Broj: Ppž-2383/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Korotaj, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. EŠ i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbi okr. EŠ podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, od 20. siječnja 2023., broj: 1. Pp-2678/2022-12, u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. EŠ i potvrđuje prvostupanjska presuda, u odnosu na tog okrivljenika.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. EŠ se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka od 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okr. EŠ je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji je okrivljeniku izrečena novčana kazna 66,36 eura te mu je ukazano na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 30 dana od primitka pravomoćne presude, a dužan je naknaditi trošak prekršajnog postupka 39,82 eura.

1.1. Istom je presudom okr. SŠ na temelju čl. 182. t. 3. PZ-a oslobođen optužbe zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka u odnosu na tog okrivljenika padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

2. Protiv osuđujućeg dijela te presude okr. EŠ je pravodobno putem branitelja Hrvoja Bićanića, odvjetnika u Ogulinu, podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te odluke o prekršajnopravnoj sankciji, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi optužbe žalitelja, odnosno, ukinuti presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Okr. EŠ u žalbi ističe da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da je on počinio prekršaj na javnom mjestu, tzv. fiktivnom javnom mjestu jer se njegovo ponašanje reflektiralo na javnom mjestu, budući da se nalazio na privatnom posjedu, a asfaltni put na kojem su SŠ, GŠ i njezin mlt. sin E bacali smeće, je sporedna cesta koju koriste stanari te osim nekretnina okrivljenih, u neposrednoj blizini nema drugih nekretnina, zbog čega nisu ostvarena bitna obilježja prekršaja koji se žalitelju stavlja na teret. Navodi i da je sud utemeljio presudu na snimci koja nije zakonit dokaz i nije potpuna reprodukcija događaja već su priloženi isječci koji su u interesu okr. SŠ i njegove obitelji koji su bacali otpad na javnu površinu suprotno Odluci o komunalnom redu grada Paga, a ispitani svjedoci su članovi obitelji okr. SŠ te su pristrani i neobjektivni, s tim da je taj okrivljenik isprovocirao cijeli događaja odlažući otpad preko puta kuće žalitelja na javnoj površini. Smatra da je obrazloženje presude prilagođeno interesu da se proglasi krivim upravo žalitelj te je u tu svrhu sud dodao određene činjenice u činjenični opis prekršaja za koji ga tužitelj niti ne tereti pa je povrijeđen objektivni identitet optužbe.

5.1. Žalbenim navodima kojima se presuda pobija zbog nezakonitog dokaza, odnosno uporabe snimke koja nije zakonit dokaz, proizlazi da okrivljenik ističe bitnu povredu iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ-a. Međutim, iako je točno da je prvostupanjski sud utemeljio osuđujuću presudu između ostalog i na snimci s CD medija koju je na javnom mjestu mobilnim telefonom snimila GŠ iako joj je okr. EŠ rekao da ga ne snima, po ocjeni ovog suda u ovoj konkretnoj situaciji tako pribavljeni dokaz nema značaj nezakonitog dokaza u smislu čl. 90. st. 2. t. 1. d) PZ-a.

5.2. Prije svega je potrebno navesti da zvučna (ili slikovna) snimka, sukladno čl. 90. st. 2. t. 1. d) PZ-a (jednako kao i čl. 10. st. 2. t. 2. Zakona o kaznenom postupku, „Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11.,91/12. - Odluka i Rješenje USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.,126019., 80/22. i 36/24. koji se supsidijarno primjenjuje sukladno čl. 82. st. 3. PZ-a), predstavlja nezakonit dokaz ako se njezinim pribavljanjem povređuje pravo na nepovredivost osobnog i obiteljskog života zajamčeno Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom. Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) je u čl. 36. st. 1. propisano, da je sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih općenja zajamčena i nepovrediva, a iznimka od te odredbe je st. 2. istog članka koji glasi: „samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka“. Mogućnost ograničenja temeljnih ljudskih prava i sloboda određena je i čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Nadalje, čl. 10. st. 3. Zakona o kaznenom postupku je propisano da se ne smatraju nezakonitim dokazi pribavljeni povredom prava i sloboda iz st. 2. t. 2. ovog članka u postupku za teške oblike kaznenih djela iz nadležnosti županijskog suda kod kojih interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja preteže nad povredom prava, što ovdje nije slučaj.

5.3. Prema relevantnoj sudskoj praksi kada je u pitanju samoinicijativno neovlašteno snimanje građana (odnosno, tajno snimanje, bez znanja snimanoga) potrebno je utvrditi je li snimana osoba dala izričiti ili prešutni pristanak na takve radnje. Dok će se u situaciji kada tijela javne vlasti tajno snimaju građane, a bez zakonskih preduvjeta (strogi uvjeti sudskog naloga, podredno izričiti pristanak snimanoga), uporaba tako prikupljenih dokaza u kaznenom postupku ex lege smatrati nezakonitim, u situaciji kada to čine građani, ocjena (ne)zakonitosti takvog dokaza će ovisiti o okolnostima svakog pojedinog slučaja (takvo stajalište je izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br: Kzz-2/2022-5 od 6. listopada 2022.). Stoga, kada se u konkretnom slučaju uzme u obzir da je okrivljenik bio uz cestu na betoniranom dijelu s vanjske strane svog dvorišta kada je vikao i držao letvu u ruci, po ocjeni ovog suda se smatra da se na takvom mjestu odrekao prava na tajnost privatnog života odnosno nepovredivosti komuniciranja. Vikanje okrivljenika („Govno jedno“) s takvog mjesta na prolaznike po cesti se u konkretnoj situaciji ne može smatrati privatnom komunikacijom koja bi trebala biti zaštićena u smislu ustavnog prava na nepovredivost privatnog života jer se ono, zajedno s mahanjem letve odvijalo pred očima javnosti (prolaznicima GŠ, njenog mlt. sina i svekra EŠŽ), dakle na mjestu koje se vidjelo s ulice tako da je svatko tko se zatekao na ulici bio u mogućnosti bez ikakvih prepreka vidjeti i čuti ponašanje okrivljenika pa je time postojala i mogućnost da ga se snimi odnosno čuje. Osim toga, kada se uzme u obzir dokazna snaga ostalih izvedenih dokaza (za što će razlozi biti izneseni u okviru razmatranja žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja), po ocjeni ovog suda bi i bez ovog dokaza bila donesena osuđujuća presuda zbog čega se niti s ovog aspekta ne radi o nezakonitom dokazu.

5.4. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ-a u vezi s čl. 90. st. 2. t. 1. d) PZ-a.

6. Ostalim žalbenim navodima okrivljenik pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na kojem je potom prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno prekršajno pravo.

6.1. Prije svega, ovaj je su utvrdio da je prvostupanjski sud, a suprotno žalbenim navodima, temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Osnovano je prvostupanjski sud prije svega na temelju iskaza svjedoka GŠ i EŠŽ koji su detaljno opisali kako su hodali cestom (noseći kante s lišćem kako bi ga bacili na jednu parcelu), kada ih je okrivljenik primijetio te izašao na betonski dio uz cestu koji se nalazi s vanjske strane njegovog dvorišta i vikao na EŠŽ: „Govno jedno“, držeći letvu u ruci te okr. SŠ koji je kada je to čuo, dotrčao do svoje supruge i oca, a okrivljenik je nastavio vikati, koje je prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, u kojima nije bilo nelogičnosti niti bitnih proturječja te nakon provedenog suočenja, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik time na javnom mjestu remetio javni red i mir. Kada se ovi iskazi dovedu u vezu s obranom okrivljenika koji je izjavio da je on taj koji se vidi s letvom na snimci, ali da se radi o betonskom dijelu koji pripada njegovom dvorištu (t. 11. b obrazloženja), a ne javnoj cesti, te da je, nakon početnog poricanja, naknadno izjavio da je „izašao iz svog dvorišta“ te EŠŽ „možda rekao pogrdne riječi“ (t. 3. obrazloženja), sve zbog toga što njegova obitelj uporno baca otpad na parcelu preko puta kuće žalitelja, kao i da se iz predmetne snimke vidi upravo ponašanje okrivljenika kako su ga opisali gore navedeni svjedoci, po ocjeni ovog suda su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene.

6.2. Nije osnovan žalbeni navod u kojem žalitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se ponašanje okrivljenika odigralo na tzv. fiktivnom javnom mjestu jer se njegovo ponašanje na privatnom posjedu nije odrazilo na javno mjesto već na asfaltni put koji je sporedna cesta koju koriste stanari te u blizini nema drugih nekretnina osim nekretnina okr. EŠ i okr. SŠ. Naime, u postupku je nesporno utvrđeno da se okr. EŠ nalazio na dijelu svog dvorišta (betonski asfaltni koji se nalazi izvan ograde njegovog dvorišta, uz cestu). Jedna od odlučnih činjenica prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jest javnost mjesta na kojem počinitelj remeti javni red i mir (vikom, svađom, tučom ili na drugi sličan način). S obzirom da je iz rezultata izvedenog dokaznog postupka razvidno da se okr. EŠ nije nalazio na tzv. neograničeno otvorenom javnom mjestu (ulici, cesti, putu i sl.), već na dijelu svog dvorišta, neposredno uz ulicu, pravilno je prvostupanjski sud utvrđivao jesu li ostvareni uvjeti zbog kojih bi to mjesto u konkretnom slučaju dobilo funkciju javnog mjesta, iako po svojoj primarnoj funkciji ne predstavlja javno mjesto (tzv. fiktivno javno mjesto).

6.2.1. Na temelju pravilne analize iskaza svih sudionika događaja, sud je utvrdio da se prostor na kojem se nalazio okrivljenik (dok je vikao i držao u ruci letvu), proteže između ogradnog zida i asfaltiranog puta, dužine (površine) 5 metara (t. 16.a obrazloženja), uz ulicu po kojoj su se kretali prolaznici GŠ, njen mlt. sin i svekar EŠŽ koji su čuli i vidjeli njegovo ponašanje. Dakle, okrivljenikovo ponašanje se nedvojbeno čulo i vidjelo s ulice - neograničeno otvorenog javnog mjesta pa se ono reflektiralo u javnosti odnosno, bilo dostupno javnosti tako da je posljedica nastupila na javnom mjestu (čak i da nije nitko prolazio ulicom). Da se radi o javnoj cesti, odnosno ulici, jasno proizlazi iz iskaza ispitanih svjedoka i okr. SŠ, s tim da je potrebno ukazati žalitelju da nije bitno ima li drugih kuća ili objekata u blizini, već je odlučna okolnost ta što je to javna cesta (ulica ili put) koja je samim time dostupna neograničenom broju građana koji njome mogu (i ne moraju) prolaziti u bilo koje vrijeme.

6.3. Stoga, po ocjeni ovog suda, okrivljenik bezuspješno u žalbi pokušava obezvrijediti iskaze ispitanih svjedoka JŠ i EŠŽ te okr. SŠ, dovođenjem u sumnju istinitosti njihovih iskaza, iako je nedosljednom obranom u kojoj je najprije poricao prekršaj, a potom djelomično priznao prekršaj navodeći da je u ruci držao letvu (ali se nalazio na svojoj nekretniti), dopuštajući da je možda rekao (ne i vikao) pogrdne riječi EŠŽ, zapravo učvrstio pravilan zaključak prvostupanjskog suda.

6.4. U odnosu na žalbeni navod iz kojeg proizlazi da je prvostupanjski sud povrijedio objektivni identitet optužbe neovlaštenom intervencijom u činjenični opis optužbe, čime ga je promijenio, ističe se da je isti potpuno neosnovan. Naime, iz činjeničnog opisa optužbe i izreke pobijane presude te obrazloženja u t. 18. do 18.b. je jasno da je prvostupanjski sud ispustio iz činjeničnog opisa optužbe one dijelove i radnje kojima se opisuje događaj, a koje nisu utvrđene, niti čine zakonsko biće prekršaja za koji se žalitelj tereti. Dakle, prvostupanjski je sud uskladio činjenični opis s rezultatima dokaznog postupka ispuštanjem količine koja nije niti protupravna, a niti utvrđena te bez dodavanja ikakve inkriminacije žalitelju, slijedom čega nije povrijedio objektivni identitet optužbe kako to pogrešno smatra žalitelj.

6.5. Ostalim žalbenim navodima žalitelj suštinski preocjenjuje izvedene dokaze, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom. Iz navedenog razloga je ovaj sud žalbene navode ocijenio neosnovanim te niti za ovaj sud nema dvojbe da je žalitelj počinio prekršaj za koji se tereti. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud. Opisanim ponašanjem je okrivljenik ostvario sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koji je proglašen krivim.

7. Stoga žalitelj neosnovano pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a.

8. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. I po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečena prvenstveno blaža vrsta kazne, odnosno, novčana kazna u srednjem iznosu novčane kazne propisane za ovaj prekršaj za koji je u vrijeme počinjenja prekršaja bila propisana novčana kazna od 50 DEM do 200 DEM (u odgovarajućem iznosu domaće valute), a za koji je kao teža kazna propisana kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski pravilno uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika (umirovljenik, lošeg imovnog stanja, ranija neosuđivanost).

9. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Stoga po ocjeni ovog suda, iznos od 70,00 eura neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

10. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 203. st. 1., u vezi s čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. siječnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.