REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-198/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI, OIB:36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, zastupan po Tomislavu Buliću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stefanović, Kravica, Bulić i Pletikosa d.o.o, Zagreb, D.T. Gavrana 13, v.p.s. 6.316, 34 EUR, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 9. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja i zamjenice opunomoćenika tuženika, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 02254, sklopljen između tužitelja KI, [adresa] i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb, ČI, dana 23.5.2008. godine, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute, uz koju je vezana glavnica u CHF i svi troškovi obrade i naknada za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku, Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Velimir Škorpika 21, da tužitelju KI, [adresa], isplati iznos od 6.316, 34 EUR, na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015 godine do 31.prosinca 2022 godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, sukladno članku 29.st.2 Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 1,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 23.09.2008.g.do isplate

-za iznos od 11,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.10.2008.g.do isplate

-za iznos od 15,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.11.2008.g.do isplate

-za iznos od 5,58 EUR sa z.z.kamatom počevši od 24.12.2008.g.do isplate

-za iznos od 31,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.01.2009.g.do isplate

-za iznos od 33,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 24.02.2009.g.do isplate

-za iznos od 22,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.03.2009.g.do isplate

-za iznos od 25,76 EUR sa z.z.kamatom počevši od 23.04.2009.g.do isplate

-za iznos od 26,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.05.2009.g.do isplate

-za iznos od 21,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.06.2009.g.do isplate

-za iznos od 22,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 23.07.2009.g.do isplate

-za iznos od 20,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.08.2009.g.do isplate

-za iznos od 20,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.09.2009.g.do isplate

-za iznos od 18,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.10.2009.g.do isplate.

-za iznos od 23,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.11.2009.g.do isplate

-za iznos od 21,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.12.2009.g.do isplate.

-za iznos od 27,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.01.2010.g.do isplate.

-za iznos od 29,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od 22.02.2010.g.do isplate

-za iznos od 31,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 23.03.2010.g.do isplate.

-za iznos od 34,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.04.2010.g.do isplate.

-za iznos od 41,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.05.2010.g.do isplate

-za iznos od 45,31 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.06.2010.g.do isplate.

-za iznos od 51,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.07.2010.g.do isplate

-za iznos od 55,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.08.2010.g.do isplate.

-za iznos od 60,89 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.09.2010.g.do isplate

-za iznos od 58,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.10.2010.g.do isplate

-za iznos od 61,83 EUR sa z.z kamatom počevši od 24.11.2010.g.do isplate

-za iznos od 75,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.12.2010.g.do isplate

-za iznos od 75,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.01.2011.g.do isplate

-za iznos od 74,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.02.2011.g.do isplate.

-za iznos od 81,44 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.03.2011.g.do isplate

-za iznos od 72,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.04.2011.g.do isplate.

-za iznos od 81,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.05.2011.g.do isplate.

-za iznos od 94,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.06.2011.g.do isplate

-za iznos od 114,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.07.2011.g.do isplate.

-za iznos od 128,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.08.2011.g.do isplate

-za iznos od 103,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.09.2011.g.do isplate

-za iznos od 94,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.10.2011.g.do isplate

-za iznos od 94,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.11.2011.g.do isplate

-za iznos od 101,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.12.2011.g.do isplate

-za iznos od 107,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.01.2012.g.do isplate

-za iznos od 108,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.02.2012.g.do isplate

-za iznos od 105,66 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.03.2012.g.do isplate

-za iznos od 104,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.04.2012.g.do isplate

-za iznos od 108,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.05.2012.g.do isplate

-za iznos od 108,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.06.2012.g.do isplate

-za iznos od 105,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.07.2012.g.do isplate

-za iznos od 103,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.08.2012.g.do isplate

-za iznos od 96,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.09.2012.g.do isplate

-za iznos od 105,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.11.2012.g.do isplate

-za iznos od 106,58 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.11.2012.g.do isplate

-za iznos od 105,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.12.2012.g.do isplate

-za iznos od 95,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.01.2012.g.do isplate

-za iznos od 100,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.02.2013.g.do isplate

-za iznos od 100,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.03.2013.g.do isplate

-za iznos od 106,42 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.04.2013.g.do isplate

-za iznos od 94,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.06.2013.g.do isplate

-za iznos od 95,42 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2013.g.do isplate

-za iznos od 97,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2013.g.do isplate

-za iznos od 96,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.09.2013.g.do isplate

-za iznos od 99,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2013.g.do isplate

-za iznos od 102,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.10.2013.g.do isplate

-za iznos od 102,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.12.2013.g.do isplate

-za iznos od 105,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2014.g.do isplate

-za iznos od 102,31 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.02.2014.g.do isplate

-za iznos od 106,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.02.2014.g.do isplate

-za iznos od 109,76 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2014.g.do isplate

-za iznos od 107,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2014.g.do isplate

-za iznos od 103,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.06.2014.g.do isplate

-za iznos od 105,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2014.g.do isplate

-za iznos od 107,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.07.2014.g.do isplate

-za iznos od 108,97 EUR sa z.z.kamaotm počevši od 01.09.2014.g.do isplate

-za iznos od 109,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.09.2014.g.do isplate

-za iznos od 111,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.10.2014.g.do isplate

-za iznos od 114,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.12.2014.g.do isplate

-za iznos od 114,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.01.2015.g.do isplate

-za iznos od 107,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.02.2015.g.do isplate

-za iznos od 107,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.03.2015.g.do isplate

-za iznos od 107,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2015.g.do isplate

-za iznos od 107,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2015.g.do isplate

-za iznos od 107,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.05.2015.g.do isplate, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Velimir Škorpika 21, da tužitelju KI, [adresa], naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.867,37 EUR na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počev od 22. siječnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika PORSCHE MOBILITI, OIB:36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21 o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi radi odlučivanja u ovoj građansko-pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj je sa tuženikom, dana 23.05.2008, sklopio Ugovor o kreditu, broj 02254 svrha kojeg ugovora o kreditu je financiranje troškova kupnje osobnog vozila, VW Golf, 1.6 Olympic, za ugovoreni iznos kredita u iznosu od 29.841,23 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca.

1.1. Tužitelj je tuženiku otplatio kredit u cijelosti, sa troškovima u ukupnom iznosu od 38.997,25 CHF

1.2. Tužitelj smatra da u konkretnom slučaju nije bilo opravdanih razloga, niti mjesta primjeni valutne klauzulu vezane za CHF valutu, jer je u sporno vrijeme HRK sukladno monetarnoj politici bila vezana za EUR-o, te je Hrvatska narodna banka štitila HRK u odnosu na EUR-o.

1.3. Činjenica je da tuženik nije izvršio isplatu ugovorenih iznosa u CHF, već u kunama, dok je tužitelju rata anuiteta bila vezana uz švicarski franak, a koju uplatu je vršio svaki mjesec u kunskoj protuvrijednosti.

1.4. Tužitelj navodi da nikada nije sa tuženikom pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, već je na potpis dobio unaprijed, sastavljen obrazac ugovora koji je mogao samo potpisati ili ne, po principu „uzmi ili ostavi“

1.5. Tuženik je opisanim postupanjem povrijedio kolektivne interese prava potrošača, korisnika leasinga, ovdje tužitelja, zaključujući takve ugovore o kreditu, koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, radilo se o špekulativnom postupanju tuženika, jer je tuženik sav rizik poslovanja prebacio na tuženika. Nije bilo nikakvog opravdanja za primjenu ove valutne klauzule, jer leasing -kuća nije bila zadužena u CHF, nego HRK. Jasno je da je namjera tuženika bila steći ekstra dobit na račun tužitelja, a do kojeg je došlo kada se tijekom trajanja ugovornog odnosa značajno mijenjao tečaj CHF u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje nominalnog iznosa leasing obroka i ukupne obveze tužitelja izražene u HRK.

1.6. Ističe da kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ovog Ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, jer u suprotnom ni u kojem slučaju ne bi pristao na zaključenje ovakvog ugovora temeljem kojeg je plaćao leasing uvećan za trećinu.

1.7. Napominje da je navedeno potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl. broj Rev 2221/2018-11-, gdje je nesporno zaključeno, da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se om tome nije pojedinačno pregovaralo.

1.8. Obzirom na gore navedeno, da je nesporno, da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika ništetne.

1.9. Također da je nesporno da su tužitelj i tuženik predmetni Ugovor sklopili u spornom razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, obzirom je isti sklopljen 23.5.2008. godine.

1.10. Tužitelj ističe da je tuženik takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 2 i 4. Ugovora o kreditu, doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora.

1.11. Činjenica je da u predmetom Ugovoru o leasingu, ne postoji odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, međutim, stvarno tuženik je prema tužitelju primjenjivao i naplaćivao promjenjivu kamatnu stopu potpuno isto kao što su to činile banke.

1.12. Takvo postupanje tuženika, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Takvim određivanjem i naplatom kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Naime, ovakvim načinom određivanja kamata, tuženik uopće nije ugovorio paramatre i fiksni dio kamate, te razdoblja promjene kamatnih stopa u skladu s odredbama članka 11.a , stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine 75/09,112/12, 143/13 i 147/13), pa je takvim postupanjem tuženik počinio prekršaj opisan člankom 26.stavkom 1., podstavkom 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

1.13. Iz gore navedenog postupanja tuženika jasno proizlazi da je tuženik jednostrano odredio gore navedene veličine i razdoblja, odnosno nije postupio po odredbama ZPK, nego je naprotiv postupio prema vlastitom nahođenju, mijenjao i naplaćivao kamatu, a umjesto da ugovori promjenjivi parametar i fiksni dio kamate s tužiteljem, te veličine je odredio jednostrano, bez usklađivanja i bez ugovaranja s tužiteljem. Tužitelj također navodi da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obvezno pravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja.

1.14. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

1.15. Tužitelj se poziva i na čl. 1115 istog Zakona, prema kojem, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

1.16. Ističe da je gore navedene odredba ništetna, te da ne proizvodi nikakve pravne učinke a tužitelj je takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika tužitelj oštećen za najmanje 5.778,05 EUR/ 43.534,00 HRK kuna, odnosno tuženik je svojim nezakonitim radnjama prouzročio štetu tužitelju upravo u tom iznosu.

1.17. Kako je tužitelj na osnovu gore iznesenog dokazao osnov svoje tužbe, stoga predlaže da sud utvrdi ništenim odredbe ugovora o kreditu br. 02254, sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 23.5.2008. god. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica, PDV i svi troškovi obrade i naknada za švicarski franak te da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 5.778,05 EUR.

2. Tuženik u odgovor na tužbu (list 39-46) ističe prigovor mjesne nenadležnosti, zastare potraživanja te prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

2.1. Ističe da je prema čl. 46. ZPP-a za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika odnosno, sud prema sjedištu tuženika. Osim navedenoga točkom 11. 3. Ugovora o kreditu ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu, ali i da nije ugovorena, za suđenje bi u ovom postupku svakako bio nadležan sud u Zagrebu.

2.2. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja a jer se na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog ( stečenog bez osnove).

2.3. Opreza radi tuženik se očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da sve ugovore u okviru svoga poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama.

2.4. Naime, obzirom da se tužitelj poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima, kada bi se i primjenjivale i to čl. 84. ZZP/03 te čl. 53 trenutno važećeg ZZP-a, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorene odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

2.5. Tuženik smatra da su sve odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive te da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi.

2.6. Tuženik nadalje navodi da je učestalo educirao svoje prodavače i prodajne predstavnike i uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom postoji rizik radi promjene tečaja, na koji tuženik ne utječe i da su korisnici kredita toga rizika morali biti svjesni.

2.7. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena valutna klauzula, ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa.

2.8. Tuženik nadalje ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u čl. 19. st. 3 izrijekom isključio već otplaćene kredite.

2.9. U odnosu na promjenu kamene stope tuženik ističe da ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te točno definirana parametre na temelju kojih dolazi do promjene kamatne stope a do promjene kamatne stope dolazilo je zbog zakonskih izmjena zakona o PDV a što više da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa i smanjivao kamatnu stopu.

2.10. Tuženik ističe kako PDV nije prihod tuženika, nego prihod državnog proračuna tako bilo kakav rast kamate nije bio prihod tuženika i tuženik ga ne može potraživati.

2.11. Tuženik se poziva i na odredbu čl. 272 Zakona o obveznim odnosima ističući da predmetni ugovor sadrži sve bitne zakonom propisane elemente te su odredbe ugovora jasne, razumljive, odredive te u cijelosti u skladu sa zakonskim odredbama i da nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka.

2.12. Tuženik osporava i visinu isplate koju tužitelj potražuje jer je nejasno na koji je način tužitelj došao do toga izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik navedeni iznos trebao isplatiti.

2.13. Tuženik navodi da nema vlastiti kapital i da se za svaki pojedini kredit s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedene iznose isplaćivala upravo u valuti CHF.

2.14. Tuženik smatra tužiteljeve navode o ništenosti troškova zaključenja ugovora u cijelosti promašenim budući da je odredba o troškovima u cijelosti zakonita i valjano ugovorena dok nije jasno po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da bi ta odredba bila nepoštena.

2.15. Nakon što je tužitelj dobio informativnu ponudu za sklapanje ugovora o kreditu u CHF i EUR, tužitelj je podnio tuženiku zahtjev za zaključenje ugovora o kreditu a nakon čega mu je tuženik dostavio obavijest o odobrenju ugovora o kreditu te je u predmetnom zahtjevu točno naznačena svrha kupnje kojeg vozila se zahtijeva kreditiranje, cijena vozila, trajanje predmetnog ugovora, iznos kredita, visina mjesečnih obroka, iznos troškova zaključenja ugovora o kreditu te koji troškovi ne ulaze u troškove predmetnog ugovornog odnosa.

2.16. Tuženik ističe kako je postojala mogućnost pregovora u vezi s predmetnim troškovima obrade ugovora o kreditu kao i da je tužitelj bio svjestan i upoznat sa svim troškovima zaključenja i obrade ugovora o kreditu te je mogao utjecati na navedene odredbe, ali je tuženik pristao platiti fiksni postotak u iznosu od 4 % glavnice kredita umjesto da sam plaća pojedinačne troškove, koji troškovi premašuju navedeni fiksni iznos.

2.17. Slijedom navedenoga da je tužitelj prije podnošenja zahtjeva u cijelosti bio informiran o svim predviđenim troškovima a što je i potvrdio podnošenjem zahtjeva. Smatra da su predmetne odredbe ugovora o kreditu zakonite i valjano ugovorene, budući da se o istima pregovaralo, da je na iste tužitelj mogao utjecati i mijenjati ih te da iste nisu prouzročile znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama.

2.18. Tuženik nadalje ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge "Potrošač" koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Smatra da pravna utvrđenja i odluke iz navedenog postupka nemaju nikakve veze s ovdje tuženikom jer tuženik uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba razlikuje se od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac. Obzirom da tuženik nije bio stranka u tom postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanje ili propuštanjem povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj. Što više za razliku od tuženih banaka koje su povećavale kamatnu stopu na štetu korisnika kredita, tuženik je istu za vrijeme trajanja otplate kredita isključivo smanjivao.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužitelj u podnesku od 1.11.2023.( list 81- 83) vezano za prigovor mjesne nadležnosti, ističe da je temeljem članka 59.ZPP-a, određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne ili ugovorene nadležnosti, nadležan i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi, odnosno posluje.

3.1. Prigovor zastare smatra neosnovanim pozivajući se na odluku VSRH broj Rev- 2245/17.

4. Tuženik u podnesku od 7.11.2023. (list 83-87) ustrajava na prigovoru mjesne nenadležnosti, na istaknutom prigovoru zastare kao i prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer tužitelj nije dokazao da je on platio obroke po predmetnom ugovoru. Isto tako smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. ZPP-a, niti da je auto, za kupnju kojeg je odobren predmetni kredit, korišten isključivo u privatne svrhe. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je tuženik svojim postupanjem uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana ističe da su tužitelju objašnjeni rizici valutne klauzule u CHF, da je tuženikova primarna valuta bio EUR i da su mu više odgovarali ugovori sa valutnom klauzulom u EUR, no, da se tužitelj odlučio za ugovor u CHF te je sukladno njegovoj želji sklopljen ugovor vezan za CHF a tuženik nije tvrdio da je takav ugovor najpovoljniji i najsigurniji. Tužitelj je imao mogućnost pregovaranja odnosno slobodnog izbora između tuženikovih proizvoda, budući je tuženik u spornom razdoblju nudio financiranje putem kredita i leasinga u valuti CHF ili u EUR.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dodatak ugovora o kreditu br. 02254, plan otplate br. 02254, promet po kreditu, sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini te ugovor o kreditu br. 02254 od 23. svibnja 2008. god. Proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 21.7.2025. (list 111-122) i saslušan je tužitelj.

5.1. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu br. 02254 svrha kojeg ugovora je bilo financiranje kupnje vozila marke Vw Golf broj šasije [broj šasije] u iznosu od 29.841,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisen Bank Austria d.d. Zagreb za CHF, vrijedećem na dan plaćanja a koji iznos je isplaćen trgovcu Auto Zubak, poslovna jedinica [adresa]. Rok otplate je ugovoren u trajanju od 84 mjesečna obroka a iznos mjesečnog obroka kredita iznosi 449,51 CHF.

6.1. Sporna je međutim mjesna nadležnosti ovoga suda, aktivna legitimacija tužitelja, osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja i svojstvo potrošača.

7. Sud prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda ocjenjuje neosnovanim.

7.1. Naime, u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud je imao u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. te odredbe zakona o ZZP-a (NN br.41/14 i 110/15 – dalje: ZZP)

7.2. Čl. 1. st. 3 navedene Direktive regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Dakle da bi ugovorna odredba bila nepoštena mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da se protivi načelu savjesnosti i poštenja i da postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka.

7.3. U konkretnom slučaju mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, koja se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati, niti utjecati na njihov sadržaj. Osim toga protivno je načelu savjesnosti i poštenja kad stranke bez posebnih pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime se tuženik u ovom slučaju dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja, dovodeći istoga u neravnopravan položaj.

7.4. Nadalje, Direktiva je implementirana u zakonodavstvo RH pa tako i u navedeni Zakon o zaštiti potrošača, u kojima odredbama i to čl. 49 i 50. ZZP su propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima se obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

7.5. Čl. 49. st. 1. ZZP propisano je da se u potrošačkim ugovorima, ugovorna odredba u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac , zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.6. Čl. 50. istog zakona navedeno je koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a mogle smatrati nepoštenim pa su tako između ostalih, navedene odredbe kojima se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu teret dokaza bio na trgovcu.

7.7. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55 st. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

7.8. Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obaveza nacionalnih sudova da ex offo ispituje nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj odluci sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke : da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.9. Stoga ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. st. 50. ZZP-a pa budući da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 51 ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojom nije prebivalište potrošača – tužitelja, tužitelju je otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

7.10. Odredba čl. 11. 3. Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama nije bila posebno pregovorna i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima u obvezama, obzirom da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati iz [adresa] u [adresa] te bi imao dodatan trošak što se tiče putovanja. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

7.11. Nadalje, nadležnost prema prebivalištu potrošača uređena je Uredbom EU broj:

1205/2012 (Bruxelles I bis). Naime prema čl. 15 st. 1. navedene Uredbe potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorene strane pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima prebivalište ili pred sudovima države članice u kojoj druga ugovorna strana ima domicil. Ovo je izravno primjenjivo pravo u Hrvatskoj i ima prednost pred ZPP-om tako da potrošač ima pravo tužiti prema svom prebivalištu bez obzira gdje trgovac ima svoje sjedište.

7.12. Imajući u vidu sve navedeno, sud zaključuje da je odredba čl. 11.3. predmetnog ugovora ništetna a tužitelj kao potrošač sukladno navedenoj Uredbi EU ima pravo podnijeti tužbu sudu prema mjestu svoga prebivališta, te je sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, odlučivši kao u izreci rješenja pod točkom I.

8. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 29. 7. 2025. uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, potražujući s osnova stečenog bez osnove, primjenom valute u CHF, iznos od 6.316,34 EUR. Tužitelj je dakle povećao tužbeni zahtjev u odnosu na početno postavljeni, odnosno preinačio ga, kojoj preinaci se tuženik usprotivio.

8.1. Obzirom da je tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, mjerodavne su odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 ,dalje: ZPP-a). kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga je tužitelj mogao preinačiti tužbu obzirom da nema krivnje tužitelja koji je tek nakon provedenog financijskog vještačenja, mogao utvrditi visinu svog potraživanja i po njemu konačno postaviti tužbeni zahtjev, tako da je sud temeljem čl. 190. st. 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbenog zahtjeva.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

9.1. Osim toga, predmet spora je i zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (troškovi zaključenja ugovora).

10. Nije dakle sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor, 23.5.2008. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 02254 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.841,23 CHF po prodajnom tečaju za devize Raiffeisen bank Austrija d.d. Zagreb, za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja, uz rok otplate od 84 mjeseca.

10.1. Nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR.

11. Neosnovano tuženik ističe prigovor aktivne legitimacije tužitelja. Naime nije odlučno tko je otplaćivao kredit jer je tužitelj sudionik obvezno pravnog odnosa nastalog zaključenjem ugovora o kreditu sa tuženikom i isti je dužan izvršavati svoje obveze iz ugovora. No, iz priloženoga prometa (list 12-16) proizlazi da je upravo tužitelj kao korisnik kredita otplaćivao kredit.

12. Nesporno je da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

13. Nije sporno da je tužitelj platio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (troškovi zaključenja ugovora).

14. Po ocjeni suda, tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 u daljnjem tekstu: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Radilo se o namjenskom kreditu za kupovinu osobnog vozila koji je tužitelj koristio u privatne svrhe.

14.1. Radi se dakle o potrošačkom kreditu tako da tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.

14.2. Nadalje, prema odredbi članka 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji su u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku odobrenja zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

15. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 96. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

15.1. Prema odredbi članka 96. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora o kreditu pa tako niti o odredbama o tečaju niti o odredbama o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime ,iz iskaza proizlazi da je auto kupio u Auto Zubaku, Poslovna jedinica [adresa] gdje mu je predloženo da auto kupi na kredit od davatelja kredita Porsche mobiliti koji su kreditirali kupovinu automobila u kući Auto Zubak. Auto Zubak mu je pripremio sve papire za sklapanje ugovora u [adresa], dao mu je ugovore na potpis i on uopće nije bio u Zagrebu. U Auto Zubaku mu je rečeno da je jedino kreditno sposoban za kredit u CHF te su ga savjetovali da digne kredit u CHF na što je pristao. Ne zna da li je dogovarala kredit osoba iz Auto Zubaka ili Porschea samo zna da mu je savjetovano dizanje kredita u CHF. Nitko mu nije ništa objašnjavao, posebno ne da je postojao ikakav rizik u podizanju kredita u CHF i nije uopće moga misliti da bi tečaj mogao toliko porasti. Rate su u početku bile 2000,00 HRK da bi kasnije otišle u nebo i ne bi niti sklopio ugovor, a niti bi bio kreditno sposoban da su rate bile preko 2000,00 HRK. Nije ni čitao ugovor jer je znao koji iznos kredita diže, koji mu je rok i koliko iznosi rata kredita.

15.3. Iz iskaza tužitelja, kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

15.4. Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku, niti je dokazao da je pregovarao sa tužiteljem.

15.5. Ocjena ovog suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i troškove obrade i naknade kredita osnovan, odlučivši kao u izreci presude po točkom I.

16. Naime, u ovom postupku sud također nije utvrdio da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja naknade za obradu kredita, kao niti na što se točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, te su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

16.1.Odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

16.2. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

16.3. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

16.4. Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogode utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obavezuju kao i ova.

16.5. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP obzirom da tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno uopće pregovaralo što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP.

16.6. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

16.7. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom i predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

17. Tužitelj ima valjani pravni interes za postavljanje deklaratornih zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, tzv. ulazna naknada. Pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe sastoji se u ostvarivanju daljnjih prava na temelju utvrđene ništetnosti, kao što je pravo na povrat plaćenih iznosa.

17.1. Napominje se da za konkretni predmet nije primjenjiva presuda "Potrošač"jer tuženik nije bio stranka u tom postupku te je sud u ovom postupku utvrđivao zahtjevanu ništetnost spornih odredbi predmetnog ugovora.

18. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

18.1. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva zbog preplaćenog iznosa uslijed promjene tečaja CHF, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Borisu Belunjaku koji je nalaz i mišljenje dostavio 21.7.2025. god (list 111-119). Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim a na koji nalaz i mišljenje ni stranke nisu imale prigovora odnosno primjedbi.

19.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj preplatio kredit na ime promjene tečaja u CHF u iznosu od 6.316,34 EUR, pri čemu negativna tečajna razlika iznosi 2,54 EUR. Vještak je iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta.

20. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

20.1. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, također temeljem navedene odredbe članka 1111. ZOO.

20.2. Stoga je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti s osnova stečenog bez osnove iznos od 6.316,34 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je to navedeno u točki II. izreke presude. Kako tužitelj samo zahtjeva utvrđenje ništetnom odredbe ugovora u troškovima zaključenoga ugovora, sud je odlučio u navedenom zahtjevu, dok o povratu plaćenih troškova nije odlučivao jer takav zahtjev nije postavljen. Napominje se i da su irelevantni navodi o kamatnoj stopi jer promjenjivost kamatne stope nije predmet tužbenog zahtjeva.

20.3. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20.4. Tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

21. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

21.1. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

21.2. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

22. Tužitelju pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023) obzirom je u cijelosti uspio u sporu.

22.1. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku-odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 107/15, 126/22, 138/23). Sud je priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 10.1.2024. u iznosu od 100,00 EUR jer se na istom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 12.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 29.7.2025. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi u iznosu od 200,00 EUR, i nagradu u iznosu od 100 EUR za pristup ročištu za objavu presude. Ukupno troškovi na ime zastupanja s PDV-om iznose 1.250,00 EUR, sudska pristojba na tužbu i presudu iznosi 219,20 EUR a trošak vještačenja 398,17 EUR, tako da je sud tužitelju na ime troškova parničnog postupka dosudio ukupan iznos od 1.867,37 EUR. Ostale troškove sukladno čl. 155 ZPP-a sud nije priznao.

23. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 22. siječnja 2026.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Velimir Galić, odvjetnik iz Požege

2. Tomislav Bulić odvjetnik iz Odvjetničkog društva Stefanović, Kravica, Bulić i Pletikosa d.o.o, Zagreb,