REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-829/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici Morana Rabar i Ljubo Pavasović- Visković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rabar&Visković j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika 24 sata d.o.o., Zagreb, Oreškovićeva 6 H/1, OIB 78093047651, kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje Ladan, odvjetnik u Zagrebu, Metalčeva 5/VIII, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-129/2024-2 od 24. travnja 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2933/21-30 od 25. svibnja 2023., u sjednici održanoj 21. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja djelomično je potvrđena i djelomično je preinačena presuda suda prvog stupnja tako da je presuđeno:

„I. Odbija se žalba tuženika 24sata d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2933/2021-30 od 25. svibnja 2023. u dijelu pod st. I. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju neimovinsku štetu u iznosu od 4.000,00 eura / 30.138,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te pod st. II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2933/2021-30 od 25. svibnja 2023. u dijelu pod st. I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju neimovinsku štetu u iznosu od 5.290,60 eura / 39.862,02 kn s pripadajućim zateznim kamatama te u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.244,25 eura i sudi:

Odbija se tužitelj sa zahtjevom da mu tuženik naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 5.290,60 eura / 39.862,02 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kao s neosnovanim.

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 121,00 eura.“.

2. Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točka I. izreke) reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-4758/2024 od 14. siječnja 2024. podnosi tuženik zbog pitanja:

„1. Mora li osoba koja obnaša javnu funkciju trpjeti veći stupanj difamacije ako se u spornoj objavi ne piše o osobnom ni obiteljskom životu već o njegovim javnim funkcijama?

2. Može li vrijednosni sud biti negativnog kritizirajućeg karaktera a da istodobno bude dan u dobroj vjeri?, Odnosno može li nakladnik biti oslobođen od odgovornosti za štetu i kada je prenio negativan kritički vrijednosni sud?“.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija je neosnovana.

5. Ovaj sud sukladno odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) pobijanu presudu ispituje samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete, koju je uzrokovao tuženik, kao nakladnik tjednika „Express“, kada je u broju 577, na stranicama 13-16 objavio članak pod nazivom „ABC nakon lidera ABC“, autora UĆ, u kojem su objavljeni uvredljivi, klevetnički, netočni i neosnovani navodi kojima su tužitelju teško i trajno povrijeđeni dostojanstvo, ugled i čast, pa je tako netočno i neosnovano izneseno da je ZĆ izbačen iz stranke, da je zastupnicima postalo neizdrživo njegovo i ponašanje male K koja je čuda radila u stranci, da ZĆ skoro ni s kim u stranci više ne priča i da najavljuje osvetu, da se ZĆ naročito obrušio na ljude koji su preko njega došli u Domovinski pokret - Z i U, da je ZĆ zadnjih mjeseci potpuno neprepoznatljiv, da se ponaša čudno, neobično, kao što se nikad nije ponašao, da ZĆ ima ikakve veze sa samovoljnim ispisivanjem putnih naloga, kupovine po trgovačkim centrima, samovoljom, da je ABC sestra bilo kada znala reći da je MĆ najmoćnija u stranci, a da je ZĆ vozio po svom te da je ZĆ sudjelovao u aferi s vinom i da je to bila kulminacija, da je ZĆ ikada želio stranku pretvoriti u biznis s vinom, da je ZĆ otpisan kao vođa desne oporbe, da ZĆ za pokretanje nove stranke nema ni volje ni energije i da je politički kompromitiran jer iako je milijunaš da je pao na tričariji od nekoliko stotina tisuća kuna i tračevima o mladoj asistentici, da je ZĆ vlastitoj stranci prodao stare CD- ove s božićnim pjesmama i mlado vino, ekspresno naplativši i jedno i drugo, da se ZĆ nalazi pred vrlo neslavnim krajem političke karijere i da će sve dalje biti politički život na aparatima, da je ABC karijeri kumovao ABC zgrtački karakter, da ZĆ iako posjeduje milijune navodno ima zmiju u džepu iz kojeg nerado odvaja i kunu, ako nije za njegove potrebe i da se to prilično jasno pokazalo u aferi „peglanjem kartice“ gdje nije peglano privatno nego stranačko, da je ZĆ nakon odlaska s čela stranke sam sebi potpisao vraćanje milijuna kuna iz stranačke blagajne iako na to navodno nije imao pravo, da je ZĆ naručivao kupnju svojih neprodanih CD-ova i svog neprodanog vina te da je opravdanje „brending“ stranke prikladno za djecu vrtićke dobi, da je ZĆ stranku doživio kao svoj posjed, da je ZĆ uvijek znao izvući novac, čak i u zadnji tren kad to nikome drugome nije uspjelo i kad za to nije bilo nikakvih šansi, da je KĆ ZĆ pokazao samu bit hrvatske politike u kojoj se sve svodi na privatni interes, materijalni (katkad i karijerni) ili statusni, a sva zaklinjanja na „domoljublje“ i „istinsku socijaldemokraciju“ ili neki sličan kliše samo su fraze, udice za lov na naivne birače te da je neistinito navedeno da ZĆ sudjeluje u bilo kakvim prijevarama.

7. Ovaj postupak vodi se na temelju odredbi Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11, 81/13, 114/22 - dalje: ZM) gdje je pitanje odgovornosti za neimovinsku štetu zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva osobe regulirano kako slijedi:

„Članak 21.

(1) Nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom.

(2) Šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

(3) Na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

(4) Nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena:

- vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom,

- objavljena unutar autoriziranog intervjua,

- utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri,

- fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu ili je fotografija oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo autora fotografije na iskorištavanje djela,

- točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem,

- proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri.

(5) Stavak 4. ovoga članka ne odnosi se na osobne podatke kojih je tajnost propisana zakonom, na informacije o maloljetnim osobama, te informacije prikupljene na nezakonit način.

(6) Postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. ovoga članka dokazuje tuženik.

(7) Ako je informacija autorizirana, a pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede ili klevete, autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika, ukoliko nisu postupali u dobroj vjeri.

Članak 22.

(1) Nematerijalna šteta u pravilu se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

(2) Pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.

Članak 23.

Tužba za naknadu štete može se podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena.“.

8. Člankom 35. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98-proč. tekst, 113/00, 124/00-proč. tekst, 28/01, 41/01-proč. tekst, 76/10, 55/01- proč. tekst, 5/14, 85/10-proč. tekst) svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

9.1. Člankom 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO) propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (st. 1.), dok se pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. 9.2. Člankom 1100. ZOO-a određuje se da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (st. 1.), a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (st. 2.).

10. Ocjenjujući postojanje pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti sukladno citiranim odredbama ZM-a sud drugog stupnja ocjenjuje da je dio objavljenih tvrdnji o tužitelju predstavljaju osnovu za uspostavu odštete odgovornosti tuženika i to: da je ABC karijeri kumovao njegov zgrtački karakter“, te da je „ZĆ pokazao samu bit hrvatske politike u kojoj se sve svodi na privatni interes, materijalni (katkad i karijerni) ili statusni, a sva zaklinjanja na „domoljublje“ i „istinsku socijaldemokraciju“ ili neki sličan kliše samo su fraze, udice za lov na naivne birače“, zaključujući : „jer se ti vrijednosni sudovi izvode iz drugih spornih objavljenih informacija za koje tuženik nije dokazao da bi bile ispunjene zakonske pretpostavke za oslobođenje tuženika od odgovornosti za štetu (čl. 21. st. 4. ZM), niti da je postupao savjesno i poduzeo sve potrebno radi utvrđivanja istinitosti tih informacija, a radi se o informacija kojima je tužitelj prikazan kao osoba koja se isključivo rukovodi vlastitim financijskim interesima (sudjelovao u aferi s vinom, samovoljno ispisivao putne naloge, kupovao po šoping centrima, želi stranku pretvoriti u biznis s vinom, pao na tričarije od nekoliko stotina tisuća kuna, prodavao stranci stare CD-ove i mlado vino, sam sebi potpisao vraćanje milijuna kuna iz stranačke blagajne, iako na to navodno nije imao pravo, naručivao kupnju svojih neprodanih CD-ova i svog neprodanog vina), pa slijedom toga autor članka prilikom iznošenja takvih vrijednosnih sudova nije postupao u dobroj vjeri, pa time nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 21. st. 4. alineja 6. ZM, koje bi tuženika oslobađale od odgovornosti za štetu prouzročenu objavljenim informacijama koje proizlaze iz tih vrijednosnih sudova.

11. Sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća zaključak suda prvog stupnja da se ne radi o „prihvatljivoj kritici“, već o opetovanom, ustrajnom i sustavnom te krajnje neprimjerenom označavanju tužitelja kao nemoralne i nedosljedne osobe, koja se pozivajući na domoljublje, obmanjuje narod i birače, jer se svodi na privatan interes i osobni probitak.

12. Sudovi nižeg stupnja utvrđuju da je spornim informacijama tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti iz čl. 19. ZOO-a, i to pravo na duševno zdravlje, uslijed bojazni za sebe i svoju obitelj, pravo na privatnost osobnog i obiteljskog života, te pravo na ugled, čast i dostojanstvo, u takvoj mjeri da mu temeljem čl. 21., čl. 22. i čl. 23. ZM-a, a u svezi čl. 1100. st. 1. ZOO-a pripada pravična novčana naknada, kako je to presuđeno presudom suda drugog stupnja.

13. Dakle kada se radi o naknadi štete zbog povrede prava osobnosti, zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva osobe, sud štiti Ustavom zajamčeno pravo iz citiranog čl. 35. Ustava RH kojim se svakomu jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

14. Ova zaštita može imati različite oblike, pa i ovaj na koji se odlučio tužitelj u ovom postupku, primjenom instituta naknade štete reguliranog citiranim odredbama ZM-a i uz supsidijarnu primjenu citiranih odredbi ZOO-a, što znači da svatko ima pravo na novčanu satisfakciju u slučaju povrede prava osobnosti, ako se u sudskom postupku utvrdi da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. ZOO-a).

15. Dakle, u svakom ovakvom postupku koji se vodi zbog naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti putem medija, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja sud mora utvrditi:

- opravdava li težina povrede (intenzitet duševnih boli) dosudu novčane satisfakcije,

- postoje li okolnosti zbog kojih bi dosuđivanje naknade pogodovalo težnjama koje nisu spojive s prirodom satisfakcije i društvenom svrhom.

16. Pitanja zbog kojih je revizija dopuštena upravo se svode na ove dvije okolnosti.

17. S time u svezi i sud drugog stupnja pravilno cijeni da dosuđivanje naknade štete predstavlja miješanje države u pravo tuženika na slobodu izražavanja, kao konvencijskog prava iz čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija), („Narodne novine - Međunarodni ugovori“', broj 18/97, 14/02 i 1/06), a zakonitost takvog miješanja prosuđuje se kroz tri „testa“; je li miješanje bilo „propisano zakonom“, je li „težilo jednom od legitimnih ciljeva“ u smislu čl. 10. st. 2. i, naposljetku, je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

18. Prema ocijeni ovog suda, a nalazeći potvrdu za takav stav i u presudama Europskog suda za ljudska prava, ovaj sud smatra da čak i ako izjava predstavlja vrijednosnu prosudbu, ona mora biti utemeljena na dostatnoj činjeničnoj osnovi, bez koje će se smatrati prekomjernom (Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, stavak 76.; De Haes i Gijsels protiv Belgije, stavak 42.; Oberschlick protiv Austrije (br. 2), stavak 33.; M, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske [VV], stavak 55.).

19. Dakle, tvrdnje, zaključci o djelovanju neke osobe, iznošenje podatka koje nemaju dostatnu činjeničnu podlogu ne mogu se smatrati dopuštenima.

20. Glede središnjeg pitanja u ovom postupku koja izvire iz pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena dilema je postoji li dužnost javne osobe, a to tužitelj nesporno jest, trpjeti veći stupanj kritike, drugim riječima da je prag osjetljivosti na javno iznesene tvrdnje viši pa time svaka tvrdnja koja objektivno može biti i uznemirujuća, uvredljiva i objektivno štetiti ugledu, časti i dostojanstvu javnoj osobi ne daje pravo na pravnu zaštitu upravo zbog te okolnosti izloženosti po prirodi stvari javnom propitivanju.

21.1. Činjenica da netko obnaša javnu funkciju ili teži zauzeti politički položaj tog pojedinca nužno izlaže pažnji njegovih sugrađana, uključujući u područjima koja se odnose na privatni život pojedinca. Prema tome, određeni privatni postupci javnih osoba ne mogu se smatrati privatnima s obzirom na njihov mogući utjecaj u kontekstu uloge koju te osobe imaju u političkom ili društvenom životu i s obzirom na posljedični interes javnosti da o tim postupcima bude informirana. (tako i ESLJP u predmetu N i NĆ Associés protiv Francuske, para. 119-120.),

21.2. Stoga prilikom ocjenjivanja postoji li deliktna odgovornost nakladnika, za difamatorne tvrdnje sudovi moraju voditi računa o više okolnosti:

- doprinos raspravi od javnog interesa,

- stupanj popularnosti dotične osobe,

- predmet objave,

- prethodno ponašanje dotične osobe,

- sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja (tako i ESljP u Von Hannover protiv Njemačke- stavci 109. - 113),

- je li podatak i informacija u javnom interesu (tako i ESLjP u Standard Verlags GmbH protiv Austrije, stavak 46.),

- mjera u kojoj je pojedinac javna ličnost ili je poznat, uloga ili funkcija dotične osobe i priroda aktivnosti koje su predmet objavljene informacije (tako i ESLjP u Von Hannover protiv Njemačke, stavak 110.; Verlagsgruppe News GmbH protiv Austrije stavak 34.; Alpha Doryforiki Tileorasi Anonymi Etairia protiv Grčke, stavak 53.),

- prethodno ponašanje osobe prije objave sporne inofromacije (vidi ESLjP u predmetu Von Hannover protiv Njemačke, stavak 111.),

- način pribavljanja informacija i njihova vjerodostojnost (tako i ESLjP Gurgenidze protiv Gruzije, stavci 55.-60.; Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske, stavak 48.),

te

- sadržaj, oblik i posljedice spornog članka (tako i ESLjP u De Haes i Gijsels protiv Belgije, stavak 48.; Jersild protiv Danske, stavak 31.; Oberschlick protiv Austrije, stavak 57.).

22.1. Prema ocjeni ovog suda imajući u vidu sve izrečeno nema dvojbe da osoba koja obnaša javnu funkciju trpjeti veći stupanj tolerancije na objavljene tvrdnje i informacije koje su u svojoj osnovi uvredljive i difamirajuće ako se u spornoj objavi ne piše o osobnom ni obiteljskom životu te da se novinar ili nakladnik mogu osloboditi odgovornosti za štetu ako su ako se radi o vrijednosnim sudovima pa i ako su ti vrijednosni sudovi negativnog karaktera ali se te okolnosti ocjenjuju od slučaja do slučaja vodeći računa o svim okolnostima citiranim u točki 21. ovog obrazloženja.

23. No, da bi nakladnik uživao blagodat slobode izražavanja i iznošenja tvrdnji koje su objektivno negativne i uznemirujuće za tužitelja morao bi prije svega iznositi istinite činjenice bez obzira koliko one bile uznemirujuće ili klevetničke. Ali kada se radi o činjenicama koje nemaju svoju potvrdu u objektivnoj stvarnosti, kada ih novinar nije pribavio u dobroj vjeri ili kada nije mogao razumno vjerovati da su one istinite, jer ih nije u dostatnoj mjeri provjerio ili ih je barem bez velikih nepremostivih prepreka mogao provjeriti, tada se po ocjeni ovog suda gubi zvono koje štiti medije i koje osigurava pravo javnosti znati bilo što što može biti od njenog interesa i time nastaje pravo osobe na pravnu zaštitu osiguranu i predviđenu zakonom.

Dakle, odgovor leži u okolnostima svakog pojedinog spora, i time odgovor na postavljena pitanja je u načelu pozitivan pod uvjetom da se mediji kreće u granicama istinitih i vjerodostojnih činjenica i vrijednosnih sudova o osobi i njenom javnom djelovanju.

24. Time je i odgovoreno na pitanja zbog kojih je u ovoj stvari dopušteno podnijeti reviziju.

25. Kako je pravilno sud drugog stupnja ocijenio da u ovom konkretnom sporu ne postoje okolnosti koje ekskulpiraju tuženika te da je odluku donio uvažavajući pravno shvaćanje ovog suda, to je revizija tuženika neosnovana i odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a.

Zagreb, 21. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić