REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-575/2022-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužiteljice IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ireni Tušak Miletić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Tušak Miletić i Partneri, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. prosinca 2025., u prisutnosti zz punomoćnika tužitelja i zz punomoćnika tuženika, 21. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom dio odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210385353 sklopljen dana 27. srpnja 2007. godine između tužiteljice IT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i to u dijelu odredbe članka 1 koja glasi: "… obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.", u odredbi članka 2 stavak 1 koja glasi: "… sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja." te u odredbi članka 7 stavak 1 koja glasi: "… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja." pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuje se ništetnom dio odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210385353 sklopljen dana 27. srpnja 2007. između tužiteljice IT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 i to dio odredbe članka 2 stavak 1 koji glasi: "… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora …", te dio odredbe članka 2 stavak 2 koji glasi: "... je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., …", te dio odredbe članka 7 stavak 2 koji glasi: "Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora."

III Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva da se utvrde ništetnim ostali dijelovi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210385353 sklopljenog dana 27. srpnja 2007. godine između tužiteljice IT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 i dodatak Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210385353, kao neosnovan.

IV Utvrđuje se da postoji tražbina tužiteljice IT, OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 u iznosu od 8.307,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-1,12 EUR od 24. studenoga 2007. do isplate,

-6,84 EUR od 16. siječnja 2008. do isplate,

-3,08 EUR od 16. veljače 2008. do isplate,

-26,48 EUR od 16. ožujka 2008. do isplate,

-21,45 EUR od 16. travnja 2008. do isplate,

-3,27 EUR od 3. listopada 2008. do isplate,

-3,27 EUR od 3. listopada 2008. do isplate,

-25,52 EUR od 16. listopada10.2008. do isplate,

-45,18 EUR od 16. studenoga 2008. do isplate,

-17,24 EUR od 16. prosinca 2008. do isplate,

-92,63 EUR od 16. siječnja 2009. do isplate,

-93,41 EUR od 16. veljače 2009. do isplate,

-68,09 EUR od 16. ožujka 2009. do isplate,

-55,57 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

-61,02 EUR od 30. srpnja 2009. do isplate,

-69,48 EUR od 2. rujna 2009. do isplate,

-59,94 EUR od 3. listopada 2009. do isplate,

-70,44 EUR od 18. studenoga 2009. do isplate,

-96,14 EUR od 4. veljače 2010. do isplate,

-138,49 EUR od 18. svibnja 2010. do isplate,

-209,39 EUR od 25. rujna 2010. do isplate,

-209,39 EUR od 25. rujna 2010. do isplate,

-209,15 EUR od 26. rujna 2010. do isplate,

-178,03 EUR od 3. studenoga 2010. do isplate,

-206,64 EUR od 18. studenoga 2010. do isplate,

-277,93 EUR od 14. svibnja 2011. do isplate,

-325,52 EUR od 25. lipnja 2011. do isplate,

-325,52 EUR od 25. lipnja 2011. do isplate,

-380,98 EUR od 21. srpnja 2011. do isplate,

-380,98 EUR od 21. srpnja 2011. do isplate,

-346,68 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

-325,36 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate,

-325,36 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate,

-347,76 EUR od 7. travnja 2012. do isplate,

-347,76 EUR od 11. prosinca 2012. do isplate,

-343,29 EUR od 7. lipnja 2014. do isplate,

-361,99 EUR od 13. rujna 2014. do isplate,

-488,80 EUR od 13. kolovoza 2015. do isplate,

-478,72 EUR od 14. travnja 2016. do isplate,

-499,96 EUR od 15. studenoga 2016. do isplate,

-486,20 EUR od 11. ožujka 2017. do isplate,

-293,70 EUR od 13. svibnja 2017. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. sukladno Zakonu o kamatama i Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 prema tužiteljici IT, OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 44,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-11,79 EUR od 1. listopada 2007. pa do isplate,

- 16,65 EUR od 1. prosinca 2007. pa do isplate,

- 8,53 EUR od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- 4,70 EUR od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- 3,19 EUR od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VI Tražbina tužiteljice iz točke IV izreke ove presude i tražbina tuženika iz točke V ove presude pribijaju se u iznosu od 44,86 EUR te u dijelu zakonskih zateznih kamata.

VII Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 8.262,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-9,08 EUR od 16. ožujka 2008. do isplate,

-21,45 EUR od 16. travnja 2008. do isplate,

-15,64 EUR od 16. listopada 2008. do isplate,

-45,18 EUR od 16. studenoga 2008. do isplate,

-17,24 EUR od 16. prosinca 2008. do isplate,

-92,63 EUR od 16. siječnja 2009. do isplate,

-93,41 EUR od 16. veljače 2009. do isplate,

-68,09 EUR od 16. ožujka 2009. do isplate,

-55,57 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

-61,02 EUR od 30. srpnja 2009. do isplate,

-69,48 EUR od 2. rujna 2009. do isplate,

-59,94 EUR od 3. listopada 2009. do isplate,

-70,44 EUR od 18. studenoga 2009. do isplate,

-96,14 EUR od 4. veljače 2010. do isplate,

-138,49 EUR od 18. svibnja 2010. do isplate,

-209,39 EUR od 25. rujna 2010. do isplate,

-209,39 EUR od 25. rujna 2010. do isplate,

-209,15 EUR od 26. rujna 2010. do isplate,

-178,03 EUR od 3. studenoga 2010. do isplate,

-206,64 EUR od 18. studenoga 2010. do isplate,

-277,93 EUR od 14. svibnja 2011. do isplate,

-325,52 EUR od 25. lipnja 2011. do isplate,

-325,52 EUR od 25. lipnja 2011. do isplate,

-380,98 EUR od 21. srpnja 2011. do isplate,

-380,98 EUR od 21. srpnja 2011. do isplate,

-346,68 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

-325,36 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate,

-325,36 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate,

-347,76 EUR od 7. travnja 2012. do isplate,

-347,76 EUR od 11. prosinca 2012. do isplate,

-343,29 EUR od 7. lipnja 2014. do isplate,

-361,99 EUR od 13. rujna 2014. do isplate,

-488,80 EUR od 13. kolovoza 2015. do isplate,

-478,72 EUR od 14. travnja 2016. do isplate,

-499,96 EUR od 15. studenoga 2016. do isplate,

-486,20 EUR od 11. ožujka 2017. do isplate,

-293,70 EUR od 13. svibnja 2017. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. sukladno Zakonu o kamatama i Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VIII Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice preko zatraženih 8.307,57 EUR do dosuđenih 8.262,71 EUR, odnosno u dijelu u kojem tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 44,86 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

IX Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.430,89 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik 27. srpnja 2007. sklopili ugovor o namjenskom kreditu br. 3210385353 kao i dodatak ugovoru o namjenskom kreditu od 20. kolovoza 2007. Navedenim ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 240.620,00 CHF u hrvatskim kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je kredit ugovoren sa rokom otplate do 27. srpnja 2037. te je otplaćivan u mjesečnim anuitetima u hrvatskim kunama po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu te je početni anuitet iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 1.226,43 CHF. Navodi da je čl. 2. predmetnog ugovora za prve dvije godine otplate određena je fiksna kamatna stopa koja je iznosila 4,50% godišnje, a nakon toga do konačne otplate kredita primjenjiva je redovna kamatna stopa u visini u skladu sa važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Navedeni Ugovor o kreditu je raskinut od strane tuženika 19. ožujka 2012. Ističe da su čl. 21. Ugovora stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u [adresa]. Tužiteljica navodi da smatra da su predmetnim ugovorom povrijeđena njena prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe i to prvenstveno ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, pa smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i dodatka, te trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu što je rezultiralo da je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Navodi da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudama i to: Trgovačkog suda Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. (koja se odnosi na ništetnost odredbe o jednostranom mijenjanju kamatne stope) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-575/16 od 3. listopada 2017. (koja se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. (koja se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli). Navodi da je Ugovaranje valutne klauzule dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO, a koji određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Navodi da se na sporni pravni posao primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužiteljica se poziva na odredbe čl. 81. –87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ističe da je odredbom čl. 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu kojima se ugovara isplata i vraćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju HNB-a (valutna klauzula) na dan korištenja, odnosno plaćanja pojedinog anuiteta koji dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu, su nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valute uz koju će vezati kredit, odnosno o mogućim posljedicama i rizicima, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Navodi da je Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štitila tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih petnaest godina nije pretrpjela značajniji pad, te je inflacija bila neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Ističe da je tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u više-manje istom odnosu. Navodi da banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle, niti je imala mogućnosti o tome pregovarati, odnosno tuženik je nije upozorio na sve moguće rizike. Navodi da je prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji, redovito nudeći niže kamatne stope od ostalih kreditnih proizvoda. Naglašava da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Smatra da je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužiteljici, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Smatra i da je dužnost tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njenim potrebama i njenoj financijskoj situaciji i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na nju. Smatra da su svi ovi bitni podaci trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu (u skladu sa presudom Suda Europske Unije, br. C-26/13 od 30. travnja 2014., a temeljem Direktive 93/13/EEZ). Navodi da navedena obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, te je na takvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Stoga tužiteljica smatra da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu i valjanu odluku. Ista smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Navodi da stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Ističe da je tužiteljica bila obavezna vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužiteljice stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Navodi da je sudska praksa zauzela identično stajalište te je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a u kojoj je ovdje tuženik također jedan od tuženika, presuđeno da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno savjesnosti i poštenju, a to je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama. Navedena presuda je potvrđena presudom i rješenjem VSRH br. Rev 2221/2018 donesenom po revizijama podnesenim protiv presude u kolektivnom sporu, od 3. rujna 2019., te je njome tuženikova revizija (između ostalih) odbijena kao neosnovana. Navodi da na konkretan slučaj „primjenjuje se nacionalno pravo u njegovom tumačenju u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja Suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.“ (VSRH, Revt-575/16), te tužiteljica posebno ukazuje da se temeljem ustaljenog stajališta Suda Europske Unije potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (ovdje tuženik), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno bez ikakve mogućnosti utjecaja na sadržaj uvjeta/ugovora koje je poduzetnik prije sastavio. Konkretno, tužiteljici je isplaćen iznos od 1.078.324,82 HRK, a koji je predstavljao protuvrijednost odobrenog kredita od 240.620,00 CHF. Iz toga je razvidno da je isplaćeni iznos obračunat po tada važećem tečaju koji je iznosio 1 CHF = 4,481443 HRK. Tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka je stalno fluktuirao i do 40%, te je svoj vrhunac imao u srpnju 2011. kada je iznosio 1 CHF = 6,512340 HRK. Stoga tužiteljica smatra da je uslijed fluktuacije tečaja, a zbog ništetnih ugovornih odredbi, preplatila većinu anuiteta. Navodi da su predmetni ugovor stranke sklopile na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Ističe da su svi ugovori tuženika sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". O istom se nije moglo objektivno pregovarati, budući da nije bilo određenih i odredivih elemenata o kojima bi se moglo pregovarati i na primjenu kojih bi tužiteljica mogla utjecati. Na takav način je odredbama čl. 2. i 7. ugovora ugovorena kamatna stopa. Navodi da Zakon o zaštiti potrošača (2003) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom članka 82. ZZP utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Ističe da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Navodi da je odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka proglašena nepoštenom, a samim time i ništetnom i to pravomoćnim presudama Trgovačkog suda Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. donesenim u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Navodi da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužiteljici povećavana nekoliko puta, pa je sa početne 4,50% najviše iznosila 6,30% i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. Napominje da je samo dva anuiteta plaćala po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi. Ističe da je Ugovor o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik dvostrano obvezujući pravni posao kod kojeg se jedna strana (tuženik) obvezala odobriti i isplatiti iznos kredita od 240.620,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan korištenja kredita, a druga strana (tužiteljica) se obvezala otplatiti taj iznos kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja, uz godišnju kamatnu stopu o 4,50%. Navodi da kada se ima na umu da je kredit bankarski proizvod, razvidno je da odobreni, odnosno vraćani novčani iznos predstavlja predmet ugovora, dok kamatna stopa predstavlja cijenu. Ponavlja da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nerazumljiva, te se o istoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Smatra da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio ''slabiji'' i to obzirom da je ona pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Ističe da je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogao utjecati. Navodi da je odredbom čl. 322. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, što je ovdje evidentno slučaj. Smatra da ništetnost bitnih sastojaka ugovora u ovom slučaju uzrokuje i ništetnost cijelog ugovora, pošto isti ne može opstati bez predmeta i cijene, a koji su bili odlučujući za sklapanje istoga. Poziva se na stajalište Suda Europske Unije koji je presudom br. C-260/18 u meritorno sličnom predmetu I c/a Raiffeisen Bank International AG iz Poljske presudio kako čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da nacionalni sud, nakon što je utvrdio nepoštenost određenih odredaba ugovora o kreditu indeksiranom u stranoj valuti i koji sadržava kamatnu stopu izravno vezanu za međubankovnu kamatnu stopu za dotičnu valutu, smatra, u skladu sa svojim nacionalnim pravom, da taj ugovor ne može postojati bez tih odredaba iz razloga što bi njihovo uklanjanje za posljedicu imalo izmjenu prirode glavnog predmeta tog ugovora. Također je istom presudom presuđeno da se navedenoj direktivi protivi održavanje na snazi nepoštenih odredaba ugovora ako bi njihovo uklanjanje dovelo do utvrđenja ništetnosti tog ugovora, i ako sud smatra da bi to utvrđenje ništetnosti dovelo do nepovoljnih posljedica po potrošača, osim ako je potrošač suglasan s tim održavanjem na snazi. Tužiteljici je kredit u kunskoj protuvrijednosti odobrenog iznosa od 240.620,00 CHF isplaćen 27. kolovoza 2007., i to uplatom iznosa od 1.078.324,82 HRK na njen račun, te su tužiteljica, odnosno sudužnici, tijekom otplate kredita u razdoblju od tada do danas tuženiku uplatili ukupno 370.751,72 HRK. Navodi da je odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano da u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Smatra da se u ovom slučaju radi o stjecanju bez osnove, a bitno je napomenuti i da je odredbom čl. 1115. ZOO reguliran opseg vraćanja te je propisano: „ Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ Tužiteljica smatra da je dokazala da je banka bila nepoštena, odnosno da je to već pravomoćno presuđeno citiranim odlukama VSRH, pa smatra da ima pravo potraživati iznos svih izvršenih uplata sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svake uplate to isplate, a tuženik nema pravo na potraživanje zakonskih zateznih kamata, sukladno odredbama čl. 1115. ZOO. Zakonske zatezne kamate na svaku pojedinu uplatu u korist tužiteljičinog kredita, obračunate do 22. studenoga 2022. iznose ukupno 392.223,80 HRK, a cjelokupno tužiteljičino potraživanje (uplaćene rate uvećane za zakonske zatezne kamate) iznose 762.975,49 HRK. Kako je tužiteljica primila iznos od 1.078.324,82 HRK, navodi da stavlja u prijeboj iznos od 762.975,49 HRK tuženiku, odnosno isto će eventualno imati utjecaja na visinu tražbine tuženika ili stjecateljima potraživanja. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljica ističe da se učinci utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe primjenjuju ex tunc, a utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne situacije potrošača u kojoj bi se on nalazi da ništetne odredbe nije bilo, što u konkretnom slučaju znači da tužiteljica ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB u trenutku plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa pojedinog anuiteta obračunatog prema tečaju CHF u trenutku isplate/korištenja kredita, sve sukladno odredbama čl. 323. ZOO. Navodi da je tuženik do 30. rujna 2015. na taj način stekao bez osnove iznos od 38.213,70 HRK, a koje iznose tužiteljica potražuje tužbom, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate. Tužiteljica raspolaže prometima po kreditu za vrijeme od 30. rujna 2015. do prodaje potraživanja, a u trenutku podnošenja tužbe potražuje iznos od 11.000,00 HRK. Tužiteljica prvenstveno traži da sud utvrdi da su Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210385353 i Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu br. 3210385353 sklopljeni između tužiteljice i tuženika ništetni te da nemaju pravnog učinka, te da joj tuženik naknadi troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljica je već u tužbi postavila alternativni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba čl. 2 i 7 predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, vezano za otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan dospijeća, te zahtjev za utvrđenje ništetnosti istih odredbi čl. 2 i 7 predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te zahtjev za isplatom temeljem navedene ništetnosti. Međutim ista je svojim podneskom od 31. kolovoza 2025. preinačila navedeni alternativni dio tužbenog zahtjeva vezano za isplatu na način da sada traži isplatu iznosa od 8.307,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno na svaki pojedini iznos tako specificiranog tužbenog zahtjeva. Tuženik se takvoj preinaci protivio, međutim sud je istu preinaku dozvolio svojim rješenjem od 8. prosinca 2025. smatrajući da tužitelj povisuje tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu nakon nalaza vještaka, pri čemu ostaje pri istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa je takva preinaka svrsishodna za rješenje spora između stranaka. Tužiteljica također potražuje od tuženika da joj nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara pasivnoj legitimaciji navodeći da je potraživanje tuženika temeljem predmetnog Ugovora o kreditu prodano, a sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.). Ističe da je o navedenom tužiteljica bila obaviještena. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Navodi da ista ne bi bila aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba, te bi tužiteljica mogla potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sama vršila, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužiteljice bio osnovan, a što tuženik osporava u cijelosti. Ističe da je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od gospođe LT i gospodina ĆT, dok za određene uplate nisu naznačene osobe uplatitelja, a na tužiteljici je teret dokaza da je ona stvarno izvršila te uplate. Ističe da je LT sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljicom nastupa kao solidarni dužnik pa je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO) ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga su uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužiteljice. Poziva se na odluku Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-478/2008 od 16. srpnja 2013. gdje se navodi „da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe čl. 414. st. 1. u svezi odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom … da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“ Poziva se i na odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, te ističe da iz navedene odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Ističe kako tužiteljici nije pravno dopušteno, a i moguće, potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba pa predlaže sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, podredno odbije tužbeni zahtjev tužiteljice. Ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova. Navodi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Smatra da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 4. t. 21 Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Navodi d je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice. Smatra da je sukladno Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu treba uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Navodi da predmetni Ugovor o kreditu nije potrošački ugovor u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, dalje: ZPK). Smatra da se navedeni Zakon ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se prema odredbi čl. 3. st. 1.a) taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 HRK, a tužiteljici je predmetnim Ugovorom o kreditu isplaćen ugovoreni iznos od 240.620,00 CHF. Ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice, te smatra da se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Navodi da je odredbom čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ističe da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Kako je predmetna tužba podnesena 23. studenog 2022., smatra da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je potraživanje tužiteljice u zastari. Navodi da kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a što tuženik osporava u cijelosti i tada bi potraživanje tužiteljice bilo u zastari. Navodi da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila 14. lipnja 2019., te smatra da je tužiteljica mogla podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13. lipnja 2019., čime tužiteljica podnošenjem tužbe 23. studenoga 2022., nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navodi da isto proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se trebalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Ističe da možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava ne može po mišljenju tuženika povlačiti ništetnost i samog ugovora. Navodi da je odredbom čl. 59. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također, odredbom čl. 324. ZOO-a, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na ZZP, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Stoga ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli, smatra da to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Smatra da odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora. Poziva se na odluku i VTS RH posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., te na odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Gos 1/2019- 36 od 4. ožujka 2020. Stoga smatra da je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim cijeli ugovor o kreditu. Vezano na postavljeni eventualni tužbeni zahtjev tuženik ističe da je 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Ističe da je zaključak Suda EU da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Ako se primijeni stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovopredmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Ukoliko sud smatra da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužiteljice kao potrošača, tj. informacije koje su joj bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, poziva se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021. Ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik navodi da je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Navodi da je iz Ugovora o kreditu vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Navodi da su tužiteljici prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Smatra da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Navodi da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Navodi da je u razgovoru sa službenicima banke tužiteljici bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Navodi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ponavlja ranije navode, te dalje ističe da je tužiteljica, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Navodi da podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik jer valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Smatra da to mora biti jasno i tužiteljici kao prosječnom i razboritom potrošaču, a i svakoj osobi. Smatra da je neživotno i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik. Ističe da donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke tako i općenito, a takve obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužiteljici. Ističe da su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Ističe da se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Navodi da se rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na HRK, a ne samo na CHF, te razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Navodi da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Navodi da se radi o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ističe da je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Ističe da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Stoga smatra da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a i da sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, te ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Navodi da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj HRK u odnosu na CHF podložan promjenama. Ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Ističe da je to u ovoj stvari uredno činio. Navodi da se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužiteljici rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Za razliku od ZZP-a, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Smatra da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Navodi da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Smatra da navedena dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ističe da ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun. Navodi da odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti, se poziva na teleološka tumačenja (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) da to može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Smatra da nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Smatra da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Poziva se na pravnu teoriju. Smatra da se deklaratorni tužbeni zahtjev ne može usvojiti bez da se ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Ističe da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Ističe da se tužiteljica ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo, a istu nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njene slobodne volje. Navodi da ukoliko se tužiteljica želi prikazati kao osoba koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, ista ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da ona nije niti željela pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htjela što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Navodi da je nesporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužiteljicu o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužiteljica imala pravo na raskid ugovora. Smatra da je na strani tužiteljice i nastala šteta, njen doprinos takvoj šteti je očigledan. Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, navodi da je takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata u potpunosti neosnovan. Ističe da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Poziva se na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. da Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, te ističe da navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, smatra da bi tužiteljica eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Stoga predlaže odbaciti tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, te naloži tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka tuženik ističe prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev. Navodi da se na eventualno potraživanje u iznosu od 3.247,69 EUR primjenjuje trogodišnji zastarni rok, i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da je navedeni zastarni rok u potpunosti opravdan iz razloga što je u konkretnom slučaju tužiteljica postavila zahtjev za naknadom štete. Ističe da kako je preinačeni tužbeni zahtjev postavljen 28. lipnja 2024., to tuženik smatra kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se ima smatrati da je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. Smatra da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužiteljice nastupila zastara. Navodi da je kolektivna tužba podnesena 4. travnja 2012., a čime je navodno došlo do prekida zastare, pa bi zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove tečajnih razlika nastupila 15. lipnja 2023., odnosno tužiteljica je mogla podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14. lipnja 2023., čime tužiteljica uređenjem tužbenog zahtjeva od 28. kolovoza 2025. nema pravo potraživati novopostavljene iznose na ime navodno preplaćenih iznosa s osnove tečajnih razlika. Smatra da navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. Ističe da se predmetno shvaćanje o zastari odnosi i na uređenje tužbenog zahtjeva VSRH je već potvrdio u rješenju posl. br. Revd 1801/2021 od 5. travnja 2022. Navodi da kada bi se preinaka tužbenog zahtjeva smatrala svrsishodnom, a što se osporava u cijelosti, to ne znači da će se za preinačeni tužbeni zahtjev primijeniti zastarni rok kao i za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, te se poziva na stajalište Županijskog suda u Varaždinu u odluci od 19. svibnja 2022. pritom se pozivajući na odluke Vrhovnog suda Revx-848/14, Revx-249/2009, Rev-21/2010. Ističe i odluke Vrhovnog suda posl. br. 1460/13-2 od 24. siječnja 2017., poslovni broj Rev-225/2022-2 od 3. studenoga 2022. i poslovni broj Rev 700/2023 od 30. listopada 2023. Ističe da je tužiteljica preinaku učinila na način da tijekom postupka potražuje iznos prema nalazu i mišljenju vještaka, u kojem iznosu su uračunate i uplate tužitelja nakon proglašenja kredita dospjelim. Navodi da vještak samo hipotetski navodi takav izračun preplate, uzimajući u obzir da je tužiteljici kredit otkazan zbog neuredne i nepravovremen otplate kreditnih obveza. Na dan kojim je otkazan kredit tužiteljica je imala nepodmireno 16 anuiteta, slijedom čega je tuženik 19. ožujka 2012. kreditnu obvezu tužiteljice proglasio dospjelom u cijelosti. Ukoliko bi sud uzeo u obzir i uplate tužiteljice nakon proglašenja kredita dospjelim, a čemu se tuženik izričito protivi, smatra da bi time sud neurednost i nepravovremenu otplatu kreditnih obveza tužiteljice opravdao. Ukoliko sud utvrdi navodu preplatu, tužiteljica bi eventualno mogla potraživati iznos od 4.614,73 EUR s osnove navodne ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu. Navodi da je odredbom članka 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. U slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužiteljici, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Poziva se na odluke Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. i poslovni broj Gž-973/2021 od 11. studenog 2021., te odluku VSRH posl.br. Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužiteljica ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 44,86 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: 11,79 EUR od 1. listopada 2007. pa do isplate, 16,65 EUR od 1. prosinca 2007. pa do isplate, 8,53 EUR od 1. svibnja 2008. pa do isplate, 4,70 EUR od 1. lipnja 2008. pa do isplate, 3,19 EUR od 1. srpnja 2008. pa do isplate. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ponavlja i sve ostale navode tijekom postupka.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu između tužiteljice i tuženika broj 3210385353, kreditna partija 7103753856 sklopljen 27. srpnja 2007. (list 16-21), Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu između tužiteljice i tuženika broj 3210385353 sklopljen 20. kolovoza 2007. (list 22), potvrdu o solemnizaciji privatne isprave javnog bilježnika Ignaca Vugera broj OV-17197/2007 od 31. srpnja 2007. (list 23), potvrdu o solemnizaciji privatne isprave javnog bilježnika Ignaca Vugera broj OV-18648/2007 od 23. kolovoza 2007. (list 24), početni otplatni plan (list 25-35), izvadak iz zemljišne knjige za kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška], te izvadak iz knjige položenih ugovora za istu kčbr. (list 36 i 40), potvrda o solemnizaciji (list 37-39), prometi po kreditu tužiteljice (list 41-44), izračun konverzije na dan otkaza kredita s učincima do 30. rujna 2015. (list 45- 49), izračuni (list 51-55), odabir valute (list 103), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103753856 (list 104), potvrda o otkazu kredita i pozivu na plaćanje javnog bilježnika Ignaca Vugera od 10. rujna 2010. (list 192-194), povratnica (list 195), nalog za odašiljanje otkaza Ugovora o namjenskom kreditu tuženika javnom bilježniku od 31. kolovoza 2010. (list 197), izvadak iz poslovnih knjiga tuženika od 31. kolovoza 2010. (list 198), dopis tuženika javnom bilježniku od 29. ožujka 2012. (list 199), izvadak iz poslovnih knjiga tuženika od 29. ožujka 2012. (list 200), podnesak javnog bilježnika Ignaca Vugera od 10. travnja 2012. (list 201), otkaz kredita i poziv na plaćanje tuženika tuženoj od 31. kolovoza 2010. (list 202), račun javnog bilježnika Ignaca Vugera od 14. rujna 2010. (list 203), podnesak javnog bilježnika Ignaca Vugera od 14. rujna 2010. (list 204), obavijest o ustupu tražbine od 11. srpnja 2017. tuženika tužiteljici (list 216), obavijest APS Delta S.A. tužiteljici (list 217), te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. i izvršio uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka istog vještaka (list 232-242), te je saslušao tužiteljicu kao stranku u postupku, a izvršen je i uvid u sudsku praksu dostavljenu od strane stranaka.

5. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja sud smatra da je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan, te je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu djelomično osnovan.

6. Glavni tužbeni zahtjev tužiteljice pod točkom I usmjeren je na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o namjenskom kreditu između tužiteljice i tuženika broj 3210385353, kreditna partija 7103753856 sklopljen 27. srpnja 2007. (list 16-21, dalje Ugovor) i Dodatka ugovoru o namjenskom kreditu između tužiteljice i tuženika broj 3210385353 sklopljen 20. kolovoza 2007. (list 22-24, dalje Dodatak), te je izvršio uvid u predmetne Ugovore. Uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da su stranke nakon odobrenja od 25. srpnja 2007., dana 27. srpnja 2007. sklopile predmetni Ugovor, te je isti potvrđen dana 31. srpnja 2007. pod poslovnim brojem OV-17197/2007 po javnom bilježniku Ignacu Vugeru (list 23), a uvidom u predmetni Dodatak sud je utvrdio da su stranke nakon odobrenja kredita od 25. srpnja 2007., sklopljen 20. kolovoza 2007., te je isti potvrđen dana 23. kolovoza 2007. pod poslovnim brojem OV-18648/2007 po javnom bilježniku Ignacu Vugeru (list 24). Tuženik je kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 240.520,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, te se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama (čl. 1 Ugovora), koje kamate su tijekom postojanja obveze po navedenom Ugovoru promjenjive u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja navedenog Ugovora iznosi 4,50 % godišnje, a navedena kamata je u razdoblju od dvije godine od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna (čl. 2 Ugovora). Rok otplate kredita je ugovoren na 348 mjeseci (čl. 3 Ugovora), a namjena kredita je kupnja stana (čl. 6 Ugovora). Stranke su također ugovorile da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.226,43 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, a koji iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, a za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora, te anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta/rate (čl. 7 Ugovora). Stranke su također ugovorile i instrumente osiguranja povrata kredita i to jamca po navedenom kreditu ĆT te sudužnika CT (čl. 8 Ugovora), te su stranke prihvatile sudsku nadležnost suda u Sesvetama, te uvjete za odustanak, otkaz i raskid ugovora, te primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika na ugovorni odnos stranaka s kojim su stranke upoznate (čl. 23 Ugovora).

7. Među strankama je sporno da li je cijeli predmetni Ugovor i Dodatak ništetan i nema pravnog učinka, odnosno da li su ništetne odredbe čl. 2 i 7 Ugovora koje se odnose na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednost prema srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno da li su ništetne odredbe čl. 2 i 7 Ugovora u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te u svezi s time da li tužiteljica može osnovano od tuženika zahtijevati isplatu na ime neosnovano preplaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja valute CHF i promjene kamatne stope. Sporna je aktivna legitimacija tužiteljice, pasivna legitimacija tuženika, te da li je predmetni Ugovor potrošački, odnosno da li je potraživanje tužiteljice u zastari.

8. Vezano za prigovor tuženika pasivnoj legitimaciji jer da je potraživanje tuženika temeljem Ugovora o kreditu prodano sud je izvršio uvid u obavijest o ustupu tražbine od 11. srpnja 2017. tuženika tužiteljici (list 216) iz koje proizlazi da je tuženik obavijestio tužiteljicu da je tuženik ustupio u korist društva APS Delta S.A. kao primatelja sva prava i tražbine koje proizlaze iz Ugovora o stambenom kreditu broj 7103753856. Uvidom u obavijest APS Delta S.A. tužiteljici (list 217) razvidno je da je navedeno trgovačko društvo obavijestilo tužiteljicu o ustupu u korist društva APS Delta S.A. Aquarius Compartment sva prava i tražbine koja proizlaze iz ugovora s bankom.

9. Članak 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, dok st. 2. istog članka propisuje da ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka. Također čl. 84. st. 1. istog Zakona propisuje da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dok st. 2. istog članka propisuje da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje. Također čl. 127. st. 1. istog Zakona propisuje da svaka ugovorna strana može, ako na to pristane druga strana, prenijeti ugovor na neku treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz toga ugovora, a st. 2. istog članka propisuje da prijenosom ugovora ugovorni odnos između prenositelja i druge strane prelazi na primatelja i drugu stranu u času kad je druga strana pristala na prijenos, a ako je druga strana dala svoj pristanak unaprijed, u času kad je obaviještena o prijenosu, st. 3. istog članka propisuje da pristanak na prijenos ugovora valjan je samo ako je dan u propisanom ili ugovorenom obliku za valjanost prenesenog ugovora, dok st. 4. istog članka propisuje da odredbe o sporednim pravima kod ugovora o preuzimanju duga na odgovarajući se način primjenjuju i na prijenos ugovora.

10. Dakle, Ugovorom o prijenosu tražbine (cesiji) vjerovnik (cedent) na trećeg (cesionara) prenosi svoju tražbinu koju ima prema dužniku (cesusu). Dakle, predmet ugovora o cesiji je prijenos tražbine koju vjerovnik ima prema dužniku temeljem pravnog posla koji je sklopio sa dužnikom. Stoga suugovaratelji i nakon što je sklopljen ugovor o cesiji mogu uzajamno isticati prigovore kojima osporavaju pravnu valjanost samog pravnog posla iz kojeg proizlazi tražbina koja je bila predmetom ugovora o cesiji, dakle suugovaratelj (vjerovnik iz temeljnog pravnog posla, u ovom slučaju tuženik) je i nadalje pasivno legitimiran u sporu pokrenutom radi utvrđenja ništetnosti ugovora iz kojeg proizlazi tražbina koja je bila predmetom cesije. Tako i u odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-780/2021-3 od 7. svibnja 2025. Stoga je neosnovan prigovor pasivne legitimacije tuženika.

11. Tuženik prigovara tužiteljici svojstvo potrošača i ujedno da se ovdje ne radi o potrošačkom ugovoru, pa je sud na navedene okolnosti saslušao tužiteljicu kao stranku u postupku.

12. Tužiteljica saslušana kao stranka u postupku navela da je predmetni kredit podigla da bi riješila stambeno pitanje za sebe i djecu, a radilo se o kupnji stana u kojem sada živi sa svojom djecom [adresa] u [adresa]. Navodi da je stan u kojem je živjela u vrijeme podizanja kredita na adresi u [adresa] bio mali pa se odlučila kupiti veći stan. Navodi da navedeni stan koristi isključivo za život i ne koristi ga u poslovne niti u gospodarske svrhe. Navodi da je u vrijeme podizanja kredita imala obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo, ali više nema već par godina, s time da nije sigurna u točnu godinu zatvaranja obiteljskog-poljoprivrednog gospodarstva, ali sigurno ima sedam godina. Kada je došla u banku da bi podigla stambeni kredit u banci su joj prvo ponudili ovu vrstu kredita u CHF kao jako povoljnu. Najbitnija je bila kamata te su joj u banci isticali da je taj kredit bolji od drugih s obzirom da ima povoljnu kamatu. Navodi da je nitko nije upozorio da će joj rata kredita porasti s 2.000,00 na 5.000,00 HRK i nitko u banci nije puno pričao ili je upozoravao posebno o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ona je tada znala da promjenjiva kamatna stopa znači da bi se rata kredita mogla promijeniti za 50,00 do 100,00 HRK, ali nije mislila da bi to moglo biti tako puno, odnosno za 150 % do čega je došlo i na to u banci nije bila posebno upozorena, već su samo spominjali da je navedeni kredit povoljan. Navodi da je ĆT njezin bivši suprug od kojeg se razvela 2011. Navodi da su joj u banci dali već napisane primjerke ugovora o kreditu, te nije imala nekog puno vremena da bi mogla čitati taj ugovor o kreditu, te zna da je nešto čitala, ali bilo je dosta sitnih slova što nije vidjela pročitati, ali ugovor je potpisala. Navodi da je bila svjesna da se zbog promjene samog tečaja CHF može mijenjati rata kredita za neki manji iznos, ali nije mislila da će doći do tolike promjene rate koliko je stvarno došlo. Na pitanje da li joj je banka omogućila mogućnost pregovaranja o uvjetima kredita tužiteljica navodi da nije već je banka rekla svoje uvjete i na njoj je bilo da to prihvati ili ne, a nekog pregovora između nje i banke nije bilo. Na pitanje da li je bila dovoljno kao prosječni građanin informirana o uvjetima predmetnog kredita tužiteljica navodi da nije jer da je onda ne bi ušla u taj kredit.

13. Sud nije imao razloga ne prihvatiti iskaz tužiteljice jer je ista iskazivala životno i logično, te njezin iskaz nije suprotan s dokumentacijom u spisu. Sud smatra da je tuženik već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljicom znao kakav ugovor sklapa s tužiteljicom, odnosno koja je svrha ugovora, a to je kupnja stana u kojem tužiteljica živi zajedno s obitelji. Stoga sud smatra utvrđenim da je tužiteljica predmetni Ugovor sklopila kao fizička osoba, za svoje privatne potrebe, odnosno da se radi o potrošačkom kreditu. Ukoliko tuženik ima nekih drugih saznanja, onda je isto tuženik dužan i dokazati, pa sud smatra tuženikov prigovor da tužiteljica nije potrošač u cijelosti neosnovanim.

14. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

15. U odnosu na tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi tada važećeg čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07), a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

16. Ta je odluka u skladu s čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP), koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora, obvezujuća i za ovaj sud. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 ZZP-a sud nije u ovom sporu ocjenjivao navode tuženika o opravdanosti ugovaranja vezivanja valute glavnice za švicarski franak, odnosno o promjenjivosti kamatne stope i o tome je li postupanje tuženika bilo savjesno i pošteno jer je to već detaljno ocjenjeno u kolektivnom sporu. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

17. U čl. 502.c ZPP-a i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za naknadu štete i isplatu. U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo. Također u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamati u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici, pa i ovaj tuženik, nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni navedenog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita.

19. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i to u dijelu odredbe članka 1 koja glasi: "… obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.", u odredbi članka 2 stavak 1 koja glasi: "… sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja." te u odredbi članka 7 stavak 1 koja glasi: "… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.", te u dijelu odredbe članka 2 stavak 1 koji glasi: "… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora …", te dio odredbe članka 2 stavak 2 koji glasi: "... je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., …", te dio odredbe članka 7 stavak 2 koji glasi: "Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.", te je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe članka 87 stavak 1 ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Tužiteljica se u ovom postupku pozivala na ništetnost, a na nju pazi i sud po službenoj dužnosti, kako propisuje čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO), pa je odlučeno kao pod točkama I i II izreke presude.

20. Budući da su odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu, u skladu s odlukom tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi, što znači da je prema čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom. S time da ovdje valja napomenuti da je neosnovan navod tuženika da tužiteljica nije otplaćivala obveze po kreditu, bez obzira što se na pojedinim uplatama navodi kao uplatitelj ĆT, te LT. Naime, tužiteljica je kao dužnik istima mogla dati nalog za uplatu u njezino ime, pa je neosnovan prigovor promašene aktivne legitimacije tužiteljice vezano za anuitete na kojima se navode imena ĆT i LT.

21. Što se tiče ništetnosti ostatka ugovora o kreditu između stranaka valja reći da čl. 322. st. 1. ZOO-a propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a članak 324 stavak 1 istog Zakona propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Sud smatra da ostale odredbe ugovora o kreditu nisu u suprotnosti s Ustavom.

22. Sukladno čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

23. Sud smatra da ostale odredbe predmetnog Ugovora nisu nepoštene, jer su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive, a sukladno članku 84 ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, ostale odredbe ugovora o kreditu nisu u suprotnosti s prisilnim propisima, a niti je u suprotnosti s moralom društva sklapati ugovor o kreditu, a po mišljenju suda ne postoje niti drugi razlozi nemoralnosti toga ugovora.

24. S obzirom na navedeno sud smatra kako su ništave samo ranije navedene odredbe, kako je to utvrđeno tijekom ovog postupka i obrazloženo pod točkom 19. obrazloženja ove presude.

25. Sud smatra da kada se prouče ostale odredbe predmetnog ugovora o kreditu vidljivo je da je ugovorom o kreditu jasno ugovoreno da se radi o ugovoru o kreditu za kupnju stana, jasno je navedena cijena ugovora, sa jasno navedenim rokom korištenja i otplate kredita, te stopa zatezne kamate i instrumenti osiguranja povrata kredita. Imajući na umu navedeno sud smatra da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ranije navedenih ništavih odredbi (članak 87 stavak 2 ZZP/03), pa je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

26. U okolnostima konkretnog slučaja djelomično usvajanje glavnog tužbenog zahtjeva nema za posljedicu nemogućnost odlučivanja o eventualnom tužbenom zahtjevu za isplatu, s obzirom da je to prethodno pitanje za odlučivanje o eventualnom zahtjevu koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule kako je to specificirano preinačenim tužbenim zahtjevom podneskom od 31. kolovoza 2025., te se stoga ne radi o zahtjevima koji se međusobno isključuju. Dakle, treba odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice vezano za isplatu iznosa od 8.307,57 EUR, kako je to postavljeno eventualno kumuliranim dijelom tužbenog zahtjeva pod točkom 2. tužbenog zahtjeva.

27. Budući da su odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak, u skladu s odlukom tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi, što znači da je prema čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

28. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Sud smatra da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

29. Imajući na umu navedeno, kako je već u postupku kolektivne zaštite potrošača ustanovljena djelomična ništetnosti navedenih odredbi tada zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

30. Kako je ništetnost odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena elektronskim putem, putem eKomunikacije 24. studenoga 2022., pa nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Također sud smatra da ne postoji zastara vezano za preinaku tužbenog zahtjeva od 31. kolovoza 2025. Naime, sud smatra da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle, kako je zahtjev za isplatu postavljen još u tužbi 24. studenoga 2022., to ne postoji zastara vezano za preinaku tužbenog zahtjeva.

31. Da bi utvrdio visinu tužiteljičine tražbine sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković za financije, računovodstvo i poreze, iz Centra financijska vještačenja d.o.o. te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 232-242).

32. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlaze utvrđenja suda vezano za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te iznos kredita, rok otplate, valutu i kamate. Pa tako vještak navodi da tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili su 27. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj 3210385353 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost iznosa od 240.620,00 CHF tečaj CHF na dan isplate kredita iznosi 4,481443 HRK, ugovoren je rok otplate na 348 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima), te ugovorena kamatna stopa (inicijalni otplatni plan) koja je iznosila 4,50 % godišnje na dan sklapanja Ugovora, anuitet prilikom ugovaranja u valuti 1.226,43 CHF, iznos anuiteta na dan isplate kredita 5.496,18 HRK, te ugovoren tečaj za otplatu je srednji tečaj HNB na dan plaćanja. Vještak navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Stoga je posljedično na promjenu tečaja tužiteljica plaćala veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak navodi da su vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazala u kunama na dan isplate kredita, te predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Vještak navodi da je razvidno da je tuženik zbog neuredne i nepravovremene otplate kreditnih obveza tužiteljice 19. ožujka 2012. kredit proglasio dospjelim u cijelosti, te je utvrdila da je na dan s kojim je otkazan kredit tužiteljica imala nepodmireno 16 anuiteta. Navodi da je tužiteljica zadnju uplatu prije otkaza kredita izvršila 1. prosinca 2011. kojom je zatvorila anuitet koji je dospijevao 1. studenoga 2010. Vještak napominje da su nakon proglašenja kredita dospjelim izvršene dodatne uplate, te je iste uzela u obzir pod pretpostavkom da bi se izvršenim uplatama podmirivali anuiteti, a koji su u cijelosti bili dospjeli prije nego je kredit otkazan. Ističe da su navedenim uplatama zatvoreni anuiteti od prosinca 2010. do srpnja 2011., te djelomično anuitet koji je dospio 1. kolovoza 2011. Kako je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila HRK dok je na dan izrade vještačenje službena valuta EUR, vještak je inicijalno, informativno, sve izračune izvršila u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Navodi da je nakon toga iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunala u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) je dala u tabeli 1. Vještak u tabeli 2. daje pregled stopa zateznih kamata koje su korištene za izračune. Konačno vještak u tabeli 3 daje izračun zateznih kamata po mjesecima za preplaćene iznose zbog promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita do 22. studenoga 2022. Vještak u konačnici daje mišljenje pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do dana otkaza kredita nije mogao mijenjati tečaj u razdoblju otplate kredita, uzevši u obzir uplate tužiteljice za vrijeme redovne otplate kredita, odnosno uplate izvršene do dana proglašenja kredita dospjelim vještak navodi da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana otkaza kredita iznosi 4.659,59 EUR. Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 44,86 EUR. Navodi da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana otkaza kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 4.614,73 EUR. Navodi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do 22. studenoga 2022. ukupno iznose 4.886,91 EUR. Vještak navodi da ukoliko sud zauzme stav da se na ime podmirenja anuiteta uzimaju u obzir i uplate tužiteljice nakon proglašenja kredita dospjelim ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana otkaza kredita iznose 8.307,57 EUR. Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 44,86 EUR. Dakle po mišljenju vještaka sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana otkaza kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 8.262,71 EUR. Navodi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do 22. studenoga 2022. ukupno iznose 6.817,10 EUR.

33. Na ovakav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković za financije, računovodstvo i poreze, iz Centra financijska vještačenja d.o.o., nije bilo prigovora stanaka. Međutim, tuženik smatra da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice potrebno uzeti u obzir sve iznose koju su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnog Ugovoru o kreditu odnosno i pozitivne i negativne tečajne razlike, valute CHF prema HRK. Stoga tuženik ističe prigovor prijeboja (materijalnopravni prigovor) u iznosu od 44,86 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate na svaki negativni iznos.

34. Tužiteljica tijekom postupka smatra da tuženik nema pravo na nikakve negativne razlike u tečaju, te ističe prigovor zastare navedenog potraživanja. Navodi da se taj izračun tzv. negativnih razlika uopće ne može cijeniti u ovom predmetu. Ističe da tužiteljica kao potrošač nije takvim uplatama ništa stekla te je svaki anuitet podmirila sukladno obračunu tuženika. Na navedene uplate nije primjenjiv institut stjecanja bez osnove s obzirom da tužiteljica nije ništa stekla te ne može ništa vratiti. Ističe kako je takvo „potraživanje“ tuženika zastarjelo. Navodi da odredba čl. 198. st. 2. ZOO-a propisuje da ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela, prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare, te ističe da dospjeli anuiteti zastarijevaju za 3 godine do dana dospijeća.

35. Tuženik je svoj prigovor radi prebijanja specificirao tek nakon što je provedeno financijsko vještačenje u podnesku od 24. rujna 2025. Međutim isti je navedenim negativnim razlikama prigovarao već od početka postupka odnosno u svojem podnesku od 21. ožujka 2024., dakle prije zaključenja prethodnog postupka.

36. Pravni odnos kod vraćanja stečenog bez osnove, zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno odredbi o vezivanju valute glavnice za švicarski franak, nužno je razmatrati kao jedinstveni pravni odnos pri čemu je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je stekla na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu čl. 323 st. 1 ZOO-a. To znači da sud mora imati u vidu ne samo korist koju je tuženik ostvario od ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule, već i korist koju je tužiteljica ostvarila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredaba jer se kod stjecanja bez osnova i zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove radi o pravnom poslu čiji se izvanugovorni učinci stjecanja bez osnove jedinstveno i istovremeno odnose na obje ugovorene strane, ako su obje ugovorene strane od takve ništetne ugovorne odredbe stekle korist. Tako što se tiče potraživanja tužiteljice sud smatra da u obzir treba uzeti sve uplate tužiteljice nakon proglašenja kredita dospjelim odnosno ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana otkaza kredita u iznosu od 8.307,57 EUR. Također sud je prilikom izračuna visine preplate anuiteta dužan uzeti u obzir i negativne razlike nastale zbog nižeg tečaja švicarskog franka, a pogotovo kad je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja kao u ovom sporu u odnosu na iznos od 44,86 EUR koliko je prema provedenom vještačenju tužiteljica platila manje nego što bi platila da se na sve anuitete primjenjivao tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Stoga je prigovor zastare tužiteljice neosnovan.

37. Tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev specificiran u podnesku od 31. kolovoza 2025. u odnosu na glavnicu uskladila s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa je sud s obzirom na istaknuti prigovor radi prijeboja u točki IV izreke presude u skladu s čl. 338 st. 3 ZPP-a i čl. 1111 ZOO-a utvrdio da postoji tužiteljičina tražbina u iznosu od 8.307,57 EUR, a kako je tuženik ove iznose stekao na temelju ništetne odredbe o vezivanju valute glavnice za švicarski franak, on je nepošten stjecatelj pa prema čl. 1115 ZOO-a tužiteljica na ovaj iznos ima pravo na zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos koji je tužiteljica isplatila na temelju ništetnih odredbi teku od dana kad je tužiteljica taj iznos platila tj. od dana kad ga je tuženik stekao.

38. Kao što je utvrđeno financijskim vještačenjem, tužiteljica je za vrijeme otplate kredita zbog primjene ništetnih odredbi o vezivanju valute glavnice za švicarski franak ukupno platila 44,86 EUR manje nego što bi platila da se na dan plaćanja primjenjivao tečaj za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita pa je ona dužna tuženiku na temelju čl. 323 st. 1 ZOO-a isplatiti taj iznos koji je, time što ga nije platila tuženiku, zapravo stekla bez osnove. Tuženik na te iznose ima pravo na zakonske zatezne kamate koje u skladu s čl. 1115 ZOO-a teku od dana kad je tužiteljica izvršila isplate po tečaju koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita pa je sud u točki V izreke presude utvrdio postojanje tuženikove tražbine u iznosu od 44,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedini iznos kojeg je tužiteljica manje platila teku od dana plaćanja do isplate.

39. U točki VI izreke presude izvršeno je prebijanje tužiteljičine tražbine utvrđene u točki IV izreke u iznosu od 8.307,57 EUR i tuženikove tražbine utvrđene u točki V izreke presude u iznosu od 44,86 EUR pa je u točki VII izreke tuženiku naloženo da tužiteljici plati iznos koji nije prebijen i to 8.262,71 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pojedinog iznosa do isplate. Tuženiku je također naloženo da tužiteljici plati zakonske zatezne kamate na prebijeni dio tražbine u dijelu u kojem je tužiteljičina tražbina starija od tuženikove tj. dospjela je prije nje.

40. Nakon što je izvršeno prebijanje tražbina tužiteljice i tuženika u točki VIII izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je njena tražbina prebijena s tražbinom tuženika tj. za iznos od 44,86 EUR, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

41. Temeljem čl. 154. st. 5. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 1.430,89 EUR, s obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno malom dijelu svojeg zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

42. Trošak tužiteljice se sastoji od zastupanja tužiteljice po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podnesaka od 31. kolovoza 2025., te pristup na ročišta od 25. ožujka 2024., 8. srpnja 2024. i 8. prosinca 2025. po 100 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, te sastav podnesaka od 25. studenoga 2024. i 17. travnja 2025. po 25 bodova temeljem Tbr. 8 t. 4. Tarife, što ukupno iznosi 550 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 1.100,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 275,00 EUR, ukupno iznosi 1.375,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu koja je tužiteljici u skladu s čl. 7. t. 1. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje ZSP) priznata u iznosu od 55,89 EUR, odnosno 50 % od pristojbe na tužbu propisane u Tbr. 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19), s obzirom da je ista dostavljena elektronskim putem, a sud smatra da tužiteljici ne može priznati cijeli iznos navedene pristojbe u iznosu od 111,77 EUR, odnosno u zatraženom iznosu od 111,75 EUR, jer je krivnja tužiteljice što navedenu pristojbu nije platila do dana donošenja ove presude, te će istu sukladno čl. 7. t. 4. ZSP-a platiti u punom iznosu, a koja razlika onda ne može ići na teret tuženika. Tužiteljici također nije priznat trošak zastupanja na ročištu od 1. rujna 2025. s obzirom da je navedeno ročište odgođeno prije početka raspravljanja krivnjom tužiteljice, odnosno iz razloga što je tužiteljica po punomoćniku sudu dostavila podnesak kojim je preinačila tužbeni zahtjev 31. kolovoza 2025. u 21,09h, odnosno nakon radnog vremena suda, odnosno u suprotnosti sa čl. 299.a st. 3. ZPP-a (poziv za ročište punomoćnik tužitelja je zaprimio 17. lipnja 2025.), a koji podnesak onda nije niti mogao biti dostavljen tuženiku prije zakazanog ročišta 1. rujna 2025. Tužiteljici kao nužan trošak u trošak postupka nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude imajući na umu da se presuda ističe na web stranici e-Oglasna ploča.

43. Na sveukupni iznos parničnih troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata, temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a u skladu sa čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17).

U Sesvetama 21. siječnja 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od dana primitka prijepisa istog. Žalba se predaje putem ovog suda, a za nadležni županijski sud, pismeno u tri (3) primjerka.

DNA:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun. na znak: ZP 1532