REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-32/2025-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika JŽ zbog kaznenog djela iz članka 383. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Republike Sjeverne Makedonije, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 26. studenoga 2025. broj Kv II-379/2025-3 (Kir-974/2025), u sjednici održanoj 22. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba izručenika JŽ.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 26. studenoga 2025. broj Kv II- 379/2025-3 (Kir-974/2025) pod točkom I. izreke, na temelju članka 56. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/2004. - dalje: ZOMPO), utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje JŽ [adresa] radi izvršenja kazne zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci kojom je isti osuđen presudom Osnovnog suda u Negotinu od 21. prosinca 2023. poslovnog broja K.br. 124/23 zbog kaznenog djela napada na službenu osobu u obnašanju sigurnosnih radnji iz članka 383. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Republike Sjeverne Makedonije, temeljem zamolbe za izručenje Ministarstva pravde Republike Sjeverne Makedonije broj: 22- 2769/2025 od 29. rujna 2025.
1.1. Pod točkom II. izreke, na temelju članka 37. ZOMPO-a i članka 22. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Sjeverne Makedonije o izručenju („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 8/2012. - dalje: Ugovor) odlučeno je da se stranac JŽ ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog dijela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne može se ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji je nastao u vezi s izručenjem te se ne može izvesti pred izvanredni sud.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik po braniteljici, odvjetnici Petri Legović iz Odvjetničkog društva Vuksanović i partneri d.o.o. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje preinači na način da utvrdi kako nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje stranca odnosno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Spis je, sukladno odredbi članka 495. u vezi članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP), prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
4. Žalba nije osnovana.
5. Žalitelj navodi kako pobijano rješenje nije pravilno i na zakonu zasnovano jer ima nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati (razlozi o odlučnim činjenicama su u znatnoj mjeri proturječni) te da su utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja u potpunosti neshvatljivi, kako u pravnom smislu, tako i po logici stvari.
5.1. Obrazlažući ovaj žalbeni razlog izručenik ističe kako prvostupanjski sud prije donošenja pobijane odluke nije provjerio je li izručenik u kaznenom postupku u kojem mu se sudilo u odsutnosti i koji se protiv njega vodio u Republici Sjevernoj Makedoniji imao branitelja, što onda posljedično znači da na takvu prvostupanjsku presudu nije bilo mogućnosti ulaganja žalbe, što je, po ocjeni žalitelja, protivno odredbi članka 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 66. stavka 1. točke 6. Zakona o kaznenom postupku, koji izričito propisuje da optuženik mora imati branitelja ukoliko mu se sudi u odsutnosti.
5.2. Ističući u nastavku žalbe druge žalbene razloge izručenik navodi kako se on na području Republike Hrvatske nalazi od srpnja 2023., zaposlen je u trgovačkom društvu „Gradnja Mont Niksi“ d.o.o., u tijeku je postupak produljenja njegove dozvole boravka i dozvole za rad, ostvaruje prihod kojim uzdržava svoju obitelj, uredno plaća sva davanja i poreze, čime je na više načina vezan za prostor Republike Hrvatske pa ga valja zaštititi na isti način kao što se štite državljani Republike Hrvatske.
6. Međutim, u jednom od navedenih žalbenih razloga žalitelj nije u pravu.
6.1. Naime, treba napomenuti kako iz razloga koji su dani u pobijanom rješenju (točka 5. do točke 13. obrazloženja) nedvojbeno proizlazi kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja svoje odluke imao u vidu sve one okolnosti koje su propisane člancima 33., 34. i 35. ZOMPO-a, a kojima su na jasan i precizan način propisane pretpostavke za izručenje stranca drugoj državi radi izvršenja sankcije koja uključuje oduzimanje slobode. Pritom je prvostupanjski sud također imao u vidu i odgovarajuće odredbe Ugovora koje na potpuno identičan način reguliraju pitanja koja se tiču identiteta stranca, mjesta izvršenja kaznenog djela, dvostruke kažnjivosti, zastare i garancije da će izručeniku kojem je suđeno u odsutnosti biti omogućeno suđenje u nazočnosti, na koji način će moći ostvariti svoje pravo na obranu (članak 1., 10., 11., 13. i 16. stavak 1. Ugovora). Po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud na potpuno nedvosmisleni način utvrdio kako je tim zakonskim pretpostavkama i udovoljeno te da je, sukladno članku 56. stavku 1. ZOMPO-a, udovoljeno pretpostavkama za izručenje izručenika državi moliteljici i to radi izvršenja kazne zatvora odnosno da u konkretnoj situaciji ne postoje razlozi za drugačiju odluku. Stoga, suprotno tvrdnjama žalitelja, pobijano rješenje nema nedostataka i, iako to u žalbi ne konkretizira, razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni pa da se zbog toga pobijano rješenje ne može ispitati, a zaključci i utvrđenja suda prvog stupnja su jasni i u potpunosti razumljivi.
6.2. Isto tako, a imajući u vidu prethodno izneseno, žalitelj u žalbi pogrešno tvrdi da je prvostupanjski sud u postupku izručenja trebao provjeriti je li u kaznenom postupku koji se vodio u Republici Sjevernoj Makedoniji, a u kojem mu se sudilo u odsutnosti, imao branitelja jer ako nije imao branitelja to bi, po ocjeni žalitelja, bilo protivno članku 29. Ustava Republike Hrvatske i članku 66. Zakona o kaznenom postupku koji se primjenjuje u Republici Hrvatskoj, a gdje je izričito propisano da optuženik mora imati branitelja ukoliko mu se sudi u odsutnosti.
6.3. Naime, iz izvršenog uvida u spis predmeta proizlazi da je država moliteljica u ovom kaznenom predmetu uz zamolbu za izručenje dostavila i garanciju da će izručenik, u slučaju izručenja, imati pravo na novi sudski postupak u njegovoj prisutnosti, sukladno članku 77. stavku 4. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima i članku 3. Drugog dopunskog protokola Europske konvencije o ekstradiciji (list 162 spisa predmeta), pa stoga takva provjera u ovom konkretnom slučaju nije niti bila potrebna budući da, istovjetno naprijed navedenim odredbama, i članak 16. Ugovora (Presuda donesena u odsutnosti) izrijekom na potpuno identičan način propisuje da će se izručenje u takvom kaznenom predmetu dopustiti ako država moliteljica pruži jamstvo da će izručena osoba imati pravo na ponavljanje postupka u kojem će moći ostvariti svoje pravo na obranu, što je ovdje upravo i bio slučaj. Pritom, iako to u ovom konkretnom slučaju nije odlučno, žalitelju valja napomenuti kako iz presude Osnovnog suda u Negotinu od 21. prosinca 2023. poslovnog broja K.br.124/23 (list 146-153 spisa predmeta), a koja je dostavljena uz zamolbu za izručenje, proizlazi da je tijekom kaznenog postupka koji je vođen protiv optuženog JŽ, a kojem je u tom postupku suđeno u odsutnosti, isti imao branitelja po službenoj dužnosti u osobi odvjetnika Panče Ristova iz Negotina, tako da sud prvog stupnja, imajući u vidu i navedenu okolnost, nije imao niti potrebe dodatno provjeravati navedenu činjenicu.
6.4. Što se tiče ostalih iznesenih žalbenih razloga valja istaknuti da okolnost da je izručenik trenutno zaposlen u Republici Hrvatskoj, da je u tijeku postupak produljenja njegove dozvole boravka i rada u Republici Hrvatskoj, da tu ostvaruje prihode kojima uzdržava svoju obitelj, da uredno plaća sva davanja i poreze, a što sve zajedno ukazuje na to da je na više načina vezan za teritorij Republike Hrvatske, u smislu članka 35. ZOMPO-a, nije razlog da se ne dopusti izručenje stranca odnosno da se izručenje zbog navedenih okolnosti odbije.
6.5. Naime, treba reći da, sukladno članku 1. stavku 1. ZOMPO-a, ovim Zakonom se uređuje međunarodna pravna pomoć u kaznenim stvarima u situaciji kada međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Pritom žalitelj, kada ističe žalbeni razlog koji se odnosi na naprijed navedene okolnosti kao razloge za odbijanje izručenja, zanemaruje činjenicu da osim ZOMPO-a u ovom konkretnom slučaju egzistira odnosno da je zaključen i Ugovor koji u ovom kaznenom predmetu po pitanju izručenja ima prednost kao pravni akt višeg ranga u odnosu na odredbe ZOMPO-a koje reguliraju to isto pravno pitanje, ali koji predstavlja pravni akt nižeg ranga. Upravo su tim Ugovorom odnosno odredbama članka 8. do 16. precizirani razlozi zbog kojih se izručenje neće dopustiti odnosno zbog kojih se isto može odbiti gdje, međutim, sve ove okolnosti koje u ovom dijelu žalbe ističe žalitelj nisu razlozi zbog kojih se izručenje mora ili može odbiti. Dakle, niti ovaj drugi žalbeni razlog, a kojim se pobija pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja, nije osnovan.
7. Slijedom svega izloženog, a budući da nisu pronađene neke od povreda zakona iz članka 494. stavka 4. ZKP-a, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 22. siječnja 2026.
Predsjednica Vijeća:
Ileana Vinja
