Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-377/2024-29

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ, u parničnom postupku tužiteljice JK (ranije J), OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Nevenu Kapitanu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 10. prosinca 2025. u prisutnosti z. punomoćnice tužiteljice Maše Berić, odvjetnice u OD Mateša & Kapitan iz Zagreba i z. punomoćnika tuženika Filipa Ivana Kosaka, odvjetnika u Zagrebu, 21. siječnja 2026., donio je, objavio je i

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 312929 od 3.10.2008. koji je sklopljen između tužitelj i tuženika, u dijelu u kojem je valuta iskazana u valuti švicarski franak, a koje glase:

Čl. 1. IZNOS KREDITA

„Kreditor će isplatiti Korisniku kredita iznos od CHF 172.335,00 (slovima: stosedamdesetdvijetisućetristotridesetpet) u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita.“.

Čl. 7. OTPLATA OBVEZA PO KREDITU

„Prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištavanja kredita u cijelosti, a iznosi CHF 1.258,59 (jednatisućadvijestopedesetosam i 59/100 CHF), a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća. … „

II. Nalaže se tuženiku HPB d.d, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, da namiri tužiteljici JK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], tražbinu u iznosu od 14.552,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

97,25 EUR od 25.8.2011.g do isplate

259,01 EUR od 25.9.2011.g do isplate

251,40 EUR od 25.10.2011.g do isplate

251,69 EUR od 25.11.2011.g do isplate

261,52 EUR od 25.12.2011.g do isplate

279,93 EUR od 25.1.2012.g do isplate

285,85 EUR od 25.2.2012.g do isplate

283,54 EUR od 25.3.2012.g do isplate

289,66 EUR od 25.4.2012.g do isplate

296,00 EUR od 25.5.2012.g do isplate

294,10 EUR od 27.6.2012.g do isplate

288,62 EUR od 25.7.2012.g do isplate

284,40 EUR od 25.8.2012.g do isplate

265,26 EUR od 25.9.2012.g do isplate

287,93 EUR od 25.10.2012.g do isplate

293,07 EUR od 25.11.202.g do isplate

287,15 EUR od 25.12.2012.g do isplate

268,04 EUR od 25.1.2013.g do isplate

275,03 EUR od 26.2.2013.g do isplate

282,74 EUR od 26.3.2013.g do isplate

284,48 EUR od 25.4.2013.g do isplate

260,49 EUR od 25.5.2013.g do isplate

264,33 EUR od 25.6.2013.g do isplate

258,05 EUR od 25.7.2013.g. do isplate

264,23 EUR od 25.8.2013.g do isplate

276,01 EUR od 25.9.2013.g do isplate

277,96 EUR od 25.10.2013.g do isplate

283,72 EUR od 26.11.2013.g do isplate

285,67 EUR od 25.12.2013.g do isplate

254,34 EUR od 25.1.2014.g do isplate

265,25 EUR od 25.2.2014.g do isplate

265,83 EUR od 25.3.2014.g do isplate

258,54 EUR od 25.4.2014.g do isplate

257,55 EUR od 25.5.2014.g do isplate

255,72 EUR od 25.6.2014.g do isplate

262,29 EUR od 25.7.2014.g do isplate

268,17 EUR od 26.8.2014.g do isplate

270,31 EUR od 25.9.2014.g do isplate

276,51 EUR od 25.10.2014.g do isplate

280,39 EUR od 25.11.2014.g do isplate

278,72 EUR od 25.12.2014.g do isplate

251,57 EUR od 25.1.2015.g do isplate

251,57 EUR od 25.2.2015.g do isplate

251,57 EUR od 25.3.2015.g do isplate

251,57 EUR od 25.4.2015.g do isplate

251,57 EUR od 26.5.2015.g do isplate

251,57 EUR od 25.6.2015.g do isplate

251,57 EUR od 25.7.2015.g do isplate

251,57 EUR od 25.8.2015.g do isplate

251,57 EUR od 25.9.2015.g do isplate

251,57 EUR od 25.10.2015.g do isplate

251,57 EUR od 25.11.2015.g do isplate

251,57 EUR od 25.12.2015.g do isplate

251,57 EUR od 26.1.2016.g do isplate

251,57 EUR od 25.2.2016.g do isplate

i to od dospijeća svakog gore navedenog iznosa pa do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za 3 (tri) postotna poena, a od 1.1.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III O d b i j a s e tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.842,18 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

26,44 EUR od 25.12.2008.g do isplate

66,56 EUR od 25.1.2009.g do isplate

73,59 EUR od 25.2.2009.g do isplate

44,69 EUR od 25.3.2009.g do isplate

53,75 EUR od 25.4.2009.g do isplate

38,59 EUR od 26.5.2009.g do isplate

44,96 EUR od 25.6.2009.g do isplate

38,75 EUR od 25.7.2009.g do isplate

41,71 EUR od 25.8.2009.g do isplate

38,33 EUR od 25.9.2009.g do isplate

33,59 EUR od 25.10.2009.g do isplate

43,48 EUR od 25.11.2009.g do isplate

52,49 EUR od 25.12.2009.g do isplate

63,99 EUR od 26.1.2010.g do isplate

65,72 EUR od 25.2.2010.g do isplate

82,34 EUR od 25.3.2010.g do isplate

79,68 EUR od 25.4.2010.g do isplate

76,68 EUR od 25.5.2010.g do isplate

118,65 EUR od 25.6.2010.g do isplate

132,28 EUR od 25.7.2010.g do isplate

157,67 EUR od 25.8.2010.g do isplate

160,01 EUR od 25.9.2010.g do isplate

141,16 EUR od 26.10.2010.g do isplate

161,58 EUR od 25.11.2010.g do isplate

219,00 EUR od 25.12.2010.g do isplate

181,65 EUR od 25.1.2011.g do isplate

195,69 EUR od 25.2.2011.g do isplate

197,72 EUR od 25.3.2011.g do isplate

193,57 EUR od 27.4.2011.g do isplate

235,31 EUR od 25.5.2011.g do isplate

256,65 EUR od 25.6.2011.g do isplate

293,33 EUR od 26.7.2011.g do isplate

232,57 EUR od 25.8.2011.g do isplate

IV Nalaže se tuženiku HPB d.d, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, da tužiteljici JK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.150,00 €, sa zakonskim zateznim kamatama od 21. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V O d b i j a s e kao neosnovanim tuženik s tužbenim zahtjevom koji glasi: "Utvrđuje se postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 29.730,79 HRK /3.945,95 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od 23.1.2016. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena."

VI O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovanim.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom 3.10.2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 312929 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 172.335,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, tužiteljica i tuženik su 10.2.2016. sklopili Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 312929 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: Aneks broj 1). Namjena predmetnog kredita je kupnja stana u [adresa].

1.1. Predmetni Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i to odredbe koje se odnose na valutu u kojoj je nominirana glavnica kredita, te na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Povrede ugovornih odredbi koje se navode predmetnom tužbom utvrđene su presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., donesenim u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač, a tuženik u kojem sporu je među ostalim bio i ovdje tuženik. Presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 od 3.9.2019. odbijene su revizije tuženih banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je presuđeno pitanje valutne klauzue za valutu CHF, te je utvrđeno kako pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u kreditima u navedenoj valuti. Tužiteljica dodatno ukazuje i na presude ESLJP, predmeti C-26/13 i C-51/17 kojim su donesene odluke u korist potrošača za valutu CHF. Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku koje uređuju tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 502. a i 502. b istog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, sukladno odredbi čl. 502. c obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenoga, nesporno je da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, u konkretnom slučaju tužiteljice, tako što je u Ugovoru o kreditu istom koristio nepoštenu ugovornu odredbu u članku 1. i 7. Ugovora o kreditu, a budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te se o navedenom nije pojedinačno pregovaralo, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana, a slijedom čega je ista odredba ništetna. Prilikom ugovaranja navedene odredbe ovdje tuženik navedeni je kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF prikazao tužiteljici kao proizvod koji je za nju povoljniji od svih ostalih, te tužiteljica kao potrošač nije imala ni znanja ni iskustva uvidjeti rizike navedenog proizvoda već je isti prihvatila s punim povjerenjem u ovdje tuženika, koji naprotiv nije postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a što je zakonska obveza kreditne institucije, te nije tužiteljicu upoznao sa svim potrebnim informacijama i rizicima kako bi ista donijela informiranu odluku. Slijedom nepoštene odredbe ugovora koja je ništetna tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve ono što je od tužiteljice primio uslijed primjene odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu. Tužiteljica ističe kako je predmetni kredit otplatila u cijelosti.

1.2. S obzirom da se radi o ništetnom dijelu Ugovora o kreditu, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Isto tako, prema odredbi st. 2. Istog članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora.

1.3. Konačno, tužiteljica preciziranim tužbenim zahtjevom zaprimljenim kod ovoga suda 2. prosinca 2025. (list 445-449 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, potražuje s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 18.394,91 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dana uplate te troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 259-277 spisa) tuženik smatra da je tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovana te ju isto osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovani su iz sljedećih razloga: potraživanje tužiteljice je u zastari; provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene predmetnom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP); Metoda kojom tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana i ističe prigovor radi prebijanja s prijedlogom da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 29.730,79 HRK /3.945,95 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od 23.1.2016. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena i da se donese konstitutivna odluka o prijeboju tužiteljičinih i tuženikova uzajamnih potraživanja.

2.1. Konačno, tuženik predlaže da se odbije tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužiteljice od 2. prosinca 2025. jer prije provođenja vještačenja tužiteljica jer prije provođenja financijskog vještačenja tužiteljica nije mogla znati za točnu visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogla istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka. Povišeni tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, a tuženik se niti nije protivio takvoj preinaci. Sud je dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupni spis, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu br. 312929 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 3.10.2008. (list 45-63 spisa), Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 312929 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 22.1.2016. (list 64-71), otplatni plan po kreditu br. 312929 od 22.1.2016. (list 76-80), opće uvjete poslovanja s građanima (list 81-86), plan otplate po promjeni kamatne stope za kredit 312929 (list 11-13), otplatna tablica po kreditu (list 14-16), potvrda o konačnoj otplati kredita od 19.4.2016. (list 22), u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica JK osobno te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 347-419).

5. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica 3. listopada 2008. zaključila s prednikom tuženika Volksbank d.d. kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 312929 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama na iznos kredita 172.335,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važeće na dan korištenja kredita; da je namjena kredita kupnja stana u [adresa]; da se kredit odobrava na rok otplate 18 godina; da se kredit otplaćuje u 216 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate; da su stranke 22. siječnja 2016. sklopile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 312929 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF.

6. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Z i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i 155/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja ove tužbe, sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ZK i AK od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, st. 4. čl. 81. ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati.

8. Na okolnost sklapanja predmetnog ugovora, sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice koja je iskazala da se 2008. nakon 13 godina vratila zajedno sa suprugom u Zagreb, u to doba bila je u visokom stupnju trudnoće i htjeli su kupiti stan. Sve poslove oko ishođenja kredita, radila je sama jer joj je suprug u to vrijeme bio na dužem službenom putu. U više banaka se interesirala o mogućnostima dobivanja kredita i izabrala je prednika tuženika, Volksbank. Prilikom sklapanja kredita bilo joj je bitno da ima što manju ratu kredita. Kod Volksbank bio joj je nuđen kredit u CHF-u kao najpovoljnija opcija s time da i u svim drugim bankama u kojima je bila, također joj je nuđen samo kredit u CHF-u, niti u jednoj banci nije bilo govora o bilo kakvom riziku uzimanja kredita u CHF-u. Početna rata kredita bila je negdje 6.000,00 kn, a znala je narasti i do 7.500,00-8.000,00 kn. Inače nije ekonomske struke, i da je i pozorno pročitala cijeli ugovor o kreditu ne bi sve razumjela, bio joj je bitan rok otplate i visina rate. Prilikom sklapanja kredita nije bila upozorena da RH ne štiti tečaj CHF-a kao što štiti tečaj eura. Ne sjeća se više, ali misli da ju nitko nije upozorio što to znači valutna klauzula ili promjenjiva kamatna stopa. Kredit je konvertiran, kredit je otplaćen. Ne zna je li u vrijeme konverzije kredita imala kakvu preplatu i je li uzeta u obzir prilikom daljnje otplate kredita. Stan nije korišten u poslovne svrhe, nije bila vlasnik trgovačkog društva, obrta ili slično. Stan je korišten za stanovanje njezine obitelji. Predmetnu nekretninu nije davala u najam ili zakup.

9. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom od strane djelatnika tuženika bio preporučen kao najpovoljniji. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi i da je predmetni kredit iskoristila u svrhu kupnje stana za vlastite potrebe, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, točka 2.

10. Na ovaj način sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07. Naime, na tuženiku leži teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.

11. Isto tako, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, a kao što nije predložio niti dokaze na okolnost da je tužiteljicom pojedinačno pregovarao u vezi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

12. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo, te, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbom 97. i 99. tada važećeg ZZP/07, kojima je propisano koje odredbe potrošačkog ugovora se mogu smatrati nepoštenima pa su, sukladno odredbi čl. 102. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

13. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

14. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su naprijed navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, to tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužiteljica ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog neosnovano plaćenog iznosa.

15. Prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, nije osnovan. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje prednika tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Povodom te tužbe, 13. lipnja 2014. donesena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 kojom je odbijen zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. (pravnog prednika ovdje tuženika) na utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. utvrđena je u odnosu na pravnog prednika tuženika ništetnost valutne klauzule, te je utvrđena i ništetnost promjenjive kamatne stope tako da zastara za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu za tuženika teče od 14.6.2018. Kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

16. U pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

17. Sklapanjem Dodatka Ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

17.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Dodatka Ugovoru, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.

17.2. Pravo je da je na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

17.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

17.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

17.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2008. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koja je kredit tužiteljica konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koji je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

17.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

18. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru, sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Dodatka Ugovoru, sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

19. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredit denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

19.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ČK protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

19.2. Povezujući pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ČK protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

20. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o.

20.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da: -više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 18.394,91 EUR; - preplata utvrđena konverzijom iznosi 3.842,18 EUR; -ukoliko više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule umanjimo za preplatu utvrđenu konverzijom dobijemo ukupno 14.552,73 EUR; -ukoliko bi u obzir uzeli i razliku preostale glavnice po konverziji u iznosu od 11.658,97 EUR sveukupna razlika iznosila bi 26.211,70 EUR.

21. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

21.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik nije prigovarao samo matematičkom izračunu vještaka i nije tražio saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice.

22. Na temelju financijskog vještačenja utvrđena je visina tužiteljičine tražbine odnosno preplata s osnova valutne klauzule u ukupnom iznosu od 18.394,91 € kako je to odlučeno pod točkom II, s time da je tužiteljicu valjalo odbiti s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.842,18 € što je preplata utvrđena konverzijom koja je tužiteljici priznata sklopljenim Dodatkom Ugovoru o kreditu, koji je sud umanjio od iznosa od 18.394,91 € na ime preplate s osnove valutne klauzule i odlučiti kao u izreci pod III, budući je iznosom od 3.842,18 € na ime preplate utvrđene konverzijom tužiteljica od strane tuženika već djelomično obeštećena.

23. Visina stope zatezne zakonske kamate dosuđena je sukladno čl. 29.st.2. ZOO- a i čl. 1115. ZOO-a.

24. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema, odnosno ista nije utvrđena. Tuženik svoju tražbinu izvodi iz Dodatka Ugovoru o kreditu, odnosno Aneksa Ugovoru, a koji je izvršen kako to i sam tuženik navodi sukladno odredbama ZID ZPK/15 i koji niti nije predmet ovog postupka.

24.1. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužiteljica ništa nije primila od tuženika, već je tuženiku izvršila isplatu kako je od nje zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice. Osim toga, odredbom čl. 323.st.2. ZOO-a, propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnih ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu – ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323.st.2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom III, obzirom da je uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva kojim je odbijena nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

25.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 12.11.2024. i 2.12.2025., te zastupanja na ročištu 10.6.2025., 17.9.2025. i 10.12.2025. za svaku radnju po 250 bodova, odnosno po 500,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 750,00 €, odnosno ukupno 3.750,00 €.

25.2. Tužiteljici je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 €.

25.3. Na opisani način tužiteljici je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 4.150,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.

26. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 21. siječnja 2026.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Neven Kapitan

2. Odvjetnik Ivo Šućur

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte