REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-349/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d, OIB:14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 10. prosinca 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave presude 21. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 5140060243- 26000047952/2005 od dana 7. lipnja 2005. godine sklopljenog između pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditora i tužitelja LM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,00 % (jedan posto) jednokratno, unaprijed.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju LM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 469,22 eura (slovima: četiri stotine šezdeset devet eura dvadeset dva centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje po stopi od 15% godišnje teku u razdoblju od 25. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. teku u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 331,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 11. prosinca 2014. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, [adresa], OIB 14036333877, naknaditi tužitelju LM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 316,23 eura (slovima: tri stotine šesnaest eura dvadeset tri centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude 21. siječnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, za iznos od 223,59 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d, Zagreb, za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom dana 7. lipnja 2005. Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140060243- 26000047952/2005 koji je solemniziran (potvrđen) po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu dana 7. lipnja 2005. pod brojem OU-804/2005, a kojim Ugovorom se tuženik kao Kreditor obvezao staviti na raspolaganje tužitelju kao Korisniku kredita iznos od 74.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju CHF Banke, važećem na dan korištenja kredita.

1.2. Odredbom članka 6. Ugovora tužitelj se obvezao platiti Banci naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,00 % (jedan posto) jednokratno, unaprijed. Na dan isplate kredita godine tuženik je tužitelju isplatio iznos od 74.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja te mu je tom prilikom naplaćena tzv. ulazna naknada u visini od 1,00% u iznosu od 745,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita koja je iznosila 3.535,32 kuna. Dana 10.12.2014. naplaćena mu je naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u visini od 2.500,00 kuna.

1.3. Tužitelj s tuženikom nije imao prilike niti je pregovarao o odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na ništetnu odredbu ugovora jer mu je ponuđen na potpis ugovor koji je tuženik unaprijed sastavio na tzv. tipskom obrascu.

1.4. Odredba čl. 6. Ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim bankarskim uslugama, a kada se uzme u obzir da je tužitelju iznos odobrenog kredita umanjen za tzv. ulaznu naknadu, odnosno ista je naplaćena prilikom isplate kredita, ne može se očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu da je mogla o njoj pregovarati.

1.5. Prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (čl. 81. St. 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (čl. 87. st. 1. ZZP-a/2003)

1.6. Zbog naprijed opisanog postoji znatna neravnoteža u odnosima tužitelja i tuženika jer je tužitelju, zbog postojanja ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade u određenom postotku, kao stranci odnosno potrošaču u predmetnom ugovoru nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena niti jednom pozitivnom zakonskom odredbom.

1.7. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije predviđena niti Zakonom o bankama, odnosno Zakonom o kreditnim institucijama.

1.8. Europski sud je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 rješavajući prethodno postavljena pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

1.9. U odnosu na sve naknade, a kako je to navedeno u čl. 6. Ugovora nije se pojedinačno pregovaralo. Ugovorena obveza plaćanja, a bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi bez naznake bilo kakvog kriterija za visinu iste naknade i troškova prouzročilo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog tužitelj traži od suda da utvrditi ništetnom odredbu članka 6. Ugovora o kreditu koji se odnosi na sve naknade za obavljanje bankarskih usluga te da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 801,03 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva te ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 24. lipnja 2005. u iznosu od 3.535,32 HRK.

2.1. Ističe prigovor zastare te navodi da je Ugovor o kreditu otplaćen u siječnju 2019., a sklopljen u lipnju 2005. godine. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 74.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 801,03 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 107., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, dalje u tekstu: ZOO 78).

2.2. Osporava status potrošača tužitelju, a u pogledu prijevremene otplate kredita, ističe kako tužitelj u tužbi ne traži utvrđenje ništetnosti odredbe o naplati naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, dok potražuje iznos od 331,81 eura na ime naplate predmetne naknade pa smatra kako je navedeni dio tužbenog zahtjeva potrebno odbaciti odnosno odbiti.

2.3. U odnosu na članak 6. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita) navodi da je jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,0% jednokratno, unaprijed, stoga da je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1066., stavkom 2. ZOO-a 78 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita.

2.4. Dalje navodi, da se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1066., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita.

2.5. Tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03).

2.6. Dakle, da trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni.

2.7. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, da je u članku 173. Zakona o bankama propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenoga, da je članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj.

2.8. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.

2.9. Nadalje, da je članak 6. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade, da je lako uočljiva jer je navedena u članku 6. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03).

2.10. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadalje, da je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga da je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima.

2.11. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu.

2.12. Zaključno, predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. S obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu u ukupnom iznosu 801,03 eura, odnosno povrat plaćenog iznosa s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 469,22 eura i naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 331,81 eura sve sa pripadajućim zateznim kamatama, ali nije zahtijevao utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. st. 2. Ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita to je tuženik u ovom dijelu predložio sudu odbaciti ili odbiti tužbeni zahtjev.

3.1. Slijedom navedenoga, na pripremnom ročištu održanom 25. studenog 2025. tužitelj je povukao tužbu u dijelu u kojemu potražuje isplatu iznosa s osnova plaćene izlazne naknade, a tuženik na povlačenje nije pristao pa je o ovom dijelu tužbenog zahtjeva (meritorno) odlučeno pod točkom III. Izreke presude.

4. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave (karticu kredita sa specifikacijom uplata i otplatni plan) i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja.

4.1. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. ZPP sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o kreditu broj od (str. spisa) i otplatni plan (str. spisa). U postupku je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja (str.).

4.2. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.3. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 6. Ugovora o kreditu br. 5140060243-26000047952/2005 od 7. lipnja 2005., prema kojoj se korisnik kredita, tužitelj obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,00 % jednokratno unaprijed.

6. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj dana 7. lipnja 2005. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., Osijek, sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140060243-26000047952/2005 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje novčani iznos od 74.500,00 CHF (švicarski franak) u kunskoj protuvrijednosti, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,90% godišnje, a uz ugovoreni rok otplate od 25 godina.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je člankom 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku tzv. "ulaznu naknadu" prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,00% jednokratno unaprijed. Nije sporno niti da je tužitelj tuženiku predmetnu naknadu platio i to u iznosu 3.535,32 eura, koji iznos odgovara iznosu od 469,22 eura sukladno pravilima preračunavanja propisanima Zakonom o uvođenju EUR-a kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine broj: 57/2022., 88/2022.), a prema fiksnom tečaju konverzije 1,00 eur = 7,53450 kuna.

6.2. Nije sporno niti pravno sljedništvo tuženika i njegovih pravnih prednika Slavonske banke d.d. Osijek i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb.

7. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, ima li tužitelj status "potrošača" te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 6. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.2. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

9. Iz Ugovora o kreditu broj: 5140060243-26000047952/2005 od 7. lipnja 2005., vidljivo da su tužitelj i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d., Osijek, predmetni Ugovor zaključili u kunskoj protuvrijednosti 74.500,00 CHF (švicarski franak) uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,90 % godišnje, a uz ugovoreni rok otplate od 25 godina te da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (tipski ugovor) kojim je u članku 6. Ugovora o kreditu, ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed.

9.1. Nadalje, iz članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi stambenom kreditu namijenjenom za kupovinu stana pobliže označenog u čl. 11. Ugovora. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru što također u postupku nije bilo sporno.

9.2. Između stranaka nije bilo sporno da je ulazna naknada od tužitelja doista naplaćena temeljem odredbe članka 6. Ugovora, kao niti visina naplaćene ulazne naknade.

9.3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za kupnju nekretnine odnosno stana u kojem živi s obitelji. U Agenciji za nekretnine uputili su ga u tadašnju Slavonsku banku danas Addiko banku jer su ondje nudili najpovoljnije kredite. U banci su mu rekli da treba prebaciti sva svoja redovna primanja kod njih kako bi ostvario nižu kamatu po kreditu. O ugovornim odredbama nije mogao pregovarati. Banka je unaprijed pripremila ugovor, otprilike desetak stranica koji mu je dan na potpis. Ugovor je pročitao, a isti mu je dan po principu "uzmi ili ostavi" što znači da nije mogao pregovarati s bankom o uvjetima kredita pa tako niti o naknadama koje su mu naplaćene. Da će mu biti naplaćene naknade nitko ga nije posebno upozorio, a ne sjeća se je li uočio tu odredbu prilikom čitanja ugovora. Ne zna na što se naknada odnosi niti koje je troškove banka naplatila u okviru te naknade. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10.1. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da je banka unaprijed pripremila ugovor, da mu je dan po principu "uzmi ili ostavi" što znači da nije mogao pregovarati s bankom o uvjetima kredita pa tako niti o naknadama koje su mu naplaćene, da ga nitko nije posebno upozorio će mu biti naplaćene naknade te da ne zna na što se naknada odnosi niti koje je troškove banka naplatila u okviru te naknade) sa sadržajem članka 6. Ugovora o kreditu prema kojem se tužitelj obvezuje platiti naknadu tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o obvezi plaćanja ove naknade kao niti o iznosima navedene naknade. Tužitelj nije bio informiran niti o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

10.2. Navedena odredba ugovora je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnosti utjecati, a tužitelj je u odnosu na tuženika (koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem) u „slabijem“ položaju, a tuženik nije dokazao suprotno. Odredba članka 6. Ugovora o tzv. ulaznoj naknadi je jasna i lako uočljiva, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu odredbe članka 84. Zakona o zaštiti potrošača.

10.3. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 6. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 81. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. u daljnjem tekstu: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a tuženik svoje navode da su "…tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke.." tuženik u postupku nije dokazao.

10.4. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03., dalje: ZZP 96/03), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07. i 79/09., dalje: ZZP). Prema mišljenju ovoga suda sporni dio odredbe članka 6. Ugovora ništetan je u smislu odredbi članka 81. i članka 87. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

10.5. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.6. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.7. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

10.8. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

10.9. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

10.10. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

10.10. Kako se o odredbi o plaćanju ulazne naknade nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

11. Prema odredbi članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

11.2. Kako je odredba o naknadi obradu kredita nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

11.3. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa kako je tužba podnesena sudu 12. lipnja 2025. to je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

12. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 801,03 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

12.1. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str. 224/225).

12.2. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 10. prosinca 2025. popisao trošak u ukupnom iznosu od 539,82 eura, a tuženik u iznosu 625,00 eura.

12.3. Omjer uspjeha u parnici se, sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da je tužitelj u postupku u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva uspio u visini od 100%, dok je u pogledu visine zahtjeva uspio 58,58%, slijedom čega proizlazi da je u postupku uspio sa 79,29% (158,58/2=79,29%). Tuženik je u postupku u odnosu na osnov uspio sa 0%, a u odnosu na visinu 41,42%, što znači da je u postupku uspio sa 20,71%. Kad se od postotka u kojemu je uspio tužitelj oduzme postotak u kojemu je uspio tuženik, dobije se postotak od 58,58% u kojemu je tužitelj uspio u postupku pa mu sukladno tom uspjehu, u skladu sa odredbom članka 154. stavka 2. ZPP pripada pravo na trošak postupka.

12.4. Premda je u postupku imao pravo obračunati nagradu prema vrijednosti predmeta spora 801,03 eura, tužitelj je nagradu obračunavao prema nižem tarifnom razredu (50 bodova). Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a te članka 2. stavka 1. ZPP priznata naknada za sastav tužbe u zatraženom iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife), za sastav obrazloženog podneska od 30. rujna 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife), trošak sastava dopisa tuženiku radi pribavljanja dokumentacije od tuženika koja je tužitelju bila potrebna za ovaj parnični postupak u iznosu 50,00 eura jer nije raspolagao materijalnim dokazima koji su mu bili potrebni za postupak, a koje isprave su zajedničke za obje parnične stranke (Tbr.37. st.1. toč. 1. Tarife), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 625. studenog 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 10. prosinca 2025 u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife) te pristup ročištu za objavu presude 21. siječnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife), što ukupno iznosi 500,00 eura.

12.4. Navedenom iznosu od 500,00 eura treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 19,91 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u zatraženom iznosu 19,91 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 539,82 eura.

12.5. Primjenom odredbe članka 154. stavka 2.ZPP tužitelju pripadaju troškovi postupka razmjerno uspjehu u sporu utvrđenom pod točkom 12.3. Obrazloženja u visini od 58,58%, odnosno u iznosu 316,23 eura pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

12.6. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 21. siječnja 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

13. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 21. siječnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, 2. Tuženik po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa].