Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10359/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Korotaj, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. ZI, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbi okr. ZI podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 18. listopada 2023., broj: 48. Pp-10086/2022, u sjednici Vijeća održanoj 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. ZI i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. ZI se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 50,00 (pedeset) eura u roku 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okr. ZI je proglašena krivom da je, na način činjenično opisan u izreci presude počinila prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji je okrivljenici izrečena novčana kazna 20,00 eura/150,69 kuna uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 15 dana od primitka pravomoćne presude te je dužna naknaditi trošak prekršajnog postupka 66,36 eura/500,00 kuna.

2. Protiv te presude okr. ZI je pravodobno putem branitelja Eduarda Gebera, odvjetnika u Zagrebu podnijela žalbu, uvodno naznačujući sve žalbene osnove, iako iz sadržaja žalbe proizlazi da prvostupanjsku presudu pobija samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže usvojiti žalbu, preinačiti presudu te osloboditi okrivljenicu optužbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na žalbeni navod u kojem se naznačuju bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, potrebno je istaknuti da taj žalbeni navod ni na koji način nije obrazložen niti konkretiziran, a niti je navedeno koje bi to konkretno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka počinio prvostupanjski sud tako da se ova žalbena tvrdnja nije niti mogla ispitati te ju ovaj sud drži paušalno iznesenom, a time i bespredmetnom.

5.1. Stoga je neosnovan navod žalbe da su počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenica ističe da prvostupanjski sud nije s jednakom pažnjom utvrdio sve činjenice budući da je nekritički ocijenio istinitim iskaze svjedoka LI, okrivljeničinog sina i ŠI, djevojke okrivljeničinog sina, koji su dali u policijskoj postaji četiri dana nakon predmetnog događaja te ih uskladili u svemu, osim u činjenici tko je upravljao vozilom, iako je pred sudom LI koristio blagodat ne svjedočenja, a ŠI se nije sjećala događaja, što je prvostupanjski sud zanemario, zbog čega je pogrešno zaključio na temelju tih iskaza da je okrivljenica na cesti zaustavljala vozilo, udarala rukama po poklopcu motora te vikala vulgarnim izrazima na ŠI. Navedeno nije potvrdila niti ispitana svjedokinja ŽI, već je izjavila da su se muška osoba (LI) i ženska osoba (okr. ZI) svađali ispred auta, da je vidjela da je ženska osoba sjela na „haubu“, ali ne i da je udarala po istoj i da je muška osoba za upravljačem krenula voziti, s tim da nije spominjala nikakvu viku. Iskaz te svjedokinje je sukladan obrani okrivljenice u kojoj poriče prekršaj pa nije jasno zašto prvostupanjski sud nije pravilno doveo u vezu njihove iskaze već je arbitrarno postupao poklanjajući vjeru svjedocima LI i ŠI iako su različito iskazivali nakon događaja (na policiji i pred sudom).

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Naime, osnovano je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka LI, okrivljeničinog sina i ŠI, djevojke okrivljeničinog sina, koji su dali u policijskoj postaji na Zapisnik o ispitivanju svjedoka (zakoniti dokazi), u kojima su detaljno i jasno opisali kako ih je dolaskom do zgrade s vozilom, okrivljenica zaustavila na cesti, nije im dopustila da parkiraju (svjedokinja ŠI je iskazala “da parkiram“, a svjedok LI „da parkiramo“), udarala rukama po autu te vikala vrijeđajući ŠI, sinovljevu djevojku. Ovi iskazi se ne razlikuju u bitnim činjenicama, a činjenica tko je upravljao vozilom kada su dolazili pred zgradu, nije uopće bitna činjenica koju bi trebalo razjasniti jer ona nije povezana s ponašanjem koje se okrivljenici stavlja na teret (udaranje po poklopcu vozila i vikanje na ŠI), zbog čega se navedene iskaze ne može ocijeniti proturječnima kako to tvrdi žaliteljica. No ipak je potrebno istaknuti da je svjedokinja ŽI iskazala da je vidjela da je vozilom upravljala muška osoba kada je ženska osoba sjela na poklopac motora vozila, dakle, da je svjedočila događaju poslije dolaska vozila pred zgradu, čime nije isključena mogućnost da je prije toga, dolazeći pred zgradu, vozilom upravljala ŠI kako je to ta svjedokinja navela pa pogrešno u žalbi okrivljenica zaključuje da su i zbog toga iskazi svjedoka ŠI i LI, osim što su međusobno neusklađeni, suprotni iskazu svjedokinje ŽI.

6.1.1. Nadalje, iz iskaza svjedokinje ŽI proizlazi da je na cesti vidjela svađu između muške i ženske osobe (okr. ZI i LI), što je događaj za koji se okrivljenica niti ne optužuje, već joj je stavljeno na teret vikanje na javnom mjestu vulgarnim riječima na ŠI, o čemu ta svjedokinja nije iskazivala te je njen iskaz prvostupanjski sud cijenio u kontekstu postojanja nesuglasica između okrivljenice s jedne strane i njenog sina i djevojke s druge strane. Kada se tome pridoda činjenica da je okrivljenica u obrani priznala da je vikala na cesti na sina i njegovu djevojku zbog prethodnih nesuglasica, ali ne vulgarnim izrazima iz optužbe već drugim riječima („sram te bilo“), uz činjenicu da su svjedoci ŠI i LI na policijskom zapisniku jasno teretili okrivljenicu, iako to nisu ponovili pred sudom (svjedok LI je koristio blagodat ne svjedočenja, a svjedokinja ŠI je iskazala da se ne sjeća točno događaja već sukoba između njenog dečka i njegove majke), po ocjeni ovog suda je pravilno prvostupanjski sud analizirao i doveo u vezu izvedene dokaze, prihvaćajući istinitim upravo svjedočke iskaze dane u policiji, nakon čega je imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenica ispunila zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

6.2. Stoga se žalbenim navodima bezuspješno pokušavaju obezvrijediti iskazi svjedoka LI i ŠI dovođenjem u sumnju istinitosti njihovih iskaza danih na Zapisnik o ispitivanju svjedoka u policiji. Po ocjeni ovog suda okrivljenica u žalbi preocjenjuje izvedene dokaze, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom. Sve provedene dokaze je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okr. ZI. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

6.3. Slijedom toga su žalbeni navodi kojima se ističe pogrešno utvrđeno činjenično stanje neosnovani te ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

7. Iz sadržaja žalbe je vidljivo je da žaliteljica u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a jer žaliteljica uopće ne iznose razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

8. Iako okrivljenica u žalbi niti jednim navodom ne pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. I po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečena prvenstveno blaža vrsta kazne, odnosno, novčana kazna budući da je za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira propisana kao teža kazna, kazna zatvora, te novčana kazna u najnižem iznosu novčane kazne propisane za predmetni prekršaj, iz čega je vidljivo da je prvostupanjski sud uvažio utvrđene olakotne okolnosti (neosuđivanost i materijalno stanje), ne nalazeći niti jednu otegotnu okolnost, čime je izrečena novčana kazna primjerena stupnju krivnje okrivljenice, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a.

9. Iako je okrivljenica uvodno u žalbi naznačila da se žali na prvostupanjsku presudu i zbog izrečenog troška postupka, taj žalbeni navod ni na koji način nije obrazložila, odnosno, navela zašto smatra da je odluka o obvezi naknade troškova postupka neosnovana, tako da se ni ova žalbena tvrdnja nije mogla ispitati te ju ovaj sud drži bespredmetnom.

10. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenice. Stoga po ocjeni ovog suda, iznos od 50,00 eura koji predstavlja trošak prekršajnog postupka u iznosu vrlo blizu najnižeg iznosa troška, neće ugroziti egzistenciju okrivljenice niti osoba koje je eventualno dužna uzdržavati.

11. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 203. st. 1., u vezi s čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. siječnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 primjerka: za spis, okrivljenicu, branitelja i tužitelja.