Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-28/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Željki Jurić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku tužitelja EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku, odvjetniku Matku Pavičiću iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Markovinović i Pavičić iz Bjelovara, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 923057039320, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreba, Ul. Radoslava Lopašića 6, radi isplate, dana 21. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos od 7.747,36 EUR – a (slovima: sedam-tisuća-sedam-stotina-četrdeset-sedameura-i-trideset-šest-centi) uvećano za zakonsku zateznu kamatu, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju istaknuto u prigovoru radi prijeboja s osnove razlike u depozitu u iznosu od 1.114,69 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.700,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 6. lipnja 2023. putem svog punomoćnika podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. U tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom dana 18. listopada 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103706033 (stambeni kredit građana) solemniziran po Javnom bilježniku Mariji Kustić iz [adresa] pod brojem OV-1091/2016 od 3. veljače 2016. Predmetnim ugovorom o kreditu tuženik je tužitelju omogućio korištenje kredita u novčanom iznosu od 750.000 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovoreni je rok vraćanja kredita od 360 mjeseci u mjesečnim anuitetima u iznosu od 380,01 CHF. Dospijeće anuiteta je bilo svakog prvog u mjesecu. Člankom 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva godišnja kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,5 %. Točkom 4. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je korisnik kredita suglasan da se iz iznosa kredita isplati depozit sukladno čl. 11 kao instrument osiguranja vraćanja kredita u iznosu od 5,0 % odobrenoga kredita te da se u istom iznosu sklopi Ugovor o oročenom depozitu. Tužitelj je sa tuženikom sklopio i Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103706033 i to dana 2. veljače 2016. koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. kojom je nedvojbeno utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u Ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu CHF.

1.2. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i na dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14-02 od 9. travnja 2015. Odlukom VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci U- III-2521/2015 i dr., kao i u Rješenju U-I-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018.

1.3. Nakon provedenog vještačenja tužitelj se u svojem podnesku od 17. rujna 2025. očitovao na nalaz vještaka na način da nije imao prigovore na isti te da je u nalazu vještaka utvrđeno da je tužitelj s osnove ništetne odredbe u valuti CHF više platio novčani iznos od 6.295,07 EUR, na taj iznos obračunata je zakonska zatezna kamata do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 16.412,25 kuna od čega je odbijena pretplata priznata u postupku konverzije, te je ostao više plaćen novčani iznos od 10.942,11 kuna odnosno iznos od 1.452,29 EUR neplaćenih zakonskih zateznih kamata odnosno ukupno više plaćeno, a što tužitelj potražuje tužbom i tužbenim zahtjevom iznos od 7.747,36 EUR te tužitelj prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje sudskog vještaka i ne zahtijeva da se vještak posebno sasluša, potražujući i naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zastare, osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva istaknuo, prigovor nedostatka aktivne legitimacije, status tužitelja kao potrošača te istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu u iznosu od 993,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te predložio da sud izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Tuženik ističe da je iz prometa po partiji kredita razvidno da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja. Istaknuo je da potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 02.02.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

2.1. Tuženik u podnesku od 30. listopada 2025. ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka, ali se protivi preinaci tužbe jer ista ne bi bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl. br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedbe konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove pretplaćenih tečajnih razlika i kamata te je tuženik nakon provedenog vještačenja specificirao prigovor radi prijeboja potražujući iznos od 1.114,69 EUR s osnove razlike u depozitu s pripadajućom zateznom kamatom.

2.2. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103706033 od 18. listopada 2007. (dalje u tekstu; Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi.

4. Tijekom postupka nije sporno da je tužitelj dana 18. listopada 2007. zaključio s tuženikom ugovor o kreditu na iznos od 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju nekretnine, s rokom otplate na 360 mjeseci i Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103706033 od 2. veljače 2016.

5. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze – švicarski franak te visina preplate.

6. Sporno je i da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara, istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, aktivna legitimacija tužitelja, status potrošača te prigovor prijeboja.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u Ugovor u kreditu broj 2402006- 1031262160 51400607-5103706033 od 18. listopada 2007. sa ovjerom broj OV- 20829/2007-1 od 19. listopada 2007. (str.8-15), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103706033 od 2. veljače 2016. sa ovjerom broj OV-1091/2016 od 3. veljače 2016. (str.16-22 ), pregled prometa po kreditu za razdoblje od 20. listopada 2007. do 29. rujna 2015. (str.23-34), izvod prometa po računu od 29. rujna 2023. (str.60), sudska praksa (str.61-73), pregled prometa po kreditu za razdoblje od 20. listopada 2007. do 29. rujna 2015. (str.74-91, 134-145), sudska praksa (str.92-103), informacija o valutnoj klauzuli, pitanja i odgovori za stambene kredite (str.104-113), pisani iskaz SH iz [adresa] zaposlenice tuženika (str.114-115), informacije o stambenom kreditu (str.116-118), Ugovor o kreditu i Aneks Ugovora o kreditu (str.119-133), sudska praksa (str. 147-156), odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 6. svibnja 2010. (str.157-160), nalaz i mišljenje vještaka mr. sc. Sanje Radoš (str. 200-250).

8. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužitelja našao životnim i logičnim te ga kao takvog prihvatio. Tužitelj je iskazao da ga u banci nisu informirali o rizicima promjenjive kamatne stope kao i tečaja švicarca, već mu je rečeno da se tako posluje. Podizao je stambeni kredit te mu je u banci prezentirano da je u švicarcima najpovoljnije. Ugovor mu je pročitala javna bilježnica tijekom potpisivanja. Otprilike koliko se sjeća pismeno su mu poslali obavijesti o mogućoj konverziji te su mu dali termin i zvali ga na razgovor. Za Ugovor o konverziji je išao kod javnog bilježnika te je znao da prelazim na valutu euru i da će mu se smanjiti rata kredita koja mu se i je smanjila. Nije ni sa konvezijom uspio se vratiti na ratu koja mu je bila početna u švicarcima. Na upit pun. tužitelja, tužitelj je iskazao da nije mogao utjecati na izmjene ugovora o krediti u švicarcima te da je gotovi ugovor dobio i otišao je sa njim kod javnog bilježnika. U vrijeme podizanje kredita nije imao vlastiti obrt niti firmu već je bio zaposlenik. Na upit pun. tuženika, tužitelj je iskazao da mu nije pojašnjeno značenje valutne klauzule te nije imao posebnih pitanja vezano za detalje ugovora.

11. Sud je također prihvatio nalaz i mišljenje vještaka (str.200-250), nalazeći da je isti izrađen u skladu s pravilima znanosti i vještine te je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj s osnove ništetne odredbe u valuti CHF više platio novčani iznos od 6.295,07 EUR, na taj iznos obračunata je zakonska zatezna kamata do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 16.412,25 kuna od čega je odbijena pretplata priznata u postupku konverzije, te je ostao više plaćen novčani iznos od 10.942,11 kuna odnosno iznos od 1.452,29 EUR neplaćenih zakonskih zateznih kamata odnosno ukupno više plaćeno, te je tužitelj svojim podneskom od 17. rujna 2025. uredio tužbeni zahtjev u kojem potražuje isplatu iznosa od 7.747,36 EUR s osnove ništetne odredbe o valuti CHF i zakonskih zateznih kamata, a kako bez provedenog financijskog vještačenja u okviru ovog postupka s obzirom da je osnovanost visine tužbenog zahtjeva u odgovoru na tužbu po tuženiku nije mogla biti utvrđena činjenica da li je konverzija uspostavila narušeni odnos pravične ravnoteže ugovornih stranaka tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora iz osnovnog CHF ugovora o kreditu kao i utvrđenje činjenice koji iznos konverzijom nije obuhvaćen, odnosno da li postoji ili ne postoji razlika između onoga što je po tužitelju plaćeno do dana izvršene konverzije temeljem ništetne ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli i onoga što je tužitelju na ime izvršenih uplata priznato u postupku konverzije od strane tuženika, ocjena je suda da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao postojeći dakle prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev postaviti tj. odrediti nego je to bilo moguće nakon što se provelo financijsko knjigovodstveno vještačenje te je tužitelj svojim podneskom od 17. rujna 2025. samo uredio, odnosno precizirao tako postavljen tužbeni zahtjev te u konkretnom slučaju nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva te su prigovori tuženika istaknuti u tom smjeru neosnovani.

12. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće relevantne činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, 18. listopada 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103706033 i Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103706033 od 2. veljače 2016.

- da je tužitelj nekretninu kupovao za osobne potrebe,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 75.000,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika odnosno kreditora, važećim na dan korištenja kredita,

- da je ugovoren rok otplate 360 mjeseci,

- da je kao instrument osiguranja vraćanja kredita sklopljen Ugovor o oročenom depozitu u iznosu od 5,0 % odobrenog kredita,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tužene, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli ,

- da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio u iznosu od 6.295,07 EUR zbog promjene tečaja CHF, da nisu podmirene zatezne kamate u iznosu od 1.452,29 EUR i to temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica obveze vezana uz valutu CHF koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Sanje Radoš (200-250).

13. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07) Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), kao i odluke i to Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/2018-11 od 3. rujna 2019.

Status potrošača

14. Zakonom o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora u čl. 3. definiran je pojam potrošača tako da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti. Iz Ugovora o kreditu koji se nalazi u spisu, vidljivo je da je korisnik kredita fizička osoba, bez navođenja da se radi o osobi koja je poduzetnik, obrtnik ili općenito trgovac. Štoviše, navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja.

15. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a (Narodne novine“ br. 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, pa sud smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojima osporava tužitelju svojstvo potrošača, a što nije učinio.

Utvrđenje iz kolektivnog postupka

16. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).

17. Tužitelj u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

18. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

19. Obzirom da je, dakle, tužitelj kao pojedinačni potrošač podnio tužbu u ovom predmetu, nakon što je već pravomoćno okončan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a u kojem je postupku težište stavljeno na prosječnog potrošača – banci nepoznate i apstraktne fizičke osobe u dijelu predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala na općoj razini, neosnovano je tuženikovo pozivanje na određene informacije o kretanju švicarskog franka, koje su nesporno bile objavljene u sredstvima javnog priopćavanja.

20. Ovaj sud, naime, nalazi, da u ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, nisu bitne informacije koje je tužitelj dobio u periodu koji je prethodio obraćanju istog kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu. Već je u kolektivnom sporu utvrđeno da objave u javnim medijima (novine) koje su se dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput, ne znače da je prosječni potrošač od strane tuženika o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.

21. Stoga, obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

22. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, te se stoga, informacije koje su nesporno objavljivane prije tog perioda u javnim medijima, ne mogu uzeti u obzir ni prilikom ocjene da li je tuženik kao banka odnosno financijska ustanova na odgovarajući način obavijestio tužitelja o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, niti prilikom ocjene pažnje i opreza tužitelja kao pojedinog potrošača.

23. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati, da je tužitelj, nakon što se isti obratio radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njegovu financijsku sudbinu.

24. Upravo radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužitelja o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužitelja, a iz njegovog iskaza proizlazi da nije bio dovoljno upozoren na mogući rizik promjene tečaja valutne klauzule vezane uz CHF.

25. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

26. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bio izložen tužitelj kao ugovaratelj kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

27. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji je ista ugovorena, odnosno da li je prilikom ugovaranja iste, drugoj ugovornoj strani, iznio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja te valutne klauzule.

28. Vrhovni sud je u odluci broj Rev-575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja da li su postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (stranica 46 do 77 Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.).

29. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

30. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Prigovor mjesne nenadležnosti

31. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici ističe se kako su takvi navodi tuženika neosnovani. Naime, odredbom članka 12. Ugovora o kreditu iz točke I. tužbe ugovorena je nadležnost suda u mjestu kreditora. Takva odredba ugovora je nepoštena, sukladno odredbi članka 49. Zakona o zaštiti potrošača, budući se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

31.1. Naime, hrvatski pravni sustav kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača preuzeo je odredbe Direktive pa potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovca definirao kao bilo koju osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca. Na nadležnost za potrošačke ugovore istovremeno su primjenjive i odredbe Uredbe Bruxelles I bis o nadležnosti za određene potrošače ugovore i Direktive 93/13/EEZ koja regulira nepoštena ugovorne odredbe o potrošačkim ugovorima uključujući i prorogacijske i arbitražne klauzule, pa je relevantna i kod određivanja nadležnosti.

31.2. Uredba Bruxelles I bis nadležnost sudova u sporovima vezanim uz potrošačke ugovore posebno uređuje u Odjeljku 4., tj. člancima 17., 18. i 19. te se tu radi o prisilnim odredbama, a njihova je svrha pružili veću zaštitu potrošačima nego što bi to bio slučaj kada bi se primjenjivale odredbe o nadležnosti za ugovore koji nisu pod ovom zaštitom. Ukoliko se utvrdi da ugovor potpada pod primjenu odredbi o potrošačkim ugovorima, na isti se ne primjenjuju ostala pravila o nadležnosti propisana Uredbom Bruxelles i bis. člankom 17. Uredbe Bruxelles i izričito je određeno na koje se vrste ugovora odnose odredbe o nadležnosti, dakle, određeno je polje primjene; ugovor mora sklopiti potrošač, a mora se raditi o jednoj od tri navedene kategorije ugovora: a) ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene, b) ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe ili u svim drugim slučajevima, c) ugovoru sklopljenom s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, a ugovor spada u okvir te djelatnosti.

31.3. Člankom 18. izričito je postavljena regulacija iz koje je vidljiva dodatna zaštita koja se pruža potrošačima pri sklapanju potrošačkih ugovora. Najjednostavnije rečeno, radi se o pravilu da potrošač praktički može birati gdje će pokrenuti spor dok je drugoj strani to onemogućeno. Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudom prema svome mjestu prebivališta bilo pred sudom u kojoj druga strana ima prebivalište. Od prethodno navedenih odredbi članka 18. moguće je odstupiti samo sporazumom sklopljenim pod točno određenim uvjetima koji moraju biti kumulativno ispunjeni, a propisani su člankom 19. Uredbe. Sporazum u pitanju tada utvrđuje isključivu nadležnost (osim ako nije drugačije određeno), s tim da mora biti sklopljen nakon nastanka spora, mora omogućiti potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od sudova navedenih u prethodnim člancima i mora biti sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih obje u vrijeme sklapanja ugovora imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici i kojim se nadležnost prenosi na sudove te države članice, pod uvjetom da sporazum nije suprotan njenom unutarnjem pravu.

31.4. Direktiva 93/13/EEZ regulira nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima u članku 3. Definicija nepoštene odredbe dana je generalnom klauzulom koja određuje pod kojim uvjetima odredba postaje nepoštena, a radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja stvara neravnotežu u pravima i obvezama strana ugovora te se protivi načelu savjesnosti i poštenja. U skladu s navedenim, Zakon o zaštiti potrošača također sadrži listu odredbi koje se mogu smatrati nepoštenima. Jedna od njih je i ˝odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom˝.

31.5. Dakle, kod odredbe članka 17. Ugovora o kreditu iz točke I. tužbe kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, sukladno odredbama Direktive, radi se o nepoštenoj odredbi. Naime, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, a potrošača svakako stavlja u nepovoljniji položaj budući da ustanovljuje nadležnost suda u sjedištu tuženika kao prodavatelja dok tužitelj kao potrošač do istoga mora putovati što mu, naravno, stvara dodatni trošak. Takvo uređenje može ga čak i odvratiti od pokretanja sudskog postupka ako utvrdi da su mu povrijeđena prava ili pak onemogućiti efektivnu obranu ukoliko se nađe na strani tuženika. Jasno je kako se stvara neravnoteža među strankama. Cilj članka 6. Direktive, sukladno kojem ˝u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača˝, ne bi bio postignut ukoliko bi potrošač sam imao obvezu ukazivati na nepoštenost spornih odredbi. Sukladno navedenome, stav je Suda EU-a kako su nacionalni sudovi ovlašteni ocijeniti ugovornu odredbu nepoštenom kada odlučuju o daljnjem postupanju u pojedinom predmetu.

31.6. S obzirom na gore navedeno jasno je da je odredba ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora nepoštena te da je u ovom predmetu stvarno i mjesno nadležan sud Općinski sud u Virovitici zbog čega je prigovor tužene neosnovan. Navedeno potvrđuje brojna i već ustaljena sudska praksa.

Prigovor zastare

32. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018.

33. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 6. lipnja 2023. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravo shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

Prigovor radi prebijanja

34. Predmetnim Ugovorom o kreditu u čl. 4 ugovoreno je sklapanje Ugovora o oročenom depozitu, a sukladno čl. 11 odnosno kao instrument osiguranja vraćanja kredita i to u iznosu od 5,0% odobrenog kredita, a što je prema Ugovora o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosilo 3.750,00 CHF. Nije sporno da je u trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju 22. listopada 2007. depozit u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 16.414,88 kuna s obzirom na srednji tečaj tuženika na valutu CHF koji je iznosio 4,377. Gledajući ranije navedene kunske protuvrijednosti ugovorenoga depozita nedvojbeno proizlazi razlika od 8.398,61 kunu, a koja je posljedica različitosti tečaja CHF u ta dva odvojena vremenska momenta.

35. Međutim valja istaknuti da cjelokupni prigovor tuženika se de facto temelji na apstraktnoj matematičkoj operaciji koja ne može predstavljati dokaz da je u stvarnosti tužitelj zbog promjene tečaja valute CHF u različitim vremenskim razdobljima ostvario nepripadnu imovinsku korist zbog čega bi došlo do prijenosa imovine tuženika u imovinu tužitelja, a što bi imalo za posljedicu njegovo stjecanje bez osnova koje bi se reflektiralo kroz ranije opisanu tražbinu tuženika.

36. Sud smatra da se kod zaključenja Ugovora o oročenom depozitu radi o sasvim drugom pravnom poslu odnosno da se Ugovorom o novčanom depozitu deponent obvezuje položiti u banci određenu novčanu svotu koju se banka obvezuje primiti, s tim što banka stječe pravo raspolaganja deponiranim novcem i dužna vratiti prema uvjetima predviđenim ugovorom. Sklopljeni Ugovor o oročenom depozitu služio je kao sredstvo osiguranja kredita (jednako kao što to kao zasebni pravni posao služi i Ugovor o sklapanju police životnog osiguranja), te se u konkretnom slučaju, kada govorimo o tražbini, ne može dovoditi u vezu sa zaključenim Ugovorom o kreditu. Osim toga tuženik nije dokazao kada bi bilo dospjelo potraživanje iz depozita i koji je pravni osnov ovog potraživanja, jer tuženik nije dokazao, da bi predmetne odredbe o depozitu bile utvrđene ništetnim, niti je takvo utvrđenje bilo predmetom kolektivnog spora, te je slijedom navedenog odlučeno kao u točci II izreke.

36.1. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže na štetu potrošača. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike, (a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode.

Učinci konverzije

37. Visinu preplate sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka (str.200-250), a koji sud ocjenjuje kao nepristran i stručan, te izgrađen u skladu s pravilima znanosti i vještine. Na izračun vještaka tužitelj nije imao prigovor te tuženik također nije prigovori samom matematičkom izračunu vještaka niti je traženo saslušanje vještaka. Temeljem dostavljenog nalaza vještaka, a prema ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka prihvaćeni su kao objektivni prema pravilima svoje struke te prema svojim učincima u odnosu na poziciju tužitelja kao potrošača nije uspostavljen odnos pravične ravnoteže između ugovornih stranaka, a koji je narušen na štetu tužitelja kao potrošača isplatom neosnovano plaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

37.1. Prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio da tužitelj osnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.ožujka 2019.godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 9.srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

-odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te naprijed citiranih odredaba ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 a kojim stajalištem je vezan ovaj sud, mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a jednako tako i povrat razlike do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl), a niti je dokazao daje tužitelju pružio na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši.

S obzirom na sve navedeno sud cijeni konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan te mu u cijelosti udovoljava.

38. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezna kamate počevši od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta, kako je to naznačeno u točki I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

39. Dakle, budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. ZPP- a i čl. 156. st. 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14, 118/14, 126/22, u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13).

40.1. Tužitelj je u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka.

40.2. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 EUR.

40.3. Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe od 5. lipnja 2023. (250 EUR uračunat i pripadajući PDV od 25%), zastupanje na ročištu dana 18. lipnja 2024. (250 EUR uračunat i pripadajući PDV od 25%), zastupanje na ročištu dana 20. ožujka 2025. (250 EUR uračunat i pripadajući PDV od 25%), sastav obrazloženog podneska od 14. svibnja 2025. (250 EUR uračunat i pripadajući PDV od 25%), zastupanje na ročištu dana 11. studenog 2025. (250 EUR uračunat i pripadajući PDV od 25%) ukupno 1.250,00 EUR. Tome treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, tako da sveukupni parnični trošak iznosi 1.700,00 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, kako je odlučeno u točki III izreke.

40.4. Opravdani i nužni troškovi obuhvaćaju samo zastupanje po punomoćniku dok je na plaćanje sudskih pristojbi primijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama.

40.5. Sud je odbio tužitelja za naknadu troškova u dijelu koji se odnose na objavu presude u iznosu od 125.00 EUR jer je odluka strankama dostavljanje pisanim putem.

46. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 21. siječnja 2026.

Sutkinja:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

DOSTAVITI:

1. Za tužitelja: po punomoćniku, odvjetniku Matku Pavičiću iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Markovinović i Pavičić iz Bjelovara

2. Za tuženika: po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkom društvu Metelko,

Knežević i partneri d.o.o., Zagreba, Ul. Radoslava Lopašića 6