REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6625/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, radi utvrđenje ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. siječnja 2026., u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 6.1. "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita", Ugovora o kreditu broj 360062 od 11. rujna 2006., zaključenog između tužitelja AA, kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., kao kreditora, koja glasi: "Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Odredba članka 11.1. "Prijevremena otplata kredita" Ugovora o kreditu broj 360062 od 11. rujna 2006. zaključenog između tužitelja AA, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., kao kreditora, koja glasi: "Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. isplatiti tužitelju AA iznos od 329,97 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 261,17 EUR od 20. rujna 2006. do isplate,

- 68,80 EUR od 13. rujna 2012. do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. siječnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. dana 11. rujna 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 360062, temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.241,00 CHF i to po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Člankom 6.1. predmetnog Ugovora, pod nazivom "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita", tužitelju je nametnuta naknada u visini od 1,10% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj tvrdi da je bio primoran pristati, odnosno platiti je kako bi mogao dobiti traženi kredit te mu je na ime iste tuženik naplatio iznos od 261,17 EUR, odnosno 1,10% od iznosa kredita. Člankom 11.1. istog Ugovora, pod nazivom "Prijevremena otplata kredita", ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo na pisani zahtjev, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora, čime mu je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita je postalo teško tužitelju, a i neizvjesno, jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, zbog čega je 12. rujna 2012. predmetni kredit prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena naknada u iznosu od 68,80 EUR. Tužitelj je istaknuo i da se radi o tipskom ugovoru, koji je otisnut na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, kao trgovca, i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te tvrdi da su sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, zbog čega su iste nepoštene i kao takve ništetne. Naime, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, već mu je sve bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi" i to tako da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor te da mu tuženik uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Nadalje, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je isti trebalo vratiti, iz čega slijedi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u suprotnosti s tom odredbom. Tužitelj smatra i da takva odredba, kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, te da se ugovorna kazna ne može ugovoriti za novčane obveze. Banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ne trpi nikakvu štetu, smatra tužitelj, budući da, osim iznosa glavnice kojeg dobiva prijevremeno i koji može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud sporne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrdi ništetnima i naloži tuženiku da mu isplati po tim osnovama naplaćene iznose (ukupno 329,97 EUR) i to sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate do isplate, odnosno iznos od 261,17 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. rujna 2006. do isplate, a iznos od 68,80 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 13. rujna 2012. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio istu u cijelosti, istaknuvši prvenstveno prigovor zastare, jer je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 5. studenoga 2024. pa ako bi se radilo o naknadi štete, protekao je zastarni rok od 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ukoliko bi se radilo o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, sukladno stajalištu izraženom u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi (Rev-183/2011). Nadalje, ustvrdio je da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10 % od iznosa kredita, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa tuženik smatra da je bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Obje odredbe, tvrdi tuženik, jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama i napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Smatra da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Ustvrdio je i da je svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga on sklapa s potrošačem, ili je sklapao, prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa, pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugo. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik je istaknuo da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Nadalje, smatra neutemeljenim i zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u članku 11.1. Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Ovo stoga što je obveza banke iz ugovora bila korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a obveza korisnik kredita za to platiti određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je, smatra tuženik, da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu te ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete koju bi zbog toga pretrpjela, sukladno odredbama članaka 342. - 350. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da se ne može tvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban za kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog ovoga tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Tuženik tvrdi i da prijevremeno primljeni iznos banka ne može jednostavno reinvestirati i tako anulirati spomenutu narušenu strukturu bilance. Navodi i da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu nije neodrediva, jer je jasno ugovoreno kako se naknada naplaćuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora od 20. srpnja 2004., koja je vrijedila na dan sklapanja kredita. Odluka je interni akt tuženika i dostupna je svima, pa tako i tužitelju. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik je napomenuo da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva, pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis od 12. svibnja 2023., Ugovor o kreditu broj 360062 od 11. rujna 2006. (dalje: Ugovor), potvrdu javnog bilježnika od 12. rujna 2006., otplatnu tablicu po kreditu, plan otplate, prometnu karticu po kreditu, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je 11. rujna 2006. sklopljen između stranaka Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 12.241,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 6.1. istog ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulazna naknada), jednokratno u visini od 1,10% od iznosa kredita, a minimalno u iznosu od 500,00 kn, koja naknada se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, a iz sadržaja Ugovora proizlazi i da je u čl. 11.1. ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama tuženika.

6. Iz dopisa tuženika od 12. svibnja 2023. proizlazi da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 1.967,75 kn, što u važećoj valuti iznosi 216,17 EUR, odnosno prilikom prijevremene otplate kredita mu je naplaćena naknada za istu u iznosu od 518,37 kn, što u važećoj valuti iznosi 68,80 EUR. Navedeno je tuženik i učinio nespornim tijekom postupka, kao i okolnost da je prva naknada naplaćena 19. rujna 2006., a druga 12. rujna 2012. Sporno je jesu li ugovorne odredbe, kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje navedenih naknada, nepoštene i kao takve ništetne te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenih iznosa naplaćenih na ime tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužitelja zastarjela.

7. Iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog vozila koje je koristio u privatne svrhe. Kada je došao potpisati ugovor o kreditu, a koji je potpisao u autokući u kojoj je kupio vozilo, nacrt ugovora je već bio pripremljen i nije se moglo pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi. Pročitao je ugovor i vidio te odredbe koje su predvidjele naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita i za obradu kredita, a zatražio je i pojašnjenje zašto se one moraju platiti, ali mu je bilo rečeno da je tako banka odredila i da se one odnose na neke troškove, no ništa konkretno nije rečeno o kojim troškovima je riječ. Bilo mu je jasno da se radi o određenom postotku u slučaju naknade za obradu kredita, dok za naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije uopće znao koliko će ona iznositi.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužitelj prilikom njegova sklapanja imao svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužitelj Ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila koje koristi u privatne svrhe. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužitelju prilikom dogovaranja kredita uopće nisu objašnjene sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kao i da iste, u smislu vrste i visine naknade, nisu uopće bila određene. Utvrđeno je i da nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornima, te da tužitelju nije niti usmeno prilikom dogovaranja kredita objašnjeno na koje troškove se sporne naknade odnose i u kojoj visini naplaćuju, a isto tako mu nije bila jasna visina iznosa naknade za obradu kredita (zašto baš 1,10% od iznosa kredita), već tek da se radi o postotku od iznosa kredita, dnosno u slučaju naknade za prijevremenu otplatu nije uopće znao u kojoj visini će ista biti naplaćena.

9. Nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 izravno ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnim ugovornim odredbama.

10. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

11. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

12. Sporne ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pa se na njih ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako su navedene odredbe naizgled jasne i razumljive, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nisu potpuno, odnosno uopće jasne u dijelu visine tih naknada, jer je za ulaznu naknadu naveden samo postotak od iznosa kredita, dok za izlaznu naknadu nije uopće definirana visina, već je navedeno da se ista naplaćuje u skladu s Odlukom tuženika, za koju nije utvrđeno da bi tužitelj s istom uopće bio upoznat. Nadalje, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se, odnosno koje troškove, obje naknade odnose, a niti je to tužitelju objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima je tužitelju nametnuta obveza plaćanja tih naknada u relativno visokom iznosu od nespornih 261,17 EUR i 68,80 EUR, čime je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.

13. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak i da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik, osim toga, nije niti dokazao da korespondiraju s naplaćenim iznosom. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

14. Nadalje, tuženik nije dokazao niti da bi naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita odgovarala troškovima izvršene usluge, odnosno šteti koju je eventualno pretrpio prijevremenom otplatom, o kojoj šteti govori odredba čl. 1024. st. 3. ZOO, niti je dokazao da bi ta šteta bila predvidiva i da ju je opravdano mogao unaprijed regulirati tom ugovornom odredbama, a sve i da je, i u tom slučaju bi se radilo o ništetnoj odredbi, jer tužitelj nije unaprijed bio upoznat s istom, u ugovoru nije određeno na koje troškove i štetu se naknada odnosi, niti je određena njena visina, odnosno, radi se o neodređenoj obvezi. Stoga i ova odredba Ugovora, imajući u vidu, osim načina ugovaranja, i visinu naplaćene naknade, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu trebao objasniti razloge naplate i te naknade i upoznati tužitelja s njenom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje. Imajući u vidu izneseno, sukladno čl. 87. ZZP/03, obje sporne ugovorne odredbe su nepoštene i kao takve ništetne, s tim da njihova ništetnost ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući da on može opstati bez tih odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćenih naknada, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I i II izreke.

15. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana naplate predmetnih iznosa naknada do dana podnošenja tužbe (7. studeni 2024.) proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj tek u ovom postupku zatražio da sud sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu utvrdi ništetnim, pa njegovo potraživanje usmjereno na isplatu nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat naplaćenih iznosa naknada ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, što pak ne čini preuranjenom tužbu u dijelu restitucijskog zahtjeva.

16. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 329,97 EUR, odnosno iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 261,17 EUR, te naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 68,80 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana kada su tužitelju iste naplaćene tj. prvog sljedećeg dana do dana isplate, kako je to zatraženo. Ovo stoga što je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati da naplaćivanje predmetnih iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se iste odnose i da su, zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o tim odredbama, kao i izostanka potpunog informiranja tužitelja o njima, te odredbe ništetne.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

18. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podneska od 10. veljače 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 4. lipnja 2025. i 12. siječnja 2026., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR.

19. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.231,18 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 22. siječnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika