REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-143/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ZP zbog kaznenog djela iz članka 179.a Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ- 21.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zlataru od 17. svibnja 2024. broj K- 212/2022-107 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 10. travnja 2025. broj Kž- 83/2025-6, u sjednici održanoj 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ZP za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Zlataru od 17. svibnja 2024. broj K-212/2022-107 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 10. travnja 2025. broj Kž-83/2025-6 osuđen je ZP zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece - nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ-21. i kaznenog djela protiv života i tijela - tjelesnom ozljedom iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-21. Za kazneno djelo iz članka 179.a KZ-21. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju jedne godine, a za kazneno djelo iz članka 117. stavka 2. KZ-21. također mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, nakon čega je isti, uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ-21., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci.

2. Protiv te presude osuđenik je po branitelju, odvjetniku Iliji Boiću podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog „pogrešne primjene kaznenog zakona i bitne povrede odredaba kaznenog postupka“, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine obje osporene presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na novo suđenje pred izmijenjenim sucem/vijećem odnosno podredno da pravomoćnu presudu preinači i okrivljenika oslobodi.“.

2.1. Istovremeno je predložio da se do okončanja postupka po podnesenom zahtjevu odgodi izvršenje kazne zatvora.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor 28. srpnja 2025. pod brojem Ksm-DO-148/2025, s prijedlogom da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Iako osuđenik u podnesenom zahtjevu uvodno navodi kako se ovaj zahtjev podnosi i zbog „pogrešne primjene kaznenog zakona“ očigledno je kako on pritom smatra da se radi o povredi kaznenog zakona, pri čemu ne precizira iz koje zakonske osnove podnosi ovaj izvanredni pravni lijek, međutim iz samog sadržaja ovog dijela zahtjeva proizlazi kako je isti podnesen iz osnove članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP-a, s obzirom da podnositelj zahtjeva smatra da je povrijeđen kazneni zakon na štetu osuđenika predviđen u članku 469. točki 1. ZKP-a (je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo).

6.1. Obrazlažući ovaj razlog za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenik navodi kako u činjeničnom opisu izreke pravomoćne presude, a u odnosu na kazneno djelo iz članka 179.a KZ-21., izostaju pouzdani podaci o učestalosti, intenzitetu i intervalu radnji, kao i o konkretnom osjećaju straha i poniženja kod oštećenice čime je, po ocjeni podnositelja zahtjeva, objektivni element ovog kaznenog djela („da izazove strah ili dovede drugog u ponižavajući položaj“) ostao nedokazan. Smatra da se zbog toga pravomoćna presuda u odnosu na to kazneno djelo temelji na pravnoj kvalifikaciji koja nema adekvatnu činjeničnu podlogu.

6.2. Međutim, suprotno navedenim tvrdnjama, treba napomenuti da iako podnositelj zahtjeva sadržajno ističe zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP-a takvim svojim tvrdnjama zapravo u bitnome osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja u odnosu na postupanje optuženika tempore criminis i to u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji, pri čemu ponovno, kao i u izjavljenoj žalbi, polemizira s pravilnošću utvrđenog činjeničnog stanja i osporava zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u odnosu na utvrđene odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu. Stoga se ovakvim tvrdnjama podnositelja zahtjeva, kojima se osporava dokazanost pojedinih navoda iz činjeničnog opisa pravomoćne presude te se ponovno postavlja pitanje dokazanosti objektivnih obilježja ovog kaznenog djela i nastupjelih posljedica, po ocjeni ovog suda, u suštini, kao i u prethodno iznesenoj žalbi na prvostupanjsku presudu, problematizira i osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pravomoćnoj presudi i na taj se način, mimo uvjeta propisanih u zakonu, nastoji ishoditi njegova preocjena u trećem stupnju. Navod osuđenika o povredi kaznenog zakona na njegovu štetu, a koje se u suštini svodi na njegovo viđenje činjeničnog stanja drugačijeg od onog kako je utvrđeno u pravomoćnoj presudi, predstavlja ponovno polemiziranje sa činjeničnim utvrđenjima i zaključcima suda prvog i drugog stupnja, pri čemu isti i nadalje ustrajava u svojim žalbenim tvrdnjama kako su sudovi, na temelju provedenih dokaza, trebali na drugačiji i za njega povoljniji način utvrditi činjenično stanje od onog kako je ono utvrđeno u pravomoćnoj presudi. Međutim, pritom podnositelj zahtjeva u potpunosti zanemaruje činjenicu da se postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP-a prosuđuje isključivo i jedino prema onom i onakvom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje je, prema osuđenikovom shvaćanju, trebalo utvrditi tijekom dokaznog postupka. U ovom konkretnom kaznenom predmetu i prvostupanjski i drugostupanjski sud su na ono činjenično stanje koje je utvrđeno izrekom presude pravilno primijenili kazneni zakon. U tom smislu podnositelju zahtjeva također treba napomenuti kako, suprotno njegovim navodima, činjenični opis izreke presude u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji sadrži sve subjektivne i objektivne elemente ovog kaznenog djela, pri čemu su radnje izvršenja optuženika u pogledu njihove učestalosti, intervala i intenziteta te nastupjele posljedice kod oštećenice opisane na jasan, precizan, nedvosmislen i određen način.

6.3. Kako se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (članak 515. stavak 1. i članak 517. stavak 1. ZKP-a), ali se ne može podnositi i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno okolnosti koje se tiču činjeničnih utvrđenja, to uslijed navedenog nije ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđena člankom 469. točkom 1. ZKP-a, na koju se osuđenik u ovom dijelu zahtjeva sadržajno neosnovano poziva, a zbog čega onda nije niti ostvaren razlog za pobijanje pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP-a.

7. Ističući u nastavku zahtjeva razloge za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka osuđenik navodi kako je tijekom prvostupanjskog postupka ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka koja se ogleda u odbijanju ključnog dokaznog prijedloga obrane za provođenje psihijatrijskog vještačenja oštećenice radi ocjene vjerodostojnosti njezinog iskaza, pri čemu tu povredu povezuje i s povredom prava okrivljenika na obranu na raspravi. Smatra da je time što je prvostupanjski sud taj dokazni prijedlog obrane odbio kao nevažan njemu, kao okrivljeniku, uskraćena mogućnost provjere vjerodostojnosti jedinog neposrednog dokaza koji ga tereti (iskaz oštećenice), čime mu je, po njegovoj ocjeni, povrijeđeno pravo na kontradiktorni postupak i pravo na jednakost oružja.

7.1. Međutim, niti u ovom dijelu zahtjeva osuđenik nije u pravu.

7.2. Naime, ovakvim navodima zahtjeva u bitnome se ponavljaju prigovori izneseni u žalbi protiv prvostupanjske presude na koje je sud drugog stupnja u svojoj presudi odgovorio i otklonio ih kao neosnovane, time da su ti prigovori u žalbi bili podvedeni pod žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dakle, iako se kao razlog za podnošenje ovog zahtjeva ističe bitna povreda odredaba kaznenog postupka, koju osuđenik pritom povezuje i s povredom prava okrivljenika na obranu na raspravi, suštinski se i sadržajno opet radi o preispitivanju pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, s tim u vezi, već je ranije rečeno kako navodi zahtjeva kojima se osporava odnosno pobija činjenično stanje utvrđeno u pravomoćnoj presudi ne mogu biti predmetom razmatranja povodom ovog izvanrednog pravnog lijeka jer se time, mimo taksativno navedenih razloga iz članka 517. stavka 1. ZKP-a, u odnosu na navedene okolnosti pokušava ishoditi odluka suda u trećem stupnju.

7.3. S druge strane, kada osuđenik tvrdi da mu je zbog odbijanja navedenog dokaznog prijedloga povrijeđeno pravo na kontradiktorni postupak i pravo na jednakost oružja, iako to izričito ne precizira iz takvog sadržaja ovog dijela zahtjeva očigledno je kako on smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP-a.

7.4. No, niti u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

7.5. Naime, do povrede načela pravičnosti, koje sadržajno obuhvaća načelo jednakosti oružja i načelo kontradiktornosti, a koje je propisano člankom 6. stavkom 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 1/2006. i 5/2014. - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. - pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010., 85/2010. - pročišćeni tekst i 5/2014. - dalje: Ustav), prema dosadašnjoj sudskoj praksi može doći samo ukoliko su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za kazneni predmet, ako po svom sadržaju mogu pojačati poziciju obrane ili eventualno dovesti do oslobođenja od optužbe te ako njihovo odbijanje sud nije u dovoljnoj mjeri obrazložio. Iako je dokazni prijedlog bio u dostatnoj mjeri obrazložen te unatoč činjenici što je njegovo provođenje odbijeno iz razloga što je prvostupanjski sud smatrao da se radi o nevažnom dokazu, i po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nije se radilo o dokaznom prijedlogu koji bi, u kontekstu drugih izvedenih dokaza, bio u tolikoj mjeri važan i značajan da bi u tom kaznenom postupku mogao u značajnoj mjeri ojačati poziciju optuženika odnosno sadašnjeg osuđenika. Pritom treba istaknuti kako pravo na pravično suđenje podrazumijeva vođenje postupka na način da se svakoj stranci u postupku omogući da pod jednakim uvjetima zastupa svoje interese i prava, na način koji ju ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Međutim, u takvoj situaciji sud nije u obvezi prihvatiti i izvesti baš sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje pojedinih dokaza pod uvjetima propisanim člankom 421. stavkom 1. ZKP-a, ukoliko smatra da se ne radi o dokazivanju činjenica koje su važne za pravilno presuđenje, a slijedom čega je i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja pojedinog predloženog dokaza podložno ocjeni suda u svakom konkretnom slučaju. Premda je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog obrane da se provede psihijatrijsko vještačenje oštećenice te kada se istovremeno uzme u obzir činjenica da su preostali dokazni prijedlozi obrane tijekom prvostupanjskog postupka bili prihvaćeni i izvedeni, tada nema govora o tome da bi osuđenik, po pitanju dokazivanja, bio doveden u neravnopravniji položaj u odnosu na optužbu te da bi mu bilo povrijeđeno pravo na jednakost oružja. Naime, bez sveobuhvatnog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni kazneni postupak te kako su prvostupanjski i drugostupanjski sud razmatrali i ocjenjivali preostali izvedeni dokazni materijal, ne može se zaključivati o tome je li povrijeđeno pravo na obranu i načelo jednakosti oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje. Stoga, niti ova istaknuta povreda nije ostvarena.

8. Kada nastavno ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka osuđenik tvrdi kako se sudovi u pobijanim presudama nisu očitovali o proturječju između iskaza oštećenice i stručnog nalaza na koji je ukazivala obrana, gdje, po ocjeni podnositelja zahtjeva, sud prvog i drugog stupnja u svojim presudama isključivo vjeruju osobama iz kruga oštećenice, dok druge svjedoke, iz kruga obitelji optuženika, proglašavaju nevjerodostojnim zbog bliskih odnosa s optuženikom, pri čemu je u pobijanim odlukama izostala konkretna analiza i raščlamba iskaza ispitanih svjedoka. Smatra da takva arbitrarnost u obrazloženju pravomoćne presude predstavlja procesnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, a kako se pravomoćna presuda temelji na činjenicama koje nisu dokazane odnosno na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju to je pravomoćnu presudu nužno ukinuti i u novom kaznenom postupku naložiti izvođenje novih dokaza.

8.1. No, niti u ovom dijelu zahtjeva osuđenik nije u pravu.

8.2. Prvenstveno valja istaknuti da je u ovoj presudi već ranije, u dva navrata, konstatirano kako pitanje pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može biti predmet razmatranja povodom ovog izvanrednog pravnog lijeka jer se isti zbog činjeničnih utvrđenja ne može podnositi. Također treba napomenuti kako je u potpunosti neosnovana tvrdnja osuđenika da su prvostupanjska i drugostupanjska presuda arbitrarne s obzirom da su navedeni sudovi, prilikom donošenja pobijanih odluka, dali savjesnu, detaljnu i sveobuhvatnu ocjenu svih izvedenih dokaza, pa tako i iskaza ispitanih svjedoka, kako iz kruga osoba povezanih s oštećenicom, tako i iz kruga osoba bliskih optuženiku te su nakon detaljne analize dokaznog materijala donijeli odgovarajuće zaključke za koje su dali razumljive, dostatne i argumentirane razloge. Tako je sud prvog stupnja, nakon što je u bitnome reproducirao iskaze ispitanih svjedoka (točke 5. do 10. obrazloženja) te nakon što je reproducirao nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine(točka 11. obrazloženja), dao analizu dokaznog postupka s utvrđenjima odlučnih činjenica i zaključcima u odnosu na počinjena kaznena djela i kazneno-pravnu odgovornost optuženika (točke 12. do 23. obrazloženja). Isto tako iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je i sud drugog stupnja u žalbenom postupku razmotrio sve žalbene osnove i ocijenio sve bitne žalbene razloge (točke 7. do 12. obrazloženja). U tom pogledu sud drugog stupnja je dao dostatne, razumljive i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio kao osnovanu argumentaciju suda prvog stupnja te utvrđenja i zaključke u odnosu na odlučne činjenice. Pritom podnositelju zahtjeva također treba napomenuti da kada se tvrdi da su pobijane presude arbitrarne tada se mora raditi o takvoj vrsti odluka kod kojih uopće nema razloga o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi očigledno nerazumni odnosno proizvoljni, no o tome u ovom slučaju nema govora jer su prvostupanjski i drugostupanjski sud u svojim odlukama dali dovoljno jasne, dostatne i racionalne razloge za svoja utvrđenja i zaključke te u konačnici za svoju odluku pa, po ocjeni ovog suda, tako dani razlozi nisu niti nerazumni niti proizvoljni. To što osuđenik, podnoseći ovaj izvanredni pravni lijek, i nadalje izražava svoje nezadovoljstvo s činjeničnim utvrđenjima i zaključcima nižestupanjskih sudova, protivno njegovim tvrdnjama, ne predstavlja arbitrarnost u postupanju, a zbog čega bi onda bila ostvarena teška povreda prava na pravično suđenje.

9. Stoga, slijedom svega prethodno iznesenog, nije ostvarena niti jedna od povreda na koje ukazuje osuđeni ZP u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

10. Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP- a, odlučeno je kao u izreci. Posljedično tome, nije bilo niti uvjeta za odgodu izvršenja kazne zatvora, u smislu članka 518. stavka 5. ZKP-a.

Zagreb, 22. siječnja 2026.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja