REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-272/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 21. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3208523856/2007, sklopljenog 28. veljače 2007. između tuženika kao kreditora i AM kao korisnika kredita, koja nosi naziv ''Kamate i naknade'', u dijelu koji glasi:
''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 326,85 EUR s zateznim kamatama od 22. ožujka 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 340,68 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan.
IV Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
Obrazloženje
1. U tužbi od 17. siječnja 2025. tužitelj navodi da su dana 28. veljače 2007. tuženik, u svojstvu kreditora, i AM, kao korisnik kredita, sklopili Ugovor o kreditu broj 3208523856/2007 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Nadalje navodi da je dana 7. lipnja 2023. s korisnikom kredita sklopio Ugovor o cesiji broj OV-3799/2023, temeljem kojeg su na tužitelja prenesena sva potraživanja koja proizlaze iz ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Tužitelj ističe da je tuženika o izvršenoj cesiji obavijestio dopisom od 7. lipnja 2023., uz istodobni zahtjev za dostavom kompletne dokumentacije vezane uz predmetni ugovorni odnos, koju dokumentaciju tuženik nije dostavio. Dalje navodi da je člankom 2. Ugovora o kreditu propisano da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu odnosno troškove za obradu kredita sukladno odluci banke. Smatra da je navedena ugovorna odredba ništetna te da je tuženik dužan vratiti iznos naplaćene naknade za obradu kredita kao stečeno bez pravne osnove.
2. Tužitelj nadalje navodi da je prije pokretanja ovog postupka tuženiku uputio prijedlog za mirno rješenje spora, s kojim se tuženik nije suglasio. Prema navodima tužbe, tužitelj smatra da je aktivno legitimiran za pokretanje ovog parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita u iznosu koji jednostrano određuje tuženik kao banka.
3. Dalje se u tužbi navodi da je predmetni Ugovor o kreditu po svojoj pravnoj naravi potrošački ugovor, što proizlazi iz njegove namjene, budući da se radi o stambenom kreditu odobrenom građaninu. Tužitelj ističe da su u vrijeme sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu bili na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) te Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09), kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U tužbi se nadalje navodi da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana od strane tuženika kao tipska odredba standardnog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao mogućnost utjecati na njezin sadržaj, pri čemu tužitelj ističe da je tuženik u istom ili sličnom obliku ugovarao naknadu za obradu kredita sa svim ostalim korisnicima kredita u relevantnom razdoblju. Tužitelj dodatno navodi da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, uključujući i iznos koji je iskorišten za naplatu troškova obrade kredita, čime je dodatno povećano financijsko opterećenje korisnika kredita. Dalje se ističe da su spornom odredbom izostavljeni jasni i određeni kriteriji za utvrđivanje visine naknade, budući da je ista bila određena jednostranom odlukom banke, zbog čega tužitelj smatra da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je kao takva ništetna.
4. U tužbi se navodi da je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe od korisnika kredita naplatio iznos od 4.903,22 HRK, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 667,53 EUR, te da je sukladno članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima dužan navedeni iznos vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate. Tužitelj dalje navodi da ne raspolaže relevantnom dokumentacijom, uključujući odluku banke o tarifi naknada važećoj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao ni potvrdom o plaćenoj naknadi, zbog čega predlaže da sud naloži tuženiku dostavu navedene dokumentacije te provođenje financijskog vještačenja radi utvrđenja visine uplaćenog iznosa i pripadajućih zateznih kamata. Na kraju tužbe tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka utvrdi ništetnost sporne ugovorne odredbe, naloži tuženiku isplatu iznosa od 667,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama te da mu nadoknadi parnični trošak.
5. Tužbi prileži dopis tužitelja upućen tuženiku od 7. lipnja 2023. predmeta ˝Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe˝, sa tekstom Obavijesti (list 7 i 8 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208523856/2007 sklopljen 28. velječe 2007. između tuženika kao kreditora i AM kao korisnika kredita (list 9 do 16 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) sklopljen 7. lipnja 2023. između korisnika kredita AM kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 17 do 22 spisa), sudska praksa (list 24 do 64 spisa).
6. Podnesak tuženika od 25. rujna 2024. sadrži odgovor na tužbu. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva te iznosi niz pravnih i činjeničnih prigovora. Prije svega, tuženik ističe da se, imajući u vidu specifičnosti ugovornog odnosa između banke i njezina klijenta, priroda eventualne tražbine povrata iznosa plaćenog po osnovi ulazne naknade za obradu kredita protivi mogućnosti prijenosa takve tražbine na treću osobu. Slijedom toga, pozivajući se na čl. 80. st. 1. ZOO-a, tuženik smatra da je ustup takve tražbine nedopušten te da Ugovor o ustupu tražbine ne proizvodi nikakve pravne učinke prema tuženiku, zbog čega tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati isplatu predmetnog iznosa.
7. Nadalje, tuženik ističe da se status potrošača, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP- a/03, ne presumira, već da je na tužitelju teret dokazivanja. Tuženik osporava tvrdnju da bi odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu bila ništetna, tvrdeći da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva. Navodi kako je korisniku kredita bilo unaprijed poznato da će biti dužan platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita, budući da mu je to bilo jasno i razumljivo prezentirano od strane zaposlenika banke.
8. U odnosu na sadržaj same naknade, tuženik navodi da se njome pokrivaju brojni troškovi vezani uz obradu i odobrenje kredita, i to: operativni troškovi (rad zaposlenika, razvoj i održavanje IT sustava); materijalni troškovi (uredski materijal, energenti, oprema, baze podataka – SRI, HROK, HZMO); troškovi trećih osoba koje sudjeluju u realizaciji kredita (primjerice, trošak poštarine) te regulatorni troškovi (savjetovanje klijenta, izrada ponude, provjera zahtjeva, izrada i potpis ugovora, isplata kredita, arhiviranje dokumentacije itd). Tuženik se pritom poziva na presudu Suda Europske unije u predmetu C-621/2017, prema kojoj zahtjev iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ da ugovorna odredba bude jasno i razumljivo sročena ne zahtijeva da se u odredbi navode sve pojedinačne usluge koje čine osnovu za naplatu određene naknade.
9. Tuženik nadalje smatra da odredba sadržana u čl. 2. Ugovora ne stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, te ponovno upućuje na istu presudu Suda EU-a, iz koje proizlazi da odredba kojom se utvrđuje naknada za upravljanje zajmom, iako ne specificira sve pojedine usluge, ne mora nužno uzrokovati neravnotežu protivno načelu dobre vjere u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Također, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja Ugovora nisu postojala zakonska ograničenja koja bi onemogućavala ugovaranje predmetne ulazne naknade. Na kraju, tuženik ističe prigovor zastare, pozivajući se na petogodišnji zastarni rok koji je, prema njegovu stajalištu, počeo teći od dana plaćanja predmetne naknade i do dana podnošenja tužbe je istekao. Neovisno o tome, tvrdi da zakonske zatezne kamate mogu teći tek od dana podnošenja tužbe, budući da tuženik nije bio nepošteni stjecatelj, pa se, prema čl. 1115. ZOO-a, u okviru povrata stečenog bez osnove ne može tražiti kamata prije dospjelosti tražbine. Odgovoru na tužbu prileži sudska praksa (list 81 do 184 spisa).
10. U očitovanju na odgovor na tužbu, tužitelj u bitnom navodi da je s korisnikom kredita sklopio valjan ugovor o cesiji kojim su na njega prenesene sve tražbine koje proizlaze iz ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Ističe da se radi o novčanoj tražbini koja nije osobne naravi, niti se po svojoj prirodi protivi prijenosu, te da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine. Poziva se na sudsku praksu prema kojoj primatelj tražbine stječe sva prava koja je imao ustupitelj, zbog čega smatra da je aktivno legitimiran za vođenje postupka.
11. U pogledu prigovora tuženika kojim se osporava status potrošača korisnika kredita, tužitelj navodi da iz samog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o stambenom kreditu namijenjenom kupnji stana, čime je potvrđen potrošački karakter ugovora, te smatra da je taj prigovor neosnovan. Tužitelj osporava i navode tuženika o zakonitosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi. Navodi da sporna odredba nije bila jasna, razumljiva niti odrediva, budući da je visina i sadržaj naknade prepušten isključivo jednostranoj odluci banke. Ističe da se radi o tipskoj ugovornoj odredbi standardnog ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da je tuženik nije dokazao opravdanost ni visinu naplaćene naknade.
12. Tužitelj smatra da činjenica da je izričita zakonska zabrana takve naknade uvedena kasnije ne isključuje ništetnost spornih odredbi ranijih ugovora, jer se ništetnost temelji na pravilima o nepoštenim ugovornim odredbama.
13. U odnosu na prigovor zastare, tužitelj navodi da se zahtjev za isplatu temelji na ništetnosti ugovorne odredbe te da zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći tek od pravomoćnosti odluke kojom je ništetnost utvrđena, zbog čega smatra da zastara u konkretnom slučaju nije nastupila. U pogledu tijeka zateznih kamata, tužitelj smatra da je tuženik naplatom naknade postupao nepošteno, zbog čega zatezne kamate teku od dana stjecanja, odnosno od dana plaćanja naknade. Napokon, u odnosu na visinu utuženog iznosa, tužitelj navodi da tuženik osporava iznos plaćene naknade te ističe da ne raspolaže potvrdom o točnom iznosu uplate, zbog čega predlaže da sud naloži tuženiku dostavu relevantne dokumentacije, nakon čega će po potrebi urediti tužbeni zahtjev, kao i provođenje financijskog vještačenja.
14. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev podneskom od 24. rujna 2025. U istom je naveo da je dana 17. rujna 2025. zaprimio od tuženika potvrdu o plaćenoj naknadi za obradu kredita. Sukladno dostavljenoj potvrdi uredio je tužbeni zahtjev te je odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja, budući da visina tužbenog zahtjeva među strankama više nije sporna. Dakle, postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je predložio da sud utvrdi ništetnost ugovorne odredbe sadržane u članku 2. Ugovora o kreditu broj 3208523856/2007, sklopljenog 28. veljače 2007. između korisnice kredita AM i tuženika, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknada i troškova sukladno odluci o tarifi naknada kreditora te je predložio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 326,85 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 22. ožujka 2007. do isplate, kao i naknada parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.
15. Tuženik se ponovno pisano očitovao podneskom od 7. listopada 2025. Ističe da je tužitelj prvotno zahtijevao isplatu 667,53 EUR, a potom je podneskom od 24. rujna 2025. smanjio kondemnatorni zahtjev na 326,85 EUR, pa tuženik smatra da je time došlo do djelomičnog povlačenja tužbe za 340,68 EUR. Tom smanjenju se protivi, pozivajući se na pravilo da je nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari za povlačenje (pa i djelomično) potreban pristanak tuženika, te predlaže da sud o zahtjevu odluči prema prvotno postavljenom iznosu. Tuženik i dalje osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, navodeći da se tražbina po svojoj prirodi protivi prijenosu na treću osobu, jer je kreditni odnos bio vezan uz osobu korisnika kredita i procjenu njegove kreditne sposobnosti, pa se poziva na ograničenja ustupa tražbina iz Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na naknadu za obradu kredita, tuženik osporava ništetnost sporne odredbe, tvrdeći da je ugovorena naknada bila jasno i uočljivo određena (u postotku od iznosa kredita), da je potrošač mogao razumjeti njezine posljedice te da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala zakonska zabrana ugovaranja takve naknade, pri čemu smatra da je potrebno cijeniti okolnosti konkretnog ugovaranja. Tuženik ističe i prigovor zastare, navodeći da je naknada plaćena 2007. godine te da bi, i u slučaju prihvaćanja ništetnosti, potraživanje za povrat bilo zastarjelo po općem petogodišnjem roku od dana plaćanja, jer ne postoji odluka kolektivne zaštite koja bi se odnosila upravo na naknade za obradu kredita i prekinula tijek zastare. Konačno, tuženik osporava i zahtjev tužitelja za zatezne kamate od dana plaćanja, te smatra da bi kamate mogle teći najranije od dospijeća restitucijskog zahtjeva, koje veže uz pravomoćnost odluke o ništetnosti.
16. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan u pogledu glavne stvari.
17. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita, AM, temeljem te odredbe.
18. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je korisnik kredita AM imala status potrošača, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.
19. Prema odredbi članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (s obzirom da je novi Zakon o zaštiti potrošača - ˝Narodne novine˝, broj 79/2007 stupio na snagu 7. kolovoza 2007., dok je Ugovor o kreditu sklopljen 28. veljače 2007.), potrošačem se smatra fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Sukladno odredbi toč. 2. istoga članka, trgovcem se smatra svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svojega zanimanja, poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi niti jedan podatak koji bi upućivao na to da je AM sklopila predmetni ugovor radi financiranja kupnje stana u svrhu obavljanja svojeg zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, niti takva svrha proizlazi iz bilo kojeg drugog dokaza iz spisa, a osobito ne iz iskaza same AM. Slijedom navedenog, zaključuje se da je AM predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač, dok je tuženik, kao kreditna institucija čija je redovna djelatnost odobravanje kredita, nastupao u svojstvu trgovca, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.
20. Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj nije pojedinačno pregovarano smatra se nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatrat će se da nije bilo pregovora ako je odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, osobito ako je riječ o standardnom ugovoru. Teret dokazivanja da je o takvoj odredbi pregovarano leži na trgovcu (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Ocjena poštenosti nije dopuštena za odredbe koje se odnose na predmet i cijenu ugovora ako su one jasne, razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03). U slučaju nepoštenosti, ugovorna odredba je ništetna (čl. 87. ZZP/03).
21. Svjedokinja AM je na ročištu održanom 17. prosinca 2025. pred ovim sudom iskazala da se sjeća kako je 2007. godine sklopila ugovor o kreditu s tuženikom radi kupnje stana na moru te da je kredit bio ugovoren u valuti CHF.
22. Navela je da je ugovor, prema njezinu saznanju, sastavila banka, a ne sjeća se da bi mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi. Kao razlog odabira tuženika navela je da je u toj banci imala otvoren račun. U odnosu na troškove ulazne naknade i obrade kredita, svjedokinja je izjavila da se ne sjeća da se o tome razgovaralo u banci, niti joj je bilo poznato da plaća naknadu za obradu kredita. Navela je da je ugovor u vrijeme potpisivanja vjerojatno pročitala, ali se ne sjeća je li od djelatnika banke tražila tumačenje pojedinih odredbi, uz napomenu da djelatnici obično nešto rastumače, no detalja se ne sjeća. Također se ne sjeća je li bila upoznata s općim uvjetima kreditora, niti je li potpisivala dodatke/anekse ugovoru. U pogledu osiguranja tražbine, svjedokinja je navela da joj se čini da je njezina pokojna majka bila jamac. Što se tiče korištenja stana, iskazala je da se stan u početku koristio za vlastite potrebe, a da se iznajmljivao nakon 2020. godine te da je s iznajmljivanjem prestala prije dvije godine, dok se danas više ne iznajmljuje. Dakle, na temelju iskaza svjedoka AM, sud je utvrdio da odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu nije bila rezultat pojedinačnih pregovora između ugovornih strana.
23. Nadalje, odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, ne predstavlja niti predmet niti cijenu ugovora. Naime, prema čl. 1021. ZOO-a, predmet ugovora o kreditu je stavljanje određenog novčanog iznosa na raspolaganje korisniku, uz obvezu povrata tog iznosa i plaćanja ugovorene kamate. Tako je ugovoreno i u ovom slučaju – korisniku je stavljen na raspolaganje iznos od 54.000,00 CHF, uz rok otplate od 27 godina i obvezu plaćanja anuiteta koji uključuju glavnicu i promjenjivu kamatnu stopu od 4,50% godišnje. Stoga, dodatna naknada za obradu i odobravanje kredita, ugovorena uz kamatu i odbijena od iznosa kredita, nije sastavni dio predmeta ni cijene ugovora, već je riječ o posebnoj ugovornoj obvezi. Slijedom navedenog, test jasnoće i razumljivosti iz čl. 84. ZZP/03 nije primjenjiv, jer se odnosi isključivo na odredbe koje čine predmet ili cijenu ugovora.
24. Tuženik izrijekom ne navodi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu korisniku dao informacije o tome koji se konkretni troškovi podmiruju naknadom za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Čak i u slučaju da je takva informacija bila dana, a što nije dokazano, okolnosti upućuju na suprotno. Naime, navodni troškovi (operativni, materijalni, regulatorni, itd.) koje tuženik sada po prvi puta navodi, nisu prezentirani korisniku u trenutku sklapanja ugovora. Također, zaposlenici tuženika primaju plaću neovisno o broju i iznosu odobrenih kredita, a ostali spomenuti troškovi (npr. uredski materijal, energenti) ne variraju ovisno o vrsti ili visini kredita. Međutim, ulazna naknada se naplaćivala upravo u ovisnosti o tim parametrima, pa su korisnici s višim iznosom kredita plaćali i višu naknadu. Iz toga proizlazi da naknada nije određena utemeljeno na stvarnim troškovima tuženika, jer se povećanjem iznosa kredita ne povećavaju stvarni troškovi obrade, već je riječ o paušalnom, netransparentnom i nerazmjernom nametu na štetu potrošača.
25. Prema čl. 4. ZOO-a, sudionici obveznog odnosa dužni su se u njegovu zasnivanju i izvršavanju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, što podrazumijeva uzajamno obazrivo postupanje i uvažavanje interesa obje strane, uz poštovanje svrhe i cilja konkretnog pravnog odnosa.
26. U konkretnom slučaju, budući da korisnik kredita nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju čl. 2. Ugovora o kreditu, jer je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika (tzv. "uzmi ili ostavi" model), te da se naknadom za obradu i odobrenje kredita nisu pokrivali stvarni troškovi koje je tuženik imao, već je ista naplaćena iz iznosa kredita, dok su se kamate obračunavale na cjelokupni, nominalni iznos, iako korisniku nije bio u cijelosti stavljen na raspolaganje, sud zaključuje da je takva odredba, protivno načelu savjesnosti i poštenja, dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kao potrošača, čime se ispunjavaju pretpostavke za ocjenu te ugovorne odredbe kao nepoštene u smislu čl. 81. ZZP/03.
27. Slijedom navedenog, odredba iz posljednje rečenice članka 2. Ugovora o kreditu, kojom se korisnik obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, smatra se nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te je kao takva ništetna sukladno čl. 87. istog Zakona.
28. Odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, kojom se korisnik obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, upućuje na primjenu općih uvjeta u smislu članka 295. ZOO-a, čija je primjena uvjetovana time da su ti uvjeti bili poznati suugovaratelju njihova sastavljača. Budući da tuženik nije dokazao da je Odluka o Tarifi naknada bila uručena korisniku kredita niti da mu je učinjena dostupnom, a korisnik kredita osporava da mu je ikada bila predočena, navedeni opći uvjeti ne mogu proizvoditi pravni učinak. Posljedično, predmetna ugovorna odredba ostaje neodređena i neodrediva, jer iz nje nije razvidno na koju se dodatnu novčanu činidbu, osim povrata glavnice i plaćanja ugovornih kamata, korisnik kredita obvezuje. Kako Ugovor ne sadrži podatke na temelju kojih bi se ta obveza mogla odrediti, niti je njezino određivanje povjereno trećoj, neovisnoj osobi, već isključivo tuženiku kao ugovorno nadređenoj strani, navedena odredba protivna je člancima 269. stavku 2. i 272. stavku 1. ZOO-a te je u osporenom dijelu pravno nevaljana zbog neodređenosti i neodredivosti sadržaja obveze.
29. Prema čl. 270. st. 1. ZOO-a, ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, već o djelomičnoj ništetnosti, i to samo u odnosu na dio odredbe članka 2. koji se odnosi na obvezu plaćanja naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost pojedine odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako može opstati bez te odredbe i ako ista nije bila ni uvjet sklapanja ugovora niti odlučujuća pobuda za njegovo sklapanje. Kako plaćanje predmetne ulazne naknade nije predstavljalo odlučujuću pobudu niti uvjet za sklapanje Ugovora o kreditu, valja zaključiti da se u ovom slučaju radi o djelomičnoj ništetnosti.
30. Posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe jest uspostava obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove, temeljem kojeg je korisnik kredita, AM, ovlaštena zahtijevati povrat novčanog iznosa koji je tuženik, kao vjerovnik, stekao primjenom ništetne odredbe Ugovora. U skladu s čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, koji uređuju pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi, te čl. 1111. st. 1. ZOO-a, koji uređuje stjecanje bez pravne osnove, korisnik kredita ima pravo na povrat iznosa plaćenog temeljem nevaljano ugovorene obveze. Visina iznosa koji je AM uplatila tuženiku temeljem sporne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu nije predmet spora te iznosi 2.462,67 kn, odnosno 326,85 EUR, a navedeni iznos naplaćen je dana 21. ožujka 2007., što jasno proizlazi iz dopisa tuženika od 14. travnja 2025.
31. Predmetna tražbina, kao i svaka druga tražbina osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom, koje su osobne naravi ili se po svojoj prirodi protive prijenosu na treće osobe, može biti predmet ustupa sukladno čl. 80. st. 1. ZOO-a. U skladu s čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj tražbine (cesionar) stječe prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do trenutka ustupa. Iz sadržaja Ugovora o ustupu tražbine jasno proizlazi da je AM ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku koja se odnosi na povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule, kamata i svih plaćenih naknada, nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (članci 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).
32. Potrebno je naglasiti da se tražbina smatra dovoljno određenom ako su u ugovoru jasno navedeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj tražbine, dok se smatra odredivom ako ugovor sadržava dovoljno podataka na temelju kojih se ti elementi mogu naknadno utvrditi, sukladno čl. 272. st. 1. ZOO-a. U konkretnom slučaju, Ugovor o ustupu tražbine sadrži sve relevantne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom osnovu tražbine koja se ustupa, dok je utvrđenje visine same tražbine ostavljeno za naknadno određivanje, budući da se, u slučaju spora, visina potraživanja može utvrditi isključivo putem financijskog vještačenja. Slijedom navedenog, predmetna tražbina je jasno određena, a time je i činidba iz Ugovora o ustupu tražbine pravno valjana i određena, te ne postoje pravne osnove za zaključak o ništetnosti tog ugovora zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbi čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.
33. Činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača u konkretnom slučaju nije od pravnog značaja, jer je bitno jedino to da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe sadržane u članku 2. Ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i kreditora. Riječ je o prenosivoj imovinsko-pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet ne mijenja prijenosom na drugog vjerovnika, budući da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na sadržaj same tražbine. To jasno proizlazi i iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, prema kojoj cesionar stječe ista prava prema dužniku koja je cedent imao do trenutka prijenosa tražbine. Novčane tražbine koje pripadaju potrošaču nisu osobne naravi, njihova priroda se ne protivi prijenosu na treće osobe, niti je njihov prijenos zabranjen zakonom. Stoga su iste, kao i većina novčanih tražbina, slobodno prenosive bez obzira na svojstvo njihova izvornog nositelja. Ovo je stajalište potvrđeno i praksom Suda Europske unije, osobito u presudama u predmetima C- 383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenoga 2020. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran za potraživanje iznosa koji je tuženik primio od AM na ime naknade i troškova, temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu.
34. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a). Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći. Stoga je ovaj sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti citiranog dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 326,85 EUR s zateznim kamatama.
35. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik naplatio predmetnu naknadu, odnosno od 21. ožujka 2007. (iako tužitelj kamate potražuje od 22. ožujka 2007.), budući da je tuženik bio inicijator ugovaranja sporne ulazne naknade, koja je ugovorena bez mogućnosti njezina odbijanja od strane korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te narušava ravnopravnost prava i obveza ugovornih strana. Stoga je tuženik postupio nepošteno te mu je zbog toga sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.
36. Nadalje, zatezne kamate obračunavaju se prema kamatnoj stopi propisanoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se odnosi na potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, budući da je predmetna tražbina povrat sredstava stečenih temeljem ništetne ugovorne odredbe, odnosno bez pravne osnove, a ne na temelju trgovačkog ugovora.
37. Tužitelj je tijekom postupka podneskom od 24. rujna 2025. smanjio kondemnatorni tužbeni zahtjev s 667,53 EUR na 326,85 EUR. S obzirom da je do smanjenja došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, a tuženik se izričito usprotivio takvom smanjenju, sud je smanjenje ocijenio djelomičnim povlačenjem tužbe u smislu čl. 193. st. 2. ZPP-a, za koje je potreban pristanak tuženika. Kako pristanak nije dan, sud nije uzeo u obzir smanjenje tužbenog zahtjeva te je o kondemnatornom zahtjevu odlučivao prema prvotno postavljenom iznosu. Međutim, iz potvrde o plaćenoj naknadi proizlazi da je tuženik naplatio 326,85 EUR, zbog čega je zahtjev osnovan do tog iznosa, dok je za više traženo odbijen.
38. Prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka sud je uzeo u obzir uspjeh stranaka u sporu u cijelosti. Tužitelj je u ovom postupku postavio dva tužbena zahtjeva, i to deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe te kondemnatorni zahtjev radi isplate novčanog iznosa. Deklaratorni zahtjev tužitelja u cijelosti je usvojen, dok je u odnosu na kondemnatorni zahtjev tužitelj tražio isplatu iznosa od 667,53 EUR, a uspio je s iznosom od 326,85 EUR, što predstavlja približno 49% uspjeha, dok je u preostalom dijelu od 340,68 EUR, odnosno približno 51%, tužbeni zahtjev odbijen. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio s deklaratornim zahtjevom, ali je u novčanom dijelu spora uspio tek djelomično, dok niti tuženik nije u cijelosti uspio u osporavanju tužbenog zahtjeva, sud je, primjenom čl. 154. st. 2. ZPP- a, ocijenio da niti jedna stranka nije ostvarila pretežit uspjeh u sporu, zbog čega je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
Zagreb, 21. siječnja 2026.
SUDAC
Jasna Golubić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
DNA:
- Odvj. Doroteja Jurčić, Zagreb, Palmotićeva 60/II
- Odvj. Kruno Knežević u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb,
Lopašićeva 6
