Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-898/2025-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HPB d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, po generalnoj punomoći Su-26/25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 15. prosinca 2025., održane u nazočnosti Vinka Pivac, odvjetnika i zz za Gorana Devrnja, odvjetnika u Zagrebu, i u nazočnosti GR, odvjetničkog vježbenika i zz za odvjetnika Antu Žanetić iz Blata i zz za Ivo Šućur, odvjetnika iz Zagreba, kao generalnog punomoćnika tuženika po generalnoj punomoći Su-26/25, dana 21. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 212523 od 23.11.2007. sklopljenog između tužitelja FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, a koje:

- u čl. 6.1. glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''

- u dijelu čl. 6.2. glasi: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% (jedancijeladevedesetpetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.''

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 106,64 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26.08.2025. do isplate po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 226,85 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26.08.2025. do isplate po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 526,54 EUR sa zateznim kamatama od dana 21. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužiteljica FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sa zahtjevom za platež zatezne kamate na uglavničene iznose zateznih kamata dosuđenih tužiteljici kao u izreci ove presude pod toč. III. i toč. V. izreke, zatražene za period od 26.08.2025. godine pa do isplate.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 11.02.2025. godine podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj tužitelj navodi da je dana tužitelj 23.11.2007. sklopio s prednikom tuženika društvom VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, Ugovor o kreditu broj: 212523, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.416,47 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

2. Odredbom čl. 6.1 predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (tzv. ulazna naknada). Tužitelj navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste, pa tako tužitelj nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Tako je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 803,46 kn (106,64 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu.

3. Uz navedeno, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, pa je na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13.02.2024., u predmetu Rev-1035/2024-2 od 06.11.2024., kao i Sud EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C- 222/19 i C-252/19.

4. Odredbom čl. 6.2. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

5. Tužitelj navodi da sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom su tužitelju nametnute obveze sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njima mogao pregovarati i utjecati na sadržaj istih, pa slijedom iznesenog, tužitelj nije mogao komparirati visinu naknada niti s drugim kreditorima, niti drugim osiguravajućim društvima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija, pa je tuženik na taj način prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

6. Slijedom iznesenog, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove osiguranja kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.709,20 kn (226,85 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši naknadu za osiguranje kredita, a nakon isplate i terećenja po osnovi naknade za osiguranje kredita koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom naknadom za osiguranje kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, pa je na taj način tuženik također prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Tužitelj se poziva na odluke Županijskog suda u Zagrebu u predmetu GŽ-408/2024 od 02.07.2024. kao i Sud EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19, koje dostavlja.

7. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 212523 od 23.11.2007. sklopljenog između tužitelja FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, a koje:

- u dijelu čl. 6.2. glasi: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 106,64 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 29.11.2007. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 226,85 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 29.11.2007. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

8. U daljnjem tijeku postupka, nakon tuženikova odgovora na tužbu, tužitelj svojim podneskom od 26.08.2025. godine očituje se na odgovor na tužbu i vrši konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva. Tužitelj se protivi svim navodima tuženika iznesenim u odgovoru na tužbu, ističemo kako su ništetne sve odredbe i bilo kakvi opći uvjeti ili pravilnici ili odluke o naknadama koje je/su pisao tuženik, a isto nikada nije pregovarano s tužiteljem kao potrošačem niti mu je objašnjeno na bilo koji način na što se isto odnosi, a ističemo kako isto nije niti dano tužitelju u posjed prilikom potpisivanja ugovora.

9. Tužitelj naglašava da je nesporno da mu je tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu imaju smatrati onim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetnih odredbi.

10. U odnosu na nepoštenost dijela odredbe čl. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu tužitelj ističe da iste protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom da su ugovorene bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima, te i nadalje ostaje potpuno nejasno na temelju čega je tuženik naplatio upravo navedene postotke iznosa kredita te na čemu uopće temelji takvu poslovnu praksu, osim da sasvim nepošteno iskoristi situaciju na strani potrošača koji je zainteresiran za kreditiranje te mu paušalno odredi potpuno neosnovanu naknade, a da se tuženik uopće ne trudi prikazati strukturu i visinu navodnih troškova koje ima prilikom obrade kredita, koji troškovi bi trebali opravdati naplaćivanje određene naknade od korisnika kredita, a sve očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova u tom pogledu uopće nema. Moli se naslovni sud da odobri podnošenje ovog kao i svih ostalih budućih očitovanja tijekom postupka. Tužitelj smatra da je naplata ovih naknada neopravdana i da je smisao istog samo nastojanje da se na nepošten način ostvari materijalna korist.

11. Tužitelj osporava osnovanost tuženikova pozivanja na sudsku praksu Suda EU, te navodi da u presudi C-567/20 Sud EU nije ni na koji način utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu, a kako to neosnovano tvrdi tuženik, pritom pokušavajući uvjeriti Naslovni sud u vlastite navode, te da je Sud EU donio je presudu 5. svibnja 2022. kojom je utvrdio da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive, a da to svakako ne znači da je time Sud EU tuženiku darovao prostor da po slobodnoj ocjeni interpretira predmetnu presudu u vlastitu korist.

12. Osim toga, kada bi stajalište o neprimjeni Direktive bilo točno (što nije), neprimjena Direktive opet nije mogla biti zapreka da sudovi u RH temeljem nacionalnih propisa o nepoštenim ugovornim odredbama u kolektivnom sporu utvrde da je dopušteno razmatrati ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi, a što su učinili. Primjena Direktive naime ne predstavlja uvjet da se utvrdi ništetnost odredbi kako je to učinjeno pa stoga predmetna odluka suda EU ostaje u cijelosti irelevantna po pitanju koje iznosi tuženik.

13. Tužitelj osporava osnovanost tuženikova prigovore vezano uz vrijednost predmeta spora, što detaljno obrazlaže ovim svojim podneskom, kao i što ističe, uz ostalo da je u cijelosti neosnovan tuženikov prigovor zastare, te se poziva na izraženi recentni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede početka tijeka zastare kod restitucijskih zahtjeva koji su postavljeni s osnove ništetnih ugovornih odredbi, jer je VSRH dana 30.01.2020.g. na sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

14. Tužitelj u ovoj parnici tužitelj tužbom najprije traži deklaratorno utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, te potom povrat sredstava s te osnove, jasno je da zastarni rok u konkretnom slučaju počinje teći najranije utvrđenjem ništetnosti, pa kondemnatorni zahtjev tužitelja nedvojbeno nije u zastari, pa je tako i ovaj prigovor tuženika neosnovan u cijelosti.

15. Ovim svojim podneskom od 26.08.2025. godine, tužitelj je uglavničio zatezne kamate, primjenom čl. 31. st. 2. ZOO-a, uglavničava iznos zateznih kamata:

-za ulaznu naknadu u iznosu od 173,94 EUR

-za naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 370,02 EUR.

16. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu:

- u dijelu čl. 6.2. glasi: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 106,64 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26.08.2025. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 173,94 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26.08.2025. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 226,85 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26.08.2025. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 370,02 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26.08.2025. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

17. Kod ove specifikacije tužbenog zahtjeva tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove postupka prema troškovniku i zatezne kamate na te troškove od presuđenja pa do isplate.

18. Tuženik, u odgovoru na tužbu, prvenstveno ukazuje na previše visoku naznačenost vrijednost predmeta spora, te navodi da prema odluci Vrhovnog suda RH Rev-1264/07, kad deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu, neće se njegova vrijednost uzimati u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu, pa tuženik navodi da u ovom predmetu je sasvim razvidno kako vrijednost predmeta spora iznosi 106,64 EUR, pa tuženik zahtjeva da sud postupi sukladno odredbi čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08.,84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.,80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP) i rješenjem odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 106,64 EUR, te da se ostatak postupka provede po pravilima za sporove male vrijednosti.

19. Tuženik smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti, pa navodi da u bitnome su: tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz sljedećih razloga:

a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. O naknadi za obradu i administraciju kredita i naknadi za osiguranje kredita c. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene;

d. O visini tužbenog zahtjeva, te tuženik u odgovoru na tužbu obrazlaže svaki od navedenih razloga.

20. Tuženik navodi da prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare, te uz ostalo navodi da je tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 12.05.2025., (a ranije u istom odgovoru na tužbu tuženik navodi točan datum utuženja, što je bio 11.02.2025.) pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Tako tuženik navodi da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO- a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala, pa iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i prednika tuženika 21.7.2005. na iznos od 17.612,00 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao.

21. Nadalje, ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja., pa kako prema članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Nadalje, ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, pa uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2005. godine, potraživanje iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.

22. Stav je tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer da je tužitelj mogao (odnosno, i bio dužan, ako je smatrao da postoji pravo na naknadu štete koje potražuje u ovom postupku) neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima (kako je to naprijed navedeno) pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te ostvarivati zahtjev za naknadu štete u tom postupku, čime je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, jedini mogao prekinuti tijek zastare (čl. 241.ZOO-a), pa da kolektivni spor, budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo.

23. Uz navedeno, VSRH smatra da sklapanjem Aneksa ugovora (konverzijom kredita iz CHF u EUR) banka ispunjava tužbeni zahtjev potrošača kako u pogledu:

Utvrđenja ništetnosti obračuna promjenjivih kamata i Isplate preplaćenih iznosa, pa budući da je zahtjev već ispunjen kroz konverziju, ne postoji daljnji pravni temelj za dodatna potraživanja, pa se potrošaču ne priznaje pravni interes za daljnje tužbe, pa bi tumačenje da potraživanja iz CHF kredita mogu nastaviti teći unedogled (od datuma svakog pojedinačnog anuiteta) dovelo bi do pravne nesigurnosti i potencijalne zlouporabe prava, a prema stajalištu VSRH, nakon zakonite konverzije kredita iz CHF u EUR: Smatra se da je banka ispunila tužbeni zahtjev. Tuženik zaključno navodi, da o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja.

24. Vezano o naknadi za obradu i administraciju kredita i naknadi za osiguranje kredita, tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi i odredba za osiguranje kredita propisuju jasne i nedvosmislene iznose naknada koji se imaju naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, odnosno 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% za naknadu za osiguranje kredita.

25. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

26. Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita, kao i platiti naknadu za osiguranje kredita (čl. 6.2.) po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20%, pa da je apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju.

27. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Tuženik navodi da je očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Tuženik naglašava da su odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade, a da tužitelj svoju tvrdnju da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza.

28. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pa tako Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

29. Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Tuženik prvenstveno ističe da što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.

30. Tuženik se poziva na domaću sudsku praksu koja ide u prilog njegovim tvrdnjama. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene, pa tuženik prvenstveno ističe da prije svega nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu.

31. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale, pa da zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

32. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

33. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

34. U daljnjem tijeku postupka, tuženik čini nespornim iznose naknada utuženih u samoj tužbi, kao i zatraženi tijek zatezne kamate na te iznose, dok i nadalje osporava osnov tužbenog zahtjeva, tj. da li su ništetne odredbe čl. 6.1. i čl. 6.2. Ugovora u dijelu kako to navodi tužitelj, kao i što ističe prigovor zastare i statusa potrošača.

35. Tuženik je dana 02.09.2025. godine preuzeo podnesak tužitelja od 26.08.2025. godine s konačnom specifikacijom tužbenog zahtjeva, nakon čega se tuženik upustio u raspravljanje o istom, da bi tek dana 15. prosinca 2025. godine izjavio da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Tuženik ustraje kod svojih ranijih navoda i u daljnjem tijeku postupka, te potražuje troškove prema troškovniku koji dostavlja u spis, na te troškove potražuje zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

36. Sud je u tijeku postupka proveo slijedeće dokaze: uvidom u cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu osobno kao stranku, pa kako stranke nakon ovako provedenog dokaznog postupka ističu da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, već da predlažu da sud donese presudu temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

37. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude, pod točkama I-VI.

38. Treba napomenuti da je sud na prigovor tuženika utvrdio VPS ovog spora sa 333,49 EUR prema visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva iz same tužbe, a sve u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da se tuženik osnovano poziva na recentne sudske odluke obrazlažući osnovanost ovog svog prigovora, jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 6.1. i 6.2., služi isključivo za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu. Kako je tužitelj svojim podneskom od 26.08.2025. uglavničio zateznu kamatu na ove utužene iznose naknade, to sud naglašava obzirom da uglavničene zatezne kamate ne čine u ovoj parnici glavno novčano potraživanje, to VPS i nadalje ostaje utvrđenih 333,49 EUR, pa je o tome sud vodio računa kod odlučivanja o troškovima postupka. Sud je prihvatio i dozvolio specifikaciju tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 26.08.2025. godine svojim raspravnim rješenjem od dana 15.12.2025. godine, a primjenom odredbe čl. 190. st. 1., st. 2. u vezi odredbe čl. 190. st. 3. i st. 4. ZPP-a, obzirom da se tuženik upustio u raspravljanje po specifikaciji tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 26.08.2025. godine, gdje tužitelj i nadalje potražuje glavnicu i zatezne kamate, s time da je sada zatezne kamate zatražio uglavničene za period od početka dospjelosti glavnih utuženih potraživanja pa do 26.08.2025., te nastavio tražiti zatezne kamate na iznose naknade i nadalje od 26.08.2025. godine pa do isplate, kao i što je zatražio zatezne kamate na uglavničene iznose zateznih kamata od 26.08.2025. pa nadalje (o čemu je sud odlučio pod toč. VII. izreke ove presude), sud cijeni da tuženik neosnovano i protivno odredbama čl. 191. st. 2. ZPP-a se protivi ovoj specifikaciji, tj. preinačenju tužbenog zahtjeva.

39. Sud je temeljem stanja spisa utvrdio da je tužiteljica dana 11.02.2025. godine podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, te da je tužiteljica dana 23.11.2007. sklopio s prednikom tuženika društvom VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, Ugovor o kreditu broj: 212523, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.416,47 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), neovisno o lutanjima tuženika u odnosu na datum utuženja, kao dan sklapanja ugovora i visinu kredita, sud je navedeno utvrdio iz stanja spisa i dostavljene dokumentacije po tužiteljici.

40. Sud je utvrdio da je tuženik u tijeku postupka učinio nespornim visine utuženih naknada i tijek na njih zatražnih zateznih kamata, a da nije osporio visinu obračuna uglavničenih zateznih kamata koje tužitelj potražuje prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 26.08.2025. godine za koje je tužitelj dostavio izračun, ali da je sporno da li su ništetne odredbe iz čl. 6.1. i 6.2. Ugovora na način kako to navodi tužitelj u svojoj tužbi i tužbenom zahtjevu, da li je nastupila zastara, da li se radi o nakadi štete, o utuženju povremenih potraživanja, da li se radi o potraživanju s naslova tuženikova stjecanje bez pravne osnove, kao i status potrošača tužiteljice, te sam osnov tužbenog zahtjeva.

41. Sud je iz iskaza tužiteljice saslušane osobno kao stranke, utvrdio da je tužiteljica rođena 1965., po zanimanju pristupnik ekonomije, te da ona u svom iskazu navodi da prije dizanja predmetnog kredita je bila klijent banaka koju je kasnije preuzeo sadašnji tuženik. Kredit je tužiteljici trebao za osobni auto za njezine osobne potrebe.

42. Kako je tužiteljica već bila klijent banke, odnosno njezinih pravnih prednika, ona je u istoj banci dizala autokredit za kupnju novog vozila. Tužiteljica navodi da je ona u banku došla prije dizanja kredita na informativni razgovor o visini kredita i visini mjesečnih obveza, ali tamo nije bilo riječi ni o kakvim ulaznim naknadama, niti o ulaznoj o niti o obvezi plaćanja naknade za osiguranje što je različito od plaćanja samog osiguranja kredita.

43. Kod javnog bilježnika je tužiteljicu dočekao tekst gotovog Ugovora koji je bio u CHF, čime nije bila upoznata dok je razgovarala u banci o istom kreditu, a tamo su se nalazile i ove naknade koje tuži, iako ju ni o tome nitko nije upozorio. Tužiteljica navodi da je ona podmirila sve svoje obveze pa tako i platila ove obveze za koje joj nitko nije rekao od čega se sastoje i zašto ih tužiteljica mora platiti.

44. Tužiteljica iskazuje da joj je auto služio za osobne svrhe, za što joj služi i danas. Tužiteljica navodi da ona nije ni pitala za ove naknade, jer za njih nije ni znala, pa je to bilo ili uzmi ili ostavi, a auto joj je trebao pa je uzela kredit.

45. Na poseban upit punomoćnika tuženika tužiteljica odgovara da nije imala trgovačko društvo ni obrt, već je zaposlenik.

46. Sud je iskaz tužiteljice saslušane osobno kao stranke prihvatio cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu čl. 6.1. da je sadržavao odredbu o obvezi tužitelja plaćanju ulazne naknade, kao i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva kako je isto navedeno u čl. 6.2. Ugovora, što je jednokratna naknada tj. uplata po premijskoj stopi, kako to tužiteljica navodi u svojoj tužbi i tužbenom zahtjevu kao što je i konačno specificiran, a pod toč. I. petita tužbenog zahtjeva. Sud je utvrdio iz spisu priležeće dokumentacije, kao i iz iskaza tužiteljice, da je tužiteljica iste naknade iz čl. 6.1. i 6.2 Ugovora o kreditu platila, te da nije sporno da je tužiteljica izvršila tu svoju ugovornu obvezu i isplatila jednokratno.

47. Sud je utvrdio iz iskaza tužiteljice, da je vozilo kupljeno ovim kreditom koristila u osobne svrhe, te je tako tužiteljica dokazala svoj status potrošača, kao i da niti u banci tuženika niti kod javnog bilježnika nije bila upoznata s time od čega se i kojih točno pojedinačnih usluga i iznosa tih usluga sastoji ulazna naknada od upravo 1,10% od iznosa kredita, odnosno minimalno tadašnjih 500,00 kn, niti zašto bi bila u obvezi istu naknadu platiti prema odredbi čl. 6.1. Ugovora, upravo u tamo propisanom postotku, a ugovor je tipski sačinio sam tuženik, a utjecaj na njegov sadržaj imala je tužiteljica navodeći koji joj novčani iznos kredita treba, te ugovaranjem roka otplate. Nadalje, sud je utvrdio da tužiteljica nije bila upoznata niti od kuda i zašto joj je nametnuta obveza da plati prema čl. 6.2. Ugovora naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: „Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom….“, i to upravo u Ugovoru navedenom postotku, od čega bi se taj naplaćeni postotak naknade stvarno sastojao i nastao za tuženika, te zbog čega ga je tužiteljica morala platiti.

48. Sud je utvrdio da na sadržaj ovdje spornih dijelova ugovornih odredbi tuženik nije dokazao da bi bile dostatno obrazložene tužiteljici, a teret dokaza je ove činjenice na njemu, kao što tuženik nije dokazao da bi tužiteljica imala utjecaja na visinu ovih naknada, da bi na njihove visine mogla utjecati, te da bi se o visini tih naknada pojedinačno pregovaralo, kao i da bi joj tuženik ili netko treći (iako ne postoji obveza trećih za to, pa niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor) objasnio od kojih se točno to troškova i u kojim iznosima nominalnim sastoji sam trošak obrade kredita. Tužiteljica je dokazala, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pravni interes za podizanje ove tužbe, kao i osnov i visinu svog tužbenog zahtjeva, te tuženikovu pasivnu legitimaciju.

49. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, kao i za naknadu iz čl. 6.2. Ugovora, od čega bi se te naknade sastojale i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, a niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, koji su to nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova. Dakle, tuženik je samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je sam odredio i htio za obradu kredita, kao i naknadu za osiguranje kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, kao niti naknade iz čl. 6.2., niti ih odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo u ugovornim odredbama navedenim postotcima. Sud je utvrdio da su neosnovane tvrdnje da bi se ovdje radilo o zahtjevu za naknadu štete, ili potraživanje tužiteljice s naslova povremenih davanja, već se radi o potraživanju tužiteljice s naslova neosnovano stečenog po tuženiku zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi po kojima je tužiteljica izvršila tuženiku isplate koje su predmet ovog spora i potraživanja tužiteljice.

50. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužiteljica dokazala ništetnost odredbi čl. 6.1. i čl. 6.2. Ugovora, obzirom da u odnosu na iste nije dobila ikakva pojašnjenja i obrazloženja od čega se iste naknade sastoje, zašto baš u tim dijelovima Ugovora navedenim postocima, koju to uslugu, odnosno, trošak tuženika tužiteljica je bila obvezna platiti, a takvo obrazloženje vezano uz visinu postotka, kao i sastav stvarno nastalih troškova, tužiteljica nije dobila niti u općim aktima tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a. Nadalje, teret dokaza da bi tužiteljici bilo obrazloženo sve navedeno je upravo bio na tuženiku, a tuženik isto, prama utvrđenju ovog suda nije dokazao.

51. Sud je utvrdio da među strankama nije sporno da je tužiteljica po osnovi čl. 6.1. tuženiku isplatila sadašnjih 106,64 EUR, a prema čl. 6.2. isplatila iznos od sadašnjih 226,85 EUR. Sud je utvrdio da tužiteljica od utuženja pa nadalje potražuje na ove iznose i zateznu kamatu počev od 29.11.2007. godine pa do isplate, da bi tužitelj svojim podneskom od 26.08.2025. uglavničio svoje potraživanje na ova dva glavna novčana potraživanja, izračunom uglavničenih zateznih kamata za period počev od 30.11.2007. godine pa zaključno do 26.08.2025., tako da na iznos plaćen za ulaznu naknadu potražuje iznos uglavničene zatezne kamate od 173,94 EUR, a za naknadu za osiguranje kredita uglavničenu zateznu kamatu od 370,02 EUR.

52. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratni troškovi obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 1,10 % od iznosa kredita, kao i obveza iz čl. 6.2. na način i u postotku i izračunu kao u čl. 6.2., a treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

53. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 6.1. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, koja je predmet ovog spora, kao i odredba čl. 6.2. vezano uz plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajuće kuće, sud je uočio da su odredbe bile lako uočljive, dakle te odredbe su bile transparentne, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome jesu li te odredbe tužiteljici bile razumljive kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

54. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, kao i odredbe o ovezi plaćanja naknade za osiguranje kredita, te da mu te odredbe nisu tužitelju bile pojašnjene kao i da nije bilo obrazloženja tuženika zašto ih točno tužitelj, tj. tužiteljica kao korisnica kredita mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

55. Sud je utvrdio da eventualno neuspješno isticanje ništetnosti dijela ugovorne odredbe obzirom da je isti ugovor solemniziran, ne bi bilo osnovano, jer na isto, prema utvrđenju ovog suda, ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik nije dokazao da bi ga izvršio.

56. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena naknada samo naznačena u postotku od iznosa kredita, te je utvrđeno da je tužiteljici naknada naplaćena u utuženom iznosu od sadašnjih 106,64 EUR prema čl. 6.1. i od utuženih sadašnjih 226,85 EUR prema čl. 6.2. Ugovora. Sud je utvrdio da te sporne odredbe ne sadrže podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio te visine, dakle, iz tih odredbi nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, tj. radi osiguranja kredita kod osiguravatelja, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, i provođenju obveze osiguranja kredita, što su odredbe koje je sam tuženik stavio u Ugovor, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da su te ovdje utužene naknade nametnute tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknada iz čl. 6.1. i 6.2. Ugovora, da te naknada koje su naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

57. Navodi tuženika da ta naknade nisu uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

58. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

59. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 6.1. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Sud je utvrdio je tužitelj dokazao da ima pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe, kao i da se ne bi ovdje radilo o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da tima tužiteljica ne bi mogla utužiti za ništetnost.

60. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 6.1, kao i odredbe iz čl. 6.2. gdje je tuženik svojim nametanjem obveze tužiteljici da plati jednokratnu naknadu za osiguranje kredita kao je to propisano čl. 6.2. Ugovora, a sve kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je deklaratorni dio tužbenog zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev kao što je postavljen pod toč. II. petita tužbenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade, što je potraživanje tužitelja spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude, a sud je obrazložio da je utvrdio da je neosnovano tuženikovo isticanje da bi se radilo o manjoj zabrani u realiziranom kreditu, čime bi tužitelj, kako to neosnovano tvrdi tuženik, ostao bez prava da ističe ništetnost konkretnog dijela ugovorne odredbe čl. 6.1. i čl. 6.2..

61. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje spornih naknada, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je sud utvrdio predmetne odredbe ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

62. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, a sud je utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. i toč. IV. izreke ove presude zatražene iznose plaćenih naknada, jer su ti iznosi postavljeni u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

63. Obzirom da visina novčanih naknada koje tužitelj postavlja kao potraživanje spram tuženika, u iznosu od 106,64 EUR, te u iznosu od 226,85 EUR nisu sporni, a visini zatražene uglavničene zatezne kamate na te iznose, tuženik nije osporio, dok je sud iz izračuna za te uglavničene zatezne kamate utvrdio da je tužitelj dokazao visinu izračuna i zatraženih iznosa kao pod toč. III. u iznosu od 173,94 EUR na ulaznu naknadu, kao i V. petita konačno specificiranog tužbenog zahtjeva u iznosu od 370,02 EUR na naknadu za osiguranje kredita, tj. kao pod točkama III. i V. izreke presude, to je sud tako zatražene iznose glavnice, te uglavničenih zateznih kamata dosudio tužiteljici kao u izreci ove presude, a sve je dosuđeno kao pod toč. II-V. izreke.

64. Sud je utvrdio da je tužiteljica osnovano zatražila tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade zbog ništetnosti toč. 6.1. i 6.2. Ugovora, te da je točno izračunala uglavničene zatezne kamate na te naknade za period od 30.11.2007. pa do 26.08.2025. godine, kao i da zatezne kamate na utužene naknade teku i nadalje, sada od 26.08.2025. godine pa do isplate, a primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, što proizlazi iz dokumentacije, to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio kao pod toč. II. i IV. u cijelosti. Sud je na osnovi provedenog postupka utvrdio da tuženik, suprotno svojim tvrdnjama, nije bio savjestan u vrijeme stjecanje utuženog iznosa bez pravnog osnova od strane tužitelja, zbog čega je tuženik dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od stjecanja (utuženi tijek zateznih kamata) a kako je sud presudio pod toč. II. i IV. izreke ove presude, te dosudio tužiteljici zatražene iznose naknada s nastavkom tijeka zateznih kamata sve do isplate, a nakon uglavničenja zateznih kamata na te iznose, koje uglavničene zatezne kamate je sud dosudio kao pod toč. III. i toč. V. izreke ove presude.

65. Sud je o uglavničenju zateznih kamata odlučio primjenom odredbe čl. 31. st. 2. ZOO-a, te primjenom ustaljenje sudske prakse prema odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje uglavničene zatezne kamate ne ulaze u VPS sve dok ne postanu glavno novčano potraživanje, tj. nakon što je podmiren glavni novčani zahtjev za koji su izračunate, pa VPS i nadalje u predmetu ovog spora ostaje prema iznosima utuženih naknada, bez zbrajanja uglavničenih zateznih kamata u VPS.

66. Nadalje, sud je utvrdio da prema odredbi čl. 31. st. 1. i čl. 31. st. 2. ZOO-a, tužiteljica nema pravo potraživati zatezne kamate na uglavnične zatezne kamate, sve dok postoji glavno potraživanje, a što je ovdje i slučaj, pa je sud tako zahtjev tužiteljice na platež zatezne kamate na uglavničene iznose zatezne kamate odbio kao neosnovan, a sve kao pod toč. VII. izreke ove presude, dok je na glavne iznose potraživanja tužitelja i nakon uglavničenje nastavila teći kamata. Sud je uz već ranije navedeni članak ZOO-a primijenio i odredbu čl. 29. st. 1. ZOO-a, odlučujući o istome, kao i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka Rev 327/2013 od 06.03.2019., Rev 2290/2013 od 02.10.2019., te Rev 2364/2017 od 09.06.2021.

67. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

68. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te da je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore osim prigovora vezano uz po tužitelju naznačeni VPS u tužbi, a kako je to sud već sve obrazložio u ovoj presudi.

69. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 6.1. i čl. 6.2. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužiteljica u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao i odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate tužitelja utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. i IV. izreke ove presude, u vezi toč. III. i V. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu počev od stjecanja istog od strane tuženika, kao i uglavničenu kamatu na dio razdoblja, te daljnju zateznu kamatu na glavne novčane iznose koja teče i od uglavničenja dijela zatezne kamate nadalje, sve do isplate, kako su zatražene u petitu tužbenog zahtjeva pod toč. II. i toč. IV. petita tužbenog zahtjeva i izreke presude, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od tog tuženikova stjecanja bez osnova, pa do isplate, s time da je dio zateznih kamata na zatražene iznose naknada tj. glavnih potraživanja tužitelj uglavničio do 26.08.2025., te je sud dosudio tako uglavnične iznose kao pod toč. III. i toč. V. izreke ove presude, kao i daljnji tijek zatezne kamate na utužene naknade kao glavno novčano novčano potraživanje, sud tužiteljici dosudio zatezne kamate i nadalje od uglavničenja pa do isplate (toč. II. i toč. IV. izreke ove presude).

59. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio kao u izreci pod toč. I. -VI, a odbio u dijelu kao pod toč. VII. izreke, jer tužiteljica nema pravo na zateznu kamatu na uglavničene iznose zatezne kamate obzirom da glavni dug nije podmiren.

60. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine donesena je primjenom odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, a visinu troškova je sud cijenio prema VPS-u koji je sud odredio na prigovor tuženika, po službenoj dužnosti.

61. Odluka suda o troškovima postupka zasniva se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a i sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu, a sve prema VPS-u koji je sud odredio na prigovor tuženika.

62. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 26.08.2025., ročište 06.10.2025., ročište 15.01.2026. – svaka od ovih parničnih radnji po 50 bodova, što čini ukupno 200 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 400,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 100,00 EUR, te čini zbir od 500,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 526,54 EUR i dosuđen je tužiteljici kao pod toč. VI. izreke ove presude.

63. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 21. siječnja 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

64. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. siječnja 2026. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na platež sudske pristojbe ne presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte