Poslovni broj: P-98/2019-56

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja RODEA d.o.o. Split, Kralja Zvonimira 14, OIB: 39398465484, kojeg zastupa punomoćnica Anita Jozičić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, Radnička Cesta 22, protiv tuženika PEKO d.o.o. u stečaju Split, Kralja Zvonimira 14, OIB: 28047633248, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Ćorić, odvjetnik u Zagrebu, Trg Francuske Republike 12, radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 69.355,76 EUR, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da postoji i da je osnovano potraživanje tužitelja RODEA d.o.o. Split prema tuženiku PEKO d.o.o. u stečaju Split u iznosu od 9.595,61 EUR i to kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja RODEA d.o.o. Split u dijelu kojim isti traži da se utvrdi da postoji i da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženiku PEKO d.o.o. u stečaju Split u iznosu od 59.760,15 EUR kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.

III. Nalaže se tužitelju da u roku od osam dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 6.275,03 EUR.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.401,72 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 8. ožujka 2019. podnio ovom sudu tužbu protiv uvodno navedenog tuženika radi utvrđenja osnovanim njegove novčane tražbine prema tuženiku, kao stečajnom dužniku, u iznosu od 522.561,00 kn i to kao tražbine drugog višeg isplatnog reda. Tužitelj u tužbi navodi da je u stečajnom postupku nad tuženikom, koji je se vodi kod ovog suda pod poslovnim brojem St-258/2019, prijavio svoju tražbinu prema tuženiku u iznosu od 522.561,00 kn, a koju tražbinu da je stečajni upravitelj osporio. Stoga da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-258/2019 od 28. veljače 2019. tužitelj kao stečajni vjerovnik upućen pokrenuti parnicu radi utvrđenja osnovanosti navedene tražbine, a radi čega da tužitelj i podnosi ovu tužbu. Tužitelj je istakao da su razlozi osporavanja njegove tražbine od strane stečajnog upravitelja pravno i činjenično netočni te da stoga predlaže sudu donijeti presudu kojom će se utvrditi da postoji i da je osnovao njegovo potraživanje prema tuženiku u iznosu od 522.561,00 kn i to kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.

2. U odgovoru na tužbu od 16. travnja 2019., tuženik je prije svega naveo da podnesena tužba ne sadržava činjenice ni dokaze na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev, niti ikakve tvrdnje koje bi potkrijepile tužiteljev zahtjev za utvrđivanje osnovanosti tražbine. Tužitelj da neodređeno iznosi navode kojima dovodi u pitanje osporavanje tražbine, paušalno tvrdeći da su razlozi osporavanja pravno i činjenično netočni, ali bez ijedne konkretne činjenice ili dokaza za te tvrdnje. Štoviše, tužitelj ne samo da ne prilaže dokaze uz tužbu, nego se ni ne poziva na dokaze koje bi eventualno naknadno dostavio, a što znači da smatra da i nije dužan pozvati se i priložiti dokaze za svoje tvrdnje. Stoga tuženik smatra da tužba nije uredna. Tuženik je istakao i da je, a s obzirom da za predmetnu tražbinu tužitelja ne postoji ovršna isprava, sud uputio upravo tužitelja, kao vjerovnika, da dokaže osnovanost svoje tražbine u parničnom postupku. Upravo stoga da je na tužitelju, kao stečajnom dužniku, teret dokazivanja postojanja osporene tražbine. Vjerovniku koji zaista raspolaže dokazima koji bi govorili u prilog osnovanosti njegove tražbine, da ne bi trebao predstavljati problem da te dokaze podastre sudu. Međutim, tužitelj da nije takav vjerovnik, jer isti nije ništa učinio u tom smjeru, a niti je poduzeo ijedan korak da tužbene tvrdnje obrazloži i dokaže. Zato tuženik smatra da se radi o obijesnom parničenju, odnosno da tužitelj uopće ne raspolaže činjenicama i dokazima o osnovanosti svoje tražbine. Tuženik je naveo i da je tužba tako postavljena i sadržajno određena kao da se u ovom parničnom postupku razmatra osnovanost osporavanja tražbine od strane stečajnog upravitelja, tj. osnovanost rješenja kojim je tužitelj upućen na parnicu, a ne da se radi o parnici u kojoj se utvrđuje osporena tražbina, što da dodatno upućuje na neosnovanost tužbenog zahtjeva i promašenost tužbe. U skladu s navedenim, tuženik je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Podneskom od 21. svibnja 2020. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika, osporavajući iste u cijelosti. Tužitelj je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev osnovani. U predmetnom stečajnom postupku tužitelj da je podnio prijavu potraživanja u kojoj je prijavio svoju tražbinu u iznosu od 522.561,00 kn, a uz prijavu tražbine da je priložio i popis otvorenih stavki – izvadak iz poslovnih knjiga na datum 31. kolovoza 2018., koji da je ovjeren i priznat od strane tuženika na iznos od 450.262,86 kn, kao i financijsku karticu računa tuženika za obaveze temeljem više uplaćenih sredstava na iznos od 72.298,14 kn, koja da je isto tako ovjerena od strane tuženika. Slijedom navedenog, ukupno potraživanje tužitelja da je upravo 522.561,00 kn. Tužitelj je nadalje naveo da je tuženik bio dobro upoznat s potraživanjima tužitelja, a što da je razvidno i iz poslovnog pisma tužitelja koje je 23. siječnja 2019. uputio na ruke stečajnog upravitelja BŽ i u kojem da je traženo da se dostavi poslovna dokumentacija. Tim dopisom da je direktno obrazložen poslovni odnos između stranaka i stečajnom upravitelju dostavljena dokumentacija. Iz primopredajnog zapisnika br. 18, a kojom je raniji zakonski zastupnik tuženika predao stečajnom upravitelju poslovnu dokumentaciju, da je razvidno da je stečajni dužnik u obvezi podmiriti predmetno potraživanje tužitelja u utuženom iznosu, a sve temeljem računa i sporazuma o preuzimanju duga. Tužitelj da je na predmetno potraživanje platio porez, a tuženik da je koristio pretporez. Tužitelj je nadalje naveo da je iz priloženih izvadaka iz poslovnih knjiga, a koje su vjerodostojna isprava, sve prema popisu stečajnog dužnika, razvidno da je dug evidentiran na kontu broj 2200 dobavljači u zemlji za obrtne potrebe i kontu broj 2202 dobavljači u zemlji za usluge u iznosu od 450.262,86 kn. Isto tako, iz konta 2372 –obaveze temeljem više uplaćenih sredstava da je razvidan dug u iznosu od 72.298,14 kn. Zbroj navedenih iznosa da daje upravo utuženo sporno potraživanje. Stečajni upravitelj da je imao potrebnu dokumentaciju iz koje je razvidno da prijavu tužitelja može priznati, a radi čega tužitelj ustraje u postavljenom tužbenom zahtjevu.

4. U podnesku od 29. svibnja 2020. tuženik se očitovao na naprijed iznesene navode tužitelja ističući da tužitelj navodi da je tuženik upoznat s potraživanjima tužitelja te da dostavlja financijsku karticu računa i popis otvorenih stavki, tvrdeći da su ta financijska kartica i popis otvorenih stavki ovjereni pečatom i potpisom tadašnjeg direktora tuženika. Međutim, tuženik navodi da pozivanje na dostavljenu financijsku karticu i popis otvorenih stavki nema nikakav značaj za ovaj postupak, jer da se ti dokumenti ne mogu smatrati pravno relevantnim dokazima na temelju kojih bi se mogle utvrđivati činjenice u ovom sudskom postupku. Naime, financijska kartica i popis otvorenih stavki da su dokumenti koje je potpisao FŽ, bivši direktor tuženika, koji je bliska osoba (suprug) jedinog člana i direktora tužitelja, gđe HŽ. Dakle, ti dokumenti da nemaju nikakvu vjerodostojnost. Štoviše, kada se uzme u obzir da je upravo FŽ, kao bivši direktor, doveo tuženika u poziciju nesposobnosti za plaćanje, to da je stoga posve neuvjerljivo od tužitelja, čiji je jedini član i direktor njegova supruga, da se poziva na dokumente koje je on potpisao i to 15 dana prije otvaranja stečajnog postupka, a kao jedine dokaze koje tužitelj ističe u ovoj parnici. Tužitelj da se u svom podnesku poziva i na neke račune i sporazum o preuzimanju duga, kao navodne dokumente iz kojih proizlazi njegova tražbina, ali te isprave, kao i dokumente koji bi mogli biti „mrvicu“ vjerodostojniji od financijskih kartica i popisa otvorenih stavki, tužitelj da nije dostavio u spis. Dakle, tužba ne samo da ne sadrži relevantne činjenice i objašnjenja poslovnih i pravnih odnosa iz kojih potječe navodna tražbina tužitelja prema tuženiku, nego takve činjenice nisu sadržane ni u podnesku tužitelja kojim se očitovao na odgovor na tužbu. Tuženik je istakao i da uz podnesak tužitelja nije dostavljen ni jedan relevantan materijalni dokaza pa da i dalje ostaje nejasno i sporno na koji je način i na temelju čega nastalo tužiteljevo navodno potraživanje prema tuženiku.

5. U daljnjem tijeku postupka, na ročištu održanom kod ovog suda 2. lipnja 2020., tužitelj je naveo da se njegova tražbina u konkretnom slučaju odnosi na potraživanja za prodanu robu, koju robu da je tužitelj zapravo dao tuženiku u komisionu prodaju u vrijeme predstečajne nagodbe nad tuženikom. Isto tako, dio predmetne tražbine tužitelja da se odnosi na sporazume o preuzimanju duga, a sve obzirom da je tužitelj u vrijeme predstečajnog postupka nad tuženikom podmirivao dio duga tuženika prema trećima, što da između ostalog proizlazi i iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora koji je sklopljen između Grada Pule i tužitelja 5. lipnja 2019., a iz kojeg ugovora da je razvidno tužiteljevo podmirenje dijela dugovanja tuženika. Tuženik je na tom ročištu osporio navode tužitelja, dodatno ističući da priloženi ugovor o zakupu poslovnog prostora ne predstavlja dokaz o preuzimanju duga niti o postojanju tražbine, jer se radi o ugovoru o zakupu koji je sklopljen između tužitelja i treće osobe.

6. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu do zaključenja prethodnog postupka, pregledan je preslik dijela spisa Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-258/2019 (raniji poslovni broj St- 986/2017), a pod kojim poslovnim brojem se vodi stečajni postupak nad tuženikom, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka FŽ iz [adresa] te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ankici Pejković- Čović iz Splita.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje osnovanom njegove tražbine prema tuženiku, kao stečajnom dužniku, u iznosu od 522.561,00 kn, što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 69.355,76 EUR, i to kao tražbine drugog višeg isplatnog reda, a koju tražbinu tužitelja, prijavljenu u stečajnom postupku nad tuženikom, je u cijelosti osporio stečajni upravitelj tuženika.

9. Prije svega valja navesti da je pregledom preslike dijela stečajnog spisa poslovni broj St-258/2019 (stranice 39-138 spisa), a pod kojim poslovnim brojem se sada kod Trgovačkog suda u Dubrovniku vodi stečajni postupak nad tuženikom, utvrđeno da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-986/2017 od 14. rujna 2018. otvoren stečajni postupak nad tuženikom. Tužitelj, kao stečajni vjerovnik, je podnio prijavu tražbine u tom stečajnom postupku u iznosu od 522.561,00 kn, a koju tražbinu tužitelja je stečajni upravitelj tuženika BŽ u cijelosti osporio. Nadalje je razvidno da je rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St- 258/2019 od 28. veljače 2019. odlučeno o utvrđenim i osporenim tražbinama stečajnih vjerovnika te o upućivanju na parnicu u odnosu na osporene tražbine. Tako je tim rješenjem, pod točkom IV. izreke, odlučeno da se osporavaju tražbine vjerovnika drugog višeg isplatnog reda, a među kojima i tražbina tužitelja u cjelokupnom prijavljenom iznosu od 522.561,00 kn. Točkom V. izreke tog rješenja, vjerovnici osporenih tražbina, među kojima je i tužitelj, upućeni su u roku od osam dana od pravomoćnosti tog rješenja, odnosno primitka drugostupanjske odluke pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja osporene tražbine, jer će se inače smatrati da su isti odustali od prava na vođenje parnice. Iz sadržaja dostavljene preslike spisa broj St- 258/2019 razvidno je da protiv navedenog rješenja suda o tražbinama od 28. veljače 2019., a u odnosu na tražbinu tužitelja nije podnesena žalba. Uzimajući u obzir da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 8. ožujka 2019., to je stoga razvidno da je tužba u ovom predmetu podnesena pravovremeno, unutar roka od osam dana u smislu odredbi članaka 266. i 267. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 71/15, dalje SZ), odnosno u skladu s uputom iz točke V. izreke naprijed navedenog rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku od 28. veljače 2019.

10. U odnosu na dokaze koje je sud izveo i uzeo u obzir kod donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, ističe se da je tužitelj na ročištu od 2. lipnja 2020. naveo da se obvezuje u kratkom roku dostaviti u spis sve sporazume odnosno ugovore iz kojih je razvidno preuzimanje duga, kao i račune te ostalu dokumentaciju iz koje je razvidna osnovanost njegove tražbine, a radi čega je sud odredio tužitelju rok od osam dana za dostavu te dokumentacije. Međutim, tužitelj u ostavljenom roku, a niti nakon proteka tog roka pa sve do zaključenja prethodnog postupka, koji prethodni postupak je zaključen na ročištu od 3. srpnja 2020., nije dostavio u spis navedene isprave, a niti je naveo bilo kakve razloge zbog čega iste do tada nije dostavio, odnosno nije mogao dostaviti.

11. S tim u svezi, navodi se da su sukladno članku 299. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Prema stavku 2. tog članka ZPP- a, stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogli iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Sukladno stavku 3. tog članka ZPP-a, nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. tog članka sud neće uzeti u obzir.

12. Stoga, a sukladno članku 299. stavak 3. ZPP-a, činjenice koje je tužitelj iznio i isprave koje je isti dostavio u spis nakon zaključenja prethodnog postupka sud nije mogao uzeti u obzir, jer tužitelj nije naveo bilo kakve (opravdane) razloge zbog čega iste nije mogao iznijeti odnosno dostaviti do zaključenja prethodnog postupka, a uzimanju u obzir naknadno iznesenih činjenica i dostavljenih isprava (dokaza) se uostalom i tuženik protivio.

13. Tužitelj je do zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu dostavio u spis slijedeće isprave i to: obrazac 18 - prijava tražbine u stečajnom postupku (stranice 18-20 spisa), primopredajni zapisnik br. 18 od 23. studenog 2018. (stranica 21 spisa), Popis otvorenih stavki tuženika na dan 31. kolovoza 2018. (stranice 22-23 spisa), Financijska kartica računa tuženika za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. kolovoza 2018. (stranica 24 spisa), dopis koji je tužitelj uputio stečajnom upravitelju tuženika od 23. siječnja 2019. (stranice 26-27 spisa) te Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je sklopljen između Grada Pule kao zakupodavca i tužitelja kao zakupnika od 5. lipnja 2019. (stranice 32-34 spisa). Tužitelj je do zaključenja prethodnog postupka predložio i pregledati stečajni spis poslovni broj St-258/2019, odnosno relevantne dijelove tog spisa (stranice 35-36 spisa), kao i izvesti dokaz saslušanjem svjedoka FŽ, zastupnika po zakonu tuženika do otvaranja stečajnog postupka, te provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

14. Iz naprijed navedenih isprava koje je tužitelj dostavio u spis i dokaza koje je do zaključenja prethodnog postupka predložio izvesti, a koje dokaze je sud izveo, utvrđeno je slijedeće.

15. Iz prijave tražbine tužitelja u stečajnom postupku od 8. studenog 2018. je razvidno da je tužitelj, kako stečajni vjerovnik, prijavio svoju tražbinu u tom postupku u ukupnom iznosu od 522.561,00 kn te da je kao pravnu osnovu tražbine naveo "računi", a kao dokaz postojanja tražbine "izvadak iz poslovnih knjiga".

16. Pregledom primopredajnog zapisnik br. 18 od 23. studenog 2018. utvrđeno je da je predmet tog zapisnika predaja dokumentacije i imovine tuženika kao stečajnog dužnika temeljem rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj St-986/17 te da je istim stečajni upravitelj tuženika BŽ, od FŽ, kao ranijeg z.z. tuženika, preuzeo konto kartice dobavljača i kupaca stečajnog dužnika.

17. Iz Popisa otvorenih stavki tuženika na dan 31. kolovoza 2018. proizlazi da je u tom popisu, a u odnosu na tužitelja Rodea d.o.o. Split kao partnera evidentirano postojanje dugovanja prema tužitelju u ukupnom iznosu od 450.262,86 kn, od čega je na konto računu 2200 – dobavljači u zemlji za obrtne potrebe, evidentirano dugovanje u ukupnom iznosu od 217.598,01 kn, a koje se odnosi na ukupno četiri računa izdana u studenom i prosincu 2017. i u odnosu na koje račune je kao opis navedeno "roba", dok je na konto računu 2202 – dobavljači u zemlji za usluge, evidentirano dugovanje u ukupnom iznosu od 232.664,85 kn i to po više stavki (računa) u kojima je između ostalog kao opis navedeno "potrošni materijal, prijevoz robe, najam, noćenje, cestovni prijevoz, radio pretplata, troškovi, obuća, Maistra i drugo". Dakle, ukupno evidentirano dugovanje tuženika u tom Popisu otvorenih stavki, po konto računu 2200 i konto računu 2202, iznosi 450.262,86 kn.

18. Iz Financijske kartice računa tuženika za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. kolovoza 2018. je razvidno da je u istoj evidentirano dugovanje prema tužitelju Rodea d.o.o. u ukupnom iznosu od 72.298,14 kn i to temeljem četiri sporazuma o preuzimanju duga koji su u veljači, svibnju i srpnju sklopljeni s Gradom Rijeka, Gradom Pula i Pula Herculanea.

19. Pregledom dopisa koji je tužitelj uputio stečajnom upravitelju tuženika od 23. siječnja 2019. utvrđeno je da se radi o dopisu u kojem tužitelj traži od stečajnog upravitelja dostavu ovjerenih Sporazuma o preuzimanju duga, navodeći da se temeljem istih uredno podmiruju obveze iz Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji i zajedničkom nastupu na tržištu u gradovima Rijeci i Puli između društava Rodea d.o.o. i Peko d.o.o. u stečaju. Nadalje, u tom dopisu ukazuje stečajnom upravitelju tuženika da bi raskid navedenog Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji prouzročio štetu za tuženika, kao i da je radi nastavka poslovne suradnje, uz korektan dosadašnji poslovni odnos prema gradovima Rijeka i Pula, tužitelj voljan istima uplatiti nepodmirene obveze tuženika iz predstečajne nagodbe u vrijednosti od 94.280,00 kn, a čime bi se prijavljena stečajna potraživanja smanjila. Navodi se i da je tužitelj voljan investirati u anekse Ugovora o poslovnoj tehničkoj suradnji i zajedničkom nastupu na tržištu u Rijeci i Puli, te u uređenju predmetnih poslovnih prostora u zakupu. U tom dopisu, tužitelj navodi i da je nejasan stav stečajnog upravitelja tuženika vezano za osnovanost prijavljene tražbine tužitelja u stečajnom postupku, jer da se ista temelji na računima i sporazumima o preuzimanju duga, kao i izvacima iz poslovnih knjiga tuženika.

20. Pregledom Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 5. lipnja 2019. utvrđeno je da je isti sklopljen između Grada Pule kao zakupodavca i tužitelja kao zakupnika te da je predmet tog ugovora zakup poslovnog prostora u Puli na adresi [adresa]. U članku 4. tog ugovora, ugovorne strane su suglasno utvrdile da je tužitelj Rodea d.o.o. prije zaključenja tog ugovora u cijelosti podmirio dospjele nepodmirene obveze društva Peko d.o.o. iz predstečajne nagodbe, koja je sklopljena kod Trgovačkog suda u Splitu pod poslovnim brojem Stpn-140/2014 od 9. lipnja 2015., u iznosu od 59.333,82 kn, a koji iznos da je Grad Pula, kao stečajni vjerovnik, prijavio u stečajnom postupku nad dužnikom Peko d.o.o. u stečaju i koje je priznato kao tražbina u tom stečajnom postupku. Navedeno je i da je podmirenjem tih obveza Rodea d.o.o. Split preuzela prava i obveze Grada Pule u stečajnom postupku nad tuženikom, kao stečajnim dužnikom.

21. Iz preslike relevantnih dijelova spisa Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-258/2019 (stranice 39-138 spisa), kao što je to već prethodno navedeno, utvrđeno je da je tužitelj prijavio predmetnu tražbinu u stečajnom postupku nad tuženikom, zatim da je tu tražbinu u cijelosti osporio stečajni upravitelj te da je tužitelj upućen na pokretanje parnice radi utvrđenja osporene tražbine. Tužitelj je tu parnicu i pokrenuo podnošenjem tužbe u ovom predmetu, a koja tužba je podnesena pravovremeno. Iz prijave tražbine koju je tužitelj podnio u stečajnom postupku razvidno je da je uz istu tužitelj dostavio svoj Popis otvorenih stavki na dan 30. rujna 2018., označen kao konto račun: 1200 – kupci u zemlji, a prema kojem popisu isti u svojim poslovnim knjigama ima evidentirano potraživanje prema tuženiku u ukupnom iznosu od 450.262,86 kn, i to po više izdanih računa koji su označeni kao "račun iz robe" te "transakcijski račun", a za koje sve račune je navedeno da su izdani u razdoblju od 31. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. Uz tu prijavu tražbine dostavljena je i Financijska kartica računa tužitelja, konto račun: 1473 – ostala potraživanja iz poslovnih odnosa, a prema kojoj financijskoj kartici tužitelj vodi evidentirano nepodmireno potraživanje prema tuženiku i to po četiri dokumenta – četiri sporazuma o preuzimanju duga, u ukupnom iznosu od 72.298,14 kn. Razvidno je da se to potraživanje odnosi na tražbinu po sporazumu o preuzimanju duga od 7. veljače 2018. – Grad Rijeka u iznosu od 64.641,68 kn, zatim po sporazumu o preuzimanju duga od 16. svibnja 2018. – Grad Pula u iznosu od 3.592,73 kn, zatim po sporazumu o preuzimanju duga od 4. srpnja 2018. – Grad Pula u iznosu od 1.176,00 kn te po sporazumu o preuzimanju duga od 4. srpnja 2018. – Pula Herculanea u iznosu od 2.887,73 kn, a što sveukupno daje iznos potraživanja od 72.298,14 kn. Druge isprave uz prijavu tražbine nisu dostavljene. Iz sadržaja očitovanja stečajnog upravitelja tuženika o prijavljenoj tražbini tužitelja, razvidno da je tražbina tužitelja osporena iz razloga što je sporna osnova potraživanja.

22. Na ročištu održanom kod ovog suda 8. rujna 2020. saslušan je u svojstvu svjedoka FŽ, koji je u svom iskazu u bitnom naveo da je bio zastupnik po zakonu, odnosno osoba ovlaštena za zastupanje društva Peko d.o.o. Split do dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom. Iskazao je da je do problema u poslovanju tuženika došlo 21. siječnja 2016., kada je njegov osnivač Peko Slovenija d.d. otišao u stečaj. Isto tako, nad Pekom d.o.o. Split da je proveden postupak predstečajne nagodbe te da je u srpnju 2015. ista sklopljena. Vezano za poslovni odnos između tužitelja i Peka d.o.o. Split, svjedok je naveo da je isti započeo u 2017. te da je između tih dvaju društava sklopljen ugovor o komisionoj prodaji robe, prema kojem ugovoru da je Rodea d.o.o. dala u komisionu prodaju Peku d.o.o. određenu robu, a u konkretnom slučaju da se radilo o obući, te da je Peko d.o.o. bio dužan platiti račune za robu koju je prodao, odnosno onu koju je odjavio. Nadalje, između tih dviju pravnih osoba da je postojao i sklopljen ugovor o poslovno tehničkoj suradnji, a temeljem kojeg ugovora da je Rodea d.o.o. za Peko d.o.o. podmirivala i određene troškove tekućeg poslovanja, a koji da su se odnosili na troškove najma poslovnih prostora koje je koristio Peko d.o.o., zatim na plaćanje određenih potraživanja Peko d.o.o. iz sklopljene predstečajne nagodbe, kao i dijelom troškova struje i drugog tekućeg poslovanja. Za sve izvršene usluge i prodanu robu, Rodea d.o.o. da je izdala račune te da su isti knjiženi u poslovnim knjigama tuženika, a koje poslovne knjige da su nakon otvaranja stečajnog postupka predane stečajnom upravitelju tuženika. Ukupno dugovanje tuženika prema Rodea d.o.o. u vrijeme otvaranja stečajnog postupka da je iznosilo oko 522.000,00 kn, pri čemu da se dio tog iznosa od oko 300.000,00 kn odnosio na robu koju je tužitelj dao tuženiku u komisionu prodaju i koju da je tuženik prodao, a tužitelju istu da nije platio, dok bi se preostali dio ukupnog dugovanja prema tužitelju odnosio na ostale plaćene troškove koje je prethodno naveo. Na kraju je naveo da je po njemu potraživanje Rodea d.o.o. prema Peko d.o.o. u stečaju osnovano.

23. Odgovarajući na posebna pitanja punomoćnika stranaka, svjedok FŽ je naveo da su osim tužitelja i druga društva, primjerice Ara shoes d.o.o., Papuča d.o.o., Spalatina d.o.o. davale tuženiku robu u komisionu prodaju, a vezano za neprodanu robu društva Rodea d.o.o. naveo je da je on osobno predao stečajnom upravitelju nakon otvaranja stečajnog postupka i to u poslovnici u Bjelovaru, koju robu da je on preuzeo. Tuženik da je imao ukupno 13 prodavaonica u najmu, a troškove poslovanja tih prodavaonica da je dijelom podmirivao tužitelj zbog blokade računa tuženika. Naveo je i da su se računi tužitelja prema tuženiku izdavali do 31. prosinca 2017., kada je raskinut ugovor o poslovno tehničkoj suradnji između istih, koji ugovor da je predan stečajnom upravitelju, dok za ugovore o komisionoj prodaji misli da nisu predani jer su ti ugovori raskinuti krajem 2017. Vezano za robu koju je stečajni upravitelj tuženika preuzeo u poslovnici u Bjelovaru, svjedok je naveo da se radilo dijelom o zalihama robe Peko d.o.o. koje su kupljene, a dijelom da se radilo i o neprodajnoj robi danoj u komisionu prodaju od strane Rodea d.o.o. Svjedok je nadalje iskazao da je društvo Rodea d.o.o. (tužitelj) u vlasništvu njegove supruge, a koji podatak da je razvidan i iz sudskog registra, dok je odnosu na razloga izdavanja računa tužitelja prema tuženiku 11. mjesecu 2017., dakle nakon blokade računa tuženika, naveo da je to bilo iz razloga što je roba preuzeta od strane tuženika u ožujku 2017. i to u komisionu prodaju te nakon što je ista prodana obaviješten je tužitelj, odnosno ista roba je odjavljena, a nakon čega da je Rodea d.o.o. izdala račune za tu odjavljenu robu. Iskazao je i da su Sporazumi o preuzimanju duga iz 2018. sklapani između tužitelja i tuženika, zbog toga što je račun tuženika u to vrijeme bio u blokadi te je isto tako postojao poslovni interes stranaka u vidu očuvanja radnih mjesta i pokušaja održavanja poslovanja. Sklopljenim sporazumom o preuzimanju duga tuženik odnosno Peko d.o.o. da se oslobodio obveze prema vjerovnicima, ali ne i prema tužitelju kao preuzimatelju tog duga.

24. Na prijedlog tužitelja, izveden je dokaz vještačenjem po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 12. svibnja 2022. sudski vještak Ankica Pejković-Čović iz Splita je navela da je iz dokumentacije u spisu, kao i dokumentacije koju je tužitelj djelomično dostavio, utvrdila da je račune koji su navedeni u tuženikovom popisu otvorenih stavki na dan 31. kolovoza 2018. te financijskoj kartici računa tuženika, tužitelj također knjižio u svojim poslovnim knjigama. U odnosu na račune iz financijske kartice, u ukupnom iznosu od 72.298,14 kn, sudski vještak je navela da se isti odnose na dug tuženika prema tužitelju po sporazumima o preuzimanju duga, a koje je tužitelj sklopio s Gradom Rijekom, Gradom Pula i Pula Herculanea d.o.o. Pula. Nadalje, navela je da sporazum o preuzimanju duga ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja te da preuzimanjem duga preuzimatelj (tužitelj) stupa na mjesto prijašnjeg dužnika (tuženika), a ovaj se oslobađa obveze. Stoga, na knjigovodstvenim računima tužitelja 1473 (za potraživanja) i tuženika 2373 (za obveze), a koji su prikazani u tablici 2. nalaza i mišljenja, da su novi ugovorni odnosi. Vještak je nadalje navela da je uvidom u izvatke o promjenama i stanju na računu tužitelja kod banke utvrdila da je tužitelj izvršio plaćanja vjerovnicima po Sporazumima o preuzimanju duga te je po istima iskazao potraživanje (računa 1473 – ostala potraživanja iz poslovnih odnosa) prema tuženiku po novo ugovorenom odnosu. Iz tablice 2. nalaza i mišljenja sudskog vještaka razvidno je da je tužitelj po Sporazumu o preuzimanju duga od 7. veljače 2018. platio Gradu Rijeci dug kojeg je tuženik imao prema Gradu Rijeci, a koji se odnosi na dug po predstečajnoj nagodbi za poslovni prostor u Rijeci, i to 7. veljače 2018. iznos od 62.141,42 kn te 13. veljače 2018. iznos od 2.500,26 kn. Nadalje je razvidno iz te tablice da je tužitelj za tuženika, a po Sporazumu o preuzimanju duga od 16. svibnja 2018., platio Gradu Puli 16. svibnja 2018. iznos od 3.592,73 kn, a koji se odnosi na spomeničku rentu od 12/2015 do 3/2017 za poslovni prostor u Puli. Isto tako, iz tablice 2. je razvidno da je tužitelj za tuženika, a po Sporazumu o preuzimanju duga od 4. srpnja 2018., platio Gradu Puli 4. srpnja 2018. iznos od 1.176,00 kn, a koji se odnosi na spomeničku rentu 4/2017 za poslovni prostor u Puli, kao i da je tužitelj platio za tuženika, a po Sporazumu o preuzimanju duga od 4. srpnja 2018., društvu Pula Herculanea d.o.o. Pula 4. srpnja 2018. iznos od 2.887,73 kn, a koji se odnosi na odvoz komunalnog otpada za 2017. za objekt u Puli.

25. U svom pisanom nalazu i mišljenju, a u odnosu na preostalo potraživanje tužitelja u iznosu od 450.262,86 kn, koje je prikazano u tablici 1. nalaza i mišljenja, sudski vještak Ankica Pejković-Čović je navela da joj tužitelj nije dostavio konto karticu kupaca i dobavljača, kao i potraživanja i obveze po svim kontima glavne knjige prema društvu Peko d.o.o. od 1. siječnja 2017. do otvaranja stečaja 14. rujna 2018., a zbog čega da se ista nije u mogućnosti izjasniti o vjerodostojnosti stavki (računa) koji su iskazani u Popisu otvorenih stavki na dan 30. rujna 2018. Pritom je navela da joj tu dokumentaciju tužitelj nije dostavio, jer da se isti očitovao da je tijekom 2020. njegov poslovni sustav doživio kripto napad sa interneta, a pri čemu da su izgubljene baze podataka iz 2017., 2018. i 2019. Vještak je navela da tužitelj duži tuženika za robu po računima, a zbroj kojih četiri računa za robu prema tablici 1. nalaza i mišljenja iznosi ukupno 217.598,01 kn, ali da tužitelj nije pružio dokaz da je istu ispostavio tuženiku. U odnosu na preostalo potraživanje iz Popisa otvorenih stavki u ukupnom iznosu od 232.664,85 kn, a koje se odnosi na račune raznih dobavljača i koji su prikazani u tablici 3. nalaza i mišljenja, vještak je navela da joj je tužitelj dostavio te račune te da je iz istih razvidno da se radi o računima koje su treće osobe ispostavile tužitelju, dakle koji glase na ime tužitelja, a koje račune da je tužitelj onda prefakturirao tuženiku te da se isti stoga nalaze u Popisu otvorenih stavki.

26. Podneskom od 14. srpnja 2022. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka navodeći da je isto u najvećem dijelu potvrdilo ono što tuženik tvrdi tijekom cijelog postupka, a to je da tužitelj nema vjerodostojnu dokumentaciju kojom dokazuje postojanje svojih tražbina, a što da i vještak potvrđuje u zaključku svog nalaza i mišljenja, navodeći da se nije u mogućnosti izjasniti o vjerodostojnosti stavki (računa) na koje se tužitelj poziva, a koji se odnose na potraživanje tužitelja u iznosu od 450.262,86 kn. Dakle, vještak da nije mogao utvrditi jesu li usluge i robe koje se navode u računima uopće naručene i izvršene, a samim time i jesu li tražbine po računima iskazanim u Popisu otvorenih stavki osnovane. U odnosu na preostali dio potraživanja tužitelja u iznosu od 72.298,14 kn, a koje bi se temeljilo na Sporazumima o preuzimanju duga koje su tužitelj i tuženik sklopili tijekom 2018., tuženik je naveo da prigovara nalazu i mišljenju vještaka, odnosno zaključku vještaka da tuženik duguje tužitelju taj iznos. Pri tom je tuženik naveo da je tužitelj dostavio u spis Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je sklopljen između Grada Pule i tužitelja, te da prema točki 4. tog ugovora proizlazi da je tužiteljevim plaćanjem iznosa od 59.333,82 kn, po osnovi obveza koje je tuženik imao prema Gradu Puli iz sklopljene predstečajne nagodbe, tužitelj preuzeo prava i obveze Grada Pule u stečajnom postupku nad tuženikom te da se zapravo za navedeni iznos tužitelj na opisani način namiruje, odnosno da je njegova cjelokupna tražbina po osnovi sporazuma o preuzimanju na taj način namirena.

27. Tužitelj je također u svom podnesku od 12. rujna 2022. prigovorio nalazu i mišljenju sudskog vještaka navodeći da je vještaku dostavio priloge spornih računa i ostalu dokumentaciju koju je imao te da iz iste nedvojbeno proizlazi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva. Tuženik je naglasio da je u odnosu na račune koje se navode u Popisu otvorenih stavki, iste evidentirao u svojim poreznim prijavama za mjesece od srpnja do prosinca 2017. te da su isti računi iskazani s pdv-om, a koji pdv da je plaćen. Tužitelj je naglasio i da su sporni računi izdani temeljem Ugovora o trgovinskom zastupanju br. 01.03.2017, Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji i zajedničkom nastupu na tržištu od 1. srpnja 2017. – Pula, a koji da je raskinut 1. travnja 2019., zatim Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji i zajedničkom nastupu na tržištu od 12. travnja 2018. – Rijeka, a koji da je raskinut 1. travnja 2019., zatim Ugovora o podzakupu poslovnog prostora 01-04-2017, Komisijskom ugovoru br. 01.03.2017 te Komisijskom ugovoru br. 01.03.2017 P-R, a koji ugovori ukoliko se ne nalaze u spisu predmeta da mogu biti ponovno dostavljeni.

28. Na ročištu održanom kod ovog suda 16. rujna 2022., u svom usmenom iskazu, sudski vještak Ankica Pejković-Čović je navela da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja koje je dostavila u spis te da je utvrdila da postoji dugovanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 72.298,14 kn. U odnosu na ostatak utuženog potraživanja navela je da nije mogla utvrditi da bi isto postojalo, a s obzirom na nevjerodostojnost dokumentacije. Napomenula je da tužitelj nije dostavio relevantnu dokumentaciju iz koje bi se moglo zaključiti o osnovanosti potraživanja tužitelja po računima za robu i usluge.

29. Isto tako, i u svom podnesku od 23. rujna 2022., u kojem se očitovala na primjedbe stranaka, sudski vještak je navela da ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 12. svibnja 2022., dodatno navodeći da se obrascima PDV-a, koje tužitelj naknadno dostavio u spis, ne dokazuje vjerodostojnost knjigovodstvenih isprava odnosno ispostavljenih računa. Sudski vještak je navela i da knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju te da ista mora biti takva da neutralna stručna osoba koja nije sudjelovala u poslovnoj promjeni može iz isprave nedvojbeno zaključiti i bez ikakvih sumnji saznati prirodu obavljene poslovne promjene. Knjigovodstvena isprava mora biti takva i da stručna osoba može iz nje nedvojbeno spoznati poslovni događaj, je li poslovni događaj stvarno nastao, tj. je li navedena poslovna promjena u računovodstvenoj ispravi stvarno učinjena, a što da vješak ne može spoznati u konkretnom slučaju. U imovinskom i bilančnom smislu dobra (roba i proizvodi) u komisiji u vlasništvu su komitenta (tužitelja) i iskazuje se na bilančnoj poziciji zaliha komitenta (tužitelja) sve dok prodajom ne prijeđu u vlasništvo kupca. Kod komisionara (tuženika) dobra (roba i proizvodi) koje on preuzme radi prodaje za tuđi račun iskazuju se u vanbilančnoj evidenciji do prodaje i obračuna s komitentom (tužiteljem). S obzirom na vlasnički odnos, komisionar (tuženik) drži robu za račun druge osobe, pa se stoga roba u bilančnom smislu iskazuje u izvanbilančnoj evidenciji komisionara (tuženika). Sukladno navedenom, a da bi se izvršila provjera knjigovodstvenih isprava za robu (računa) vještak navodi da je neophodno izvršiti uvid u bilančnu evidenciju zaliha tužitelja, kao i vanbilančnu evidenciju tuženika, a što da nije moguće jer isti nisu stavljeni na uvid vještaku.

30. Stranke su nakon toga ostale kod već iznesenih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok je sudski vještak ostala kod već ranijeg iznesenog mišljenja i zaključaka. Na ročištu od 11. listopada 2022., na kojem je sudski vještak Ankica Pejković-Čović dodatno saslušana, ista je iskazala da je na temelju dostupne dokumentacije koju su joj stranke dostavile i koja se nalazi u spisu, zaključila da je osnovano potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 72.298,14 kn, a koje je pobliže navedeno u tablici 2. na strani 3. nalaza i mišljenja, jer da se radi o tražbinama po osnovu sporazuma o preuzimanju duga, a koje tražbine da je tužitelj podmirio trećim osobama umjesto tuženika i to prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom. U odnosu na podmirenje tih tražbina, navela je da isto proizlazi i iz potvrda o plaćanju u vidu izvadaka poslovne banke. Međutim, u odnosu na preostali iznos utuženog potraživanja, a koje bi se odnosilo na prodaju razne robe i usluga i koji su navedeni u tablici 1. nalaza i mišljenja, a za koje je tužitelj naknadno dostavio račune koje je ispostavio tuženiku, istakla je da navedene račune nije mogla prihvatiti kao vjerodostojne, a to pogotovo iz razloga što joj stranke nisu dostavile dokumentaciju iz koje bi se mogla provjeriti vjerodostojnost tako izdanih računa. Napomenula je da je od stranaka zatražila isprave i podatke iz Glavne knjige te je s tim u svezi navela da je u odnosu na prodanu robu po računima tužitelj trebao dostaviti bilančnu evidenciju u kojoj bi ta roba bila navedena na poziciji zaliha, a za koju robu tužitelj navodi da je dao u komisionu prodaju tuženiku, dok da je tuženik trebao dostaviti vanbilančnu evidenciju iz koje bi bilo razvidno da je ta roba zaprimljena kod tuženika i da je prodana, a slijedom čega bi tužitelj imao pravo ispostaviti račune za tu robu koju je tuženik prodao u komisionoj prodaji. Međutim, navedeno vještaku da nije dostavljeno, a zbog čega da se ne može provjeriti odnosno potvrditi vjerodostojnost računa tužitelja navedenih u tablici 1. pisanog nalaza i mišljenja. Sudski vještak je nadalje navela da se vjerodostojnost računa ne može utvrđivati niti dokazivati iz obrazaca PDV-a. Vezano za navode tužitelja da je isti doživio kripto napad u odnosu na poslovnu dokumentaciju za 2017., 2018. i 2019., istakla je da se Glavna knjiga čuva trajno po završetku svake poslovne godine te da bi ista trebala biti i u fizičkom obliku, odnosno eventualno u elektroničkom obliku, ali zaštićeno. U odnosu na popis otvorenih stavki tužitelja i tuženika, a u kojem bi se poklapali iznosi otvorenih stavki, navela je da je oba ta dokumenta dostavio tužitelj. Sukladno navedenom, sudski vještak je navela da ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja.

31. Izneseni nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ankice Pejković-Čović prihvaća i ovaj sud kao stručno, objektivno i izrađeno u skladu s pravilima struke, a stranke svojim prigovorima nisu dovele u sumnju taj nalaz i mišljenje vještaka.

32. U odnosu na prigovor tuženika na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, a u dijelu u kojem je vještak utvrdila da bi tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 72.298,14 kn bila osnovana, navodi se da je taj prigovor tuženika ocijenjen kao neosnovan. Naime, tuženik navodi da bi iz točke 4. Ugovora o zakupu poslovnog prostora koji je tužitelj sklopio s Gradom Pulom (stranica 32-34 spisa) bilo razvidno da je tražbina tužitelja u tom dijelu namirena, jer je tužitelj preuzeo prava i obveze Grada Pule prema tuženiku u stečajnom postupku za plaćeni iznos tražbine od 59.333,82 kn. Međutim, suprotno takvim navodima tuženika, sud ističe da je iz dijela preslike spisa u stečajnom postupku nad tuženikom i to tablice stečajnog upravitelja o prijavljenim tražbinama stečajnih vjerovnika razvidno da je Grad Pula u stečajnom postupku prijavio tražbinu prema stečajnom dužniku u iznosu od 59.333,82 kn (stranica 64 spisa), a koja tražbina je u stečajnom postupku u cijelosti priznata odnosno utvrđena kao tražbina drugog višeg isplatnog reda (stranica 110 spisa). Iz toga je razvidno i da je ta tražbina koju Grad Pula prijavio u stečajnom postupku različita od tražbine koju je Grad Pula imao prema tuženiku i koju je na temelju Sporazuma o preuzimanju duga tužitelj podmirio Gradu Puli umjesto tuženika. Naime, iz tablice broj 2. nalaza i mišljenja sudskog vještaka je razvidno da je po Sporazumima o preuzimanju duga tužitelj platio Gradu Puli tražbinu (koju je isti imao prema tuženiku) po osnovi spomeničke rente za razdoblje od 12. mjeseca 2015. do 4. mjeseca 2017., dok se u točki 4. Ugovora o zakupu poslovnog prostora navodi da se plaćeni iznos od 59.333,82 kn odnosi na dug tuženika prema Gradu Puli po predstečajnoj nagodbi, a koja je sklopljena 9. lipnja 2015. Iz toga je razvidno da se ne radi o istim, već o različitim tražbinama te da je dugovanje tuženika prema Gradu Puli, a koje je tužitelj umjesto njega podmirio temeljem sporazuma o preuzimanju duga, nastalo nakon zaključenja predstečajne nagodbe nad tuženikom. Stoga, plaćanjem navedenog iznosa od 59.333,82 kn Gradu Puli nije namirena tražbina tužitelja prema tuženiku, a po sporazumu o preuzimanju duga, zbog čega su izneseni navodi odnosno prigovori tuženika ocijenjeni neosnovanim. Plaćanjem navedenog iznosa od 59.333,82 kn Gradu Puli tužitelj je samo stekao pravo da za tu priznatu tražbinu Grada Pule stupi na njeno mjesto u stečajnom postupku nad tuženikom.

33. Sud je neosnovanim ocijenio i prigovore koje je tužitelj uputio na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer isti svojim prigovorima, a kao što je to već naprijed navedeno, nije doveo u sumnju zaključke sudskog vještaka, a navode tužitelja da isti dokumentaciju koju je vještak od njega zatražio nije mogao dostaviti zbog gubitka podataka uslijed kripto napada, otklonio je i sam vještak u svom usmenom iskazu na ročištu od 11. listopada 2022., navodeći da su podaci i isprave koje su od stranaka zatražene, zapravo podaci i isprave iz glavne knjige, a koja glavna knjiga da se čuva trajno po završetku svake poslovne godine te da bi ista trebala biti i u fizičkom obliku. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj te isprave i podatke, neovisno o kripto napadu koje spominje, trebao imati i u fizičkom obliku.

34. Premda tužitelj u tužbi nije naveo osnovu svoje utužene tražbine prema tuženiku, a istu je do zaključenja prethodnog postupka samo djelomično obrazložio navodeći da se radi o potraživanjima po računima za isporučenu robu, koju je tužitelj zapravo dao tuženiku u komisionu prodaju, te po iznosima koje je tužitelj platio za tuženika sukladno Sporazumima o preuzimanju duga, iz naprijed navedenih i izvedenih dokaza, a posebno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, sud je utvrdio da se utuženo potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 522.561,00 kn odnosi na potraživanje po tri osnova, odnosno tri grupe potraživanja, i to: iznos od 72.298,14 kn, koji iznos je tužitelj umjesto tuženika, a temeljem sklopljenih Sporazuma o preuzimanju duga, platio trećima i to Gradu Rijeci, Gradu Puli i društvu Pula Herculanea d.o.o.; zatim iznos od 217.598,01 kn, a koji bi se odnosio na račune za robu koju je tužitelj isporučio tuženiku radi komisione prodaje te iznos od 232.664,85 kn koji se odnosi na račune koje su treće osobe izdale tužitelju za razne usluge, a koje račune je onda tužitelj prefakturirao tuženiku.

35. U svom nalazu i mišljenju, sudski vještak Ankica Pejković-Čović je utvrdila da bi potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 72.298,14 kn bilo osnovano, jer je ista utvrdila da je taj iznos tužitelj doista platio umjesto tuženika kao dužnika, vjerovnicima Gradu Rijeci, Gradu Puli i društvu Pula Herculanea d.o.o., koji iznos (iznose) je tužitelj platio prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, a te zaključke i utvrđenja sudskog vještaka prihvaća i ovaj sud.

36. S tim u svezi navodi se da je odredbom članka 96. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) propisano da se dug preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik. Stavkom 2. tog članka je propisano da o sklopljenom ugovoru može vjerovnika izvijestiti svaki od njih, i svakome od njih može vjerovnik priopćiti svoj pristanak na preuzimanje duga. Prema stavku 3. tog članka, smatra se da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimatelja, koje je ovaj učinio u svoje ime. Prema stavku 5. tog članka, ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja sve dok vjerovnik ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, ili odbije dati pristanak. Prema članku 103. stavak 1. ZOO-a, ispunjenje se preuzima ugovorom između dužnika i nekog trećega kojim se ovaj obvezuje ispuniti njegovu obvezu prema njegovom vjerovniku.

37. S obzirom da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka nedvojbeno proizlazi da je tužitelj, sukladno sklopljenim sporazumima o preuzimanju duga iz 2018. s tuženikom, umjesto tuženika njegovo dugovanje platio naprijed navedenim vjerovnicima Gradu Rijeci, Gradu Puli i društvu Pula Herculanea d.o.o., a koje plaćanje je obavljeno prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, to je takvim plaćanjem došlo do subrogacije, odnosno do prijenosa tražbine koju su navedeni vjerovnici imali prema tuženiku na tužitelja, a zbog čega tužitelj te plaćene iznose tražbine s osnovom sada potražuje od tuženika. Sukladno navedenom, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na navedeni dio tražbine u iznosu od 72.298,14 kn, osnovan.

38. U odnosu na preostali dio utužene tražbine u ukupnom iznosu od 450.262,86 kn, a koji se sastoji od tražbine po osnovi ugovora o komisionoj prodaji robe u iznosu od 217.598,01 kn te tražbine po računima za usluge koje su treće osobe izdale tužitelju i koje je onda tužitelj prefakturirao tuženiku u ukupnom iznosu od 232.664,85 kn, ističe se da tužitelj tu preostalu tražbinu, po ocjeni ovog suda, nije dokazao. Naime, a kao što je to već prethodno navedeno, tužitelj do zaključenja prethodnog postupka nije dostavio ugovore o komisionoj prodaji robe za koje isti navodi da ih je sklopio s tuženikom, račune koje je tuženiku izdao za tu dostavljenu robu, kao niti ugovore, račune i ostalu dokumentaciju na kojoj temelji svoje potraživanje prema tuženiku za preostale obavljene usluge. O osnovanosti tražbine tužitelja u tom dijelu sud nije mogao na nedvojben način zaključiti samo na temelju izvatka iz poslovnih knjiga tuženika, odnosno Popisa otvorenih stavki tuženika na dan 31. kolovoza 2018. te iskaza svjedoka FŽ. Taj Popis otvorenih stavki tuženika je upravo tužitelj dostavio u spis, a isti je popis sastavio odnosno potpisao u ime društva Peko d.o.o. Split upravo svjedok FŽ, koji je bio zastupnik po zakonu, odnosno osoba ovlaštena za zastupanje tuženika do otvaranja stečajnog postupka. U svom iskazu FŽ je potvrdio sadržaj navedene isprave, a što je i logično budući je isti kao tadašnji zz tuženika donio odluku o tome koje će se isprave (računi) knjižiti u poslovnim knjigama tuženika. Uzimajući u obzir da je FŽ suprug jedinog člana društva i osobe ovlaštene za zastupanje tužitelja HŽ, to stoga sud, a s obzirom na osobnu povezanost osoba ovlaštenih za zastupanje tužitelja i tuženika do otvaranja stečajnog postupka, nije mogao u potpunosti pokloniti vjeru dostavljenim izvatcima iz poslovnih knjiga tuženika, a koje je izvatke je u spis dostavio sam tužitelj. Na takav zaključak suda upućuje i nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ankice Pejković- Čović, koja je navela da iz navedenih isprava, a niti iz isprava odnosno računa koje joj je tužitelj naknadno dostavio, nije mogla izvesti zaključak o postojanju navedene tražbine tužitelja, odnosno o vjerodostojnosti računa koje je tužitelj izdao tuženiku, a koji bi se odnosili na naprijed navedeni dio utužene tražbine.

39. Sukladno navedenom, kao i obzirom da tužitelj do zaključenja prethodnog postupka nije dostavio sudu dokumentaciju na kojoj temelji svoju utuženu tražbinu prema tuženiku u iznosu od 217.598,01 kn, a koja bi se odnosila na potraživanje za prodanu robu na temelju ugovora o komisiji, jer tužitelj takav ugovor do zaključenja prethodnog postupka nije dostavio, a niti je dostavio dokaze o tome koju robu i u kojoj količini je isporučio tuženiku, kao što nije dostavio niti račune za isporučenu robu po kojima potražuje od tuženika plaćanje navedenog iznosa, a iz kojih isprava bi se moglo utvrditi da je između stranaka doista bio sklopljen ugovor o komisiji u smislu odredbi članka 785. ZOO-a, odnosno članka 789. ZOO-a, te da bi stoga postojala obveza tuženika platiti tužitelju iznose za prodanu robu, a to u smislu odredbi članka 784. ZOO- a, to je stoga sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da tužitelj nije do stupnja izvjesnosti dokazao postojanje naprijed navedene tražbine prema tuženiku. Isto tako, tužitelj po ocjeni ovog suda nije dokazao ni postojanje preostalog potraživanja u iznosu od 232.664,85 kn, a koje se odnosi na razne usluge, odnosno na račune koje su treće osobe izdale tužitelju, a koje je onda tužitelj prefakturirao tuženiku, jer tužitelj to svoje potraživanje do zaključenja prethodnog postupka nije uopće obrazložio, a niti je do tada dostavio izdane račune i ostalu dokumentaciju iz kojeg bi proizlazila osnovanost tog dijela tražbine, a za koji dio tražbine iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka također proizlazi neosnovanost iste. Upravo stoga, sud je zaključio da dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 450.262,86 kn nije osnovan, jer tužitelj nije s uspjehom dokazao postojanje tog dijela utužene tražbine prema tuženiku.

40. Slijedom svega naprijed navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti traži utvrđenje da postoji i da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženiku u iznosu od 79.298,14 kn, a što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 9.595,61 EUR, dok je u preostalom dijelu i to za dio utužene tražbine u iznosu od 450.262,86 kn, a što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 59.760,15 EUR, tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan pa je stoga odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

41. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a, uz primjenu odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje OT), a sve to s obzirom na vrijednost predmeta spora od 69.355,76 EUR (522.561,00 kn). Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično usvojen i djelomično odbijen pa je stoga o troškovima parničnog postupka bilo potrebno odlučiti imajući u vidu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a. Budući da je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen za iznos od 9.595,61 EUR (72.298,14 kn), a što čini 13,84 % od ukupno utužene tražbine u iznosu od 69.355,76 EUR (522.561,00 kn), dok je njegov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu i to za iznos od 59.760,15 EUR (450.262,86 kn) odbijen, a što čini 86,16% od naprijed navedene ukupno utužene tražbine, to stoga uspjeh tužitelja u ovom sporu iznosi 13,84 % (pri čemu se napominje da je to ukupan uspjeh tužitelja i po osnovu i po visini), dok s druge strane uspjeh tuženika u ovom sporu iznosi 86,16%. Dakle, iz toga proizlazi da je tuženik u većem dijelu (postotku) uspio u ovom sporu. Stoga, kada se od uspjeha tuženika u postotku od 86,16%, kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu, oduzme uspjeh tužitelja u postotku od 13,84 %, kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, dobije se postotak od 72,32 % u korist tuženika. Sukladno tome, tužitelj je dužan naknaditi tuženiku opravdane troškove koji su mu bili potrebni za vođenje ove parnice i to u postotku od 72,32 % od tako zatraženih troškova.

42. Sud je ocijenio opravdanim zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnose na trošak sastava odgovora na tužbu od 16. travnja 2019. u zatraženom iznosu od 694,14 EUR te za sastav obrazloženih podnesaka od 29. svibnja 2020., 31. kolovoza 2020., 14. srpnja 2022. i 4. listopada 2022. u zatraženom iznosu od po 694,14 EUR za svaki od tih podnesaka, sve to sukladno Tbr. 8. t. 1. OT- a u vezi Tbr. 54. OT-a, kao i za zastupanje na ročištima od 2. lipnja 2020., 3. srpnja 2020., 8. rujna 2020., 16. rujna 2022. i 11. listopada 2022. u zatraženom iznosu od po 694,14 EUR za svako od tih ročišta, sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a u vezi Tbr. 54. OT-a, a što ukupno iznosi 6.941,40 EUR. Na taj iznos troška je tuženiku trebalo priznati i pripadajući PDV po stopi od 25% u iznosu od 1.735,35 EUR, sukladno Tbr. 46. OT-a. Dakle, navedeni opravdani troškovi tuženika iznose sveukupno 8.676,75 EUR, a od kojeg iznosa je tuženiku, prema navedenom uspjehu u sporu, trebalo priznati 72,32%, što iznosi 6.275,03 EUR te je za taj iznos zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka trebalo usvojiti.

43. U preostalom dijelu i to za iznos od 2.401,72 EUR, a što predstavlja dio opravdanih troškova koji tuženiku nisu priznati s obzirom na uspjeh u sporu (27,68% od opravdanih troškova parničnog postupka u iznosu od 8.676,75 EUR) zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka je trebalo odbiti kao neosnovan.

44. Slijedom navedenog, o troškovima parničnog postupka je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke ove presude.

45. Sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22, dalje: Zakon o uvođenju eura), novčani iznosi u odluci iskazani su u valuti euro, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (1 euro = 7,53450 kuna), a sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. Zakona o uvođenju eura.

U Splitu 22. siječnja 2026.

Sudac

Paško Bačić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od osam dana od dana dostave ove presude.

Dna:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis