Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1553/2020-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A N A T E M E L J U O D R I C A N J A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Iva Klobučar, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, u Zagrebu, radi isplate, 22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja GU koji glase:

"I. Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu broj 316-77/2005 sklopljen dana 31. svibnja 2005.god. između HYPO-ALPE-ADRIA BANK D.D. (OIB: 14036333877), kao kreditora, MADUNOVIĆ DENISa (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita, MADUNOVIĆ AZRe (OIB: 92872750455), kao Sudužnika; te Sporazum uz Ugovor o kreditu broj: 316-77/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen dana 27. travnja 2016.god. između HYPO-ALPE-ADRIA BANK D.D. (OIB: 14036333877), kao kreditora, MADUNOVIĆ DENISa (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i založnog dužnika, MADUNOVIĆ AZRe (OIB: 92872750455) kao Sudužnika, te Ugovor o cesiji sklopljen dana 27. prosinca 2019.god. između ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877), kao Cedenta i PROJECT MARKET d.o.o. (OIB: 33155390758) kao Cesionara, u cijelosti ništetni, te kao takvi ne proizvode pravne učinke.

II. Nalaže se 1. Tuženiku ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) da 1. Tužitelju JU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od —— kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od isplate svakog takvog pojedinog iznosa 1. Tuženiku pa do isplate, koji iznosi će se specificirati nakon što 1. tuženik dostavi svu zatraženu dokumentaciju i nakon provedenog financijskog vještačenja po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01. siječnja 2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se Tuženiku da solidarno naknade tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br. 316- 77/2005, sklopljen dana 31. svibnja 2005.god. između HYPO-ALPE-ADRIA BANK D.D. (OIB: 14036333877), sada ADDIKO BANK D.D. (OIB: 14036333877) kao kreditora, MADUNOVIĆ DENISa (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita, MADUNOVIĆ AZRe (OIB: 92872750455) kao Sudužnika, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,25 % godišnje.

Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br. 316- 77/2005, sklopljen dana 31. svibnja 2005.god. između HYPO-ALPE-ADRIA BANK D.D. (OIB: 14036333877) sada ADDIKO BANK D.D. (OIB: 14036333877) kao kreditora, MADUNOVIĆ DENISa (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnika kredita, MADUNOVIĆ AZRe (OIB: 92872750455) kao Sudužnika, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF.

II. Nalaže se 1. Tuženiku ADDIKO BANK D.D. (OIB: 14036333877) da 1. Tužitelju JU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od ——-kn koji će tužitelj precizirati po provedenom vještačenju po vještaku financijske struke, a nakon što tuženik dostavi potrebitu dokumentaciju sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da glavnica na dan konverzije, odnosno na dan sklapanja Sporazuma uz Ugovor o kreditu broj: 316-77/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen dana 27. travnja 2016.god. između HYPO-ALPE-ADRIA BANK D.D. (OIB: 14036333877) kao kreditora, MADUNOVIĆ DENISa (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i založnog dužnika, MADUNOVIĆ AZRe (OIB92872750455), kao sudužnika, iznosi ———-kn koji iznos će tužitelj specificirati po provedenom vještačenju po vještaku financijske struke, a nakon što tuženi dostave potrebitu dokumentaciju.

IV. Nalaže se Tuženima da u svojim knjigovodstvenim evidencijama zavedu ispravno utvrđenu glavnicu prilikom konverzije, odnosno sklapanja Sporazuma uz Ugovor o kreditu broj: 316-77/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen dana 27. travnja 2016.god. između HYPO-ALPE-ADRIA BANK D.D. (OIB: 14036333877) kao kreditora, MADUNOVIĆ DENISa (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i založnog dužnika, MADUNOVIĆ AZRe (OIB: 92872750455) u visini od ————- kn, koji iznos tužitelj će specificirati po provedenom vještačenju po vještaku financijske struke, a nakon što tuženi dostave potrebitu dokumentaciju, a po pravomoćnosti ove presude.

V. Nalaže se tuženima da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 26. studenog 2020.podnesenoj spram tuženih 1. Addiko bank d.d. Zagreb i 2.Project market d.o.o. Zagreb navodi da je 31. svibnja 2005.god. sklopio sa 1. Tuženikom (raniji naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) Ugovor o kreditu broj 316-77/2005 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Visina odobrenog kredita iznosila je 106.300,00 CHF, sa rokom otplate na 14 godina, a koji je banka 1. Tužitelju isplatila u kunama u iznosu i danu za koje Tužitelj ne raspolaže podacima. Predmetni ugovor o kreditu je otkazan dana 01. kolovoza 2013.god., te je 1.Tuženik učinio dospjelim cjelokupno potraživanje temeljem istog i pokrenuo ovršni postupak na nekretnini u vlasništvu Tužitelja, a koja nekretnina je temeljem naprijed navedenog ugovora bila i sredstvo osiguranja. Županijski sud u Bjelovaru ukinuo je Rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-3410/2018, a prijedlog za ovrhu odbio kao neosnovan.

1. Tuženik je svoje potraživanje naplaćivao od Sudužnika, majke ovdje Tužitelja, TU, na način da su istoj ustezana novčana sredstva sa računa. Sudužnik, majka ovdje Tužitelja, ustupila je cjelokupno potraživanje koje je 1. Tuženik neosnovano naplatio obzirom da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, odnosno obzirom su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, 1. Tuženik je Ugovorom o ustupu od 23. prosinca 2019.god. ustupio potraživanje iz ugovora u CHF ovdje 2. Tuženiku, društvu Project Market d.o.o. Jasno je da je ovakvim postupanjem 1.Tuženika Tužitelj doveden u izuzetno tešku financijsku situaciju. Ovdje se skreće pozornost da je osnivač 2. Tuženika pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu. Kredit je podignut za kupnju nekretnine. Banka, 1. Tuženik je Tužitelju ponudila sklapanje jedino predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u naprijed navedenoj valuti! 1. Tuženik je Tužitelju ponudio sklapanje Ugovora o kreditu i odobravanje zatraženog iznosa isključivo u valuti CHF!! Valja istaći da je Tužitelj dana 27. travnja 2016.g. zaključio sa pravnim prednikom 1. Tuženika Sporazum uz kredit broj: 316-77/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a kojim Sporazumom je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sama konverzija nije mogla niti može osnažiti pravomoćno utvrđene ništetne odredbe koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tim više što je Presuda Visokog trgovačkog suda, posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. postala pravomoćna, donijeta nakon same konverzije i zaključenja naprijed navedenog Sporazuma! Da je Tužitelj imao saznanja za isto, ne bi nikad pristupio zaključenju spornog Sporazuma i time se doveo u nepovoljniji položaj od onih dužnika koji nisu izvršili konverziju u sličnim situacijama. Nadalje, i 1. i 2. Tuženik su vršili naplatu svojeg potraživanja, i to kako od Tužitelja, pa tako i od sudužnika majke ovdje Tužitelja TU. Valja istaći da se Tužitelj, obratio dopisima Tuženicima sa zahtjevom da mu isti dostave potrebnu dokumentaciju kako bi mogao postaviti i precizirati tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari. Međutim, Tužitelj do dana pisanja ove Tužbe nije zaprimio zatraženu dokumentaciju od 2. Tuženika iako je isti prvotno predmetno tražio putem e- maila, a potom i putem pošte preporučenom pošiljkom. Naime, 2. Tuženi je u mailu naveo ukupni iznos uplata istom, međutim isti je propustio dostaviti specifikaciju uplata sa naznakom točnih iznosa i datuma uplata. Slijedom naprijed navedenog, Tužitelj je prisiljen ustati tzv stupnjevitom tužbom, po članku 186b Zakona o parničnom postupku u odnosu prema Tuženima, sa zahtjevom da sud donese Rješenje kojim će naložiti tuženima dostavu potrebne dokumentacije da bi na temelju iste i predloženog vještačenja, mogao konačno postaviti tužbeni zahtjev u pogledu visine potraživanja novčanog iznosa. Dakle, tužitelj postavlja tužbu sukladno čl. 186b Zakona o parničnom postupku! Također, a budući 1. Tuženik nije dostavio cjelokupnu dokumentaciju za predmetni kredit predlaže se da Sud donese Rješenje kojim će također 1. Tuženiku naložiti dostavu cjelokupne dokumentacije. Predmetnim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, te u trenutku ugovaranja ista je iznosila 5,25 % godišnje. Člankom 6 Ugovora, ugovoreno je da je Banka, tuženik, ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tužene. Ponovno se napominje da je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF u čemu se vidi „lihvarenje“ tuženika jer tužitelju nije jasno zašto bi se kamata morala računati i obračunavati prema stranoj valuti!! Tuženik nije obavještavao tužitelja o promjenama kamatne stope tako da tužitelj nije ni mogao, imao mogućnosti prigovarati učinjenim promjenama. Tužitelj je osjetio kroz mjesečne rate da je došlo do promjene na način da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim usmeni prigovori tužitelja su ostali bez ikakvog učinka. Dakle, niti sa jednom promjenom, tužitelj se nije suglasio! Do nepovoljne situacije za Tužitelja u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog, te slijedom toga i osnovanosti ove tužbe, došlo je uslijed dva, međusobno povezana faktora odnosno dvije ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu; ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. Iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika, tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamati na temelju odluke banke ništetna, jer je protivna Zakonu o zaštiti potrošača. Naime, Sud je u citiranoj presudi utvrdio kako standardni ugovor o potrošačkom kreditu tuženika sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a niti ugovor niti opći uvjeti na koji se Ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kad bi oni i bili razumljivi. Naime, u ugovorima čak nije navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze potrošača) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, nego samo za odluku banke, što možda podrazumijeva i pod uvjetima iz općih uvjeta, ali nije tako navedeno. Sud je nadalje utvrdio kako ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe banke su potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora i kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena. Konačno, Sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Zaključno, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Stoga je Sud utvrdio da je 1. Tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pravno stajalište koje je zauzeo Sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće je za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, a sam 1. Tuženik je bio stranka u postupku kao 1. Tuženik i u navedenom sporu!! Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom članka 502c propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Sukladno naprijed navedenom, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništavost odredbe kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa. Nadalje, Vrhovni sud Rh svojom odlukom Revd 221/2020 odbacio prijedlog jedne od Tuženih Banka u kolektivnom sporu za dopuštenje revizije u pogledu pitanja primjenjivosti odredbe članka 502 c ZPP-a budući je Vrhovni sud u svojim odluka Rev-2245/2017 i Rev- 3148/2018 već zauzeo shvaćanje po pitanju primjenjivosti predmetne odredbe, odnosno po pitanju da se utvrđenja iz kolektivnog spora primjenu u parnicama koje pokrenu individualni potrošači. Isto je i stajalište Ustavni sud u njegovoj odluci U-III/2233/2019. Slijedom naprijed navedenog Tužitelj se, između ostalog, poziva na pravna utvrđena iz kolektivnog spora. Predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je ovisna o Odluci tuženika banke. Visoki trgovački sud u svojoj presudi utvrdio da je promjenjiva kamatna stopa u predmetnom Ugovora ništetna iz razloga što banka nije u Ugovoru na razumljiv način utvrdila kriterije njezine promjene, a što je sve suprotno Zakonu o zaštiti potrošača. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetna, to je otpala osnova temeljem koje je 1. Tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju, prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta. Prema tome, tužitelj je plaćao veći iznos anuiteta od onog koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini koliko je bila početno ugovorena. U odnosu na valutnu klauzulu, a primjenom Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP) i prava Europske unije (Direktive 93/13/EEZ i presude ECJ C-26/13), valja istaći sljedeće: Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa je stoga dozvoljeno ocjenjivati njezinu poštenost (čl. 84. ZZP). Sukladno čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. a) U odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi, Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/131 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu. Kada je riječ o ugovornoj odredbi prema kojoj poslovni subjekt može obračunati razinu mjesečnih rata otplate koje mu duguje potrošač na temelju važećeg prodajnog tečaja tog poslovnog subjekta za stranu valutu te koja dovodi do toga da se na prvi pogled bez gornje granice povećavaju troškovi financijske usluge na teret potrošača iz čl. 3. i 5. Direktive 93/13 kao i iz točke 1. podtočaka (j) i (l) te točke 2. podtočaka (b) i (d) Priloga toj Direktivi proizlazi da je za poštovanje obveze transparentnosti od bitne važnosti činjenica jesu li u ugovoru o kreditu na transparentan način objašnjeni razlog i pojedinosti mehanizma zamjene u stranu valutu kao i odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, proizlazi: a) da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti; b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu; c) da se uslijed ugovorene valutne klauzule radi o povećanju troškova financijske usluge bez gornje granice; d) da u ugovoru moraju na transparentan način biti objašnjeni: i. razlog ugovaranja određenog mehanizma, ii. pojedinosti mehanizma zamjene u stranu valutu, iii. odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama o isplati kredita; e) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita! 1.1. Tužitelj, na temelju predmetnog Ugovora, a ni na temelju dobivenih informacija od tužene banke, nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bile poznate tuženiku! 1. Tuženik tužitelju nije učinio dostupnim sve relevantne podatke koji su mogli utjecati na njezinu odluku o sklapanju predmetnog Ugovora, i to:

a) 1. Tuženik nije obavijestio tužitelja, iako izričito upitan, o predvidivom rastu švicarskog franka. Naime, iz Ocjene Izvršnog odbora MMF-a od 4. lipnja 2007. proizlazi da je slabi tečaj švicarskog franka tek privremenog karaktera te da postoji rizik od spillovera naročito u zemljama Istočne Europe gdje je upravo švicarski franak najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu. Izvršni odbor MMF-a je podržao strogi nadzor takvih zaduženja kako bi se ograničili rizici. Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik znao da su i od strane MMF-a ugovori u švicarskim francima označeni kao visoko rizični i to upravo zbog privremeno slabog švicarskog franka, a koje izvješće je objavljeno na internet stranicama MMF-a 4. lipnja 2007. Isto proizlazi i iz ekonomskog izvještaja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Također i svjetske su novine upozoravale još u lipnju 2007. da je Švicarska podigla kamate te će da navedeno imati teške financijske posljedice za zemlje Istočne Europe. b) 1. Tuženik nije obavijestio tužitelja da Hrvatska narodna banka ne štiti kunu u odnosu na CHF, kako to čini u odnosu na EUR. Već i ova informacija bila bi dovoljna tužitelju da ne zaključi predmetni Ugovor. c) 1. Tuženik nije obavijestio tužitelja o postojećim studijama MMF-a još iz 1997. godine, a koje studije su poznate svim analitičkim službama tuženika budući da se unutar bankarskih krugova radi o notornim činjenicama, koje ukazuju na to da je već 1997. bio predviđen porast švicarskog franka nakon uvođenja EURO zone. Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu biti jasne i lako razumljive kada se temelje na činjenicama vezanim uz predvidivi rast švicarskog franka koje su tuženiku bile poznate, a koje je prešutio reći tužitelju. Čak suprotno, tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu vjerujući u navode predstavnice banke kako je švicarski franak stabilna valuta i kako se ne predviđa njegov rast odnosno da rata kredita može narasti max 100,00 kn do 200,00 kn. Sve navedeno upućuje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna i lako razumljiva jer su izvjesne ekonomske posljedice takve klauzule koje zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi čine trošak kredita, bile jasne i lako razumljive samo tuženiku koji ih je radi ostvarenja značajne vlastite dobiti, prešutio tužitelju. Potrošač mora biti u mogućnosti donijeti odluku na temelju potpunih i istinitih informacija. Isto tako, Tužitelj ističe da su kupoprodajni ugovori, ugovori o zajmu i drugi slični ugovori sklapani sa valutnom klauzulom u eurima što govori u prilog činjenici da se u Republici Hrvatskoj vjera polaže u valutu euro, odnosno da građani imaju povjerenja u istu valutu jer se ista pokazala stabilnom. Dakle, građani nemaju razloga smatrati da je ugovaranje valutne klauzule rizično!! Upravo takvo povjerenje u valutnu klauzulu zlorabio je Tuženik, te je svoje kredite nudio u švicarskim francima pouzdajući se u vjeru građanstva u pogledu valutne klauzule budući do pojave kredita s valutom u švicarskim francima građani nisu imali razloga posumnjati u „kredite s valutnim klauzulama“. Da je Tuženik znao da će švicarski franak divljati pravomoćno je utvrđeno. S druge strane, Tužitelj niti na koji način nije mogao isto predvidjeti, isti je u potpunosti poklonio vjeru Tuženiku i ostao izigran. I da, kuna se bila vezala uz marku, pa se onda vezala uz euro!!! To su valute u odnosu na koje je HNB štitio kunu!!! Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih i tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Također, u međuvremenu, i Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Presudu i Rješenje, posl. br. Rev-2221/18, kojom je odbijena revizija 1. tuženika kao neosnovana, a u pogledu utvrđenja da je 1. tuženik u određenom navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača 1. tužitelja korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak! Tužitelj se, kao što je ranije navedeno, poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Ovo tim više što je pravo na informaciju osnovno pravo potrošača koje je kao takvo proklamirano i Rezolucijom Opće skupštine UN-a, broj 39/248 iz 19857, a što je kasnije potvrđeno presudom Europskog suda pravde u predmetu GB Inno8 (C-326/88), dok je Ugovorom iz Amsterdama to pravo postalo materijalno pravo svakog potrošača. Danas je ono priznato čl. 169. Ugovora o funkcioniranju EU. Prema tome, pravo na informaciju predstavlja osnovno pravno načelo ugovornog prava EU i jedno je od najbitnijih načela zaštite potrošača, te je kao takvo priznato i u Zakonu o zaštiti potrošača (čl. 1. ZZP-a). Drugačije tumačenje od navedenog bilo bi u suprotnosti sa svrhom postojanja Zakona o zaštiti potrošača jer strogim gramatičkim tumačenjem ugovornih odredbi kao jasne, lako razumljive i lako uočljive, bez uzimanja u obzir svih okolnosti prije sklapanja ugovora, a naročito bez uzimanja u obzir pravo na istinito i potpuno informiranje potrošača, onemogućilo bi se preispitivanje poštenosti brojnih samo naizgled jasnih, lako razumljivih i lako uočljivih ugovornih odredbi na štetu potrošača koje su sadržane u unaprijed formuliranim ugovorima. Formalnoj poštenosti ugovornih odredbi ne smije se dati prednost pred njihovom materijalnom poštenosti. Prešućivanjem informacija o tome da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, da je slabi tečaj švicarskog franka samo privremenog karaktera i da se predviđa njegovo jačanje, a ovo naročito jer je bila i upitan, tuženik nije poštivao svoju obvezu informiranja tužitelja o svim bitnim elementima ugovora odnosno valutne klauzule, a što odredbe o valutnoj klauzuli čini nejasnim i nerazumljivim. Primjena valutne klauzule na kamatu je nezakonita! Primjena valutne klauzule ni na koji način ne može biti opravdana u odnosu na kamatu. Kamata je naknada za korištenje tuđeg novca. U primjeni valutne klauzule na kamate, banka se ni na koji način ne može opravdati zaštitom od fluktuacije tečaja budući da se radi o budućoj naknadi koju dužnik daje vjerovniku za korištenje novca. Znači, ne radi se o novcu koji je banka već isplatila, već isključivo o cijeni kredita. Tužitelj je od tuženika dobio hrvatske kune i koristio je hrvatske kune! Primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu, u biti dolazi do nezakonitog povećanja iznosa kojeg s osnove naknade za korištenje kredita (kamate) dužnik mora platiti. Dakle i konačno, skreće se pozornost, da je riječ zapravo o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane 1. Tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Korisnik kredita, ovdje Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj se dogovaralo je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koji su bili u svezi predmetnog kredita, a uostalom i procjena kreditne sposobnosti vršena je u kunama, jer se plaća prima u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama.

1. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (predmetno je upravo utvrđeno u postupku po kolektivnoj tužbi). Slijedom naprijed navedenog, činjenica da su odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bitni elementi ugovora o kreditu koji određuju cijenu istog, čini predmetni ugovor u cijelosti ništetnim!!! Također, predmetnim ugovorom narušena je ravnoteža pravnog posla na štetu potrošača kombinacijom niza ništetnih odredbi u ugovoru, prvenstveno vezivanje glavnice za valutnu klauzulu u CHF, ugovaranjem kamate koja je promjenjiva jednostranom odluke banke, istovremenim ugovaranjem anuitetnog načina otplate, kombinacijom kojih odredbi ugovorna činidba na mjesečnoj razini postaje potrošačima neodrediva. Stajalište da je predmetni ugovor u cijelosti ništetan zauzeo je i Općinski sud u Rijeci u predmetu posl.br. P-737/2018, Općinski sud u Kutini posl. br. P-101/2019, Općinski sud u Zadru posl.br. P-964/2019-19, te Općinski građanski sud u Zagrebu P- 950/18-30. Nadalje, sukladno praksi Europskog suda iz spojenih predmeta C 70/17 i C 179/17 proizlazi da se ne može presuditi djelomična ništetnost predmetnih odredaba, već samo da je moguće u cijelosti utvrditi predmetnu odredbu nišetenom jer bi u protivnom nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi, a poslovni bi subjekti (Banke) mogli ostati u napasti da koriste takve odredbe znajući da će ih nacionalni sudac moći nadopuniti, odnosno utvrditi djelomičnu ništetnost. Naime, predmetne naprijed navedene presude ukazuju i na nepoštenu, a time i ništetnu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu (Članak 4. Naslov pridržavanje prava na raskid Ugovora), a koja kaže da Banka ima pravo otkazati Kredit iz ovog Ugovora i učiniti dospjelim cjelokupnu tražbinu, ako korisnik kredita kasni s plaćanjem jednog anuiteta, odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 dana. Jasno je da se ovakvim način om ugovaranja Tužitelj dovodi u izuzetno težak položaj, odnosno da predmetna odredba u znatnoj mjeri narušava ravnotežu stranaka uzimajući pritom u obzir da je riječ o odredbi o koja je dio standardiziranog od strane 1. Tuženika unaprijed formuliranog ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je Tužitelj imao utjecaj na sadržaj iste, a kojom odredbom je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza Tužitelju koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Također, Banka ima za dospjela dugovanja na raspolaganju i druga sredstva osiguranja sukladno odredbama predmetnog ugovora o kreditu (Članak 9. Naslov: osiguranje kredita) kao što su osobne mjenice, izjave suglasnosti o zapljeni, te zadužnica, i to kako korisnika kredita, tako i sudužnika. Predmetnim instrumentima osiguranja 1. Tuženik se nije nikada koristio kako u odnosu na Tužitelja, pa tako niti u odnosu na sudužnika. Naime, iznos anuiteta može približno iznositi cca 4.500,00 Kn, dok je tražbina 1. Tuženika po otkazanom kreditu iznosila 439.724,67 kuna (glavnica: 434.824,71 kn, redovan kamata: 3.744,76 kn, zatezna kamata: 1.005,20 kn, ostali troškovi: 105,00 kn). Slijedom naprijed navedenog, jasno je da je predmetna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio standardiziranog od strane 1. Tuženika unaprijed formuliranog ugovora uzrokovala znatnu neravnotežu među strankama, a na štetu Tužitelja kao potrošača. Tim još više što je 2. Tuženik otkupio od 1. Tuženika njegovo potraživanje za sigurno smiješno nizak iznos, a u isti potražuje kompletno dugovanje!!! Naime, Tužitelj je u par navrata, i to kako sa 1. Tuženikom, pa tako i sa 2 Tuženikom, a nakon što je postupka povodom kolektivne tužbe pokrenut, pokušao mirnim putem podmiriti dugovanja po otkazanom kreditu, odnosno otkupljenom potraživanju. Svi pokušaji sklapanja Nagodbe ostali su bezuspješni. Ovdje se skreće pozornost da se i nakon raskida ugovora servisiralo potraživanje iz predmetnog ugovora o kreditu, pa i nakon provedene konverzije, odnosno nakon ustupanja tražbine. Tužitelj, ovdje usputno napominje, a što je i očito, da je dospjela glavnica prilikom otkaza ugovora o kreditu pogrešno obračunata budući prilikom izračuna iste nije uzeto u obzir da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetene. Isto tako, zatezna kamata tekla je na skoro dvostruko više utvrđenu glavnicu. Naime, ispravna glavnica prilikom otkaza ugovora o kredita iznosila bi 263.225,66 kn. Također, ovdje se skreće pozornost i na pravomoćnu odluku Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-115/2020-2 od 17. rujna 2020.god. kojom je potvrđena Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P- 950/18-30 kojom je ugovor u CHF utvrđen ništenim. Isto tako, ovdje se skreće pozornost i na odluku Vrhovnog suda posl.br. Rev- 3740/2018, u kojem Vrhovni sud RH ukida Presudu Županijskog suda u Zagrebu poslb.e Gž-4224/2015-19 od 3. srpnja 2018.god. s jasnom uputom za postupanje, a koja uputa itekako upućuje na zaključak da bi predmetni ugovori u CHF bili u cijelosti ništetni. „...U ponovljenom postupku sud drugog stupnja će otkloniti bitnu povredu na koju mu je ukazano ovim rješenjem, imajući pri tom na umu i da je odredbom čl. 1021. ZOO propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez određene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Obveza plaćanja ugovorene kamate kod drugih ugovora u pravilu nije bitan sastojak ugovora, ali kod ugovora o kreditu jeste jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava. Jednako je tako korisnik kredita dužan vratiti banci iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno pa je i ta odredba bitan sastojak ugovora o kreditu...“ Dakle, zbog kumulativnog porasta kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na kunu Tužitelj nije bio u mogućnosti više uredno izvršavati obveze po kreditu slijedom čega je 1. Tuženi otkazao ugovor i svoju tražbinu, koja je u cijelosti dospjela na naplatu, pokušao prisilno naplatiti ovrhom na nekretnini Tužitelja u ovršnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Puli- Pola pod poslovnim brojem Ovr- 3410/2018. Predmetno Rješenje o ovrsi je ukinuto, a Prijedlog odbačen Rješenjem Županijskog suda u Bjelovar posl.br. Gž Ovr- 176/2019. Nadalje, a kao što je već i navedeno, 1. Tuženi je svoje potraživanje ustupio 2. Tuženom koji je također vršio naplatu temeljem ugovora o cesiji, odnosno temeljem sredstva osiguranja iz predmetnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, jasno je da Tužitelj ima pravni interes zahtijevati od suda donošenje odluke opisane u točci I tužbenog zahtjeva. Isto tako, prilikom ocjene ništetnosti potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora kako to proizlazi iz recentne prakse Suda Europske unije u predmetu C-51/17 gdje je utvrđeno da „članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“ Tužitelj dostavlja Sudu i sljedeću praksa Europskog suda, a koja također govori u prilog ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, te pobliže navodi shvaćanja istog suda: Presudom C-118/17 Sud EU je utvrdio sljedeće činjenice: - Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništetnima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošačima (par. 43. Presude). - Budući da odredba koja se odnosi na tečajni rizik (valutnu klauzulu) određuje glavni predmet ugovora, održavanje valjanosti ugovora ne čini se pravno mogućim. (par. 51. i 52. Presude). - Nadalje, mogućnost da nacionalni sud nepoštenu odredbu zamijeni dispozitivnom odredbom nacionalnog prava kako bi održao ugovor, ograničena je na slučajeve u kojima bi ništetnost cijelog ugovora potrošača izložilo osobito štetnim posljedicama po njega na način da bi on time zapravo bio penaliziran (par. 54. Presude). No iz utvrđenja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da bi održavanje ugovora bilo protivno interesima Ž pa stoga ni zamjena nepoštenih odredbi dispozitivnim odredbama nacionalnog prava nije primjenjiva u ovom slučaju (par. 55. Presude). Presudom C-260/18 Sud EU je utvrdio sljedeće činjenice: - Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, s jedne strane, posljedice na situaciju potrošača koje su uzrokovane poništenjem ugovora u cijelosti, kako su navedene u presudi od **.**.2014., G i SU (C-26/13, EU:C:2014:282), treba ocjenjivati s obzirom na okolnosti koje postoje ili se mogu predvidjeti u trenutku spora, i da je, s druge strane, za potrebe te ocjene od odlučujućeg značaja volja koju je potrošač izrazio u tom pogledu. - Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se protivi održavanje na snazi nepoštenih odredaba ugovora ako bi njihovo uklanjanje dovelo do utvrđenja ništetnosti tog ugovora, i ako sud smatra da bi to utvrđenje ništetnosti dovelo do nepovoljnih posljedica po potrošača, osim ako je potrošač suglasan s tim održavanjem na snazi. Drugim riječima, presudom C-260/18 potvrđen je poznati stav iz presude C-118/17 da ugovor ne bi trebao opstati ukoliko je valutna klauzula CHF ništetna te da o tome presudnu ulogu ima volja potrošača, a u ovome konkretnom slučaju Tužitelj isto i traži!!! Uvidom u predmetni ugovor jasno je da isti sadrži niz ništetnih odredbi koje priječe bilo kakvu opstojnost predmetnog ugovora.1.2. U odnosu na zaključenje Dodatka ugovora kojim se predmetni kredit konvertirao, ističe se da je Tužitelj bio ekonomski primoran na sklapanje predmetnog Sporazuma uzimajući u obzir činjenicu da je Presuda Visokog trgovačkog suda, posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. postala pravomoćna, donijeta nakon same konverzije i zaključenja naprijed navedenog Sporazuma. Tužitelj je imao ograničeno vrijeme za sklapanje Sporazuma kojim je regulirao pitanje konverzije, te upravo zbog ekonomske prisile, imajući u vidu da je rata kredita u tom trenutku bila duplo veća od početne, bio je prisiljen sklopiti Sporazum i na taj način spasiti svoju životnu egzistenciju!!! Dakle, radi se o Manama volje koje su postojale na strani tužitelja u trenutku sklapanja predmetnog Sporazuma budući tužitelj ne bi nikad sklopio isti da je imao saznanja da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru!! U konkretnom slučaju 1. Tuženik je predmetnim Sporazumom samo konstatirao cijeli dospjeli dug bez mogućnosti da Tužitelj svoj kredit u CHF nastavi dalje podmirivati kao da je podigao kredit u EUR. Takvo postupanje 1. Tuženika je nezakonito, odnosno protivno prisilnom propisu Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 120/2015. Dakle, postavlja se uopće upitnost, smislenost, svrsishodnost i zakonitost sklapanja predmetnog Sporazuma uzimajući u obzir činjenicu da je osnovni ugovor o kreditu otkazan prije konverzije!!! Dakle, a budući naprijed navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zajedno sa odredbom o otkazu ugovora predstavljaju predmet i cijenu samog Ugovora, bez kojih odredaba sam Ugovor ne može opstati, to tužitelj, a priori, smatra da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, a što pak povlači za sobom i ništetnost kako Sporazuma, tako i Ugovora o ustupu potraživanja. Slijedom naprijed navedenog, svaka strana mora vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora s time da nepošteni stjecatelj, u ovom slučaju 1. Tuženik i 2. Tuženik, ne bi imao pravo na kamate. S druge strane, obzirom da je otpala pravna osnova po kojoj su 2. Tuženiku isplaćivani novčani iznosi, to je isti, sukladno pravilima o stjecanju bez osnove, u obvezi vratiti Tužitelju sve što je primio temeljem iste pravne osnove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki uplaćeni pojedinačni iznos i to od dana uplate svakog pojedinog iznosa, pa do isplate. Također, a kako je već isticano, izbor je na potrošaču hoće li tražiti ništetnost cijelog ugovora ili pojedinih odredbi istog. Za slučaj da Sud smatra da sam Ugovor o kreditu kao i Sporazum nisu ništetni u cijelosti, to tužitelj postavlja eventualni kumulirani tužbeni zahtjev sa zahtjevom za isplatu preplaćenih iznosa na ime ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli osnovnog Ugovora do konverzije. Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog predlaže prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev, te potražuje parnični trošak.

2. U tijeku postupka je tuženi Project market d.o.o. Zagreb promijenio naziv u APS HVAR d.o.o. Zagreb. Sud je dana 7. siječnja 2026. pod posl. br. P-1553/2020-31 donio rješenje kojim je utvrdio da je tužba povučena spram 2. tuženika APS Hvar d.o.o. Zagreb.

3. Zajedničkim podneskom od 8. siječnja 2026. stranke, tj. tužitelj i Addiko. bank d.d. Zagreb, obavještavaju sud da tužitelj povlači tužbu, da se odriče tužbenog zahtjeva, te ovim putem obavještavaju da je 1. tuženik suglasan s odricanjem od tužbe i tužbenog zahtjeva, te stoga predlaže da sud bez daljnjeg raspravljanja donese presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presuda na temelju odricanja). Tuženik u podnesku od 8. siječnja 2026. je suglasan s prijedlogom tužitelja da se donese presuda na temelju odricanja, dok se protivi povlačenju tužbe, a ujedno i obavještava sud kako ne potražuje troškove parničnog postupka, već je suglasan da svaka stranka snosi svoje troškove.

4. Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 331. a) Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/1980/22, 114/22, 155/23) valjalo je donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.

U Opatiji 22. siječnja 2026.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana zaprimanja ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a za županijski sud.

Presuda na temelju odricanja može se pobijati zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 Zakona o parničnom postupku ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika