Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-260/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužiteljice JV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćenicima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima u Đakovu, Stjepana Radića 9/I protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupano po opunomoćeniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. siječnja 2026., u nazočnosti opunomoćenika tužitelja, zamjenika opunomoćenika tuženika i vještakinje, te uz javnu objavu presude, 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 61000054096, broj partije: 25397988, sklopljen 2005. između tužiteljice i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koja odredbom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju tadašnje Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici JV, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 489,33 eura (četristoosamdesetdevet eura i tridesettri centa) na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama počev od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do isplate, tj. od 1. srpnja 2005. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana, i to na:

- iznos od 0,27 eura počev od 01. srpnja 2005. pa sve do isplate

- iznos od 1,60 eura počev od 01. listopada 2005. pa sve do isplate

- iznos od 0,02 eura počev od 01. prosinca 2005. pa sve do isplate

- iznos od 0,23 eura počev od 01. siječnja 2006. pa sve do isplate

- iznos od 4,22 eura počev od 01. veljače 2009. pa sve do isplate

- iznos od 5,78 eura počev od 01. ožujka 2009. pa sve do isplate

- iznos od 8,14 eura počev od 01. ožujka 2009. pa sve do isplate

- iznos od 10,83 eura počev od 01. travnja 2009. pa sve do ispate

- iznos od 4,69 eura počev od 01. svibnja 2009. pa sve do isplate

- iznos od 4,61 eura počev od 01. lipnja 2009. pa sve do isplate

- iznos od 2,82 eura počev od 01. srpnja 2009. pa sve do isplate

- iznos od 2,88 eura počev od 01. kolovoza 2009. pa sve do isplate

- iznos od 0,82 eura počev od 01. rujna 2009. pa sve do isplate

- iznos od 2,18 eura počev od 01. listopada 2009. pa sve do isplate

- iznos od 0,79 eura počev od 01. studenog 2009. pa sve do isplate

- iznos od 0,72 eura počev od 01. prosinca 2009. pa sve do isplate

- iznos od 5,76 eura počev od 01. siječnja 2010. pa sve do isplate

- iznos od 7,17 eura počev od 01. veljače 2010. pa sve do isplate

- iznos od 7,97 eura počev od 01. ožujka 2010. pa sve do isplate

- iznos od 7,87 eura počev od 01. travnja 2010. pa sve do isplate

- iznos od 12,79 eura počev od 01. svibnja 2010. pa sve do isplate

- iznos od 11,27 eura počev od 01. lipnja 2010. pa sve do isplate

- iznos od 13,39 eura počev od 01. srpnja 2010. pa sve do isplate

- iznos od 26,38 eura počev od 01. kolovoza 2010. pa sve do isplate

- iznos od 23,30 eura počev od 01. rujna 2010. pa sve do isplate

- iznos od 33,97 eura počev od 01. listopada 2010. pa sve do isplate

- iznos od 28,38 eura počev od 01. studenog 2010. pa sve do isplate

- iznos od 24,12 eura počev od 01. prosinca 2010. pa sve do isplate

- iznos od 37,37 eura počev od 01. siječnja 2011. pa sve do isplate

- iznos od 45,24 eura počev od 01. veljače 2011. pa sve do isplate

- iznos od 39,17 eura počev od 01. ožujka 2011. pa sve do isplate

- iznos od 39,97 eura počev od 01. travnja 2011. pa sve do isplate

- iznos od 36,77 eura počev od 01. svibnja 2011. pa sve do isplate - iznos od 37,84 eura počev od 01. lipnja 2011. pa sve do isplate,

i

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva od 7. veljače 2024.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici JV, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.935,00 eura (tisuću devetsto trideset pet eura) sa zateznim kamatama počev od 21. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 10. lipnja 2023. ovome sudu podnijela tužbu u kojoj navodi da je s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, u travnju 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj: 61000054096, broj partije 25397988 (dalje: Ugovor) na iznos od 16.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan korištenja kredita sa svrhom stambene adaptacije na rok otplate 6 godina. Ističe da je kredit otplatila 2011. Odredbom članka 3. Ugovora tužiteljica i prednik tuženika ugovorili su odredbu kojom se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, a isti kredit se podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja. Tuženik je na taj način u članku 3. Ugovora inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim je nekontroliranim rastom tužiteljica oštećena za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužiteljici i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Naime, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužiteljicu o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.1. Tužiteljica se poziva na odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, konkretno na članak 81. Poziva se i na pravni stav izražen u presudi Vrhovnog suda Rev-2221/18, kojom su odbijene revizije i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, a time i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule. Ističe da su te odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa sukladno članku 502.a Zakona o parničnom postupku, a za koja je utvrđenja sud osnovom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan. Tužiteljica smatra da je jasno kako je prednik tuženika ugovaranjem valutne klauzule CHF postupao nepošteno i time tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj, jer je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu a pri tome prešutio ekonomski rizik tečajnih razlika. Kako je odredba ugovora o valutnoj klauzuli ništetna, to je tuženik kao slijednik Slavonske banke d.d. Osijek dužan vratiti sve što je stekao na temelju ništetne odredbe. Radi navedenog tužitelj podnosi tužbu sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz članka 3. Ugovora te postavlja zahtjev za isplatu iznosa koji se obvezao točno naznačiti po provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio i da se tuženiku naloži da u roku od 15 dana dostavi u spis i za protivnu stranu Ugovor o kreditu broj: 61000054096, broj partije: 25397988, te pripadajući otplatni plan, stvarni otplatni plan, specifikaciju uplata po kreditu i pregled prometa po kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije slijedom činjenice što tužiteljica nije uz tužbu priložila Ugovor o kreditu za koji tvrdi da ga je sklopila s tuženikom te da isti sadrži ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Ukazuje kako je teret dokazivanja na tužiteljici koja nije uz tužbu priložila niti minimum u pogledu pravnog temelja koji bi ukazivao na osnovanost tužbenog zahtjeva. Navodi kako je prema članku 160. stavak 4. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj: 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20., 146/20. i 151/22. – dalje Zakon o kreditnim institucijama), kreditna institucija dužna poslovne knjige čuvati najmanje jedanaest godina počevši od posljednjeg dana poslovne godine na koju se te poslovne knjige odnose. U skladu s navedenom odredbom, a slijedom navoda u tužbi kako je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti isplaćen 2011., tuženik navodi da nema zakonsku obvezu biti o posjedu dokumentacije koju tužiteljica traži.

2.1. Ističe i prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe. Tuženik ističe da pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, s kojim je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu nije obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi, pa se tužiteljica ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda. Za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjenu kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule. Pri tome tuženik ukazuje na sadržaj odredbe 502.c Zakona o parničnom postupku, pri čemu smatra da u konkretnom slučaju nema primjene te odredbe. Što se tiče istaknutog prigovora zastare ističe da je primjenjiv zastarni rok od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a sukladno odredbi članka 226. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih interesa. Osim toga, tuženik smatra neprihvatljivim tumačenja Vrhovnog suda o nastupu zastare slijedom činjenice što se te presude ne odnose na ovaj postupak. Smatra da tužiteljica nema pravnog interesa za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Tužiteljica se neosnovano poziva na primjenu presuda Pž-6632/17, jer se dopušteno na stavove iz te presude pozivati samo u postupcima za naknadu štete, dok je u konkretnom slučaju tužitelj podnio tužbu radi stjecanja bez osnove. Tuženik osporava da bi odredba članka 3. Ugovora bila nepoštena jer je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, te nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Nadalje, tuženik ističe kako tužba ne sadrži radnje tuženika koje su dovele do ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, a apstraktno pozivanje na presude Visokog trgovačkog suda ne mogu nadomjestiti činjenične navode tužbe. Pri tome tuženik ponovno osporava da bi sud bio vezan za utvrđenja presuda iz kolektivnog spora, jer nema mjesta niti primjeni čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a niti čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Nadalje tuženik ističe kako je neprihvatljiva argumentacija argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv, potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Štoviše, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je pri sklapanju Ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog pogotovo imajući u vidu da je Ugovor ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Tuženik nadalje osporava navode tužiteljice kako istoj od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužiteljicu o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda, a zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom u CHF. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je i sama po sebi ne uzrokuje neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ista nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a u trenutku sklapanja ugovora tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF. U konačnici tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi tijeku zateznih kamata, a osobito se protivi da se kao dokaz visini primjenjuje tečaj CHF na dan isplate kredita tužiteljici kao fiksnog tečaja valute. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

3. Da bi pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu a koja se prvenstveno odnosi na izvod po kreditu (list 6 spisa), specifikaciju uplata (list 181- 182 spisa), otplatni plan (list 183-184 spisa), pregled prometa za klijenta (list 185-195 spisa), saslušao tužiteljicu te proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Tonki Vulić iz Osijeka koju je i saslušao. Sud je odbio kao neadekvatan a time nepotreban prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika kao svjedoka na okolnost solemnizacije Ugovora o kreditu. Javni bilježnik naime, ima zadatak pri solemnizaciji ugovora strankama pravno tumačiti odredbe ugovora, ali ne ih upozoravati i na ekonomske rizike, što je zadaća kreditnih referenata banke. Jasno je da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike pojedinih ugovornih odredbi, a pogotovo koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Pored navedenog, tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije dostavio podatke o imenu i prezimenu javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje, sud je odbio i dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja zaposlenika tuženika na okolnost obavijesti koje su dane tužiteljici prilikom pregovaranja radi sklapanja Ugovora o kreditu. Odlučna je činjenica što tuženik nije do zaključenja prethodnog postupka naveo ime i prezime osobnog bankara (zaposlenika tuženika) koji je sudjelovao u obradi kredita, slijedom čega je sud na ročištu održanom 3. listopada 2023. odbio navedeni dokazni prijedlog.

Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

4. Cijeneći provedene dokaze zasebno kao i u njihovoj ukupnosti, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Naime, iz svega gore navedenoga razvidno je da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli te za isplatom preplaćenih iznosa kredita s osnova ugovorene valutne klauzule po osnovi stjecanja bez osnove i to za razdoblje od mjeseca srpnja 2007. pa do lipnja 2011. u iznosu od 489,33 eura, a koji iznos čini zbroj svih mjesečnih potraživanja više uplaćenih iznosa svake mjesečne rate kredita bez uračunavanja tzv. negativnih razlika, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog plaćenog iznosa pa do isplate.

6. Sporno je među strankama aktivna legitimacija tužiteljice, da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, odnosno da li je tuženik na temelju ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli stekao nešto što mu ne pripada i to na štetu tužiteljice kao potrošača, a kako je tuženik prigovarao i pasivnoj legitimaciji valjalo je i tom prigovoru odlučiti.

7. Što se tiče prigovora tuženika da Slavonska banka d.d. kao kreditor nije obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi na koje se tužiteljica poziva valja napomenuti da je nesporno da je tuženik preuzimatelj sve imovine pripojenog društva, ali i preuzimatelj obveza koje prelaze na društvo preuzimatelja upisom pripajanja u sudski registar, a kako je to i propisano odredbom članka 541. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj: 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23. i 136/24.) pa je u konkretnom slučaju tuženik sveopći pravni sljednik pripojenog društva, odnosno Slavonske banke d.d. Osijek, a nije sporno da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank kojoj je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena 2009., a Hypo Alpe-Adria-Bank je bila tuženik u postupku kolektivne tužbe pa tako i u postupku za ocjenu ništetnosti ugovorene valutne klauzule što u konačnici znači da je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku. Da je tomu tako, ukazuje i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. siječnja 2024., poslovni broj: Rev 1135/2023-2.

8. Nadalje, po mišljenju ovog suda, neosnovano tuženik osporava pozivanje tužiteljice na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 te presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/2017 i poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., odnosno na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., kao i poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je odbijena revizija između ostalih i tuženika izjavljena protiv citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u predmetima kolektivne tužbe Udruge Franak protiv Banaka među kojima je i tužena te su potvrđene presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu gore navedene kojima je presuđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i o valutnoj klauzuli u kreditima koje je tužena zaključila s potrošačima kao fizičkim osobama u valuti CHF, dakle i s tužiteljicom ništetne.

9. Isto tako, neosnovano tuženik smatra da tužiteljica nije u pravu kada se poziva na odredbu članka 502.c. ZPP-a i na gornje presude jer upravo tom odredbom je zakonodavac omogućio fizičkim osobama u ovom slučaju tužiteljici da u posebnoj parnici se može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba i u tom slučaju je sud vezan za utvrđenja iz tih parnica, a upravo to je tužiteljica učinila kada se pozivala na presude Trgovačkog suda u Zagreb i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu koje su do podnošenja tužbe pravomoćno odlučile u kolektivnoj tužbi po tužbenom zahtjevu Udruge Franak za valutnu klauzulu što je predmet ovoga spora, a u međuvremenu je samo Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom revizijskom odlukom odbio revizije banaka kao neosnovane i potvrdio gornje presude.

10. Dakle, nesporno je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom gore navedenom odlukom u svezi sa ugovorenom valutnom klauzulom utvrdio da su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu ništetne i stoga sud smatra da ništetnost istih nije potrebno obrazlagati tim više što je nakon saslušanja tužiteljice na okolnost zaključenja predmetnog ugovora nesporno utvrdio da je tužiteljica u sedmom ili osmom mjesecu 2005. u poslovnici prednika tuženika realizirala nenamjenski kredit u iznosu od 16.500,00 CHF na rok otplate od 6 godina, a da joj je djelatnica tuženika predložila kao najpovoljniji kredit u CHF spominjući da je isti posebno povoljan zbog niske kamate, a da je predmetni kredit u cijelosti otplatila 2011. Tužiteljica je u svom iskazu nadalje navela kako joj je početna rata iznosila oko 1.200,00 kuna mjesečno, da bi pred kraj otplate ista iznosila oko 1.500,00 kuna mjesečno. Nadalje, tužiteljica je navela da joj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nitko od djelatnika prednika tuženika niti javni bilježnik pri solemnizaciji nisu upozoravali na nikakav rizik ili posljedicu rasta valute CHF. Prednik tuženika joj je prilikom potpisivanja Ugovora isti uručio kao i početni otplatni plan te joj je i javni bilježnik uručio predmetni Ugovor nakon solemnizacije, rate kredita isključivo je uplaćivala tužiteljica koja u to vrijeme nije na sebi imala otvoren nikakav obrt, tvrtku ili OPG, a kredit u drugoj valuti joj nije nuđen. Dakle, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako je ista zaključila Ugovor o nenamjenskom kreditu, u to vrijeme nije na sebi imala otvoren nikakav obrt, tvrtku ili OPG, dakle da je tužiteljica konkretni Ugovor zaključila kao potrošač, da je izabrala ovu vrstu kredita jer su joj prilikom zaključenja kredita kod tuženika pojasnili da je to najpovoljniji kredit, njoj je mjesečna rata odgovarala pa ništa nije ispitivala, a nitko joj od djelatnika banke nije upozoravao na rizik ili posljedicu rasta valute CHF. Iz svega navedenog, dakle proizlazi da je kredit tužiteljica zaključila kao fizička osoba, dakle radi se o potrošačkom kreditu za osobne potrebe te da je prednik tuženika tužiteljici ponudio ovu vrstu kredita kao najpovoljniji kredit koji joj je i odgovarao, a da o eventualnim rizicima i eventualnim povećanjem ili smanjenjem mjesečne rate nisu razgovarali niti su to pojašnjavali, a posebno nisu o tome niti mogli nešto posebno objašnjavati jer u to vrijeme kada je kredit zaključen nije bilo nekakvog vidljivog rizika, sve se kasnije dogodilo u budućnosti, dakle tužiteljica niti jednom svojom radnjom nije mogla utjecati na bilo koju odredbu ugovora, a što vjerodostojno ističe tužiteljica u svom iskazu, a tuženik ničim ne dokazuje da se o ovoj ugovornoj odredbi pregovaralo, odnosno kada navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasno uočljiva i razumljiva ne podrazumijeva pregovaranje s obzirom da je nesporno utvrđeno da se radi o formalnom, unaprijed pripremljenom ugovoru na čije ugovorne odredbe tužiteljica uopće nije mogla utjecati pa tako ni na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli što ima za posljedicu da je ova odredba o kojoj se nije pregovaralo nepoštena, a onda posljedično sukladno odredbama o Zakona o zaštiti potrošača i ništetna.

11. Dakle, zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koja je utvrđena i odlukama po kolektivnoj tužbi, a samo potvrđena iskazom tužiteljice, a tuženik ničim nije dokazao pregovaranje i koja je u konačnici zbog neravnopravnog položaja tuženika u ovom poslovnom odnosu uzrokovala štetu na strani tužiteljice i to stjecanjem bez osnova preplaćenih mjesečnih iznosa anuiteta u utuženom razdoblju s obzirom na rast tečaja CHF u odnosu na početni tečaj koji je važio za valutu CHF prilikom isplate kredita i stoga je dužan tužiteljici vratiti sve što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe stekao s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog plaćenog mjesečnog anuiteta jer je tuženik nepošteni stjecatelj.

12. Prije obrazlaganja visine postavljenog tužbenog zahtjeva, valja se osvrnuti na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice koji prigovor je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu, ali i tijekom postupka. Tuženik je u bitnome naveo kako tužiteljica nije uz tužbu priložila Ugovor o kreditu za koji tvrdi da ga je sklopila s prednikom tuženika.

12.1. Naime, detaljnim čitanjem spisa utvrđeno je da Ugovor o kreditu broj: 61000054096, broj partije: 25397988, a koji je po navodima tužiteljice ista sklopila s prednikom tuženika u travnju 2005. na iznos od 16.500,00 CHF, uistinu ne prileži spisu. Ovosudnim dopisom od 4. listopada 2023., poslovni broj: P-260/2023-6 (list 172-173 spisa) od tuženika je zatraženo dostaviti Ugovor o kreditu broj: 61000054096, broj partije: 25397988 te pripadajući otplatni plan, stvarni otplatni plan, specifikacija uplata po kreditu i pregled prometa po klijentu. Tuženik nije postupio po traženju suda nego je na ročištu 18. listopada 2023. i podnesku od 2. studenog 2023. opetovano iznosio navode kao u odgovoru na tužbu u točkama 8. do 12. (list 15-16 spisa).

12.2. Na traženje suda (raspravni zapisnik od 18. listopada 2023.) opunomoćenik tužiteljice je za potrebe financijsko-knjigovodstvenog vještačenja dostavio u spis naknadno pribavljenu kreditnu dokumentaciju i to: specifikaciju uplata (list 181-182 spisa), otplatni plan (list 183-184 spisa) i pregled prometa za klijenta (list 185-195 spisa). Obzirom na činjenicu da je dostava predmetne dokumentacije od tužiteljice zatražena ovosudnim rješenjem, dakle ne radi se o raspolaganju stranke, nije osnovan tuženikov prigovor prekluzije.

12.3. Valja prvotno ukazati kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ista u 2005. u poslovnici prednika tuženika u Đakovu zaključila Ugovor o kreditu na iznos od 16.500,00 CHF na rok otplate od 6 godina, a da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen 2011. Iskaz tužiteljice sukladan je navodima u tužbi, a na koji tuženik nije imao primjedbi niti dodatnih pitanja, što je razvidno iz raspravnog zapisnika na listu 177 spisa. Naime, tužiteljica je već u tužbi dostavila Izvod po kreditu (list 6 spisa), a potom i specifikaciju uplata (list 181-182 spisa), otplatni plan (list 183-184 spisa) i pregled prometa za klijenta (list 185-195 spisa) iz kojih je razvidno da je s prednikom tuženika zaključila Ugovor o kreditu broj: 61000054096, broj partije: 5325397988. Navedeno upućuje na jasan zaključak da je tužiteljica aktivno legimitirana u ovome postupku potraživati kako je naznačeno u tužbenom zahtjevu.

12.4. Da je tomu tako, a imajući na umu da spisu ne prileži Ugovor o kreditu, sud je na temelju članka 305. ZPP-a odlučio da se glavna rasprava ponovno otvori upravo radi razjašnjenja odlučne činjenice, odnosno je li na temelju dokumentacije u spisu, a na temelju koje je vještakinja izradila nalaz i mišljenje, u Ugovoru o kreditu na koji se poziva tužiteljica, ugovorena valutna klauzula u CHF. Radi razjašnjenja sporne činjenice sud je saslušao vještakinju Tonku Vulić koja je na ročištu 9. siječnja 2026. iskazala kako u ovome predmetu nije imala raspoloživ Ugovor o kreditu, nalaz je sačinjen na temelju raspoloživih podataka iz popratne dokumentacije banke koja je bila raspoloživa, a to je realizirani otplatni plan kredita i dokument pregled prometa za klijenta, iz kojih dokumenata se vidi da je odobreni iznos kredita po Ugovoru o kreditu broj 61000054096, partija 25397988, 16.500,00 CHF, a ukupno je stavljeno u otplatu 16.542,25 CHF. Dodatna informacija koja stoji na ovim dokumentima da je otplata predmetnog kredita po srednjem tečaju banke na dan dospijeća. Vještakinja je nadala iskazala da u svim ugovorima Addiko banke d.d. i njenih prednika gdje je ugovoreno plaćanje na datum dospijeća, stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke, a utvrdila je da je to bio srednji tečaj tada Slavonske banke d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Obzirom da je utvrdila po kojem tečaju je ovaj kredit trebao biti plaćan, Addiko banka d.d. i njeni prednici ugovaraju plaćanje obaveza ili po srednjem tečaju banke ili po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Iz dokumenta pregled prometa za klijenta je vidljivo da su uplate u kunama obračunavane do 28. veljače 2009. po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za franak, a od 1. ožujka 2009. po srednjem tečaju banke za franak, što znači da je ovaj ugovor ugovoren po srednjem tečaju banke na dan dospijeća, odnosno plaćanja. Od banke je zatražila datum početka korištenja kredita, banka je odgovorila da ne posjeduje taj podatak. Datum početka korištenja kredita izračunala je sama prema naplaćenoj interkalarnoj kamati, odnosno razlici između kredita stavljenog u otplatu i ugovorenog iznosa kredita. Ugovoreni iznos kredita je bio 16.500,00 CHF, a iznos stavljen u otplatu 1. svibnja 2005. je bio 16.542,25 CHF, što znači da je razlika 42,25 CHF za interkalarnu kamatu, tj. kamatu koja se plaćan od datuma isplate kredita do datuma stavljanja kredita u otplatu, iznos od 42,25 CHF odgovara obračunu kamate po stopi 8,5% za 11 dana, što znači da je datum isplate kredita 20. travnja 2005., kada je srednji tečaj Hrvatske narodne banke koji je banka koristila kao svoj tečaj na dan početka korištenja kredita do kraja veljače 2009. iznosio 4,77994 HRK za jedan franak. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz vještakinje slijedom činjenice što je dan okolnosno, iscrpno i vjerodostojno.

13. Što se tiče visine postavljenog tužbenog zahtjeva iz pisanog podneska od 7. veljače 2024., a radi koje je sud proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje i nakon kojeg vještačenja je tužiteljica konačno postavila svoj tužbeni zahtjev, istog sud smatra u cijelosti osnovanim za iznos od 489,33 eura specificiranim po mjesečnim iznosima pri čemu valja napomenuti da je sam tužitelj postavio tužbeni zahtjev kojim obuhvaća samo pozitivne iznose s osnova tečajne razlike i to iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeo jasan stav da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u postupcima u kojima se potražuje isplata preplaćenih mjesečnih iznosa s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF sud nije ovlašten niti je dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima ili tzv. negativnim iznosima za razdoblja kada je tečaj CHF bio manji u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita, a sve u odnosu na tečaj HRK ako tuženik na nesumnjiv način ne istakne prigovor radi prebijanja te ako određeno ne navede svoju tražbinu koju stavlja u prijeboj i kvantitativno ju odredi pa kako to tuženik nije učinio jer nije stavio valjani prigovor prijeboja radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, a nije ni kvantitativno odredio svoju tražbinu koju stavlja u prebijanje, iako je u nalazu i mišljenju vještaka određena, sud nije tužbeni zahtjev tužiteljice umanjio za samo paušalni istaknuti prigovor na nalaz i mišljenje vještaka kojim je zahtijevao da se utvrde i tzv. negativne razlike što je vještak i učinio, no sud nije ovlašten tužbeni zahtjev tužiteljice umanjiti prema nalazu i mišljenju vještaka bez valjanog prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva.

14. Nadalje, tuženik je podneskom od 22. ožujka 2024. prigovarao postavljenom zadatku za davanje nalaza i mišljenja vještaku kojeg sud nije mogao prihvatiti. Vještakinja se podneskom od 13. rujna 2024. očitovala na predmetni podnesak tuženika te u bitnome navela kako potvrđuje dani nalaz i mišljenje jer su sačinjeni sukladno zadatku iz rješenja o vještačenju. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještakinje odnose se na pravno pitanje te je sud shvaćanja kako je vještak svoj nalaz i mišljenje u cijelosti dao prema zadatku suda i to na način da je u svom nalazu i mišljenju prikazao i više preplaćene mjesečne rate i mjesečne rate plaćene u manjem iznosu nego bi one iznosile prema početnom tečaju CHF u trenutku isplate kredita, no prigovori tuženika su pravne naravi i ne može se u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli predmetni ugovor razmatrati kao kunski kredit, odnosno ugovor o kreditu u kunama pa je iste sud odbio kao neosnovane.

14.1. Valja se osvrnuti i na tuženikovo protivljenje uređenom tužbenom zahtjevu tužiteljice. Naime, sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva od 29. svibnja 2024. sukladno odredbi članka 190. stavak 2. ZPP-a jer je ova preinaka svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama, a tužiteljica je tek nakon provedenog vještačenja mogla postaviti pravilno svoj konačni tužbeni zahtjev.

15. Sukladno svemu obrazloženom, sud je u cijelosti udovoljio konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 489,33 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

16. Upravo slijedom obrazloženog, tužiteljici je sud dosudio utužene iznose kao pod točkom II. izreke ove presude s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od prvog dana idućeg mjeseca za protekli mjesec, a sve sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. – dalje: ZOO) jer je tuženik nepošteni stjecatelj i dužan je tužiteljici naknaditi stečeno bez osnove s kamatama od dana stjecanja.

17. Kako se u konkretnom slučaju definitivno radi o stjecanju bez osnove na strani tuženika, a sve zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to je na temelju odredbe članka 1111. stavak 1. ZOO-a tuženik dužan tužiteljici platiti sve stečeno bez osnove s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to kao nesavjesni stjecatelj od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate jer kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

18. Valja također ukazati kako sud nije prihvatio ni istaknuti prigovor zastare tuženika iz odgovora na tužbu prema kojemu povremene tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a sve prema članku 226. ZOO-a. Naime, po mišljenju ovog suda i u skladu sa pravnim shvaćanjem iznesenog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2245/2017-2 od 20. veljače 2018. i suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom predmetu zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 4. travnja 2012., a presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž6632/2017 je u odnosu na valutnu klauzulu je donesena 14. lipnja 2019., dok je tužba podnesena 8. svibnja 2023., to znači da do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, odnosno opći zastarni rok od pet godina jer je riječ o stjecanju bez osnove pa nije nastupila zastara tražbine za potraživanja dospjela nakon 4. travnja 2007.

19. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to se odluka o parničnom trošku temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a te je tuženik dužan tužiteljici naknaditi nastali parnični trošak u iznosu od 1.935,00 eura koji se sastoji od troška sastava tužbe od 10. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura, nazočnosti na ročištu 3. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eura, nazočnosti na ročištu 18. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eura, sastava pisanog i obrazloženog podneska od 7. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura, nazočnosti na ročištu 9. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eura, nazočnosti na ročištu 9. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eura, nazočnosti ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što iznosi 1.300,00 eura, uvećano za 325,00 eura PDV-a, ukupno 1.625,00 eura i troška provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja i nagrade isplaćene vještaku u iznosu od 265,00 eura, troška dolaska vještakinje na ročište 9. siječnja 2026. u iznosu od 45,00 eura čini ukupni nastali parnični trošak u iznosu od 1.935,00 eura, kako je to tužiteljica i potraživala svojim zahtjevom za naknadom troška koji je u cijelosti u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23. i 107/25. – dalje: OT) pa je takvom tužbenom zahtjevu sud u cijelosti udovoljio.

20. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Đakovo, 21. siječnja 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Dostaviti:

1. Opunomoćeniku tužiteljice

2. Opunomoćeniku tuženika