Poslovni broj P-983/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužiteljice ZČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vizetin Brnabić & Rus u Rijeci, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate zaključene 27. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Tajane Vizentin Brnabić, odvjetnice u Rijeci i punomoćnika tuženika Marka Metelka, odvjetnika u Zagrebu, po objavi od 22. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102156437 od 16. prosinca 2004. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, koji glasi:
VALUTNA KLAUZULA:
Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventulani troškovi) računat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa stranke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici ZČ iznos od 22.621,10 EUR preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
• na iznos od 1,28 EUR od 02.01.2005 do isplate
• na iznos od 1,27 EUR od 02.11.2008 do isplate
• na iznos od 5,57 EUR od 02.01.2009 do isplate
• na iznos od 7,31 EUR od 02.02.2009 do isplate
• na iznos od 13,61 EUR od 12.03.2009 do isplate
• na iznos od 3,81 EUR od 02.04.2009 do isplate
• na iznos od 3,40 EUR od 02.05.2009 do isplate
• na iznos od 3,53 EUR od 05.01.2010 do isplate
• na iznos od 9,39 EUR od 02.02.2010 do isplate
• na iznos od 7,98 EUR od 02.03.2010 do isplate
• na iznos od 21,64 EUR od 03.04.2010 do isplate
• na iznos od 16,30 EUR od 05.05.2010 do isplate
• na iznos od 27,57 EUR od 08.06.2010 do isplate
• na iznos od 40,04 EUR od 06.07.2010 do isplate
• na iznos od 28,84 EUR od 10.08.2010 do isplate
• na iznos od 61,59 EUR od 03.09.2010 do isplate
• na iznos od 39,47 EUR od 04.11.2010 do isplate
• na iznos od 39,87 EUR od 04.11.2010 do isplate
• na iznos od 62,77 EUR od 03.12.2010 do isplate
• na iznos od 85,49 EUR od 05.01.2011 do isplate
• na iznos od 70,88 EUR od 03.02.2011 do isplate
• na iznos od 75,58 EUR od 03.03.2011 do isplate
• na iznos od 67,38 EUR od 02.04.2011 do isplate
• na iznos od 70,56 EUR od 04.05.2011 do isplate
• na iznos od 98,20 EUR od 02.06.2011 do isplate
• na iznos od 103,00 EUR od 02.07.2011 do isplate
• na iznos od 135,97 EUR od 02.08.2011 do isplate
• na iznos od 131,31 EUR od 02.09.2011 do isplate
• na iznos od 105,43 EUR od 04.10.2011 do isplate
• na iznos od 106,40 EUR od 02.11.2011 do isplate
• na iznos od 104,56 EUR od 02.12.2011 do isplate
• na iznos od 111,36 EUR od 02.01.2012 do isplate
• na iznos od 118,96 EUR od 02.02.2012 do isplate
• na iznos od 119,13 EUR od 02.03.2012 do isplate
• na iznos od 114,39 EUR od 02.04.2012 do isplate
• na iznos od 115,95 EUR od 03.05.2012 do isplate
• na iznos od 118,88 EUR od 02.06.2012 do isplate
• na iznos od 116,10 EUR od 03.07.2012 do isplate
• na iznos od 116,31 EUR od 02.08.2012 do isplate
• na iznos od 113,64 EUR od 04.09.2012 do isplate
• na iznos od 108,35 EUR od 02.10.2012 do isplate
• na iznos od 114,70 EUR od 06.11.2012 do isplate
• na iznos od 116,18 EUR od 04.12.2012 do isplate
• na iznos od 116,31 EUR od 03.01.2013 do isplate
• na iznos od 107,50 EUR od 02.02.2013 do isplate
• na iznos od 111,64 EUR od 05.03.2013 do isplate
• na iznos od 114,71 EUR od 03.04.2013 do isplate
• na iznos od 111,31 EUR od 03.05.2013 do isplate
• na iznos od 101,75 EUR od 04.06.2013 do isplate
• na iznos od 97,99 EUR od 02.07.2013 do isplate
• na iznos od 102,69 EUR od 02.08.2013 do isplate
• na iznos od 105,93 EUR od 03.09.2013 do isplate
• na iznos od 112,82 EUR od 03.10.2013 do isplate
• na iznos od 109,65 EUR od 05.11.2013 do isplate
• na iznos od 111,69 EUR od 03.12.2013 do isplate
• na iznos od 113,35 EUR od 03.01.2014 do isplate
• na iznos od 126,13 EUR od 04.02.2014 do isplate
• na iznos od 129,70 EUR od 04.03.2014 do isplate
• na iznos od 127,81 EUR od 02.04.2014 do isplate
• na iznos od 17.886,17 EUR od 01.05.2014 do isplate
počam od 01. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102156437 od 16. prosinca 2004. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, te dio odredbe članka 7. istog kredita, a koje glase:
"IZNOS KREDITA:
117.800,00 CHF (sto sedamnaesttisućaosamsto CHF) protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj."
"Iznos anuiteta=631,66 CHF",
kao i u dijelu u kojim tužitelj ĆČ zahtijeva isplatu iznos iz točke II. izreke ove presude.
IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici u iznosu od 1.134,85 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose:
3,04
eura od
02.02.2005.
pa do isplate,
0,12
eura od
02.03.2005.
pa do isplate,
9,51
eura od
02.04.2005.
pa do isplate,
8,56
eura od
02.05.2005.
pa do isplate,
9,57
eura od
02.06.2005.
pa do isplate,
16,17
eura od
02.07.2005.
pa do isplate,
17,77
eura od
02.08.2005.
pa do isplate,
8,16
eura od
02.09.2005.
pa do isplate,
9,90
eura od
02.10.2005.
pa do isplate,
10,50
eura od
02.11.2005.
pa do isplate,
10,86
eura od
02.12.2005.
pa do isplate,
10,53
eura od
02.01.2006.
pa do isplate,
13,51
eura od
02.02.2006.
pa do isplate,
18,54
eura od
02.03.2006.
pa do isplate,
21,08
eura od
02.04.2006.
pa do isplate,
20,12
eura od
02.05.2006.
pa do isplate,
19,19
eura od
02.06.2006.
pa do isplate,
21,03
eura od
02.07.2006.
pa do isplate,
21,60
eura od
02.08.2006.
pa do isplate,
18,37
eura od
02.09.2006.
pa do isplate,
19,42
eura od
02.10.2006.
pa do isplate,
19,24
eura od
02.11.2006.
pa do isplate,
20,74
eura od
02.12.2006.
pa do isplate,
25,01
eura od
02.01.2007.
pa do isplate,
27,88
eura od
02.02.2007.
pa do isplate,
26,55
eura od
02.03.2007.
pa do isplate,
27,33
eura od
02.04.2007.
pa do isplate,
34,60
eura od
02.05.2007.
pa do isplate,
36,68
eura od
02.06.2007.
pa do isplate,
38,74
eura od
02.07.2007.
pa do isplate,
38,72
eura od
02.08.2007.
pa do isplate,
35,50
eura od
02.09.2007.
pa do isplate,
40,30
eura od
02.10.2007.
pa do isplate,
40,42
eura od
02.11.2007.
pa do isplate,
37,05
eura od
02.12.2007.
pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
V. Nalaže se tuženiku tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu 4.997,91 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 22. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelji u tužbi navode da su 16. prosinca 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102156437, 1. tužiteljica u svojstvu korisnika kredita, a 2. tužitelj u svojstvu sudužnika, kao stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine u kunskoj protuvrijednosti od 117.800,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Kredit je u cijelosti otplaćen u travnju 2014. Tužitelji ističu kako su pred ovim sudom podnijeli tužbu 17. ožujka 2015. protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora koja se odredba odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te je između stranaka sklopljen 19. svibnja 2017. Sporazum o uređenju međusobnih odnosa kojim je tužiteljima dobrovoljno izvršena isplata s naslova preplaćenih kamata. Tužitelji podnose ovu tužbu iz razloga što smatraju da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njihova prava kao potrošača u dijelu kada je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Odredbe članka 2. i 7. Ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelje u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te su tužitelji, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatili tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužitelji nisu imali na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogli procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te su i na taj način uvjereni da pristaje na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužiteljima, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužiteljima pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljima omogućila da procijene je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njihovim potrebama, i njihovoj financijskoj situaciji i pojasniti im bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelje. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača u odredbama članaka 74-77. koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelji u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nisu raspolagali sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijeli informiranu odluku. Nadalje, tužitelji smatraju da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelji nisu bili unaprijed upozoreni, a što im direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku, budući da je istovremeno sa rastom tečaja švicarskog franka, tuženik -netransparentno- podizao i kamatnu stopu). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda i bez provjerljivih parametara isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Razlika plaćenog iznosa u odnosu na prvobitni iznos kredita, koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima, iznosi 168.240,61 kuna. Tuženik je utuženi iznos stekao temeljem ništetne odredbe pa je stoga dužan vratiti tužiteljima sve što je na taj način stekao. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredaba i dijelova odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te kojom će naložiti tuženiku da tužiteljima s osnove valutne klauzule isplati ukupan iznos od 168.240,61 kn (odnosno u valuti euro 22.329,37 eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu parničnog troška, a ako taj zahtjev ne nađe osnovanim, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-51021564337 od 16. prosinca 2004.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanosti i visinu postavljenog zahtjeva. Navodi kako je pojedine uplate kredita umjesto tužitelja izvršila gđa. LČ, koja nije stranka predmetnog kredita pa stoga tužitelji nisu aktivno legitimirani potraživati navodno preplaćene iznose koje nisu sami uplatili. Ističe prigovor zastare. Navodi kako zaključci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on sam ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bila na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tužitelja da je kao potrošača upozorio i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina, kao i na mogućnost oscilacije tečaja. U ponudi je nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF i EUR i USD, a potrošače nije ni na koji način nagovarao na bilo koju opciju iz ponude. Isticao je da svako kreditno zaduživanje predstavlja određeni rizik. Na letcima je grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Banka na ovaj način nije ostvarila "ekstra profit" jer je i sama zadužena uz CHF. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Konačno je tuženik istaknuo da ukoliko sud nađe ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli da tada izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 8.513,31 kuna zajedno sa zateznom kamatom te da predlaže sudu da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj njegove tražbine sa tražbinom tužitelja. Konačno je predložio odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
3. U podnesku od 12. travnja 2021. tuženik je predložio da sud podnese zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske Unije o tumačenju prava Europske unije vezano za primjenu relevantnih odredbi Direktive Vijeća 93/13/EEZ i tumačenju istih u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli iz konkretnog Ugovora o kreditu.
4. U podnesku od 22. ožujka 2022. tuženik je osporio status tužitelja kao potrošača.
5. Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 8. siječnja 2024., a tuženik prigovor radi prebijana podneskom od 16. siječnja 2024.
6. Ovaj je sud 9. listopada 2024. donio presudu poslovnog broja P-467/2019-36 kojim je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja. Po žalbi tuženika Županijski sud u Zagrebu je rješenjem poslovnog broja Gž-5619/2024-3 od 13. svibnja 2025. ukinuo prvostupanjsku presudu uz uputu da je u ponovnom postupku sud dužan dati razloge o tome jesu li i zašto utvrđenja iz odluke u postupku zaštite potrošača primjenjiva u ovom postupku, kao i imaju li tužitelji status potrošača, kome od tužitelj i zašto je tuženik dužan isplatiti utuženi iznos te obrazložiti prigovor zastare.
7. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovoru o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102156437 od 16. prosinca 2004.godine o valutnoj klauzuli. Predmet spora je i restitucijski zahtjev tužitelja radi povrata preplaćenih iznosa s osnova razlike u tečaju. Pritom, tužitelji su u ovoj parnici pozvali na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
8. Nadalje, predmet ovog postupka je i tuženikov zahtjev da sud presudom izvrši prijeboj tužiteljeve tražbine s tražbinom tuženika koju ističe da ima s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kad je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja i to u iznosu od 1.134,85 eura.
9. U ponovnom postupku tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102156437 od 16. prosinca 2004. (dalje: Ugovor o kreditu, list 12-15 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5102156437 (list 19-25 spisa, otplatnu tablicu (list 26-29 spisa), saslušani su tužitelji, a provedeno je i financijsko vještačenje. Sud nije proveo dokaz uvidom u brošure, letke, priopćenja i reklamne materijale tuženika priložene odgovoru na tužbu i pisani iskaz zaposlenice tuženika BČ jer se radi o ispravama koje ne odnose na konkretan Ugovor o kreditu, već na opće poslovanje tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, a ta su pitanja razriješena u presudi donesenoj po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i sud je ta utvrđenja dužan prihvatiti, kako će se nastavno obrazložiti. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka PČ i IČ pa ni taj dokaz nije proveden.
10. Budući da su se tužitelji u ovoj parnici pozvali na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev-2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).
11. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a) navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužiteljici je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužiteljica, da bi se pozvala na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njezin konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužiteljica mora dokazati činjenicu da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama VTSRH-a). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
12. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužiteljima u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da su tužiteljici mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
13. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
• da su stranke, i to tužiteljica ZČ (tada ĆČ), kao korisnik kredita, tužitelj ĆČ kao sudužnik i tuženik, kao davatelj kredita, 16. prosinca 2004. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 17.800,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 144 mjeseci;
• da je namjena kredita stambeni kredit građana preko 3 godine za kupnju nekretnine (članak 3. Ugovora);
• da je među strankama u članku 7. ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno kako slijedi: "Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dana odobrenja žiro-računa Banke.",
• da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen.
14. Tužiteljica ZČ je iskazala da je 2004. s tadašnjim suprugom odlučila riješiti njihovo stambeno pitanje. Tužena banka im je ponudila kredit u CHF kao najbolju opcija, oni su prihvatili savjete referenta i podigli ovaj kredit od 117.800 CHF na rok od 30 godina, s time da ja tužiteljica bila korisnik kredita, a tadašnji suprug sudužnik. Sjeća se da su početni anuiteti iznosili cca 2.800,00 kn do 2,900,00 kn, a 2008. to je počelo rasti na više od 4.000,00 kn. Stan je korišten isključivo za stanovanje njihove peteročlane obitelji. Kredit su prijevremeno otplatili 2014. Cen Adria i Revelin su bili tadašnji njezini poslodavci te je imala trajni nalog da se ustegom od plaće otplaćuje predmetni kredit. ĐČ im je pozajmila dio iznosa za prijevremenu otplatu kredita.
15. Tužitelj ĆČ se u cijelosti pridružio iskazu tužiteljice, bio je u banci kod supotpisivanja kredita jer je bio sudužnik
16. Sud je iskaze tužitelja prihvatio kao istinite, jer su logični i životni i sukladni ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelji prije zaključenja ugovora bili upozorena na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF (o kojima će nastavno biti više riječi). Nadalje, iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg su tužitelji mogli prihvatiti ili odbiti. Isto tako, iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom kreditu (tako je navedeno u članku 3. Ugovora) pa su time potvrđeni navodi tužitelja da se radi o ugovoru okreditu sklopljenom za njihove privatne potrebe – rješavanje stambenog pitanja.
17. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.
18. Naime, tužitelj su naveden ugovor zaključili kao fizičke osobe, izvan bilo kakve gospodarske djelatnosti pa se radi o potrošačkom ugovoru. Na to nedvojbeno upućuje i sadržaj članka 3. Ugovora u kojem je navedeno da se radi o kreditu građana. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (1978) ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje: ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se obveze vraćanja kredita vezuju uz tečaj švicarskog franka iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da su tužitelji kao potrošači u cijelosti jasno i transparentno bili informirani o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
20. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakvi su i tužitelji, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Na temelju takve odredbe tužitelji kao potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogla procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za njih proizlaze iz takve ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice.
21. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužitelje kao potrošače informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelji kao potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate jer se i na kamatu primjenjuje valutna klauzula), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
22. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništave (ništetne).
23. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima.
24. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
25. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Javni bilježnik, dakle, pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa činjenica solemnizacije nema nikakav utjecaj na obaviještenost tužitelja o spornim odredbama Ugovora.
26. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništavost (ništetnost) odredbi Ugovora o kreditu, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništavih odredaba prema kojima se obveze tužiteljice obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Ništavi dio odredaba Ugovora, kojim je određeno da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dana odobrenja žiro-računa Banke, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje tečaj u vrijeme isplate kredita, odnosno to je visina tečaja koja je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji joj je uručen te na koji je pristala, na ugovorni odnos se primjenjuje upravo taj tečaj sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništavim.
27. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš, koja je utvrdila postojanje preplate u iznosu od 22.621,10 eura, kao i postojanje tzv. "negativnih razlika" (razlika između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, za razdoblje kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog) u iznosu od 1.134,85 eura. Vještakinja je također utvrdila da je 18.101,67 HRK uplaćeno po administrativnoj zabrani po društvu Cen Adria d.o.o., 98.970,62 HRK uplaćeno po administrativnoj zabrani po društvu Revelin d.o.o., a uplatu iznosa od 120.532,77 kuna izvršila je ĐČ. Citirani Nalaz i mišljenja sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun.
28. Prema članku 104. stavak 1. i članku 108. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika, tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 210. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 214. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.
29. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja vezano za uplate na uplate izvršene od strane trećih osoba valja imati na umu odredbe čl. 210. i 296. ZOO- a, te je potrebno ukazati i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 153/2024-2 od 29. svibnja 2024.: „Korisnik kredita ovlašten je zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavao sudužnik po kreditu ili koji drugi sudionik kreditnog odnosa, odnosno koje je vršila treća osoba koja nije stranka ugovora o kreditu, a koje su uplate izvršene u ime i za račun korisnika kredita.“ Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica ZČ korisnica kredita te su sve uplate izvršene u njezino ime i za njezin račun, ista je ovlaštena zahtijevati sve što je tuženik bez osnove stekao na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. S druge strane, nedvojbeno je da je tužitelj ĆČ zaključio ovaj Ugovor o kreditu u svojstvu sudužnika, čime se u smislu članka 997. ZOO-a obvezao prema vjerovniku (banci) da će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obvezu dužnika (ovdje korisnika kredita), ako to ovaj ne učini. Budući da je tužiteljica kao korisnica kredita uredno otplaćivala kredit ustegom od plaće odnosno pozajmicom od ĐČ, tuženik nije namirivao svoje potraživanje spram tužitelja DČ kao jamca niti je spram njega stekao imovinu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Stoga je zahtjev tužitelja ĆČ radi isplate neosnovan, sve imajući u vidu i okolnost da tužitelji nisu naveli ni dokazali da je određeni dio tražbine tužiteljice prešao na tužitelja ĆČ.
30. Prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja (22. ožujka 2019.) nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
31. Nije osnovan niti tuženikov prigovor radi prebijanja, a kojim tuženik traži da sud izvrši prebijanje tužiteljeve tražbine s tuženikovom tražbinom iznosu od 1.134,85 eura. Tuženik, naime, to potraživanje temelji po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta kad je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Što se tiče visine tuženikovog potraživanja, treba reći da je vještak utvrdio da je tužitelj u određenom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećeg na dan korištenja kredita, te je tako manje platio iznos od 1.134,85 eura. Međutim, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelju niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju, to je po tuženiku istaknuti prigovor rad prebijanja, neosnovan. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništave i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 108. stavak ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Osim toga, u predmetnom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 210 ZOO-a.
32. U odnosu na tuženikov postavljeni prijedlog ovom sudu da podnese zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske Unije o tumačenju prava Europske unije e vezano za primjenu relevantnih odredbi Direktive vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. g. ističe se da su sva pitanja koja tuženik iznosu u svom prijedlogu već raspravljena od strane Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH. Prijedlog tuženika ne predstavlja obvezu postupanja ovog suda na način kako to traži tuženik s obzirom da ovaj sud nije zadnja instanca u ovom predmetu. Slijedom navedenog ovaj sud ne nalazi potrebnim uputiti zahtjev za prethodnu odluku sudu Europske unije naročito jer je praksom suda Europske unije veće dano mišljenje u svezi predmetne materije.
33. Međutim, nije osnovan zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe sadržane u dijelu odredbe članka 2. Ugovora u dijelu koji glasi: "IZNOS KREDITA: 117.800,00 CHF (sto sedamnaesttisućaosamsto CHF) protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj." te u dijelu članka 7. koji glasi "Iznos anuiteta=631,66 CHF ". Odredbom članka 2. Ugovora naveden je iznos kredita koji je odobren tužitelju uz primjenu valutne klauzule u CHF po tečaju važećem na dan korištenja kredita. Budući da je u tijeku ovog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju taj tečaj bio poznat i da je na njega pristao (jer su mu se njegove obveze prikazale upravo s obzirom na taj tečaj), radi se jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi, kako gramatički (jezično) tako i sadržajno, pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Osim toga, tijekom cijelog postupka tužitelj svoj zahtjev radi isplate temelji upravo na razlici između anuiteta kojeg je plaćao prema tečaju važećem na dan plaćanja i tečaja važećeg na dan korištenja kredita, a kojeg je sud i prihvatio, pa bi stoga i u tom smislu bilo proturječno utvrditi ništetnost odredbe koja se veže upravo na tečaj važeći na dan korištenja kredita. Isto tako, tužitelji tijekom postupka ne spore visinu anuiteta od 631,66 CHF već valutnu klauzulu po kojem se ima vršiti otplata kredita, niti su bilo čime dokazali da bi odredba o anuitetu u visini 631,66 CHF bila nejasna, nerazumljiva i neuočljiva odredbi.
34. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da su tužitelji u pretežitom dijelu uspjeli sa svojim zahtjevima za utvrđenje ništetosti dijela odredbi Ugovora o kreditu te je u tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim restitucijskim zahtjevom, pri čemu okolnost da je taj zahtjev odbijen u odnosu na tužitelja nije prouzročila nastanak niti jednog posebnog troška, slijedom čega je sud odlučio da je tuženik tužiteljima dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa). Tužiteljima je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
• sastav tužbe 500,00 eura Tbr. 7.1.
• sastav podneska od 24.1.2022. (očitovanje na odgovor na tužbu) 500,00 eura Tbr. 8.1
• sastav podneska od 8.1.2024 (očitovanje na nalaz vještaka) 500,00 eura Tbr. 8.1
• zastupanje na ročištu 5.4.2022. 500,00 eura Tbr. 9.1.
• zastupanje na ročištu 14.03.2024. 500,00 eura Tbr. 9.1.
• zastupanje na ročištu 10.04.2024. 500,00 eura Tbr. 9.1.
• zastupanje na ročištu 25.09.2025 500,00 eura Tbr. 9.1.
• zastupanje na ročištu 27.11.2025. 500,00 eura Tbr. 9.1.
sve u svezi Tbr 54. Tarife i sve uvećano za 10% na ime zastupanja dva tužitelja po Tbr. 40. Tarife, ukupno 4.400,00 eura. Uz navedeno tužiteljima pripada i naknada troška u visini plaćene pristojbe na tužbu (266,11 eura) i predujma za vještačenje od 331,80 eura, sveukupno 4.997,91 eura. Na priznati parnični trošak tužiteljima je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
36. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 22. siječnja 2026.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
