Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-768/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S KE

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Lenić predsjednice vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Krešimira Biljana člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima Jeleni G i Borisu Biliću odvjetnicima iz odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. iz Splita, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice GČ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1056/2025-7 od 29. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

l. Žalbe tužiteljice GČ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1056/2025-7 od 29. rujna 2025.

Il. Odbija se zahtjev tužiteljice GČ za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Ill. Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"l. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 9011494102, zaključen između tužiteljice i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti–vratiti tužiteljici iznos od 62.313,57 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

iznos od 455,62 EUR sa kamatom od 30.9.2006.

iznos od 453,74 EUR sa kamatom od 31.10.2006.

iznos od 453,50 EUR sa kamatom od 30.11.2006.

iznos od 448,28 EUR sa kamatom od 31.12.2006.

iznos od 444,62 EUR sa kamatom od 31.1.2007.

iznos od 443,60 EUR sa kamatom od 28.2.2007.

iznos od 444,91 EUR sa kamatom od 31.3.2007.

iznos od 445,81 EUR sa kamatom od 30.4.2007.

iznos od 434,57 EUR sa kamatom od 31.5.2007.

iznos od 433,21 EUR sa kamatom od 30.6.2007.

iznos od 434,98 EUR sa kamatom od 31.7.2007.

iznos od 459,90 EUR sa kamatom od 31.8.2007.

iznos od 451,89 EUR sa kamatom od 30.9.2007.

iznos od 451,33 EUR sa kamatom od 31.10.2007.

iznos od 457,61 EUR sa kamatom od 30.11.2007.

iznos od 454,32 EUR sa kamatom od 31.12.2007.

iznos od 462,42 EUR sa kamatom od 31.1.2008.

iznos od 485,54 EUR sa kamatom od 29.2.2008.

iznos od 493,92 EUR sa kamatom od 31.3.2008.

iznos od 479,06 EUR sa kamatom od 30.4.2008.

iznos od 477,06 EUR sa kamatom od 31.5.2008.

iznos od 481,57 EUR sa kamatom od 30.6.2008.

iznos od 472,61 EUR sa kamatom od 31.7.2008.

iznos od 473,12 EUR sa kamatom od 31.8.2008.

iznos od 478,40 EUR sa kamatom od 30.9.2008.

iznos od 522,68 EUR sa kamatom od 31.10.2008.

iznos od 492,82 EUR sa kamatom od 30.11.2008.

iznos od 524,69 EUR sa kamatom od 31.12.2008.

iznos od 529,57 EUR sa kamatom od 31.1.2009.

iznos od 531,70 EUR sa kamatom od 28.2.2009.

iznos od 524,99 EUR sa kamatom od 31.3.2009.

iznos od 526,06 EUR sa kamatom od 30.4.2009.

iznos od 517,31 EUR sa kamatom od 31.5.2009.

iznos od 509,84 EUR sa kamatom od 30.6.2009.

iznos od 511,52 EUR sa kamatom od 31.7.2009.

iznos od 515,82 EUR sa kamatom od 31.8.2009.

iznos od 515,34 EUR sa kamatom od 30.9.2009.

iznos od 511,23 EUR sa kamatom od 31.10.2009.

iznos od 518,91 EUR sa kamatom od 30.11.2009.

iznos od 524,51 EUR sa kamatom od 31.12.2009.

iznos od 533,52 EUR sa kamatom od 31.1.2010.

iznos od 531,18 EUR sa kamatom od 28.2.2010.

iznos od 542,81 EUR sa kamatom od 31.3.2010.

iznos od 540,27 EUR sa kamatom od 30.4.2010.

iznos od 545,58 EUR sa kamatom od 31.5.2010.

iznos od 580,80 EUR sa kamatom od 30.6.2010.

iznos od 574,36 EUR sa kamatom od 31.7.2010.

iznos od 594,70 EUR sa kamatom od 31.8.2010.

iznos od 588,16 EUR sa kamatom od 30.9.2010.

iznos od 574,31 EUR sa kamatom od 31.10.2010.

iznos od 593,48 EUR sa kamatom od 30.11.2010.

iznos od 626,40 EUR sa kamatom od 31.12.2010.

iznos od 603,71 EUR sa kamatom od 31.1.2011.

iznos od 611,94 EUR sa kamatom od 28.2.2011.

iznos od 600,88 EUR sa kamatom od 31.3.2011.

iznos od 602,54 EUR sa kamatom od 30.4.2011.

iznos od 641,00 EUR sa kamatom od 31.5.2011.

iznos od 643,94 EUR sa kamatom od 30.6.2011.

iznos od 681,58 EUR sa kamatom od 31.7.2011.

iznos od 657,81 EUR sa kamatom od 31.8.2011.

iznos od 637,85 EUR sa kamatom od 30.9.2011.

iznos od 635,36 EUR sa kamatom od 31.10.2011.

iznos od 633,58 EUR sa kamatom od 30.11.2011.

iznos od 642,36 EUR sa kamatom od 31.12.2011.

iznos od 651,58 EUR sa kamatom od 31.1.2012.

iznos od 652,28 EUR sa kamatom od 29.2.2012.

iznos od 646,09 EUR sa kamatom od 31.3.2012.

iznos od 649,15 EUR sa kamatom od 30.4.2012.

iznos od 652,04 EUR sa kamatom od 31.5.2012.

iznos od 647,45 EUR sa kamatom od 30.6.2012.

iznos od 649,00 EUR sa kamatom od 31.7.2012.

iznos od 646,41 EUR sa kamatom od 31.8.2012.

iznos od 639,84 EUR sa kamatom od 30.9.2012.

iznos od 646,78 EUR sa kamatom od 31.10.2012.

iznos od 650,61 EUR sa kamatom od 30.11.2012.

iznos od 649,27 EUR sa kamatom od 31.12.2012.

iznos od 634,41 EUR sa kamatom od 31.1.2013.

iznos od 647,07 EUR sa kamatom od 28.2.2013.

iznos od 647,68 EUR sa kamatom od 31.3.2013.

iznos od 642,36 EUR sa kamatom od 30.4.2013.

iznos od 628,19 EUR sa kamatom od 31.5.2013.

iznos od 627,81 EUR sa kamatom od 30.6.2013.

iznos od 630,87 EUR sa kamatom od 31.7.2013.

iznos od 636,60 EUR sa kamatom od 31.8.2013.

iznos od 645,36 EUR sa kamatom od 30.9.2013.

iznos od 640,84 EUR sa kamatom od 31.10.2013.

iznos od 643,44 EUR sa kamatom od 30.11.2013.

iznos od 646,40 EUR sa kamatom od 31.12.2013.

iznos od 620,56 EUR sa kamatom od 31.1.2014.

iznos od 624,32 EUR sa kamatom od 28.2.2014.

iznos od 623,18 EUR sa kamatom od 31.3.2014.

iznos od 618,77 EUR sa kamatom od 30.4.2014.

iznos od 616,97 EUR sa kamatom od 31.5.2014.

iznos od 617,45 EUR sa kamatom od 30.6.2014.

iznos od 623,15 EUR sa kamatom od 31.7.2014.

iznos od 627,29 EUR sa kamatom od 31.8.2014.

iznos od 626,36 EUR sa kamatom od 30.9.2014.

iznos od 630,32 EUR sa kamatom od 31.10.2014.

iznos od 633,09 EUR sa kamatom od 30.11.2014.

iznos od 631,62 EUR sa kamatom od 31.12.2014.

iznos od 633,59 EUR sa kamatom od 31.1.2015.

iznos od 633,59 EUR sa kamatom od 28.2.2015.

iznos od 633,59 EUR sa kamatom od 31.3.2015.

iznos od 633,59 EUR sa kamatom od 30.4.2015.

iznos od 633,59 EUR sa kamatom od 31.5.2015.

iznos od 633,59 EUR sa kamatom od 30.6.2015.

iznos od 633,59 EUR sa kamatom od 31.7.2015.

iznos od 633,59 EUR sa kamatom od 31.8.2015.

iznos od 633,59 EUR sa kamatom od 30.9.2015.

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 30. rujna 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.4 Ugovora o kreditu broj 9011494102 te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF, a koje promjene su nastale nakon 6. lipnja 2006. pa nadalje.

II Nalaže se tuženoj, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, iznos od 6.212,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od 15. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine", dok se u odnosu na više zatraženi iznos od 10.901,68 EUR sa zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče od 30. rujna 2006., odnosno od 31. kolovoza 2007. do 30. rujna 2015., podredni tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.573,62 EUR sa zateznom kamatom koja teče od donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine".

2. Protiv naprijed navedene presude pravovremeno je žalbu podnio tuženik i to samo u odnosu na točku Il. i III. izreke presude zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92, 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08, 123/08. 57/11, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22. i 155/23. - u nastavku teksta ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška parničnog postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno dopustio preinaku tužbenog zahtjeva te je na taj način postupio protivno odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 192. stavak 2. ZPP-a obzirom da je do preinake tužbe došlo unatoč protivljenju tuženika. Nadalje, tužiteljica nema pravni interes za tužbu obzirom je izvršila konverziju kredita pri kojoj konverziji je tužiteljici iznos pretplate utvrđen i za iznos pretplate umanjene obveze tužiteljici. Tuženik se poziva i na praksu VSRH broj Revd-4737/2024 i Revd-2001/2024. Nadalje, tuženik navodi da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava trebao odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice pri čemu se poziva i na praksu županijskih sudova u Republici Hrvatskoj kao i na praksu VSRH broj Rev-637/2019. Nadalje, direktiva EZ93/13 ne primjenjuje se na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013. te stoga prvostupanjski sud nije ovlašten provoditi test nepoštenosti ugovornih odredaba sukladno stajalištu u predmetu C-567/2020. U konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni odredbi članka 502c ZPP-a, a prvostupanjski sud neosnovano je odbio i prigovor tuženika vezan za zastaru potraživanja tužiteljice. Također i u pogledu tijeka zateznih kamata odluka prvostupanjskog suda nije pravilna obzirom zatezne kamate ne mogu teći prije 13. lipnja 2014. odnosno 14. lipnja 2018. tj. ne mogu teći prije podnošenja zahtjeva tužiteljice tužbom od 11. lipnja 2019. I u pogledu troškova parničnog postupka prvostupanjski sud je trebao primijeniti odredbu članka 154. stavak 4. ZPP-a odnosno 154. stavak 2. ZPP-a pri čemu je trebao uzeti u obzir činjenicu da tužiteljica nije uspjela s glavnim tužbenim zahtjevom.

3. Protiv navedene presude pravovremeno žalbu podnosi i tužiteljica kojom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti pod točkom l. izreke te u dijelu pod točkom i točkom III. izreke zbog svih žalbenih razlog propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se žalba uvaži, preinači prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev tužiteljice usvoji u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tužiteljica u žalbi ne navodi u kojem dijelu pobija točku Il. i III. izreke presude te se stoga smatra da tužiteljica žalbom pobija presudu pod točkom Il. i Ill. u dijelu u kojem nije uspjela u postupku.

3.1. Tužiteljica u žalbi navodi kako je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan obzirom isti ne može opstati bez bitnih sastojaka, a to su predmet ugovora tj. valuta te cijena ugovora tj. kamata. Naime, valutna klauzula je glavni predmet ugovora i predstavlja bitan sastojak bez kojeg cjelokupan ugovor ne može opstati. Osim toga bitan sastojak ugovora o kreditu je i cijena korištenja novčanog iznosa, te ugovor bez cijene korištenja novčanog iznosa također ne može opstati. Tužiteljica se poziva i na praksu različitih županijskih sudova u Republici Hrvatskoj pri čemu napominje da je tuženik nepoštena ugovorna strana. Tužiteljica nadalje navodi da prvostupanjski sud nije mogao umanjiti visinu tražbine tužiteljice za iznos priznat u konverziji.

4. Na žalbe nije dostavljen odgovor.

5. Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice i tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Obrazloženje pobijane presude sačinjeno u skladu s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a. Naime, iz obrazloženja presude je razvidno koje je dokaze sud proveo što je iz kojeg dokaza utvrdio, a također razvidne su i činjenice koje medu strankama nisu sporne kao i činjenice koje su među strankama sporne. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Također i činjenično stanje pravilno je i potpuno utvrđeno.

7. Predmet ovog spora je glavni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje ništetnosti cjelokupnog ugovora o kreditu te eventualno kumulirani zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i zahtjev za isplatom temeljem ništetnosti cijelog ugovora odnosno ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

8. Prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje:

- da je između tužiteljice i tuženika zaključen ugovor o kreditu broj 9011494102 od 6. lipnja 2006.;

- da je ugovor o kreditu zaključen na iznos od 83.000 00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita;

- da je kamatna stopa ugovorena u visini od 4,30% godišnje, te je ista promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;

- da se kredit otplaćuje u 144 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora;

- da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi anuitet;

- da je kamatna stopa tijekom trajanja kredita više puta mijenjana na način da je povećavana, a zbog čega je došlo do promjene iznosa anuiteta;

- da je tužiteljica tužbu podnijela 11. lipnja 2019.;

- da se radi o potrošačkom ugovoru te tužiteljica ima status potrošača;

- da je između stranaka 7. prosinca 2015. zaključen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011494102 (nastavno: Dodatak ugovoru);

- da je navedenim Dodatkom ugovoru o kreditu izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro;

- da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro;

- da je iznos preplate prilikom konverzije utvrđen u visini od 7.059,73 eura na dan 30. rujna 2015.;

- da je ukupan iznos preplate s naslova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule utvrđen u visini od 13.272,04 eura;

- da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku temeljem ništetne odredbe zbog promjenjive kamatne stope u visini od 3.842,38 eura, odnosno s naslova ništetne odredbe zbog valutne klauzule u visini od 9.429,66 eura;

- da ukupna visina pretplaćenog iznosa od strane tužiteljice s naslova ništetne odredbe zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, umanjena za priznati iznos pretplate, iznosi 6.212,31 eura;

- da su sredstva kredita korištena za kupnju nekretnine tj. stana.

8.1. Prvostupanjski sud poziva se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

9. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

10. U odnosu na žalbu tuženika: Neosnovan je žalbeni navod tuženika da se presude iz kolektivnog spora ne primjenjuju na konkretan slučaj te da je neosnovano pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu članka 502.c ZPP-a. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013,. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presudom istog suda, broj PŽ-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (”Narodne novine” broj 41/14. i 110/15. - u nastavku teksta ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti gore navedene presude donijete u postupku kolektivne pravne zaštite. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da se utvrđenja iz navedenih presuda vezanih za kolektivnu zaštitu ne mogu odnositi na predmetni ugovor. Ovo stoga jer tužiteljica u svakom trenutku ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o tome je li ugovor prestao ili ne obzirom se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

11. Visina tražbine tužiteljice medu strankama nije sporna.

12. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule počinje teći od 14. lipnja 2018. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4 srpnja 2013. dok u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu rok zastare počinje teći od 13. lipnja 2014. Obzirom je tužba podnijeta 11. lipnja 2019., to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom, odnosno da je tužba podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 35/05. - u nastavku teksta: ZOO). Navedeni stav ovoga suda u pogledu pitanja zastare potraživanja tužitelja sukladan je s pravnim shvaćanjem poslovni broj Su-lV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika i u odnosu na tijek zatezne kamate. Naime, tuženik navodi da zatezna kamata ne bi mogla teći prije 11. lipnja 2019. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud tužiteljici je dosudio zateznu kamatu počevši od 15. studenog 2024. tj. znatno kasnije u odnosu na razdoblje koje osporava tuženik. Dakle, zatezne kamate dosuđene tužiteljici ne teku prije 11. lipnja 2019.

14. Prvostupanjski sud nije automatski primijenio utvrđenja iz kolektivnog spora već je u konkretnom predmetu izvodio dokaze radi ispitivanja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Ovdje posebno prvostupanjski sud ima u vidu činjenicu da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu tzv. tipskom ugovoru koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Tuženiku niti jednog trenutka nije bilo onemogućeno predlaganje dokaza kojim bi dokazao da se spornim ugovornim odredbama pregovaralo u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a zaključak je prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da se u konkretnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama ugovora o kreditu. Takav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

15. Obzirom tužiteljica nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, navedene ugovorne odredbe su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljici kao potrošača jer je samo jednoj strani tj. tuženiku ostavljena mogućnost utjecaja na takve ugovorne odredbe. Ovdje se napominje tuženiku da je strankama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i primjena valutne klauzule no u konkretnom slučaju izostalo je od strane tuženika točno definiranje i propisivanje te upoznavanje tužiteljice sa svim bitnim parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i primjena valutne klauzule. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. - nastavno: ZZP/03) u svezi s člankom 87. navedenog zakona.

15.1. Prvostupanjski sud je analizirao mogućnost utjecaja tužiteIjice na sadržaj i promjenu odredbi ugovora o kreditu te na temelju zaključka da tužiteIjica nije imala mogućnost utjecaja na promjenu kamatne stope i valutne klauzule to je pravilno prvostupanjski sud prihvatio podredni tužbeni zahtjev tužiteljice.

15.2. Dakle, za odlučivanje o materijalnopravnim pitanjima u ovom predmetu mjerodavno je isključivo pravo Republike Hrvatske, a to znači nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu prvenstveno odredbe članka 324. stavak 1. i 2. ZOO te članka 322. stavak 1. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača, sve obzirom na činjenicu jer Direktiva vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. nije mjerodavan izvor prava u ovom slučaju obzirom navedeni ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka nije u dosegu navedene Direktive imajući u vidu činjenicu da je isti sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika vezane za provođenje konverzije navodi se kako isti nisu osnovani. Naime, prije svega napominje se da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (”Narodne novine” broj, 102/15, nastavno ZID ZPK/15) nije propisano da se sklapanjem Dodatka o osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenim i ništetnim odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja toga ugovora. Također niti iz zaključenog dodatka ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita tj. tužiteljica odrekla prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Dakle, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica kao korisnica kredita nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu tj. ugovora o konverziji.

17. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu su samo revidirani uvjeti i način otplate kredita te valuta, a što jasno ukazuje na činjenicu da se ne radi o sklapanju sasvim novog ugovora. Stoga je neosnovano pravno shvaćanje tuženika da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe i nema pravo na daljnje obeštećenje te da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao. Osim toga sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužiteljica i tuženik nisu mogli regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Tužiteljica kao korisnica kredita nije izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga nije izgubio niti pravo na postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Osim toga i Europski sud za Ijudska prava u predmetu Žulić protiv Hrvatske od 1. rujna 2022. navodi ”da banka potpisivanjem aneksa (Dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu”. Dakle i Europski sud za Ijudska prava smatra kako sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi odnosnog ugovora o kreditu.

17.1. Korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije nego imaju samo pravo na razliku. Upravo je prvostupanjski sud tužiteljici i priznao razliku prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka. Naime, vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je ukupna preplaćena razlika utvrđena u iznosu od 13.272,04 eura (tečajna razlika 9.429,66 eura + razlika kamata 3.842,38 eura), dok je u konverziji priznata preplata u visini od 7.059,73 eura. Oduzimanjem od ukupne više preplaćene razlike u visini od 13.272,04 eura u konverziji priznate preplate u visini od 7.059,73 eura utvrđen je ukupan iznos preplate, a koji iznos je pravilno prvostupanjski sud i dosudio tužiteljici. Dakle, iz navedenog je razvidno kako tužiteljica nije dovedena u povoljniju poziciju zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu. Naprotiv, na ovakav način došlo je do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili Dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju s pravima onih korisnika kredita u CHF koji nisu sklopili takav Dodatak. Ovo stoga jer u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga je u navedenom dijelu neosnovano pozivanje tuženika na sudsku praksu koju je naveo u svojoj žalbi.

18. Svojom odlukom prvostupanjski sud nije stvorio ozračje pravne nesigurnosti i nije arbitrarno postupao već naprotiv prvostupanjski sud omogućio je jednakost svih potrošača u ostvarivanju njihovih prava bez obzira zaključili oni Dodatak ugovoru o kreditu ili ne.

19. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava, a ništavost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) to je tuženik nesavjesni stjecatelj time da je prvostupanjski sud tužiteljici priznao zateznu kamatu počevši od 15. studenog 2024., a koji datum početka tijeka zatezne kamate tuženik žalbom nije osporavao.

20. U odnosu na žalbene navode tuženice da je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe suprotno odredbama ZPP-a navodi se slijedeće. Preciziranje tužbenog zahtjeva koje je tužiteljica učinila podneskom od 11. travnja 2023. (list 260 — 270 spisa) ne predstavlja preinaku tužbe. Ovo stoga jer uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja preinaku tužbe u situaciji ako je vrijednost spora prema uređenom tužbenom zahtjevu veća od vrijednosti predmeta spora koji je bio označen u tužbi. Naime, tužiteljica je podnijela tzv. stupnjevitu tužbu sukladno odredbi članka 186.d stavak 3. ZPP-a, a u istoj tužiteljica je potraživala isplatu točno neutvrđenog iznosa sa zateznim kamatama. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 11. travnja 2023. specificirala u cijelosti svoj tužbeni zahtjev čime je točno iskazala svoje prvotno potraživanje. Stoga je i u navedenom dijelu pogrešan pravni pristup prvostupanjskog suda da je došlo do preinake tužbe, a također neosnovani su i žalbeni navodi tuženika vezani za preinaku tužbe.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika i u odnosu na troškove parničnog postupka. Naime, prilikom odlučivanja o žalbi tuženika, a koja se odnosi na pitanje troškova postupka, prvenstveno je potrebno ocijeniti koji je uspjeh tužiteljice u sporu, s obzirom na činjenicu da tužiteljica nije uspjela s glavno postavljenim tužbenim zahtjevom, nego je uspjela djelomično s eventualno kumuliranim zahtjevom. Stoga je potrebno, u konkretnom slučaju prvenstveno zaključiti je li tužiteljica kvalitativno, ali i kvantitativno sagledavajući podredno postavljeni tužbeni zahtjev s istim uspjela i u kojem postotku. S obzirom je tužiteljica uspjela samo djelomično s eventualno kumuliranim zahtjevom i to u visini od 68% (100 + 36 = 136/2 = 68) to je pravilno prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a te uspjeh tužiteljice (68%) umanjio za uspjeh tuženika (32%) te tužiteljici dosudio parnični trošak prema uspjehu u visini od 36% obzirom je u pretežnom dijelu prvostupanjski sud usvojio podredno postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da su u konkretnom slučaju stranke uspjele u sporu u približno jednakim dijelovima, pa da bi o troškovima postupka valjalo odlučiti prema odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a. Sukladno odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a, ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka strana snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom odredbe članka 156. stavak 1. ovoga Zakona. U konkretnoj pravnoj stvari, tužiteljica ima pravo na naknadu parničnih troškova temeljem odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, no samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na dio tužbenoga zahtjeva s kojim je uspjela (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev) i za radnje koje su bile potrebne za odluku u tom smislu.

22. U odnosu na žalbu tužiteljice: Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud nepravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora.

23. Prema članku 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a stavkom 2. citirane odredbe propisuje da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Nadalje, člankom 87. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

24. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (članak 1021. ZOO), što znači da su bitni sastojci ugovora o kreditu novčani iznos koji banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ugovorena kamata koju se korisnik kredita obvezuje plaćati banci i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca. U konkretnom slučaju, banka se obvezala (i ispunila obvezu) staviti na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 83.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan isplate kredita, dok se tužiteljica obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

24.1. Valutna klauzula (članak 22. stavak 1. ZOO) spada u tzv. zaštitne klauzule koja ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, pa kada valutna klauzula nije postigla svoju svrhu i kada je primjenom iste došlo do odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita (radi čega je utvrđena ništetnom), to i po ocjeni ovoga suda ugovor može opstati bez te odredbe. S obzirom da se stabilnost u pravima i obvezama stranaka postiže upravo bez tzv. zaštitne klauzule, to oslobađanjem ugovora o kreditu od valutne klauzule on ostaje na snazi kao kredit u kojem su obveze ugovornih strana određene u kunama, a što u bitnome ne odstupa od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, pa stoga činjenica da je odredba o valutnoj klauzuli s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna nije razlog zbog kojeg u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu ne bi mogao opstati (članak 324. ZOO).

24.2. lsto tako utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke nema učinak nemogućnosti opstanka Ugovora o kreditu, s obzirom da uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o jasno određenoj početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen.

25. Vezano uz pozivanje tužiteljice na presude Suda Europske unije valja ukazati da je presudom C-118/17 odlučeno da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala i da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

25.1. S obzirom da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale, a što je u konkretnom slučaju uspostavljeno usvojenim tužbenim zahtjevom pod točkom Il. izreke kojima je naloženo tuženiku vratiti tužiteljici sve što je plaćeno temeljem nepoštenih odredaba uz zateznu kamatu, uz činjenicu da je ništetnost i ustanovljena da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, to je i po ocjeni ovoga suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da Ugovor o kreditu nije u cijelosti ništetan, te je odluka pod točkom l. izreke presude donesena pravilnom primjenom materijalnog prava koju ne dovode u sumnju presude Suda Europske unije na koje se poziva tužiteljica.

26. U odnosu na ostale žalbene navode vezane za troškove postupka i tijek zatezne kamate, nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obzirom tužiteljica ne konkretizira koje povrede je prvostupanjski sud počinio u odnosu na predmet spora vezano za troškove postupka i zatezne kamate, a činjenica što je sud odbio djelomično zahtjev tužiteljice u odnosu na točku Il. izreke odnosno tužiteljici dosudio trošak postupka prema uspjehu u sporu pod točkom Ill. izreke prvostupanjske presude sama po sebi ne dovodi do navedenih povreda.

27. Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice u dijelu da prvostupanjski sud nije mogao umanjiti visinu tražbine tužiteljice za iznose priznate konverzijom. Naime, pravilno je prvostupanjski sud umanjio potraživanje tužiteljice za iznos priznat u konverziji jer bi u protivnom došlo do situacije da se tužiteljici dva puta prizna jedna te ista tražbina, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Kada se ne bi umanjilo potraživanje tužiteljice za iznos priznat u konverziji tada bi tužiteljica došla u situaciju, da joj se iznos pretplate u visini od 7.059,73 eura koji je priznat u konverziji priznaje i u naplati njene tražbine s naslova više plaćenog temeljem ništetne odredbe zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule tj. navedeni iznos priznao bi se tužiteljici dva puta. Stoga tužiteljica kao korisnica kredita ne može kumulirati preplatu koja joj je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije nego ima pravo samo na razliku.

28. Stoga su sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijene žalbe tuženika i tužiteljice kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda.

29. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a. Naime obzirom tuženik, a također i tužiteljica nisu uspjeli u žalbenom postupku to je odbijen njihov zahtjev za naknadom troškova postupka.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 22. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Lenić