Poslovni broj: P-2686/2019

Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85A, Crikvenica

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja 1. SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. UĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po pun Tatjani Vizintin Brnabić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, ranije Hypo Alpe Adria bank d.d., zastupanog po pun iz OD Kožul i Petrinović, iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora, nakon zaključene glavne rasprave održane 18. prosinca 2025. u nazočnosti 2. tužiteljice, te punomoćnika tužitelja, javno objaviviši dana 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj: 336- 60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09.08.2006. godine koja glasi:

"Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu sa promijenjenom kamatnom stopom."

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 9.660,14 EUR preplaćen s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- od dana 2. travnja 2007 iznos od 53,16 EUR,

- od dana 30. travnja 2007. iznos od 52,34 EUR,

- od dana 31. svibnja 2007. iznos od 51,65 EUR,

- od dana 2. srpnja 2007. iznos od 51,13 EUR,

- od dana 6. kolovoza 2007. iznos od 51,04 EUR,

- od dana 6. rujna 2007. iznos od 51,02 EUR,

- od dana 1. listopada 2007. iznos od 78,30 EUR,

- od dana 2. studenog 2007. iznos od 77,84 EUR,

- od dana 30. studenog 2007. iznos od 78,68 EUR,

- od dana 2. siječanj 2008. iznos od 82,41 EUR,

- od dana 1. veljače 2008. iznos od 79,45 EUR,

- od dana 29. veljače 2008. iznos od 79,77 EUR,

- od dana 31. ožujka 2008. iznos od 151,42 EUR,

- od dana 30. travnja 2008. iznos od 147,28 EUR,

- od dana 2. lipnja 2008. iznos od 145,40 EUR,

- od dana 30. lipnja 2008. iznos od 146,78 EUR,

- od dana 31. srpnja 2008. iznos od 143,72 EUR,

- od dana 1. rujna 2008. iznos od 143,43 EUR,

- od dana 1. listopada 2008. iznos od 144,96 EUR,

- od dana 31. listopada 2008. iznos od 155,85 EUR,

- od dana 2. prosinca 2008. iznos od 149,48 EUR,

- od dana 31. prosinca 2008. iznos od 172,36 EUR,

- od dana 2. veljače 2009. iznos od 173,50 EUR,

- od dana 2. ožujka 2009. iznos od 173,72 EUR,

- od dana 31. ožujka 2009. iznos od 171,10 EUR,

- od dana 30. travnja 2009. iznos od 170,95 EUR,

- od dana 1. lipnja 2009. iznos od 167,25 EUR,

- od dana 30. lipnja 2009. iznos od 164,40 EUR,

- od dana 31. srpnja 2009. iznos od 164,46 EUR,

- od dana 31. kolovoza 2009. iznos od 165,11 EUR,

- od dana 30. rujna 2009. iznos od 164,44 EUR,

- od dana 2. studenog 2009. iznos od 162,66 EUR,

- od dana 30. studenog 2009. iznos od 164,36 EUR,

- od dana 31. prosinca 2009. iznos od 165,58 EUR,

- od dana 4. veljače 2010. iznos od 166,60 EUR,

- od dana 31. ožujka 2010. iznos od 169,19 EUR,

- od dana 30. travnja 2010. iznos od 167,90 EUR,

- od dana 7. lipnja 2010. iznos od 171,30 EUR,

- od dana 30. lipnja 2010. iznos od 178,81 EUR,

- od dana 9. kolovoza 2010. iznos od 172,00 EUR,

- od dana 27. rujna 2010. iznos od 180,67 EUR,

- od dana 30. rujna 2010. iznos od 178,91 EUR,

- od dana 10. studeni 2010. iznos od 178,06 EUR,

- od dana 30. studeni 2010. iznos od 181,61 EUR,

- od dana 31. prosinca 2010. iznos od 171,18 EUR,

- od dana 31. siječnja 2011. iznos od 162,62 EUR,

- od dana 28. veljače 2011. iznos od 165,84 EUR,

- od dana 31. ožujka 2011. iznos od 162,30 EUR,

- od dana 1. srpnja 2011. iznos od 346,10 EUR,

- od dana 27. srpnja 2011. iznos od 179,41 EUR,

- od dana 8. kolovoza 2011. iznos od 188,51 EUR,

- od dana 25. listopada 2011. iznos od 168,55 EUR,

- od dana 13. prosinca 2011. iznos od 128,96 EUR,

- od dana 11. veljače 2013. iznos od 166,35 EUR,

- od dana 19. ožujka 2013. iznos od 166,48 EUR,

- od dana 2. travnja 2013. iznos od 167,03 EUR,

- od dana 30. travnja 2013. iznos od 165,05 EUR,

- od dana 31. svibnja 2013. iznos od 160,42 EUR,

- od dana 1. srpnja 2013. iznos od 159,61 EUR,

- od dana 31. srpnja 2013. iznos od 159,86 EUR,

- od dana 31. kolovoza 2013. iznos od 160,65 EUR,

- od dana 30. rujna 2013. iznos od 162,01 EUR,

- od dana 31. listopada 2013. iznos od 159,53 EUR,

- od dana 30. studeni 2013. iznos od 160,20 EUR,

- od dana 31. prosinca 2013. iznos od 159,43 EUR,

po stopi koja za period do 31.12.2007. godine iznosi 15%, za period od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine iznosi 14%, od 01.07.2011. nadalje iznosi 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba tužitelja povučena za iznos od 127,34 EUR-a.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.600,00 EUR-a, u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se tužitelji sa zatraženim iznosom troškova postupka preko dosuđenog u točci II. izreke ovog rješenja.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod Općinskog sudu u Rijeci, dana 02. lipnja 2015. godine, tužitelji u bitnome, navode da su sa tuženikom dana 09. kolovoza 2006. godine sklopili ugovor o kreditu broj 336-60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 1. tužitelj u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, a 2. tužiteljica u svojstvu sudužnika i založnog dužnika, s namjerom kupovine stana u kunskoj protuvrijednosti od 150.400,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita, sa Aneksom broj 1 uz ugovor o kreditu broj 336-60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenim 19. prosinca 2011. godine, te Aneksom broj 2 uz ugovor o kreditu broj 336-60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenim 18. lipnja 2012. godine. Predmetnim ugovorom u čl. 3 ugovorena je kamata u iznosu od 3,88 % dekurzivno, godišnje, dok je čl. 6 ugovoreno da je od 01. ožujka 2007. godine kamata promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopama tuženika ili drugog akta banke. Navedeni ugovor tužiteljI i tuženik su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelji nisu imali nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika sastavljeni su na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog proizvoda. Zakon o zaštiti potrošača propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a čl. 82 istog zakona utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su odredbe kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorene odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi o volji trgovca, te odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Pozivaju se na odredbe u čl. 270 i 272 Zakona o obveznim odnosima te ističu da je iz sporne ugovorne odredbe razvidno da visina kamatne stope nije određena, niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana. Tužitelji navode da je kamata mijenjana jednostranom odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja zbog čega je kamata postala promijeniv element na koji tužitelji nisu mogli utjecati. Tužitelji ističu da predmetna odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuju na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjenjive kamatne stope, te da kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Nadalje, tuženik se kao financijska institucija koja bi trebala uvažavati interese potrošača nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj iz čega se može zaključiti kako je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava. Tužitelji tvrde da u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju činidba nije bila niti određena, niti odrediva, pa je učinila promjenu ugovorene kamatne stope ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Ističu da je dana 16. srpnja 2014. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu posl. br Gž-7129/13 u kolektivnom postupku koji je udruga za zaštitu potrošača kao ovlašteni tužitelj vodio protiv osam banaka uključujući i tuženika, te je istom utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, da temeljem čl. 138 Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502 Zakona o parničnom postupku pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Obzirom tuženik ne postupa po gore navedenim presudama to tužiteljima ne preostaje drugo nego u ovoj parnici zahtijevati utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, a po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, dakle otpala je. Slijedom navedenog, tužitelji potražuju od tuženika povrat svih iznosa koje su preplatili temeljem povećane kamatne stope u razdoblju do raskida ugovora. Tužitelji ističu da nije predmet ovog postupka utvrđivati opravdanost kamatne stope već isključivo način na koji je to učinjeno, te ne aludiraju na to da bi kamata bila ili trebala biti fiksna u utuženom razdoblju, no razlika preplaćenih iznosa je svojevrstan "penal" tuženiku za nedopušten način izmjene kamatne stope. Preplaćeni iznosi traže se sa zakonskom zateznom kamatom od travnja 2007. godine kao datuma prve promjene kamatne stope, a obzirom je u veljači 2012. godine podnesena spominjana kolektivna tužba čime je prekinut tijek zastare u predmetima ove pravne osnove. Osim toga tuženik je utuženi iznos stekao temeljem ništetne odredbe, te je stoga dužan vratiti tužitelju sve što je na taj način stekao. Slijedom navedenog, predlažu naslovnom sudu da donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom dio odredbe čl. 6 predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnosi na promjenu kamatne stope, te kojom se tuženiku nalaže da isplati tužiteljima iznos od 73.743,78 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos, kao i da im naknadi prouzročene parnične troškove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava u cijelosti osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u potpunosti postupao sukladno važećim kongentnim propisima, a koji se u ovom slučaju primjenjuju kao lex specialis. Tuženik ističe da je postupao sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, te predmetni ugovor o kreditu sadrži pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti te je ista jasna, uočljiva i lako razumljiva, te sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste. Ističe da niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok razumljivost iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj isti ugovor potpisao, te mu je odredba bila pojašnjena od strane službenika tuženika. Osim samim potpisivanjem ugovora tužitelj je još i potpisivanjem Akta o solemnizaciji ugovora o kreditu, Aneksa broj 1 ugovora o kreditu i Aneksa broj 2 ugovora o kreditu potvrdio da odredbe ugovora pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jest razumljiva. Tuženik je postupao sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je potrošača obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te im je uz obavijest dostavljao i izmijenjeni otplatni plan. Sukladno odredbama predmetnog zakona tuženik je izradio i javno objavio 01. siječnja 2011. godine metodologiju promijene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama tuženika kojom metodologijom su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa. Tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju dana 01. siječnja 2014. godine nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti i kamatne stope. Tuženik ističe da je predmetna odredba o kamatnoj stopi u skladu s kongentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima te da ugovorena kamata iz predmetnog ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu. Da se odredivost kamatne stope ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla priječi najviše dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Tuženik ističe da sve da sud i nađe tužbeni zahtjev osnovanim da tuženik počevši od 01. siječnja 2014. godine na predmetni ugovor o kreditu primjenjuje fiksnu kamatnu stopu u visini od 3,23 % godišnje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe da sve i da je postojala pretplata kamata, a što kategorički osporava tužitelj upravo donošenjem Zakona o potrošačkom kreditu ostvaruje zakonsku restrukciju koja će trajati sve do okončanja okolnosti određenih za primjenu fiksne kamatne stope od 3,23 % godišnje pa slijedom svega tužitelj smatra da tuženik nema pravni interes za vođenje pravnog posla. Tuženik napominje kako je ugovor o kreditu solemniziran te je javni bilježnik zasigurno provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost za sklapanje takvog ugovora o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Tužitelj je mogao prigovoriti i utjecati na sadržaj svih ugovornih odredbi pa tako i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i prilikom pregovora sklapanja ugovora o kreditu tako i prilikom potpisivanja istog, te prilikom solemnizacije istog, iznijeti prigovor javnom bilježniku da mu navedena odredba nije jasna ili razumljiva. Tuženik ističe da je službenik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te ga ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Tužitelj je dobrovoljno pristao na zasnivanje ugovornog odnosa odnosno sklapanja ugora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te niti u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora, ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu s zakonskim obvezama. Iz takvog postupanja tužitelja proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva, te da želi ostati u takvom ugovornom odnosu. Tuženik navodi da je nejasno temeljem čega tužitelj pokušava ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu a koja nesumnjivo odgovora njegovoj volji prilikom sklapanja ugovora o kreditu zamijeniti fiksnom kamatnom stopom. Tuženik ističe i prigovor zastare obzirom po njemu ništetnost ne nastaje ex tunc od trenutka sklapanja ugovora nego od utvrđenja ništetnosti te obveza vraćanja danog na temelju ništetne odredbe ili ugovora dospijeva u trenutku ništetnosti tj. tada počinje tijek zastare za vraćanje tog ispunjenja, s obzirom da se na vraćanje danog na temelju ništetne odredbe primjenjuju pravila o stjecanu bez osnove valja primijeniti zastarni rok od 5 godina. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti a obzirom na pomanjkanje pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, te obvezati tužitelja na snašanje mu prouzročenih parničnih troškova.

3. Dana 22. ožujka 2016. godine Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici donio je presudu posl.br. P-5376/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, koja presuda je po žalbi tužitelja ukinuta odlukom Županijskog suda u Karlovcu, posl.br. GŽ-1188/2016, te je predmet vraćen prvostupanjskome sudu na ponovni postupak.

4. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od dana 25. srpnja 2025. godine tužitelji su precizirali tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u točki II. izreke ove presude.

5. Sud je izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u: zahtjev za odobravanje pravne pomoći (list 10 do 13 spisa), ugovor o kreditu broj 336-60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 14 do 18 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 19 spisa), ugovor o prodaji nekretnine te tabularna isprava (list 20 do 23 spisa), Aneks broj 1 uz ugovor o kreditu broj 336-60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ( list 24 do 25 spisa), Aneks broj 2 uz ugovor o kreditu broj 336- 60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 26 do 27 spisa), tabelarni prikaz ugovora o kreditu broj 336-60/2006 (stranice 28 do 29 spisa), pregled prometa za klijenta (list 30 do 34 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 35 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitarnom poslovanju s fizičkim osobama tuženika ( list 53 do 54 spisa), sudsku praksu (list 55 do 61 spisa), često postavljena pitanja i odgovore iz područja zaštite potrošača i tržišnog natjecanja (list 62 do 63 spisa), sudsku praksu ( listi 71 do 74 spisa), izvod iz sudskog registra za tuženika (list 96 do 97 spisa), Aneks uz ugovor o kreditu broj 336-60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 114 do 118 spisa), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 120 do 123 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 124 do 125 spisa), otplatni plan ( list 126 do 127 spisa). Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku, te je izveden dokaz saslušanjem 2. tužiteljice UĆ kao parnične stranke. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka FĆ i ĐĆ obzirom je tuženik u podnesku od dana 11. prosinca 2025. godine odustao od izvođenja predmetnog dokaznog prijedloga.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 336-60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 14 do 18 spisa) je utvrđeno da je isti zaključen u Opatiji dana 09. kolovoza 2006. godine između 1. tužitelja u svojstvu korisnika kredita i založnog vjerovnika i 2. tužiteljice u svojstvu sudužnika i založnog vjerovnika, te prednika tuženika u svojstvu davatelja kredita. Iznos kredita je kunska protuvrijednost 150.400,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita, stambeni kredit za kupnju stana, rok otplate 15 godina. Predmetnim ugovorom u čl. 3 ugovorena je kamata u iznosu od 3,88 % dekurzivno, godišnje, dok je čl. 6 ugovoreno da se nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu sa promijenjenom kamatnom stopom. Predmetni ugovor solemnizan je po javnom bilježniku iz Opatije, Krešimiru Kuzle, br. OU:391/06. Uvidom u Aneks broj 1 uz ugovor o kreditu broj 336-60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ( list 24 do 25 spisa) je utvrđeno da glavnica kredita na dan 30. studeni 2011. godine iznosi 111.368,69 CHF, te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija u skladu s ovim aneksom. Nova glavnica iznosi 112.482,38 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita na dan 30. studeni 2011. Za vrijeme moratorija kamate se ne obračunavaju i ne naplaćuju. Odobrava se moratorij na otplatu glavnice od 30. studenog 2011. do 31. svibnja 2012. Uvidom u Aneks br. 2. Ugovor o kreditu broj 336-60/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 18. lipnja 2012. (list 26 do 27 spisa) je utvrđeno da da glavnica kredita na dan 31. svibnja 2012. godine iznosi 112.482,38 CHF, te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija u skladu s ovim aneksom. Nova glavnica iznosi 114.732,03 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita na dan 31. svibnja 2012. Mijenja se čl. 3 i Ugovora – na glavnicu kredita obračunava se kamata od 5,45%. Odobrava se moratorij na otplatu glavnice od 31. svibnja 2012. do 30. studeni 2012.

7. Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 336-60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine je razvidno da je isti sklopljen dana 27. siječnja 2016. godine te ovjeren po javnom bilježniku iz Rijeke Marini Sablić- Dorčić, broj Ov-440/16, a iz istoga proizlazi da se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 56.963,18 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za EUR. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 0,00 kn, dok manjak iznosi 11. 689,72 EUR-a, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika.

8. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Darko Hanik navodi da razlika više uplaćenog iznosa redovnih kamata u anuitetima po Ugovoru o kreditu broj 336-60/2006, od 9. kolovoza 2006., od datuma uplate u vremenskom periodu od 30. rujna 2006. do 31. ožujka 2015. godine iznosi 9.660,14 EUR-a.

9. Saslušana kao parnična stranka 2. tužiteljica u svome iskazu navodi da su 2006. godine podigli kredit za kupnju stana u kojem cijelo vrijeme stanuju. Investitor ih je uputio na tadašnju Hypo banku, te su odlazili radi kredita u njihovu poslovnicu u Opatiju gdje su komunicirali s referentom Senadom Serdarevićem. Da im je preporučen kredit u švicarcima i vjerovali su da će sve biti u redu, rečeno im je da će se početna kamatna stopa od 3,88 % koja je bila u to vrijeme akcijska se promijeniti nakon 6 mjeseci, međutim nisu mogli ni zamisliti da bi to moglo doći na 6,20%. Da su od banke kasnije dobivali samo izvješća i bili nemoćni, a ranije nije dizala nikakav kredit i ti pojmovi su joj bili nejasni. Da im od strane banke nije ništa posebno pojašnjavano u vezi podizanja kredita, rečeno im je da će ugovor biti spreman i da odu potpisati kod javnog bilježnika i da se ponovno vrate što su i učinili. Nisu imali mogućnost pregovaranja sve je bilo već gotovo, pripremljen obrazac i bilo je po principu pročitaj i potpiši, što su učinili. Da ih nitko nije upozoravao na rizike takvog novog proizvoda kao što je kredit u švicarcima, ali su nekako vjerovali da je nešto švicarsko stabilno, a nitko im nije posebno objašnjavao značenje promjene kamatne stope. Da su dobili otplatni plan po prilici mjesec dana nakon sklapanja kredita. Da im nije nuđena druga valuta niti euro, niti kuna. U početku im je rata iznosila od 5.100,00 do 5.200,00 kuna, otprilike 800,00 eura i tako je bilo prve dvije godine da bi kasnije rata narasla na otprilike 8.000,00 kn. Da su zbog tog rasta ostali šokirani, da su slušali banku i smatrali da to tako mora biti ali su se zbog ekonomske krize 2008. godine našli kao obitelj u velikim problemima. Da su 10-ak godina tako živjeli i pokušavali pronaći način za otplatu kredita, pa su tako posuđivali po drugim bankama koje su kasnije prodavale dugove raznim agencijama, pa tako njen suprug i dan danas ima ovrhu od S. 2015. godine su se našli u velikom dugu, a tada se počelo spominjati prijelaz na euro. Da bi mogli napraviti konverziju u euru u banci su im prvo rekli da moraju prvo podmiriti svoja dugovanja a u to vrijeme je to bio dug od 10.000,00 eura glavnice i 1.000.00 eura kamata, a kada su rekli da to ne mogu podmiriti ponudili su im da se to stavi na kredit ponovno kao glavnica i tada im je je rata narasla na 1.000,00 eura što ih je šokiralo. Da nisu to mogli podmirivati pa su u dva, tri navrata tražili moratorij na kredit i banka je i to bacala na glavnicu pa bi im za godinu dana naplatili 3.00.00 eura. Da su do 2019. jako teško i loše živjeti pa su svime time opteretili djecu koja su u to vrijeme studirala. Da su u konačnici 2022. godine otplatili kredit ali im je nakon svega ostala velika bol i jad u odnosu na cijelu situaciju.

10. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispr., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.

11. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelji zahtijevaju utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj: 336-60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09.08.2006. godine a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, te posljedično tome povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope.

12. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika kao kreditora i davatelja kredita, ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., dana 09.08.2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj: 336-60/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine predmet kojeg je kunska protuvrijednost 150.400,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita, stambeni kredit za kupnju stana, rok otplate 15 godina. Nije sporno niti to da su stranke temeljem ZID ZPK zaključile 27. siječnja 2016. Aneks ugovoru-konverziju prema kojoj je na dan 30.09.2015. utvrđen manjak od 11. 689,72 EUR-a .

13. Sporno je među strankama mogu li tužitelji tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbe ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu nakon što su sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja imaju li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate.

14. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Darka Hanika prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi niti dokumentaciji priležećoj spisu. Što se tiče iskaza 2. tužiteljice valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojim je u cijelosti suglasan pa ga je sud prihvatio kao istinit.

15. Tužitelji su potrošači u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), naime sklopili su predmetni pravni posao kao fizičke osobe u svrhu koja nije namijenjena njihovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu-radi se kreditu koji je odobren za kupnju stana. Nadalje, 2. tužiteljica u svom iskazu navodi kako je kredit odobren kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja u kojem stanu i danas živi s obitelji. Stoga tužitelji uživaju zaštitu kao potrošači jer suprotno utvrđenju suda tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao.

16. Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji imaju pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO- a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK nije tužiteljima onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Člankom 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

19. U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jer konverzijom nije tužiteljima vraćeno što su temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi više pretplatili, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da su se tužitelji odrekli prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelji i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Konverzija ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. U konačnici kod tužitelja niti nema preplate po konverziji pa da bi bilo govora o nekakvom obeštećenju pa stoga tužitelji neprijeporno imaju pravni interes za podnošenje ove tužbe.

20. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

21. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelji su se pozvali na utvrđenja iz navedene odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

22. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelji se pozivaju na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.

23. Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 6. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljima kao potrošačima posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

24. Iz iskaza 2. tužiteljice neprijeporno proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora-banke nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru, na sadržaj istog nije se moglo utjecati, tužiteljima nije objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti, odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste. Informacija da promjena kamate ovisi o stanju na tržištu nije dovoljna da bi potrošač mogao znati što točno utječe na visinu kamate stope i za ubuduće procijeniti ekonomske posljedice za sebe.

25. Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle, odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužiteljima kao prosječnim potrošačima nikako nisu mogle biti razumljive. Naime, odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljima u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta početna kamatna stopa godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da su tužitelji kao prosječni potrošači bili u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelja prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njima razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelji kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelje kao potrošače ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti im pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

26. Dakle tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužiteljima u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, na tu odredbu tužitelji ni na koji način nisu mogli utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva, suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja čime je tužiteljima svakako nastala neravnoteža u njihovim pravima i obvezama na njezinu štetu. (čl. 81. st. i i 96. ZZP-a).

27. Stoga kao ovaj sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke te da korisnik svojim potpisom izjavljuje da je suglasan s primjenom odluke o kamatnim stopama te sve njene kasnije izmjene i dopune iz čl 6. predmetnog ugovora pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

28. Odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP-a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke.

29. Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljima o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.

30. Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužiteljima temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

31. U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove s time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014. g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo 13. lipnja 2019. g a tužba je podnesena 05. lipnja 2015. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedene presude donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

32. Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tuženiku da tužitelju zbog primjene ništetne odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke isplati iznose pobliže opisano u točki II. izreke ove presude. Tuženik je danom uplate po tužitelju stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja prema čl. 1115 ZOO-a, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

33. Nakon provedenog vještačenja, tužitelji su podneskom od 25. srpnja 2025. uredili tužbeni zahtjev na način da umjesto prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 73.743,78 kn/ 9.787,48 EUR potražuju isplatu iznosa od 9.660,14 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama. U konkretnom slučaju, navedena dispozicija tužitelja u vidu smanjenja tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Slijedom navedenoga, a kako se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, ali je u odnosu na isti zahtijevao parnični trošak, to se temeljem članka 193. ZPP-a, smatra da je u tome dijelu tužbenog zahtjeva tužba povučena, odnosno riješeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 1. i st. 2. ZPP-a i članka 158. st. 1. ZPP-a. U konkretnom slučaju, tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska tužitelja od 25. srpnja 2025., ali je u odnosu na isti zahtijevao parnični trošak, koji bi mu u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva i pripadao, primjenom članka 158. st.1. ZPP-a. Ovo stoga što je povlačenje tužbe, makar i djelomično, neuspjeh tužitelja. Međutim, u ovoj pravnoj stvari radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit prava tužitelja na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C-259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.). Stoga, tužitelji, prema stavu ovog suda, imaju pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka. Dosuđeni trošak se odnosi na trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a, dok se preostali dio troška odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljima je priznat trošak sastava tužbe, te podneska od 22. veljače 2021. godine, 29. kolovoza 2022. godine, 25. srpnja 2025. godine i 17. rujna 2025. godine u iznosima od po 220,EUR-a, te trošak zastupanja na ročištima 10. ožujka 2021. godine, 16. lipnja 2021. godine, 29. rujna 2021. godine, 07. rujna 2022. godine, te 18. prosinca 2025. godine u iznosima od po 220,00 EUR-a. Slijedom navedenog, tužiteljima je priznat ukupni trošak zastupanja u iznosu od 2.200,00 EUR-a, uvećano za trošak vještačenja ukupno iznosi 2.600,00 EUR-a, te je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

35. Tužiteljima nisu priznati trošak sastava podnesaka od 22. svibnja 2023. godine, 31. siječnja 2024. godine i 19. veljače 2025. godine u zatraženim iznosima, to stoga što navedeni trošak brižljivo ocijenjući okolnosti nije bio, mišljenje je ovoga suda potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155 st. 1 ZPP-a, te je valjalo je odlučiti kao u točki III. izreke rješenja.

U Crikvenici, 22. siječnja 2026.

S U T K I NJ A:

Mirta Tomac Podobnik

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.