REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1517/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glavaš & Šutalo, odvjetnicima u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-456/2025-11 od 23. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i potvrđuje u pobijanom dijelu presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: P-456/2025-11 od 23. rujna 2025. u odluci o glavnoj stvari.

II. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tuženika, te se preinačava odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-456/2025-11 od 23. rujna 2025. na način da sada glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 9.070,38 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 24. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te se nalaže tuženiku Addiko banci d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici RK iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 13.489,62 EUR sa zateznim kamatama po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako slijedi:

- 76,20 eura od 11. siječnja 2008.

- 76,95 eura od 12. veljače 2008.

- 179,38 eura od 12. ožujka 2008.

- 174,96 eura od 11. travnja 2008.

- 173,22 eura od 14. svibnja 2008.

- 175,37 eura od 11. lipnja 2008.

- 171,21 eura od 11. srpnja 2008.

- 172,37 eura od 28. kolovoza 2008.

- 174,24 eura od 10. rujna 2008.

- 188,43 eura od 28. listopada 2008.

- 178,92 eura od 11. studeni 2008.

- 214,12 eura od 10. prosinca 2008.

- 216,20 eura od 28. siječnja 2009.

- 217,14 eura od 11. veljače 2009.

- 214,55 eura od 11. ožujka 2009.

- 215,05 eura od 9. travnja 2009.

- 211,08 eura od 20. svibnja 2009.

- 208,17 eura od 9. lipnja 2009.

- 208,94 eura od 23. srpnja 2009.

- 210,48 eura od 19. kolovoza 2009.

- 210,35 eura od 28. rujna 2009.

- 208,79 eura od 23. listopada 2009.

- 211,71 eura od 27. studenog 2009.

- 214,05 eura od 29. prosinca 2009.

- 217,38 eura od 29. siječnja 2010.

- 216,61 eura od 27. veljače 2010.

- 221,13 eura od 31. ožujka 2010.

- 220,27 eura od 28. travnja 2010.

- 221,94 eura od 31. svibnja 2010.

- 236,40 eura od 29. lipnja 2010.

- 233,42 eura od 26. srpnja 2010.

- 242,52 eura od 30. kolovoza 2010.

- 239,37 eura od 30. rujna 2010.

- 234,32 eura od 26. listopada 2010.

- 244,98 eura od 24. studenog 2010.

- 226,90 eura od 30. prosinca 2010.

- 218,47 eura od 11. siječnja 2011.

- 221,71 eura od 8. veljače 2011.

- 217,95 eura od 8. ožujka 2011.

- 218,63 eura od 8. travnja 2011.

- 207,80 eura od 7. studenog 2011.

- 210,97 eura od 8. prosinca 2011.

- 213,74 eura od 5. siječnja 2012.

- 214,11 eura od 7. veljače 2012.

- 212,20 eura od 6. ožujka 2012.

- 213,49 eura od 6. travnja 2012.

- 214,37 eura od 7. svibnja 2012.

- 212,89 eura od 6. lipnja 2012.

- 213,28 eura od 5. srpnja 2012.

- 212,16 eura od 7. kolovoza 2012.

- 209,79 eura od 26. rujna 2012.

- 212,36 eura od 5. listopada 2012.

- 213,59 eura od 26. studenog 2012.

- 323,69 eura od 7. prosinca 2012.

- 316,32 eura od 7. siječnja 2013.

- 322,58 eura od 16. veljače 2013.

- 323,13 eura od 6. ožujka 2013.

- 320,67 eura od 29. travnja 2013.

- 313,03 eura od 7. svibnja 2013.

- 312,84 eura od 28. lipnja 2013.

- 314,72 eura od 5. srpnja 2013.

- 47,00 eura od 29. kolovoza 2013.

do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa dijelom tuženog zahtjeva s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za iznos od 1.556,63 eura sa zateznom kamatom na taj iznos.

III. Nalaže se tuženoj Addiko banci d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici RK (sudužnik) iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 9.752,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 23. rujna 2025. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana."

3. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i kao neosnovan odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz naknadu troškova postupka, odnosno da ovaj sud u slučaju potrebe ponovnog vraćanja predmeta sudu prvog stupnja radi uklanjanja nedostataka, sam provede postupak.

4. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude u tom dijelu nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

7.1. Ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena niti u dijelu u kojem je odlučeno o statusu tužiteljice kao potrošača jer je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, i u tom dijelu dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, kada je o toj spornoj činjenici pravilno odlučio temeljem sadržaja navedenog ugovora o namjenskom kreditu i iskazu same tužiteljice, pravilno zaključujući da tužiteljica (kao solidarni dužnik, supruga – njenog sada pokojnog bračnog druga LK), u konkretnom slučaju ima status potrošača budući iz tih dokaza jasno proizlazi namjena u koju je navedeni ugovor o namjenskom kreditu sklopljen (kupovina kuće). Pri tome valja ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa valja zaključiti da tuženik tu činjenicu nije uspio dokazati tijekom postupka, te je posljedično tome i iz ovog razloga žalbu tuženika u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovnom.

7.2. Također, ova bitna povreda odredaba parničnog postupka, suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena niti u dijelu u kojem sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom postupku zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi i posljedično tome odgovarajuću isplatu jer je i u tom dijelu sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu jasne i prihvatljive razloge, koje svojom žalbom nije doveo u dvojbu niti žalitelj, bez obzira na to da li je tužiteljica osobno uplatila sve anuitete ili nije s obzirom da ih je tuženik nesporno prihvatio. Stoga, niti iz tog razloga nije isključena aktivna legitimacija tužiteljice u ovom postupku zahtijevati pravnu zaštitu u svezi sa navedenim ugovorom o kreditu.

7.4. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u tom dijelu neosnovana.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

9. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Ranijom presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-126/2019-30 od 30. rujna 2024., u toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu borj 116-061/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. ožujka 2007. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a povodom žalbe tuženika presudom ovoga suda poslovni broj Gž-1632/2024-2 od 4. lipnja 2025. odbijena je žalba tuženika i potvrđena ta presuda u njenim toč. I, II, III, IV, V, VII i VIII, dok je rješenjem ukinuta u toč. IV u odnosu na dosuđeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope.

10.1. Predmet spora je, sada, u ovom dijelu postupka, zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos od 15.046,25 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi po pravilima o stjecanju bez osnova, budući je tuženik u utuženom razdoblju ovaj novčani iznos od tužiteljice naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. U ovom postupku nije sporno da je između sada pok. supruga tužiteljice LK i tuženika **.**.2007., sklopljen Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 271.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita s rokom vraćanja od 30 godina u svrhu kupnje kuće, da je navedenim ugovorom o kreditu između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom banke, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,20%, da je navedenim Ugovorom ugovorena i valutna klauzula i da je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), između njih 17. veljače 2016. sklopljen Aneks navedenog Ugovora, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

12. Sporno je, sada, u ovom dijelu postupka, a obzirom na žalbene navode žalitelja, ima li tužiteljica osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje (njenog pok. supruga) naplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice te je sporna i osnovanost tuženikova prigovora zastare kao i da li tužiteljica ima pravo na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljeni Aneks navedenog Ugovora, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, te da li je tražbinu tužiteljice trebalo umanjiti s osnova tzv. „negativnih tečajnih razlika“.

13. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njezin zahtjev za iznos od 13.489,62 €, a temeljem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno-financijske struke Darija Dumančića, zaključujući, u bitnome, da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove, razlike koju je tuženiku isplatila na temelju takve ništetne odredbe navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., pa računajući od navedenih nadnevaka do podnošenja ove tužbe 20. svibnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastarijevaju ove novčane tražbine.

14. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

14.1. U odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 116-061/2007, od 29. ožujka 2007., utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama valja istaknuti da je o ništetnosti te odredbe odlučeno presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-126/2019-30 od 30. rujna 2024., koja je u tom dijelu potvrđena presudom ovog suda poslovni broj Gž-1632/2024-2 od 4. lipnja 2025.

15. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tužiteljice i tuženika 17. veljače 2016. sklopljen Aneks navedenom Ugovora o namjenskom kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

15.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužiteljice, kao potrošača i banke, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

15.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su se odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužiteljica. (korisnik kredita) izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

15.3. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma (Aneksa) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

15.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

15.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužiteljica i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

15.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

16. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Darija Dumančića, koje ni svojom žalbom ne dovodi u dvojbu žalitelj, da sklapanje navedenog Aneksa nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćeni iznosi koji tužiteljica u ovom postupku potražuje s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici pripada pravo na dosuđenu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16.1. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

17. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa s osnova preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pravilno zaključujući da je temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Aneksa nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćeni navedeni novčani iznosi i da je posljedično tome taj iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.

17.1. U odnosu, pak na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje da je u izračun visine novčane tražbine tužitelja trebalo uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita valja istaknuti da je i o tom spornom pitanju sud prvog stupnja pravilno odlučio i primijenio materijalno pravo kada ovaj prigovor tuženika nije uzeo u obzir budući tuženik u navedenom pravnom odnosu nema svojstvo potrošača, pa se ni ne može u ovom postupku pozivati na ništetnost ovih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i posljedicama koje iz toga proizlaze, a niti je u vezi sa ovim svojim prigovorom, tijekom ovog postupka istakao određeni protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prijeboja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

18. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. svibnja 2019., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na ovaj zahtjev tužiteljice nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO) u kojem zastarijeva ova novčana tražbina utemeljena na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

19. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u toč. I. izreke ove presude.

20. Odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. izreke temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, a suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno primijenio i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 128/23 - dalje: Tarifa) osim u dijelu kada je tužiteljici priznao naknadu za pristup na ročište održano 11. rujna 2025. prema vps. od 39.700,80 €, umjesto pravilno prema vps. od 15.046,23 €, koji iznos je bio predmetom ponovljenog postupka, pa je tako tužiteljici za pristup punomoćnika na navedeno ročište valjalo priznati iznos od 625,00 € (sa PDV-om) što srazmjerno uspjehu tužiteljice u sporu (81,11%) daje iznos od 568,18 €. Dakle, tužiteljici je u konačnici trebalo dosuditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 9.070,38 €, dok ju je sa preostalim dijelom zahtjeva valjalo odbiti, kao neosnovanim.

20.1. Stoga je u tom dijelu valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti odluku o trošku sadržanu u toč. III. izreke pobijane presude (po čl. 380. t. 3. ZPP).

21. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe valjalo je odbiti, kao neosnovan, jer je njegova žalba djelomično osnovana samo u dijelu sporednog zahtjeva – glede troškova parničnog postupka (po čl. 166. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP).

U Puli – Pola 22.siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić