REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1257/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dariu Baniću, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sandri Pleskina, odvjetnici u Karlovcu, radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-131/2023-6 od 3. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-149/2021-14 od 12. siječnja 2023., u sjednici održanoj 21. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tuženika.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja raskinut je Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između ranijeg I. tužitelja, sada pok. UK, i tužiteljice s jedne strane te tuženika s druge strane, koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika Tee Ivić Jenkač pod brojem OU-5/14 dana 22. siječnja 2014., te je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 849,13 EUR/ 6.397,80 kn.
2. Presudom suda drugog stupnja žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (toč. I. izreke), odbijen je zahtjev tuženika radi naknade troška žalbe (toč II. izreke), odbijen je zahtjev tužiteljice radi naknade troška odgovora na žalbu (toč. III. izreke), te je odbačen podnesak tuženika od 11. siječnja 2024. nazvan „dopuna žalbe“ kao nepravodoban.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1625/2025-2 od 1. srpnja 2025. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude drugostupanjskog suda zbog pravnog pitanja:
„Je li za odluku o raskidu ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog narušenih odnosa ugovornih strana relevantna krivnja za poremećenost tih odnosa, odnosno postoji li zlouporaba prava u slučaju da jedna ugovorna strana izaziva poremećenost odnosa u namjeri da zajednički život postane nepodnošljiv i da se ugovor raskine i je li sud dužan utvrditi je li jedna ugovorna strana svjesno izazivala poremećenost odnosa u namjeri da zajednički život stranaka postane nepodnošljiv i da se zbog toga sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju raskine?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) podnio reviziju protiv presude suda drugog stupnja zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, predlažući preinačiti presudu drugostupanjskog suda u pobijanom dijelu, uz naknadu troškova revizijskog postupka.
5. U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na reviziju.
6. Revizija nije osnovana.
7. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. S obzirom na sadržaj pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija u ovom predmetu, u ovom je stupnju postupka sporno je li za odluku o raskidu ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog narušenih odnosa ugovornih strana relevantna krivnja za poremećenost tih odnosa, te postoji li zlouporaba prava u slučaju da jedna ugovorna strana izaziva poremećenost odnosa u namjeri da zajednički život postane nepodnošljiv i da se ugovor raskine, kao i je li sud dužan utvrditi je li jedna ugovorna strana svjesno izazivala poremećenost odnosa u namjeri da zajednički život stranaka postane nepodnošljiv i da se zbog toga sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju raskine.
9. Predmet spora je zahtjev radi raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju, potvrđenog od strane javnog bilježnika Tee Ivić Jenkač pod brojem OU-5/14 dana 22. siječnja 2014. i sklopljenog između pravnog prednika tužiteljice (pok. UK) i tužiteljice kao primatelja uzdržavanja, te OK (u odnosu na koju je u tijeku postupka donesena pravomoćna djelomična presuda na temelju priznanja) i tuženika kao davatelja uzdržavanja.
10. Sud prvog stupnja usvojio je tužbeni zahtjev tužiteljice, ocjenjujući kako su odnosi između stranaka duboko i trajno narušeni, uslijed čega tuženik ne izvršava svoje ugovorne obveze, pri čemu nije od utjecaja tko je izazvao poremećenost odnosa.
11. Drugostupanjski sud je također ocijenio kako su odnosi između stranaka poremećeni do nesnošljivosti, s time da nije od utjecaja tko je izazvao poremećenost odnosa, pri čemu je ujedno ocijenio kako iz stanja spisa ne proizlazi da je na strani tužiteljice došlo do zlouporabe prava izazivanjem poremećenosti odnosa, s obzirom da je i kod tužiteljice i tuženika utvrđena određena netrpeljivost, zbog čega više nije moguće nastaviti ispunjavati obveze preuzete predmetnim ugovorom.
12. Tuženik u reviziji ističe kako je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te odluku o raskidu ugovora utemeljio na poremećenosti odnosa ugovornih strana, pri čemu uopće nije ocijenio dokaze priložene od strane tuženika koji su ukazivali na moguću zlouporabu prava od strane tužiteljice.
13. U pogledu razloga na kojima tuženik temelji reviziju, treba reći da je krivnja za poremećenost odnosa relevantna samo ukoliko ukazuje na zlouporabu prava, budući da pravni poredak zabranjuje zlouporabu prava i naređuje sudionicima ugovornog odnosa da se u ostvarivanju prava i obveza pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, sve u smislu odredaba čl. 6. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ , broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) i čl. 4. ZOO. U kontekstu ugovora o doživotnom uzdržavanju, zlouporaba prava postojala bi u slučaju kada bi jedna ugovorna strana izazivala poremećenost odnosa u namjeri da zajednički život postane nepodnošljiv i da se ugovor raskine. Ukoliko bi se pravo na raskid ugovora priznalo nesavjesnoj strani, odnosno onoj čije je skrivljeno ponašanje bilo usmjereno na stvaranje nepodnošljivih odnosa u cilju raskida ugovora, time bi se pružila sudska zaštita zlouporabi prava, što pravni poredak ne dopušta. Stoga je krivnja za nastalu poremećenost odnosa odlučna jedino ukoliko se radi o zlouporabi prava, odnosno u situaciji kada se poremećenost odnosa izaziva u namjeri da se postigne raskid ugovora.
14. Prethodno navedeno pravno shvaćanje izraženo je u nizu odluka ovog suda (broj Rev-2605/1994-2 od 20. rujna 1994., broj Rev-961/2001-2 od 12. lipnja 2002., broj Rev-2314/2016-2 od 27. rujna 2016., broj Rev-2707/2013-2 od 13. lipnja 2017., broj Rev-462/2020-2 od 7. veljače 2024.), te ujedno predstavlja odgovor na postavljeno revizijsko pitanje.
15. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi kako sud drugog stupnja, iako ocjenjuje da u konkretnom slučaju nije odlučno tko je izazvao poremećenost odnosa, također navodi kako iz stanja spisa ne proizlazi da je na strani tužiteljice došlo do zlouporabe prava izazivanjem poremećenosti odnosa, već da je kod obje ugovorne strane utvrđena netrpeljivost zbog koje izvršavanje obveza iz predmetnog ugovora više nije moguće.
16. Stoga proizlazi kako shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na postavljeno pitanje ne odstupa od shvaćanja ovog suda, budući da je sud drugog stupnja u obrazloženju pobijane odluke dao razloge o odlučnoj okolnosti (ne)postojanja zlouporabe prava od strane tužiteljice, dok se revizijski navodi tuženika sadržajno svode na osporavanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, što nije moguće preispitivati u ovom stupnju postupka.
17. Iz navedenih razloga, revizija tuženika ocijenjena je neosnovanom, te ju je valjalo odbiti na temelju čl. 391. st. 6. ZPP i odlučiti kao u toč. I. izreke.
18. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, budući da ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), a s obzirom da tužiteljica u navedenom podnesku ne iznosi nikakve okolnosti koje bi bile relevantne ovom sudu za donošenje odluke povodom podnesene revizije.
Zagreb, 21. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
