Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1448/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun u pravnoj stvari tužitelja FI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Zajedničkom odvjetničkom uredu Boris Guljaš i Ranko Lamza u Osijeku, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku od 29. kolovoza 2025. broj P-998/2025-7, dana 22. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku od 29. kolovoza 2025. broj P-998/2025-7.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti.

2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica navodeći da žalbu izjavljuje iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu i preinačiti rješenje, odnosno ukinuti rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da je tuženica istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, navodeći da su stranke u čl. 12. (ispravno čl. 13.) Ugovora o kreditu broj 528-50-4014644 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu registriranog sjedišta kreditora pa je predloženo da se sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Utvrdivši da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu i da se temeljem zakonske presumpcije uzima da se radi o ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i na koje tužitelj nije imao utjecaja, kao i da bi primjenom prorogacijske klauzule postojala obveza tužitelja putovati do suda u [adresa] koji je od njegovog prebivališta udaljen 280 km, pa obzirom na navedeno utvrđenje i materijalno pravo iz čl. 49., 51. i 55. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., 110/15., 14/19., 70/19.) prvostupanjski sud zaključuje da ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu koja je sročena od tuženice sa svrhom da se svi sporovi povjere sudu u sjedištu tuženice i time ostvari pogodnost i niži troškovi za tuženicu, dok nasuprot toga tužitelju uzrokuje visoke troškove dolaska na sud i tako uzrokuje znatnu neravnotežu u procesno-pravnom položaju ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

6. U žalbi tuženica ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. prema kojem je za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o ugovorenoj nadležnosti potrebno uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, udaljenost prebivališta tužitelja do sjedišta tuženice, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje tužitelja i ostale okolnosti koje predstavljaju questio facti, a da je prvostupanjski sud o postojanju znatne neravnoteže zaključio samo na bazi činjenice o udaljenosti prebivališta tužitelja do sjedišta tuženice. Pritom sud nije uzeo u obzir da je tužitelj zastupan po odvjetniku i da njegova prisutnost na raspravama nije potrebna, te da je u mogućnosti angažirati odvjetnika na području [adresa], pa nisu izneseni razlozi o odlučnim činjenicama te je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP). Sve da je prorogacijska klauzula ništetna nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu proizlazi iz čl. 46. st. 1. ZPP, dok čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju nije primjenjiv jer se ne radi o sporu s međunarodnim elementom.

7. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu plaćenog na temelju ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule iz Ugovora o kreditu.

8. U odgovoru na tužbu tuženica je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, navodeći da su stranke u čl. 13. Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, a taj je sud i općemjesno nadležan prema čl. 46. i 48. ZPP.

9. Prvostupanjski sud je iznio jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu (ne)dopuštenosti prorogacijske klauzule, te nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženica u žalbi smatrajući da rješenje ne sadrži razloge na temelju kojih je prvostupanjski sud ocijenio da je prorogacijska klauzula nepoštena, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu kao pravilnim prihvaća i ovaj sud i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Iako je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz ZZP/07 dok je trebalo primijeniti čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, međutim, i primjenom ZZP/03 je trebalo identično odlučiti.

11. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te F Editores SA protiv FIT i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što znači da odredba čl. 13. Ugovora o kreditu, koja je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženice i na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, bila nepoštena ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Stajalište prvostupanjskog suda o razlozima nepoštenosti prorogacijske klauzule u konkretnom slučaju nije u protivnosti sa Zaključkom sa sastanka predstavnika Građanskog odjela VSRH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020, kada je zaključio da bi tužitelj s obzirom na mjesto prebivališta bio izložen dodatnim financijskim troškovima i potrebnom vremenu radi pristupa sudu sa sjedištem u [adresa], na što tužitelj jasno ukazuje tijekom postupka navodeći da je od mjesta njegova prebivališta do sjedišta suda u [adresa] udaljenost 280 km, te uzimajući u obzir visinu zahtjeva pravilno je stajalište prvostupanjskog suda kojim smatra da bi primjena navedene ugovorne odredbe imala za tužitelja odvraćajući učinak na ostvarivanje sudske zaštite. Da bi otklonio nastanak dodatnih financijskih troškova u toj situaciji tužitelj bi morao angažirati odvjetnika sa sjedištem u [adresa], a kada bi angažirao odvjetnika prema svom izboru, kao što je učinio u konkretnom slučaju odabirom odvjetnika u [adresa], teretili bi ga (povrh redovnih) troškovi odvjetnika koji su vezani uz odlazak na rasprave pred sudom u [adresa].

13. Točno je da je i prema čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP koji propisuju općemjesnu nadležnost suda prema sjedištu tuženika, za postupanje u ovom postupku mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, kako je Ugovor o kreditu sklopljen u Podružnici Osijek to se tužitelj očito opredijelio za izberivu općemjesnu nadležnost prema mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica tuženice u smislu čl. 59. ZPP. S obzirom na navedeno nadležnost prvostupanjskog suda nije utemeljena na čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju koji se odnosi na nadležnost u sporovima s međunarodnim elementom nego je nadležnost utemeljena na čl. 59. ZPP.

14. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio prvostupanjsko rješenje.

U Varaždinu 22. siječnja 2026.

Sutkinja

Sanja Bađun