Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-723/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice OM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 15. siječnja 2026., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3.1. Ugovora o kreditu broj: 518-50-5769436 sklopljenog dana 31. svibnja 2011.g. između parničnih stranaka tužiteljice OM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 koja glasi: „3.1. Naknada za obradu kredita: 2,00% (dva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužiteljici OM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 197,46 eura (stodevedesetsedameura- četrdesetšestcenti) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. lipnja 2011. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici OM, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu 162,89 EUR-a (stošezdesetdvaeura-osamdesetdevetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 22. siječnja 2026. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navodi da je sklopila Ugovor o kreditu broj 518-50-5769436 (dalje: Ugovor o kreditu) 31. svibnja 2011. s tuženikom kao kreditorom, a u podružnici tuženika u Osijeku. Predmetnim ugovorom joj je tuženik odobrio i potom isplatio nenamjenski, brzi kredit u iznosu od 10.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, dok se ona obvezala otplatiti glavnicu i kamatu u 120 mjesečnih anuiteta. Anuiteti su bili ugovoreni u iznosu od 123,45 EUR-a plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora za euro važećem na dan dospijeća. Tužiteljica navodi da je kredit u cijelosti otplatila 30. lipnja 2021. Nadalje, navodi da je predmetni ugovor sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor i da je Ugovorom u čl. 3. pod „NAKNADA„ ugovoreno da naknada za obradu kredita iznosi 2% od iznosa kredita, da je jednokratna i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Prilikom isplate kredita, točnije dana 01. lipnja 2011. tuženik joj je naplatio iznos od 2,00 % od iznosa kredita i to iznos od 1.487,74 kn na ime naznačene naknade, a što danas predstavlja iznos od 197,46 eura. Ističe kako je navedena odredba Ugovora, kojom je ugovorena naknada, kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonsku osnovu naplatiti tu naknadu, sve temeljem odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Prema tome, temeljem citirane navedene odredbe čl. 1021. ZOO-a. i sklopljenog Ugovora, ističe, tuženik je mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate te za naplatu naknade od 2,00 % od iznosa kredita nije imao zakonski osnovu, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetna. Osim navedenog, a s obzirom da se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 2,00 % od iznosa kredita, sporna odredba je, ističe, još i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 270. ZOO-a. Tužiteljica navodi da kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada, joj je kao takva proizvoljno nametnuta ponudom ugovora te nije mogla utjecati, niti je imala bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Isto tako, navodi, osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima koje je imao tuženik te joj je izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove; slijedom čega je predmetna odredba nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993. Kako joj je osporavana odredba uzrokovala samo dodatne troškove, ističe, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama, a sve navedeno, navodi, potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19. Dakle, tuženik joj je nametnuo obvezu s kojom se ona nije usuglasila, te je takvo postupanje tuženika dovelo i do njegovog neosnovanog bogaćenja i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 7. ZOO-a, a dodaje da je ugovaranje opisanih naknada suprotno je i načelu iz čl. 6. ZOO- 2005 o zabrani zloupotrebe prava, kao i načelu iz čl. 10. st. 3. ZOO. Nadalje, tužiteljica navodi da je uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu broj: 518-50- 5769436 od 31. svibnja 2011. sklopljenog između nje i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 2,00 % od iznosa kredita prilikom isplate kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetne naknade dana 01. lipnja 2011. naplatio iznos od 1.487,74 kn/197,46 eura, što predstavlja iznos od 2,00 % od iznosa kredita, evidentno da je tuženik od nje bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos. Slijedom svega navedenog, tužiteljica se pozvala na odredbu čl. 323. ZOO-a te je predložila sudu da nakon provođenja dokaznog postupka donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, a potraživala je i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama.

2. Tuženiku je dostavljena tužba na odgovor dana 22. svibnja 2025. te je pozvan podnijeti pisani odgovor na tužbu u roku od 30 dana od dana dostave tužbe, kao i iznijeti sve bitne činjenice i predložiti sve dokaze kojima se pobijaju navodi i dokazi suprotne strane. Tuženik nije podnio odgovor na tužbu.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 6-10), Otplatni plan (list spisa 12-15) Potvrda banke (list spisa 16), te je danas priložena potvrda banke, a saslušana je i tužiteljica.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 197,46 EUR-a a koja se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je tužiteljica isplatila tuženiku prilikom isplate kredita broj 518-50-5769436.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 518-50-5769436 od 31. svibnja 2011. Naknada za obradu kredita plaćena je 31. svibnja 2011. u iznosu od 197,46 EUR-a a naplaćena je prilikom plasmana kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine.

8. Iz Ugovora o kreditu broj 518-50-5769436 (list spisa 6-10), proizlazi da je tuženica Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb sklopila sa tužiteljicom, kao korisnicom kredita Ugovor o kreditu, a kojim je korisnici kredita ovdje tužiteljici, banka dala na raspolaganje kredit u iznosu od 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Također je Ugovorom određena naknada za obradu kredita u iznosu od 2% (dva posto) od iznosa kredita, jednokratna i koja se naplaćivala prilikom pravog korištenja kredita.

9. Iz Otplatnog plana (list spisa 12-15) proizlazi da je tužiteljici naplaćena ulazna naknada 31. svibnja 2011.

10. Iz Potvrde banke od 16. siječnja 2025. (list spisa 25) proizlazi da banka potvrđuje da je OM bila korisnica kredita broj:518-50-5769436, koji je odobren na iznos od 70.000,00 eura, i koji je isplaćen 1. lipnja 2011. Nadalje, proizlazi da je po navedenom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu do 1.487,74 kn, a koja je naplaćena sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu, te je ista ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se sjeća da je došla u banku kod tuženika te je s djelatnikom banke pregovarala o iznosu kredita i visini kamate, te iznosu rate. Nije pregovarala s djelatnikom banke o odredbi o naknadi za obradu kredita niti mu je takva mogućnost ponuđena. Pročitala je odredbu i o naknadi za provođenje kredita, ali joj djelatnik banke nije objašnjavao tu odredbu u predugovornoj fazi. Nije joj objašnjeno koja je svrha plaćanja navedene naknade niti koje troškove plaća plaćajući naknadu, nije joj rečen ni iznos naknade, a misli da joj je naknada skinuta od iznosa kredita. Ugovor o kreditu je sastavila banka i tekst Ugovora o kreditu joj je dan neposredno prije potpisa, pa ga je stoga ovlašt pročitala. Nije joj ponuđena mogućnost pregovaranja o odredbama o kreditu. Nije tražila da pregovara o navedenoj odredbi jer joj je bilo jasno da ne može pregovarati. Kredit je bio nenamjenski, potrošački, sredstva kredita su uložena za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe. U to vrijeme, kao ni danas, nije imala OPG obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Ne sjeća se, misli da ovaj ugovor nije išao na solemnizaciju ni potvrdu kod javnog bilježnika. Kad je rekla da je pregovarala o visini kamate mislila je zapravo na visinu anuiteta, te ističe da se o kamati nije moglo pregovarati i da je pogrešno navela.

11.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda, tužiteljica nije mogla shvatiti niti ekonomske posljedice za sebe ugovaranjem navedene naknade, jer nije znala čemu sve služi ta naknada. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije pregovarao. Tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini iznos naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 89/09., 75/09., 78/12., 56/13. i 41/44., u nastavku: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

14. Odredbom čl. 102. st.1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovora odredba ništetna.

15. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da odredba nije bila razumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti posljedice, a nije joj obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih odredbi, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

16. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi za osobne potrebe, te da u vrijeme sklapanja ugovora nije imala obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, stoga je utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

17. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti je shvatila da isto može.

18. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno banka nije pregovarale s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerili da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava. Naime, banka tužiteljicu nije obavijestila da može o istoj pregovarati a nije se niti uvjerila da bi tužiteljica pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, odnosno ovaj sud zaključuje da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

20. Nadalje, sukladno odredbi čl. 51. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir prirodu proizvoda i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužiteljica bila onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetne ugovorne odredbe nije lako razumljiv.

20.1. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogao razumjeti smisao, svrhu niti ekonomske posljedice navedene odredbe. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije mogla shvatiti posljedice - ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe jer joj tuženik nije rekao koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba bila za tužiteljicu nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

20.2. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 3.1. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da će tužitelj, kao korisnik kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koju banka naplaćuje u visini 2,00% od iznosa kredita, te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, pa je navedena odredba sukladno čl. 96. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 102. st.1. ZZP-a. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I/ izreke.

21. Budući da je predmetni dio odredbe čl. 3.1. Ugovora o kreditu ništetan ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 31. svibnja 2011. u iznosu od 197,46 EUR-a.

22. Na iznos od 197,46 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a s obzirom na to da je predmetna odredba nepoštena ona je ništetna sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a. Naknada je naplaćena 31. svibnja 2011. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

23. Potrebno je reći da nije nastupila niti zastara tražbine. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 8.Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

24. Tužiteljica je u cijelosti uspio u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 15. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svako, što iznosi 100,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 125,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR-a, što sveukupno iznosi 131,64 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr.9. toč. 3. Tarife, uvećano za 25% PDV-a što iznosi 31,25 EUR-a, a što sveukupno iznosi 162,89 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 22. siječnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

24.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, jer u vrijeme donošenja odluke navedena pristojba nije dospjela niti u je tužitelj platio.

Osijek, 22. siječnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Tuženiku