 % postavljenog tužbenog zahtjeva, pri čemu se kod kvalitativnog uspjeha ima dodatno cijeniti da postavljeni i prihvaćeni tužbeni zahtjev, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, 107/2025, dalje: Tarifa), spadaju u isti tarifni razred s obzirom na vrijednost predmeta spora (1.327,01 eura do 13.272,00 eura, Tbr. 7.1.), slijedom čega visina prihvaćenog tužbenog zahtjeva nije imala većeg utjecaja na raspravljanje o osnovi - to je ocjena ovog drugostupanjskog suda da tužitelj, kvalitativno i kvantitativno, nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva, pa mu je valjalo priznati u cijelosti i pripadajuće parnične troškove (članak 154. stavak 5. ZPP-a).

17.1. Tužitelju se, sukladno odredbama Tarife, na ime zastupanja u prvostupanjskom postupku priznaju troškovnikom (stranica 429 spisa) zatraženi troškovi za sastav tužbe (Tbr. 7.1.), za zastupanje na ročištima od 10. lipnja 2021., 29. rujna 2021., 13. travnja 2022., 6. srpnja 2022., 29. rujna 2022., 29. studenog 2022., 5. rujna 2023. i 26. listopada 2023. (Tbr. 9.1.) te za obrazloženi podnesak od 8. rujna 2023. (Tbr. 8.1.), sve po 100 bodova, a za podnesak od 12. travnja 2022. u visini 25 bodova (Tbr. 8.4.), ukupno 1.025 bodova odnosno, primjenom vrijednosti boda od 2,00 eura (Tbr. 54. i Tbr. 52. stavak 3.) i uvećanjem za PDV 25%, ukupno 2.562,50 eura, kojem iznosu valja pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 89,59 eura / 675,00 kuna (potvrda na stranici 116 spisa), što daje ukupan zbroj od 2.652,09 eura. Tužitelju nisu priznati zatraženi troškovi na ime zastupanja na ročištu od 17. siječnja 2023., kao ni troškovi za obrazložene podneske od 7. svibnja 2023. i 28. svibnja 2023., jer spisu ne prileže dokazi o poduzimanju tako specificiranih radnji, kao što ne prileži ni dokaz o plaćanju sudske pristojbe na presudu, pa ni taj trošak tužitelju nije mogao biti priznat.

17.2. Valjalo je stoga preinačiti prvostupanjsku presudu i u odluci o parničnim troškovima (točka II. njene izreke) na način da se trošak prvostupanjskog postupka dosudi tužitelju u odmjerenom iznosu, sve kako je glede parničnih troškova odlučeno u točki 1. izreke ove drugostupanjske presude (članak 166. stavak 2. ZPP-a).

17.3. S obzirom da je tužitelj uspio sa svojom žalbom, valjalo mu je priznati i zatraženi trošak na ime sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura (Tbr. 10.1 i Tbr. 54, s uključenim PDV-om 25%), kao i trošak na ime plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 179,17 eura (potvrda na stranici 458 spisa), što daje iznos od 491,67 eura, te odlučiti kao u točki 2. izreke ove drugostupanjske presude (članak 166. stavak 2. ZPP-a).

18. Kako tuženikov odgovor na žalbu ne predstavlja potrebnu radnju, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova te radnje, kao što je odlučeno u točki 3. izreke ove drugostupanjske presude (članak 166. stavci 1. i 2. ZPP-a).

U Puli-Pola 22. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić