Poslovni broj: P-1619/2019-31

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužiteljice PM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po odvjetnicima pri ZOU „Rikardo Perković & Sanja Perković“ sa sjedištem ureda u Zadru, E. Kotromanić 11, protiv tuženika OTP BANKA Hrvatska d.d., OIB: 52508873833, sa sjedištem na adresi [adresa], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o. Split, Lovretska 14, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 21. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Rikarda Perkovića, odvjetnika u Zadru, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, presude objavljene 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici PM iznos od 8.613,43 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 89,84 € od 10.07.2012.

- na iznos od 179,80 € od 10.08.2012.

- na iznos od 170,79 € od 10.09.2012.

- na iznos od 182,01 € od 10.10.2012.

- na iznos od 183,88 € od 12.11.2012.

- na iznos od 181,23 € od 10.12.2012.

- na iznos od 170,95 € od 10.01.2013.

- na iznos od 176,07 € od 11.02.2013.

- na iznos od 177,94 € od 11.03.2013.

- na iznos od 177,38 € od 10.04.2013.

- na iznos od 163,02 € od 10.05.2013.

- na iznos od 168,50 € od 10.06.2013.

- na iznos od 167,93 € od 11.07.2013.

- na iznos od 172,06 € od 12.08.2013.

- na iznos od 174,27 € od 10.09.2013.

- na iznos od 174,76 € od 10.10.2013.

- na iznos od 177,68 € od 11.11.2013.

- na iznos od 180,40 € od 12.12.2013.

- na iznos od 147,50 € od 10.01.2014.

- na iznos od 115,36 € od 10.02.2014.

- na iznos od 116,03 € od 10.03.2014.

- na iznos od 113,26 € od 10.04.2014.

- na iznos od 111,56 € od 12.05.2014.

- na iznos od 112,34 € od 10.06.2014.

- na iznos od 116,50 € od 10.07.2014.

- na iznos od 118,54 € od 11.08.2014.

- na iznos od 118,38 € od 10.09.2014.

- na iznos od 120,81 € od 10.10.2014.

- na iznos od 121,85 € od 10.11.2014.

- na iznos od 121,73 € od 10.12.2014.

- na iznos od 115,62 € od 12.01.2015.

- na iznos od 115,62 € od 10.02.2015.

- na iznos od 115,62 € od 10.03.2015

- na iznos od 115,62 € od 10.04.2015.

- na iznos od 115,62 € od 11.05.2015.

- na iznos od 115,62 € od 10.06.2015.

- na iznos od 115,62 € od 10.07.2015.

- na iznos od 115,62 € od 10.08.2015.

- na iznos od 115,62 € od 10.09.2015.

- na iznos od 3.067,20 € od 30.09.2015.

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to do 31.12.2007 g. zateznu kamatu određenu po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 10. srpnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prijeboja.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 1.843,39 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica PM u tužbi podnesenoj 10. lipnja 2019. navodi da je s pravnim prednikom tuženika Societe Generale - Splitska Banka d.d. zaključila 3. siječnja 2007. u [adresa] ugovor o nenamjenskom kreditu za adaptaciju obiteljske kuće temeljem Ugovora o kreditu br. 40138/07, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva nekretnine, koji je potvrđen dana 9. siječnja 2007. po Veri Marčini – javnoj bilježnici u [adresa] pod brojem ovjere OU-17/07 (dalje u tekstu: Ugovor), prema kojem je pravni prednik tuženika kao banka kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio kreditu kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 79.660,00 CHF (slovima: sedamdeset devet tisuća šesto šezdeset švicarskih franaka) po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 537,74 CHF kao izabrane valute po prodajnom tečaju kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari da je ništetnost promjenjive kamatne stope. Uz iznos glavnice, tužiteljica je sukladno čl. 5. Ugovora bila dužna tuženiku platiti i nominalnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, prema čl.11 st.1 redovna kamata je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, kamatna stopa se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužiteljice. Tužiteljica ovom tužbom neće postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti prethodno citirane odredbe ugovora već ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. koja je - i u odnosu na tuženika, presudila da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome (kako to stoji u daljnjem obrazloženju toč.111 povjesnice tužbe). U odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF tužiteljica navodi da je sukladno odredbama čl.1 st.1 Ugovor, pravni prednik tuženika odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 79.660,00 CHF, sukladno čl. 1. st. 2. Ugovora prema prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, sukladno čl.1. st. 3 Ugovora sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj valuti CHF, sukladno čl.1 st. 4. Ugovora sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada troškova i dr.) izvršiti će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) važećeg na dan plaćanja, sukladno čl.1 st. 5. Ugovora korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora, sukladno čl.1 st. 6. Ugovora korisnik kredita upoznat je s mogućnošću promjene tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaje na moguće posljedice izbora valute Ugovora neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF, anuitet kredita se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao na štetu tužiteljice. Vezano za prethodno citirana utanačenja iz Ugovora, tužiteljica također ovom tužbom neće postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti prethodno citirane odredbe ugovora već ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pi- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja je i u odnosu na ovdje tuženika presudila da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno, ističe se kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je u ništetna. Također je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: P2-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15), parnične stranke - kao ugovorne strane, zaključile su dana 26. siječnja 2016. u [adresa] Dodatak br.1 osnovnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva nekretnine. Time su izvršene izmjene osnovnog ugovora na način da je temeljem ZID ZPK iznos konverzije kredita denominiran u CHF, zamijenjen iznosom kredita denominiranim u valuti EUR, s nedospjelom glavnicom na dan 26. siječnja 2016. u iznosu od 35.195,36 EUR. S obzirom na različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova vezano za utvrđenje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, VS RH je u konkretnom predmetu povodom podnesene revizije, donio dana 12. veljače 2019. rješenje poslovnog broja Rev 2868/2018-2 kojim se prihvaća revizija tamo tužiteljice i ukida rješenje Županijskog suda u Splitu, br. G2-1097/17-2 od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-4233/15-17 od 17. siječnja 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prema ocjeni VS RH, sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tamo tužiteljica da stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju pa da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora. Obzirom da je pitanje koje je u konkretnom slučaju tamo tužiteljica postavila važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je u pobijanoj odluci drugostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje različito od shvaćanja revizijskog suda, to je valjalo na temelju čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Konkretna odluka odnosi se i na ovdje tužiteljicu i njezin nesporni pravni interes ostvariti svoja zakonom garantirana prava. Uslijed ugovaranja prethodno opisanih ništetnih odredbi u cit. Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužiteljica je tuženiku (prema o svom trošku obavljenom prethodnom vještačenju tj. Izračunu preplate), počev od dana 10. veljače 2007. kao dana uplate prvog anuiteta kredita pa zaključno s uplatom anuiteta od 10. travnja 2019. (s time da je prethodno, prilikom izrade izračuna, od ukupne preplate u iznosu od 83.521,45 kn, odbila iznos od 13.568,37 kn za koji je konverzijom realno obeštećena od strane tuženika), preplatila anuiteta za ukupni iznos od 69.953,08 kn. S obzirom da je prethodno citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl.1111. st.1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Sukladno st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala". Prema čl. 1115 ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva". Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema čl. 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako cit. odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika".

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ponajprije ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru. Naime, tuženik ima sjedište u [adresa] pa je stoga za suđenje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48. st. 1. ZPP-a nadležan Općinski sud u Splitu, radi čega tuženik predlaže da se sud u Zadru oglasi mjesno nenadležnim i da dostavi predmet na daljnje postupanje mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Tužitelj da pogrešno smatra da su u ovoj pravnoj stvari ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186. b st. 3. ZPP-a, pa da stoga tužbeni zahtjev za isplatu ne mora biti određeno postavljen. Što se tiče merituma, tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Na okolnost postojanja pravnog interesa i tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda RH broj:

Rev-2868/18, Vrhovni sud je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci Rev-2868/18 od 12. veljače 2019., irelevantno je u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i načinu promjene kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tužitelj je prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primjenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Kod tužitelja je konverzijom utvrđena preplata u iznosu od 39.416,36 kn, koja je u skladu s odredbom članka 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i Sporazumom o korištenju preplate u cijelosti iskorištena i to za umanjenje 50% anuiteta nakon konverzije zaključno s danom 11. lipnja 2018., te je utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1 primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate. Također, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti treba navesti činjenicu da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1 dopisom od 9. studenog 2015. predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30. rujna 2015., a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19. d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da odredbe ZID ZPK (NN 102/15) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retroaktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona br. 899 od 10. rujna 2015. Kako dakle nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1. ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje. Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1 o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br. 1, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (članak 19.e st. 6. ZPK). Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio Dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, te Sporazum o korištenju preplate, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu. Prihvaćanjem izračuna konverzije, sklapanjem Dodatka br. 1 ugovora o kreditu i sporazuma o korištenju preplate, tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a, sklopljeni Dodatak br. 1 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK. Nastavno na sve naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud RH zauzeo u presudi Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud RH donio je dana 4. ožujka 2020. rješenje broj: Gos-1/2019, kojim je odgovorio na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Također valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i eventualno pozivanje tužitelja na ranije doneseno rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br.: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Slijedom naprijed navedenoga, a budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor. Opreza radi za slučaj da Sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda RH, broj Gos- 1/2019 od 4. ožujka 2020., te prihvati tužbeni zahtjev na isplatu, tuženik u odnosu na utuženu tražbinu tužitelja radi isplate 69.953,08 kn ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine a po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka kredita iskorištene preplate u iznosu od 39.416,36 kn uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na taj iznos teče od 12. lipnja 2018. pa sve do konačne isplate.

3. Ovaj sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao: Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 3. siječnja 2007. (l.s. 8-19), dodatak br. 1. ugovora o kreditu od 26. siječnja 2016. (l.s. 20-23), izračun preplate i ugovoreni otplatni plan (l.s. 40-45), sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (l.s. 83), provedeno je financijsko vještačenje (l.s. 222-230), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice PM u svojstvu stranke (l.s. 288-289).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet postupka je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa koje je tuženik nepripadno stekao temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Ponajprije je navesti da je tužiteljica nakon financijskog vještačenja uredila tužbu, i to podneskom zaprimljenim 25. travnja 2025. (l.s. 244-246).

7. Iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 3. siječnja 2007. (l.s. 8-19) proizlazi da je tužiteljica kao korisnik kredita i Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i prednik tužene, zaključili su dana 3. siječnja 2007.g. ugovor o kreditu br. 40138/07 (list 29 – 36 spisa), na iznos od 79.660,00 CHF, za adaptaciju obiteljske kuće u [adresa], sa slijedećim ugovornim elementima: rok otplate 240 mjeseci, te kamatna stopa od 5,20% godišnje (promjenjivo), prema otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 10.2.2007.g, a slijedeće svakog desetog u mjesecu, te je utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja (članak 10. ugovora).

7.1. Iz dodatka dodatak br. 1. ugovora o kreditu br. 40138/07 od 26. siječnja 2016. (l.s. 20-23) proizlazi da su izvršene izmjene osnovnog ugovora na način da je, temeljem ZID ZPK iznos konverzije kredita denominiran u CHF, zamijenjen iznosom kredita denominiranim u valuti EUR, s nedospjelom glavnicom na dan 26. siječnja 2016. u iznosu od 35.195,36 EUR.

8. Uvidom u sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (l.s. 83) proizlazi da je utvrđena preplata u iznosu od 39.416,36 kuna koji iznos preplate će se koristiti za podmirenje budućih anuiteta.

8.1. Iz nalaza vještaka financijske struke NIELS j.d.o.o., po vještakinji Snježani Herceg (l.s. 220-230) proizlazi da je vještak izračunao zbirno potraživanje tužiteljice nakon odbitka preplate u iznosu od 8.613,43 EUR, koje potraživanje tužiteljice se sastoji u:

-razlici između nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR dana 30. rujna 2015. iskazane u kunama primjenom ugovornog tečaja i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom što iznosi 3.067,20 EUR,

-razlici koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita što iznosi 2.459,46 EUR i u

–razlici koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, što iznosi 8.318,18 EUR (62.673,72 kn) i

-potraživanje tužiteljice umanjeno je za iznos preplate od 5.231,45 EUR shodno izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015.

8.2. Tužiteljica PM, rođena 1969. godine, je navela da je u banci tuženika imala već raniji kredit kojega je dignula nakon smrti supruga i taj kredit je zatvorila ovim kreditom, a bila je tada trudna sa 6 djetetom. Prije zaključenja ugovora je bila kod djelatnice banke KM koju je poznavala i ona joj je rekla: "Nemoj PM slučajno dignuti kredit u eurima vidi što se događa s Europskom unijom“, kao da će Europska unija propasti. Ponudila joj je ovaj kredit kao odličan kredit koji svi dižu i govorila joj je da će se spasiti jer je niska kamata i da je to sada super i da će biti bezbrižna u starosti. Nju je bilo strah jer nije nikada čula za taj kredit, a čak joj je poklonila i pršut nakon što je digla kredit. Nije joj djelatnik banke u trenutku zaključenja ovog ugovora bilo što objašnjavao o pojedinim odredbama tog ugovora. Poznat joj je termin promjenjiva kamatna stopa, ali u normalnim granicama takve promijene, nije joj poznat termin devizna klauzula. Dodaje da je rata kredita rapidno rasla pa je tako 2009. bila 2.200,00 kuna a do 2010./2011. godine je narasla na 4.300,00 kuna. Ovaj kredit je njezinoj djeci prekinuo djetinjstvo morali su se hraniti u pučkoj kuhinji i nisu išli na ekskurzije. Drugi suprug je morao ići raditi u Njemačku radi ovog kredita a ona se od od zdrave žene pretvorila u invalida.

9. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne, koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici.

10. Pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž- 6053/17-2 od 6. ožujka 2018.) Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.

10.1. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

10.2. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

10.3. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt

-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju– ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

10.4. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

11. Konačno, VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

11.1. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.

11.2. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP).

11.3. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

12. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 3. studenog 2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

12.1. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je ovaj sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom.

12.2. Polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju tog dijela ugovora u ovom slučaju primio, pa je shodno tome, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO) sud prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene kamatne stope.

12.3. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12.4. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj.

12.5. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

13.1. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je ovaj sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom.

14. Polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju tog dijela ugovora u ovom slučaju primila, pa je shodno tome, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO) sud prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene kamatne stope.

14.1. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, te uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu.

14.2. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je prihvatio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu ništetnosti tih odredbi i isplate.

15. Tuženik u postupku ni na koji način nije dokazao, a niti je predlagao relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, niti je bio informiran o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača, povećanjem kamatne stope tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

16. Neosnovano tuženik osporava tužiteljici pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a iz iskaza tužitelja, koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, te mu vjeruje, proizlazi da je kredit koristio za adaptaciju stare kuće, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.

17. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

18. Nadalje je sporno je li sklapanjem Aneksa od 23. siječnja 2016., kojim je provedena konverzija, prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje ovom tužbom. Naime, tužitelj tvrdi da konverzija nema nikakvog učinka na njezino potraživanje koje je predmet ovog spora iz razloga jer ovom tužbom potražuje ispunjenje zasebne i samostalne izvanugovorne obveze proistekle iz tuženikova stjecanja bez osnove, dok se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proistekle iz ugovora. Ista tvrdi da s obzirom da tuženik nije udovoljio tužbenom zahtjevu i ispunio dužnu činidbu, te da utužena obveza nije prestala niti na jedan drugi zakonom propisan način, da ista i dalje postoji. Za razliku od tužitelja, tuženik ima suprotno stajalište i tvrdi da s obzirom da je tužitelj pristao na konverziju i sve uvjete, da više ne postoji osnova za ovakav tužbeni zahtjev.

18.1. Stajalište je ovog suda da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tuženik ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. U odnosu na prigovor tuženika u svezi provedene konverzije za navesti je da je tužitelj u tužbi i tijekom postupka naveo da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu kojim su ugovorili i redovnu kamatu koja će za vrijeme postojanja obveze iz ugovora biti promjenjiva. Iz radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - Dodatka ugovora o proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19. a - čl. 19. i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZ PK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose između stranaka.

19. Sud je prihvatio nalaz vještaka kao stručan i objektivan, te imajući u vidu da stranke u konačnici nisu imale primjedbi na nalaz vještaka.

20. U odnosu na prigovor radi prijeboja, tzv. sudski prijeboj (compensatia per iudicem), radi se o procesnopravnom zahtjevu kojim tuženik traži da sud izvrši prijeboj tuženikova potraživanja s potraživanjima tužitelja u odnosu na iznos priznat konverzijom ugovora o kreditu. Sud je takav zahtjev našao neosnovanim obzirom da o sudskom prijeboju sud odlučuje samo ukoliko nađe osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na konverziju, pa kako sud u tom dijelu nije našao osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, nema procesne osnove za odlučivanje o postojanju tražbine tuženika.

21. Što se pak tiče prigovora mjesne nenadležnosti, navesti je da je isti u cijelosti neosnovan budući da je predmetnim Ugovorom u točki 18. koji je zaključen u [adresa] ugovorena mjesna nadležnosti pred sudom najbližim mjestu zaključenja ugovora, te je takav prigovor tuženika odbijen u točki I. izreke ovog rješenja.

22. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

23. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1.ZPP, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) i VPS-a od 9.284,37 eura, te je tužiteljici priznat trošak odvjetničke nagrade: za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav podnesaka od 27. veljače 2023. 100 bodova (Tbr. 8.1.), za sastav podneska od 30. travnja 2025. 25 bodova (Tbr. 8.4.), zastupanje na ročištima od 11. travnja 2023., 26. rujna 2023. i 21. listopada 2025. po 100 bodova za svako ročište (Tbr.br. 9.1.), ukupno 525 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i uvećano za 25 % PDV iznosi 1.312,50 EUR čemu treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 530,89 EUR, tako da ukupni priznati parnični trošak tužiteljice iznosi 1.843,39 EUR, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška.

U Zadru, 22. siječnja 2026.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- Tužiteljici po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku