Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-662/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Karlu Novoselu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Vodoopskrba i odvodnja d.o.o., Zagreb, Folnegovićeva 1, OIB: 83416546499, zastupane po punomoćniku Dražanu Crnkoviću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dražan Crnković & Alen Pešušić iz Zagreba, radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1824/19-12 od 28. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1824/19-12 od 28. veljače 2020.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

"I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

'I. Utvrđuje se da je ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu od dana 25.09.2009. godine pod poslovnim brojem Ovr-4006/08 nedopuštena.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka, a sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, na svko od dužnih iznosa, a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog dužnog iznosa, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana (slovima: petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.'

II. Nalaže se tužiteljici ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da plati tuženiku Vodoopskrba i odvodnja d.o.o., iz Zagreba, Folnegovićeva 1, OIB: 83416546499 trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti počev od dana 28. veljače 2020. godine, pa do isplate, a koja kamata je određena po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude pravodobnu žalbu izjavila je tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmetni spor proistekao je iz ovrhe koja se vodila radi naplate novčane tražbine utvrđene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2709/03 od 1. lipnja 2005. u iznosu od 3.079,87 kn na ime neplaćenih računa za potrošenu vodu u razdoblju od rujna 2001. do ožujka 2002. uvećanu za zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog računa, pa do dana plaćanja, kao i troškova tog parničnog postupka u iznosu od 1.930,00 kn. U predmetu je prvostupanjski sud donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-4006/08 dana 25. rujna 2009. Po ovršeničinoj žalbi (ovdje tužiteljice) protiv navedenog rješenja o ovrsi prvostupanjski sud je rješenjem poslovni broj Ovr-6180/16 od 5. ožujka 2019. uputio tužiteljicu pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene spomenutim rješenjem o ovrsi, nakon čega je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu.

6. U postupku je prvostupanjski sud utvrdio neosnovanim tužiteljičine tvrdnje da je predmetni dug nepostojeći, da ona nije obveznica predmetnog plaćanja i da je nastupila zastara te tražbine. Predmetna tražbina prema tužiteljici utvrđena je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2709/03 od 1. lipnja 2005., a nije osnovan ni istaknuti prigovor zastare, jer je najstarije potraživanje obuhvaćeno ovrhom bilo dospjelo na naplatu 18. rujna 2001., dok je prijedlog za ovrhu podnesen 10. srpnja 2002., unutar jednogodišnjeg zastarnog roka iz članka 378. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), a u povodu ovršeničinog (ovdje tužiteljica) prigovora protiv rješenja o ovrsi pred prvostupanjskim sudom je vođen parnični postupak i donesena prije spomenuta presuda poslovni broj P-2709/03 od 1. lipnja 2005., nakon čega je pokrenuta ovrha radi prisilnog izvršenja te presude (poslovni broj Ovr-6180/16, a ranije poslovni broj Ovr-4006/08) iz kojeg ovršnog postupka je ovršenica (ovdje tužiteljica) rješenjem poslovni broj Ovr-6180/16 od 5. ožujka 2019. upućena u ovu parnicu, koju je tužiteljica pokrenula 6. travnja 2019.

7. Prvostupanjski sud je također utvrdio da tužiteljica nije dokazala nepostojanje predmetnog duga niti ijedan razlog propisan zakonom ili podzakonskim aktom koji bi umanjio ili otklonio njenu obvezu na plaćanja istog, kao što nije dokazala ni da je kod tuženika odjavila predmetnu obvezu s obrta odjavljenog 1. rujna 2000. te da nije neosnovano niti nezakonito tuženikovo potraživanje nastalo u 2001. i 2002.

8. Prvostupanjski sud je cijeneći sve izneseno utvrdio da ni prema Ovršnom zakonu („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 – u daljnjem tekstu: OZ), kao ni odredbama ZOO-a i tuženikovim Smjernicama za dobavu vode ne postoji nijedan razlog za utvrđenje da bi ovrha u predmetu prvostupanjskog suda Ovr-6180/16 bila nedopuštena pa tako ni navodno nepostojanje duga koji je predmet ovrhe u citiranom ovršnom predmetu, budući je prvostupanjski sud iz spisu priležeće dokumentacije utvrdio upravo suprotno, da predmetni dug postoji, da je utvrđen na zakonit način pravomoćnom i ovršnom presudom u parničnom postupku u kojem je tužiteljica neuspješno isticala skoro sve prigovore i argumente kao i u ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-6180/16, kao i u predmetnom parničnom postupku.

9. Prvostupanjski sud je također zaključio da se o odjavi potrošača vode na pojedinom potrošačkom tj. mjernom mjestu ne može utvrđivati na temelju tužiteljičinog iskaza nego jedino na osnovi dokumentacije tj. materijalnih dokaza o istom.

10. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan utvrđujući da tužiteljica nije u smislu članka 46. stavka 1. točke 7. OZ-a i članka 48. stavka 3. OZ-a dokazala da ovrhovoditelj u predmetnoj ovrsi (ovdje tuženik) ne bi imao ovlaštenje tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da isti protiv nje nije ovlašten na temelju ovršne isprave tražiti ovrhu, jer da je dugovanje nepostojeće. Također je zaključio da se tužiteljičini navodi istaknuti tijekom ovog postupka, a odnose se na ratni put njezina supruga, njegovo stradanje, njezin status samohrane majke i ostalo, nisu elementi temeljem kojeg bi sud u ovoj pravnoj stvari mogao ustvrditi nedopuštenost predmetne ovrhe.

11. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2, 4, 8., 9, 13. i 14. ZPP-a o kojima ovaj sud vodi računa po službenoj dužnosti.

12. Ovaj sud u cijelosti prihvaća naprijed utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

13. Protivno žalbenim navodima, za postojanje i egzistiranje predmetne tražbine je neodlučno kad je na predmetnoj adresi obustavljena djelatnost obrta, već je relevantno je li i kad tužiteljica kod tuženika izvršila odjavu korištenja vodnih usluga, a iz provedenih dokaza slijedi da u utuženom razdoblju tužiteljica to nije učinila.

14. Neosnovano se u žalbi ističe da je predmetno potraživanje otpisano temeljem odredbi Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16), jer se isto ne odnosi na tužiteljičinu poreznu obvezu, već na neplaćene račune za potrošenu vodu na koji se taj zakon ne odnosi.

15. U odnosu na žalbene tvrdnje da u pobijanoj presudi izostaje razlaganje razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na tužbene navode koji se odnose na nedopuštenost ovrhe u odnosu na vlasništvo pokretnina koje se nalaze u tužiteljičinoj kući i koje su predmet pljenidbe u ovrsi za koju se utvrđivanje nedopuštenosti traži, istaknuti je da tvrdnja ŽĆ da su pokretnine koje su predmet pljenidbe u ovrsi njezino vlasništvo predstavlja prigovor treće osobe u smislu članka 55. stavka 1. OZ-a i razlog da se ista protiv stranaka u roku od petnaest dana u smislu članka 56. stavka 1. OZ-a uputi u posebnu parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena.

16. Budući žalba nema opravdanja, odlučeno je kao u izreci temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 21. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković