REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
Novi Zagreb - Istok, Turinina 3
Poslovni broj: Pn-147/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji Martini Klanac, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Luke Bućana, u pravnoj stvari tužitelja GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jovana Puhalo Pezer, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja odvjetnice Tiore Marciuš i zamjenice Općinskog državnog odvjetnika u Novom Zagrebu NO, **.**.2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„I. Nalaže se Tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 da Tužitelju GO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime imovinske štete isplati novčani iznos od 6.204,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2020. pa do 31.12.2022. godine po kamatnoj stopi zatezne kamate iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 23.12.2023. godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
II. Nalaže se Tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, Tužitelju GO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi troškove ovog troškove ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 400,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj u tužbi navodi da je protiv njega doneseno nezakonito rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za upravne poslove, broj: 511-19-22/5-UP/I- 13549/2020 od 10. rujna 2020. kojim mu je, zbog navodno prikupljenih negativnih prekršajnih bodova, onemogućeno podnošenje zahtjeva za izdavanje vozačke dozvole Republike Hrvatske u trajanju od dvije godine, pri čemu mu to rješenje nije bilo uredno niti osobno dostavljeno pa za njega nije znao. Zbog neuredne dostave podnio je zahtjev za ukidanje klauzule pravomoćnosti, koji je odbijen, nakon čega je pokrenuo upravni spor u kojem je pravomoćnom presudom utvrđeno da je rješenje nezakonito i poništeno. Posljedično, tužitelj tvrdi da mu je nezakonitim postupanjem tuženika uskraćeno pravo na podnošenje zahtjeva za vozačku dozvolu te je bio onemogućen upravljati vozilom kroz dulje razdoblje, zbog čega je morao osigurati alternativni prijevoz radi obavljanja svakodnevnih privatnih i poslovnih obveza. Navodi da je nezakonito rješenje postalo izvršno 16. rujna 2020., za što je saznao nakon što je zaustavljen od strane policijskih službenika, a zbog čega više nije mogao upravljati automobilom. Ističe da je radi potreba prijevoza dana 1.10.2020. godine sklopio s prijevoznikom [obrt], obrt za taksi prijevoz u vlasništvu FO, uz mjesečnu naknadu od 3.000,00 kuna, odnosno 398,17 eura. Te su mu usluge pružane sve do donošenja presude kojom je nezakonito rješenje poništeno. Po isteku tog razdoblja tužitelj je prijevozniku isplatio ukupan iznos od 10.949,63 eura, koji obuhvaća troškove prijevoza, goriva i parkiranja. Od navedenog ukupnog iznosa, tužitelj potražuje naknadu imovinske štete u iznosu od 6.204,79 eura, koji se odnosi isključivo na osnovnu uslugu prijevoza, bez dodatnih troškova. Smatra da je navedena šteta izravna posljedica nezakonitog postupanja tuženika, jer bez tog rješenja ne bi bio onemogućen u upravljanju vozilom niti bi bio primoran snositi navedene troškove. Tužitelj navodi i da je prije podnošenja ove tužbe pokušao spor riješiti mirnim putem podnošenjem zahtjeva nadležnom državnom odvjetništvu, no taj zahtjev nije prihvaćen, zbog čega sudskim putem zahtijeva da mu se nadoknadi nastala imovinska šteta u iznosu od 6.204,79 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te smatra da tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta niti da postoji uzročna veza između postupanja državnih tijela i navodne štete. Ističe da tužitelj sam navodi kako je za sporno rješenje saznao vrlo brzo nakon njegove izvršnosti, već sredinom rujna 2020. godine, ali unatoč tome tvrdi da je od 1. listopada 2020. do 16. siječnja 2023. morao koristiti isključivo taksi prijevoz, što tuženik smatra nelogičnim i nevjerodostojnim. Tuženik posebno naglašava da iz podataka pribavljenih iz prekršajnih spisa i evidencija Ministarstva unutarnjih poslova proizlazi kako je tužitelj tijekom cijelog utuženog razdoblja od gotovo 27 mjeseci u više navrata upravljao vozilom. Prema službenim evidencijama, tužitelj je u razdoblju od 1. listopada 2020. do 16. siječnja 2023. evidentiran za ukupno 23 prometna prekršaja, pri čemu je čak 22 puta zatečen kao vozač, a samo jednom kao putnik. Tuženik iz toga zaključuje da tužitelj nije bio lišen mogućnosti upravljanja vozilom na način kako to prikazuje u tužbi, nego je u praksi redovito vozio, unatoč navodnoj zabrani. Tuženik se poziva i na iskaz samog tužitelja dan u prekršajnom postupku, u kojem je naveo da šest mjeseci godišnje boravi u [adresa], a šest mjeseci u Republici Sjevernoj Makedoniji, što dovodi u pitanje tvrdnju da je tijekom cijelog spornog razdoblja imao potrebu za stalnim i svakodnevnim prijevozom u Republici Hrvatskoj. Također ističe da je tužitelj u tom postupku priznao da je upravljao vozilom temeljem punomoći koju mu je dala sestra, što dodatno potvrđuje da je imao mogućnost korištenja automobila. U pogledu visine štete, tuženik navodi da tužitelj tvrdi kako je taksi prijevozniku isplatio ukupno 10.949,63 eura, od čega potražuje 6.204,79 eura na ime osnovne usluge prijevoza, ali za takvo plaćanje nije priložio nikakav vjerodostojan dokaz. Smatra da sama tvrdnja o plaćanju u gotovini nije dovoljna za dokaz nastanka i visine štete, osobito uzimajući u obzir da u Zagrebu postoji razvijen javni prijevoz kao i velik broj taksi i drugih prijevoznih usluga, zbog čega je malo vjerojatno da bi tužitelj bio prisiljen na dugotrajni i skupi aranžman kakav opisuje. Tuženik nadalje ističe da tužitelj proturječi sam sebi jer sada tvrdi da u prekršajnom postupku nije govorio istinu radi izbjegavanja odgovornosti, dok istodobno u parničnom postupku očekuje da sud njegove navode prihvati kao istinite, iako su suprotni sadržaju javnih isprava. Naglašava da su stranke u parničnom postupku dužne govoriti istinu te da se zapisnik i presuda prekršajnog suda, kao javne isprave, smatraju dokazom istinitosti onoga što je u njima navedeno. Zaključno, tuženik smatra da tužitelj nije dokazao da mu je zbog nezakonitog rješenja stvarno onemogućeno upravljanje vozilom, niti da je pretrpio imovinsku štetu u traženom iznosu od 6.204,79 eura, pa predlaže da sud tužbeni zahtjev u cijelosti odbije i naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka.
3. Tijekom postupka sud je pročitao rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za upravne poslove, broj: 511-19-22/5-UP/I-13549-1/2020 od 8. rujna 2021. (list 7-9 spisa), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za upravne poslove, broj: 511-19-22/5-UP/I-13549/2020 od 10. rujna 2020. (list 10-11). Zahtjev za ukidanje klauzule pravomoćnosti (list 12-14), povratnicu (list 15), presliku osobne iskaznice tužitelja (list 18-21), zapisnik o ispitivanju okrivljenika od 27. kolovoza 2021. (list 22-23), presudu Upravnog suda u Zagrebu posl. br. UsI-3025/21 od 16. siječnja 2023. (list 24-28), izvadak iz e-komunikacije (list 29-30), Ugovor o pružanju usluga od 1. listopada 2020. (list 31-33), zahtjev za mirno rješenje spora s povratnicom (list 34-38), odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora (list 39-41), presudu ovoga suda posl. br. Pp-3814/2021 od 2. rujna 2021. (list 52-60), zapisnik o ispitivanju okrivljenika od 2. rujna 2021. (list 61-65), punomoć za upravljanje motornim vozilom od 24. svibnja 2021. (list 69-70).
4. Prije svega, treba reći da je tužba u ovoj pravnoj stvari dopuštena prema čl. 186.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) jer se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora kojeg je tuženik otklonio odgovorom od 12. veljače 2024.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete nastale nezakonitim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za upravne poslove broj 511-19-22/5-UP/I-13549/2020 od 10. rujna 2020. zbog kojeg nije mogao podnijeti zahtjev za izdavanje vozačke dozvole.
7. Odredbom čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 66/19; dalje: ZSDU) je propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovnima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.
8. Za postojanje odgovornosti za štetu u smislu čl. 14. ZSDU moraju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke: nezakonit i/ili nepravilan rad, postojanje štete i uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela štete. Kako iz odredbe čl. 14. ZSDU ne proizlazi da je za odgovornost RH za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave potrebna krivnja, to valja zaključiti da postoji objektivna odgovornost RH koji se temelji na načelu uzročnosti između štete kao posljedice štetne radnje (odluka Ustavnog suda U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007. i odluka VSRH Rev-x 687/2016-4 od 4. lipnja 2019.).
9. Nezakonitim radom se smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanje suprotno pravilima struke koje odudara od uobičajenog načina rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koja je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti.
10. Međutim, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-631/2022-5 od 10. travnja 2024. i Rev-x 250/2017-2 od 16. siječnja 2019., koje shvaćanje prihvaća i ovaj sud, ne predstavlja svaki pojedinačni akt koji je kasnijom odlukom (u povodu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova), proglašen nezakonitim pretpostavku za odštetnu odgovornost RH. Vrhovni suda tako navodi da pri postojanju sustava pravnih lijekova u cilju zaštite građana i osoba od nezakonitosti u pojedinačnim upravnim aktima, nelogično je za očekivati da bi država morala odgovarati za svaku pogrešnu ili nepravilnu primjenu prava u tim pojedinačnim aktima. Moralo bi se raditi o ozbiljnijoj, težoj povredi propisa (npr. primjena kojeg propisa inače u praksi ne otvara posebne dvojbe), odnosno o povredi koja bi bila posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog ili postupovnog prava, odnosno takvu primjenu koja se temelji na razlozima koji nemaju uporišta ni u činjenicama konkretnog predmeta niti u mjerodavnom zakonodavnom okviru. Nepravilnost u postupanju očituje u postupanju suprotnom pravilima struke, odnosno postupanju koje odudara od uobičajenih metoda rada u državnom tijelu.
12. Dakle, tužitelj, da bi uspio u postupku, treba prije svega dokazati da je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za upravne poslove broj 511-19-
22/5-UP/I-13549/2020 od 10. rujna 2020. nezakonito.
13. Čitanjem navedenog rješenja sud je utvrdio da je njime određeno da tužitelj ne može podnijeti zahtjev za izdavanje vozačke dozvole dvije godine od dana izvršnosti tog rješenja iz razloga što nije stekao pravo na upravljanje motornim vozilom i iz razloga što je u razdoblju od 25. svibnja 2019. do 4. kolovoza 2020. prikupio 18 negativnih prekršajnih bodova, sve sukladno odredbi čl. 286. st. 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/55 i 133/23; dalje: ZSPC). Nadalje, sud je čitanjem navedenog rješenja utvrdio da protiv tog rješenja nije dopuštena žalba, ali da se protiv njega može pokrenuti upravni spor.
14. Međutim, tužitelj, iako u tužbi izričito navodi da za to rješenje saznao prije 1. listopada 2020. kada je navodno sklopio Ugovor o prijevozu, ne navodi da bi iskoristio svoje pravo na pravni lijek na način da bi protiv pobijanog rješenja pokrenuo upravni spor, već upravo suprotno, njegova punomoćnica na pripremnom ročištu navodi da nema saznanja da bi tužitelj pokrenuo takav upravni spor. Naime, tužitelj je upravni spor isključivo pokrenuo protiv rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za ukidanje klauzule pravomoćnosti i to je rješenje zaista ukinuto, međutim nakon toga tužitelj nije pokrenuo upravni spor u kojem bi se ispitala zakonitost rješenja kojim je određeno da ne može podnijeti zahtjev za izdavanje vozačke dozvole. Dakle, tužitelj je bio upoznat s postojanjem i sadržajem rješenja, ali unatoč tome nije bez odgode pokrenuo upravni spor radi njegove sudske kontrole, iako mu je takva mogućnost stajala na raspolaganju, već je to rješenje prihvatio i sklopio Ugovor o prijevozu te sada upravo zbog toga potražuje štetu.
15. Naime, prema čl. 3. st. 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24), predmet upravnog spora je, između ostalog, i ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek, a isto je bilo propisano i čl. 3. st. 1. ranijeg Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10 i dr.).
16. Pritom valja dodatno istaknuti da pojedinačni upravni akt, sve dok nije poništen ili ukinut u zakonom predviđenom postupku, uživa pretpostavku zakonitosti te proizvodi pravne učinke koje su stranke dužne poštovati. Parnični sud nije ovlašten u postupku radi naknade štete samostalno i neposredno ispitivati zakonitost upravnog akta koji nije prethodno stavljen izvan snage u upravnom ili sudskom postupku, jer bi se time zaobišao sustav pravne zaštite propisan posebnim zakonima i povrijedilo načelo pravne sigurnosti, naročito kada se ima u vidu da je tužitelj stranka predmetnog upravnog postupka. Stoga, u situaciji kada osporavano rješenje Ministarstva unutarnjih poslova u relevantnom razdoblju nije bilo poništeno niti ukinuto, ne može se govoriti o nezakonitom radu tijela državne uprave kao pretpostavci odgovornosti za štetu (U tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 2084/2015 od 8. siječnja 2019.) .
17. Slijedom navedenog, kako tužitelj nije iskoristio pravno sredstvo koje mu je bilo na raspolaganju i kako niti ne navodi da je sporno rješenje bilo poništeno ili ukinuto na drugi način, ocjena je ovog suda da tužitelj ne može u ovom postupku s uspjehom ostvariti pravo na naknadu štete zbog nezakonitog rada tijela državne uprave (VSRH Rev 2084/2015 od 8. siječnja 2019.).
18. Dakle, kako tužitelj nije dokazao postojanje nezakonitog rada državnih tijela nije ispunjena prva pretpostavka za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu te je već zbog toga valjalo odbiti tužbeni zahtjev.
19. S na to obzirom da predloženim saslušanjem tužitelja i svjedoka tužitelj ne bi mogao dokazati postojanje nezakonitog rada državnih tijela, sud je te dokazne prijedloge odbio.
20. Ipak, neovisno o prethodno navedenom, valja istaknuti da tužitelju, čak i pod pretpostavkom postojanja nezakonitog rada tijela državne uprave, ne bi pripadala naknada štete u visini troškova koje je imao temeljem Ugovora o pružanju usluga od 1. listopada 2020., već isključivo eventualna naknada nužnih i razmjernih troškova prijevoza. Naime, oštećenik ima pravo na naknadu samo one štete koja je nužna, razumna i u izravnoj uzročnoj vezi s štetnim događajem, dok se troškovi koji prelaze okvire uobičajenih i potrebnih izdataka ne mogu stavljati na teret štetniku.
21. U konkretnom slučaju tužitelj niti u tužbi, niti do zaključenja prethodnog postupka, nije naveo niti dokazao konkretne posebne okolnosti zbog kojih bi mu bio potreban stalni i individualno ugovoreni vozač, odnosno kontinuirano korištenje taksi usluga u opsegu i trajanju kako to proizlazi iz sklopljenog ugovora, već isključivo paušalno navodi da mu je to bilo potrebno „zbog svakodnevnih osobnih i poslovnih obaveza“.
22. Dakle, troškovi koji bi proizlazili iz privatnog ugovora o pružanju usluga prijevoza predstavljali bi rezultat osobne odluke tužitelja o načinu organizacije prijevoza, a ne nužnu i neizbježnu posljedicu navodne nezakonitosti osporavanog rješenja. Takvi troškovi ne mogu se smatrati štetom koju je tuženik dužan naknaditi, već bi eventualna naknada, sve da su za to ispunjene pretpostavke, mogla obuhvatiti isključivo troškove javnog prijevoza kao najjeftinijeg i uobičajenog sredstva prijevoza u urbanom području poput Grada Zagreba, sve dok tužitelj konkretno ne navede okolnosti zbog kojih mu takav način prijevoza nije prihvatljiv.
23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.
24. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), a tuženiku je dosuđen trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu 200,00 eura i trošak zastupanja na ročištu od 12. prosinca 2025. u iznosu 200,00 eura.
25. Tuženik na temelju čl. 151. st. 3. ZPP ima pravo i na zatražene zatezne kamate na parnični trošak od dana donošenja odluke o trošku po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO).
26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke.
U Zagrebu 21. siječnja 2026.
Sutkinja
Martina Klanac
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po ODO Novi Zagreb
