Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-3218/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Zvonimiru Bućanu, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 10, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. u Splitu, Lovretska 25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2365/2021-20 od 3. listopada 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2365/2021-20 od 3. listopada 2024. potvrđuje u točkama I. i II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u točkama III. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u člancima 4., 5., 7. i 12. Ugovora o kreditu broj: 9011290807 koji je solemniziran dana 15.05.2006.g. pod brojem OU-235/06 kod javnog bilježnika Teo Karabotić-Milovac iz Splita, pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, dok je djelomično odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 4., 5., 7. i 12. ugovora o kreditu u odnosu na sudužnike i založne dužnike (točka i. izreke); utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u člancima 1., 4., 5., 6., 7. i 12. Ugovora o kreditu broj: 9011290807 koji je solemniziran dana 15.05.2006.g. pod brojem OU-235/06 kod javnog bilježnika Teo Karabotić-Milovac iz Splita, pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, dok je djelomično odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 1., 4., 5. 6., 7., 12. ugovora o kreditu u odnosu na sudužnike i založne dužnike (točka II. izreke); naloženo je tuženiku da u roku 15 dana isplati tužiteljici na ime razlike tečaja po Ugovoru o kreditu broj: 9011290807 iznos od 9.244,74 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu na pojedinačne iznose pobliže određene u točki III. izreke te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.731,10 EUR s kamatama od presuđenja-od 3. listopada 2024. do isplate (točka IV. izreke).

2.Tuženik je pravovremeno uložio žalbu protiv dijela presude kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen tvrdeći da je prvostupanjski sud bitno povrijedio odredbe ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, a što su kao žalbeni razlozi predviđeni u članku 353. stavku 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje:ZPP). Žalbeni je prijedlog preinačiti presudu odbijanjem zahtjeva tužiteljice i obvezivanjem tužiteljice na naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1.Na žalbu je odgovorila tužiteljica predlažući je odbiti.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

4.1.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice. Ujedno je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojeg je sklopila s tuženikom 15. svibnja 2006. i to glede promjenjivosti kamatne stope odlukom banke te u dijelu u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, kao i restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 9.244,74 eura, sve sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove.

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka - kreditor dana 15. svibnja 2006.. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.000,00 CHF s kamatom od 4,65 %, godišnje promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, radi izgradnje i adaptacije stambenog objekta s rokom otplate od 168 rata, u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je tužiteljica predmetni kredit otplatila.

7.Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

8.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.244,74 eura (valutna klauzula), pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članka 225.,323., 1111. i 1115. ZOO-a. Također je utvrđeno kako sudužnici i založni dužnici glede kojih se također tražilo utvrđenje ništetnosti spomenutih odredbi nisu stranke ovog postupka a niti Ugovora o kreditu već se radi o trećim osobama koje na temelju ugovornog odnosa sa kreditorom (bankom) osiguravaju tražbinu iz ugovora o kreditu, slijedom čega je dio tužbenog zahtjeva kojim se tražilo utvrđenje ništetnosti u odnosu na sudužnike i založne dužnike odbijen kao neosnovan, što inače, budući tužiteljica nije podnijela žalbu, nije predmet ispitivanja u žalbenom stadiju postupka.

9.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i valute CHF.

10.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj.

11.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

12.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene. Naime, kredit je podignut radi izgradnje i adaptacije stambenog objekta u koju svrhu je i korišten, kako proizlazi iz iskaza tužiteljice, čemu tuženik nije ponudio konkretnih protudokaza.

14.1.Tužiteljica se u tužbi i tijekom postupka pozvala na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljila na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

15.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi nisu osnovani.

16.Naime, u vrijeme (17. lipnja 2021.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

16.1.S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je stipulirana promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama i kojima je ugovorena valutna klauzula.

17.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

18.Na navedenu okolnost je tuženik predložio između ostalog saslušanje (neimenovanog) svjedoka - djelatnika banke te javnog bilježnika pri čemu je od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnika banke odustao na ročištu od 27. veljače 2023. a tužiteljica je pak u tužbi i tijekom postupka (saslušana kao stranka) tvrdila kako se s njom prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imala mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.

18.1.Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika ali time što ovaj dokaz nije proveden, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Naime, neprovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika ne dovodi do povrede postupka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-4223/21 od 1. prosinca 2021.).

18.2.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

19.Ža lbeni navodi da je tužiteljica diplomirana pravnica pa da joj je kao visokoobrazovanoj osobi bio poznat pojam valutne klauzule su bez utemeljenja. Naime, transparentnost i razumljivost odredbi ugovora za tužiteljicu kao prosječnog potrošača se ne svodi samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, a koju bi pravnica trebala razumjeti, već su joj trebale biti pružene i razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje odredbe ugovorne obveze mogu imati na njezine financijske obveze, a koje tužiteljici, kako je utvrđeno u postupku, nisu pružene. Dakle, okolnost da je tužiteljica pravnica po zanimanju ne oduzima joj to svojstvo, jer posjedovanje pravnih znanja ne znači i konkretnu svijest o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a niti znanje da će tečaj biti znatno nepovoljniji tijekom vremena otplate kredita.Tuženik je tijekom postupka te sada u žalbi iznio tvrdnju da je tužiteljica, kao potrošač, prilikom sklapanja ugovora bila upoznata i sa mogućnošću sklapanja ugovora i u drugoj valuti (u Eurima), što tužiteljica kategorički poriče, a tuženik ovu tvrdnju nije dokazao.

20.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO/05.

21.Nadalje, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, kako je to obrazloženo pod 21. 1. do 21.3. uključiv i 26. pobijane odluke.

22.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).

22.1.Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 17. lipnja 2021. proizlazi da zastara nije nastupila. Ovdje je tuženiku ukazati kako zastara tužbenog zahtjeva tužiteljice nije nastupila niti vezano za podnesak od 7. ožujka 2024. kojim je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem angažiranog knjigovodstveno financijskog vještaka, budući da se radilo o tzv. nepravoj preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva za isplatu iz iste činjenične osnove (povećano sa prvotno utuženih 27.486,00 kn/3.648,02 eura na 9.244,74 eura), koja preinaka je moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), a tuženik se istoj nije ni protivio, a zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe u ovom postupku te do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024.).

23.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

24.Također, a odgovarajući na žalbene navode tuženika, treba reći da odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to, suprotno stavu žalitelja, nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari niti je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz članka 326. st. 2. ZOO-a (zabrana manjeg značaja).

25.Budući tuženik u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP-a), a niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženika kojom se pobija odluka o parničnom trošku nije osnovana.

26.Slijedom navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP).

27.Trošak odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje postupka pa je zahtjev tužiteljice za njegovu naknadu odbijen kao neosnovan (članak 166. u svezi sa člankom 155. stavak 1. ZPP).

U Splitu, 21. siječnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić