REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1098/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Adriatic osiguranja d.d., pravnog sljednika Jadranskog osiguranja d.d., Listopadska 2, Zagreb, OIB 94472454976, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri, Zagreb, protiv tuženika LS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Koprivnici, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-432/2021-3 od 6. rujna 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj Pn-25/2016-50 od 28. rujna 2020., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom je odlučeno:

„I Preinačava se presuda Općinskog suda u Koprivnici-Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj Pn-25/2016-50 od 28. rujna 2020. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 229.711,64 kn / 30.487,97 EUR sa zakonom zateznom kamatom tekućom od 24. rujna 2012. do isplate kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 75.257,13 kn / 9.988,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od zaključenja glavne rasprave do isplate. II Nalaže se tužitelju da u roku 8 dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 50.781,25 kn, odnosno 6.739,83 EUR.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.“

2. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 1408/2023-2 od 11. travnja 2023. zbog pravnih pitanja:

„1. Predstavlja li u primjeni odredbe čl. 99. st. 1. i st. 2. Zakona o radu, postupanje sa grubom nepažnjom radnika kada radnik nije postupao u skladu s pravilima o radu na njegovu radnom mjestu radi čega je za poslodavca nastupila šteta budući u okviru svoga radnog mjesta gdje mu je bila povjerena obrada odštetnih zahtjeva i povjereno mu je plaćanje šteta oštećenim osobama nije postupao sa povjerenim mu sredstvima rada na način kako je to propisano aktima poslodavca te nije „zaključavao“' svoje računalo (za koje je bio zadužen), koje je ostavljao bez nadzora i više dana, te je i svoju lozinku za korištenje računala ostavio dostupnu drugim osobama, što je sve ovo iskoristila druga radnica i neovlašteno potpisala 83 naloga za isplatu koristeći tako „nezaštićeno“ računalo radnika (tuženika)?

2. Postoji li odgovornost radnika (tuženika) na naknadu štete poslodavcu (tužitelju) u primjeni odredbe čl. 99. st. 1. i st. 2. Zakona o radu u slučaju kada je utvrđeno da je radnik postupao grubom nepažnjom izostankom koje radnje radnika za poslodavca ne bi nastala šteta, odnosno je li pravilno stajalište drugostupanjskog suda koji zaključuje da ne postoji uzročna veza između radnje tuženika koji nije postupao u skladu s pravilima o radu na njegovu radnom mjestu radi čega je za poslodavca (ovdje tužitelja) nastupila šteta sve budući u okviru svoga radnog mjesta gdje mu je bila povjerena obrada odštetnih zahtjeva i povjereno mu je plaćanje šteta oštećenim osobama nije postupao sa povjerenim mu sredstvima rada na način kako je to propisano aktima poslodavca te nije „zaključavao“ svoje računalo (za koje je bio zadužen), svoje računalo je ostavljao bez nadzora i više dana, te je i svoju lozinku za korištenje računala ostavio dostupnu drugim osobama, pa je sve ovo iskoristila druga radnica i neovlašteno izradila i potpisala 83 naloga za isplatu koristeći tako „nezaštićeno“ računalo radnika (tuženika) čime je za tužitelja nastala šteta u vidu nezakonite i neovlaštene isplate novčanih iznosa upravo po tih 83 naloga?“

Predložio je ovome sudu da preinači drugostupanjsku presudu.

3. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio ovome sudu da odbije reviziju i tužitelja obveže da mu nadoknadi trošak toga podneska.

4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju revident po dopuštenju i pobija, i samo zbog pitanja zbog kojih mu je revizija dopuštena.

5. Revizija je neosnovana.

6.1. Predmet spora zahtjev je tužitelja, poslodavca, za isplatu od tuženika, radnika, na ime naknade štete, koji tužitelj temelji na tvrdnjama:

- da je tuženik bio zaposlen kod tužitelja na radnome mjestu procjenitelja te je bio ovlašteni potpisnik internih naloga u postupku rješavanja odštetnih predmeta u Odjelu šteta u Podružnici Koprivnica, tako da je na temelju Pravilnika o postupanju u obradi i likvidaciji šteta nastalih iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, Pravilnika o postupanju u obradi i likvidaciji šteta po svim vrstama osiguranja unutar skupine neživotnih osiguranja i okružnice Sektora štete o pogledu ovlasti kod plaćanja šteta u izvansudskim i sudskim postupcima, u svojstvu osobe koja je sudjelovala u vođenju i nadziranju kompletnog predmeta bio ovlašten ovjeriti i potpisati nalog za isplatu štete do najvišega iznosa odnosno do 30.000,00 kn, te je bio osobno odgovoran za korektnu i kvalitetnu isplatu naknade po propisanom nalogu za isplatu;

- da je Pravilnikom o sigurnosti informacijskog sustava i informacija pohranjenih na njemu i Pravilnikom o rukovanju zaporkama, propisana odgovornost korisnika za sve računalne transakcije koje se načine korištenjem njemu dodijeljenoga korisničkog imena i lozinke te odgovornost svakoga korisnika za korištenje njegove zaporke, a odredbom članka 11. stavka 1. točke 7. Pravilnika o sigurnosti računalnog informacijskog sustava i informacija pohranjenih u njemu propisano je da se korisnik računala dužan odjaviti iz informacijskog sustava kada napušta radno mjesto na dulje vrijeme;

- da se tuženik nije redovito odjavljivao iz informacijskoga sustava u spornom razdoblju, čime je omogućio trećoj tužiteljevoj zaposlenici LSG da nezakonito uporabi tuženikovo računalo i program za obradu štete, tako da je ona sama i bez tuženikova znanja i odobrenja, te bez znanja i odobrenja tužiteljevih radnika DS i ES, koji su imali iste radne ovlasti i obveze, na njihovim računalima elektronički potpisala više desetaka naloga za isplatu, a to je učinila u trenutku kada, između ostalih, niti tuženik nije bio na svome radnom mjestu, kada je program šteta bio otvoren na tuženikovom računalu;

- da je od 25. studenoga 2011. do 13. rujna 2012., u kojem razdoblju je tužitelju nastala šteta, tuženikov potpis stavljen na više desetaka internih naloga za isplatu štete na kojima podaci o brojevima računa oštećene osobe i podaci o iznosima obračunate ili nagođene naknade štete nisu odgovarali stvarnom stanju u tim predmetima tako da je LSG na opisani način na svoj i račune njezinih bližnjih uplatila 319.751,50 kn.

6.2. Prvostupanjski sud je utvrdio činjenicu da je tužiteljeva radnica LSG na način na koji to tužitelj opisuje, dakle, bez znanja i odobrenja tužitelja te DS i ES, čiji su joj supotpisi trebali, jer je bilo propisano da je za isplatu naknade štete potrebno tri potpisa tužiteljevih ovlaštenih radnika, dok oni nisu bili na radnome mjestu, iskoristivši to što oni nisu zaključali svoje računala, a dok je program šteta bio otvoren na njihovim računalima, na tim računalima elektronički potpisala više desetaka naloga za isplatu, od čega se na tuženika odnosi svota od 229.711,64 kn. Takvo je tuženikovo ponašanje ocijenio grubom nepažnjom u odnosu na propisane mu radne obveze te je prihvatio tužbeni zahtjev na temelju članka 99. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11 i 82/12, dalje: ZR), kojim je propisano da je radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu dužan tu štetu naknaditi.

6.3. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu tako da je tužbeni zahtjev odbio. Smatra da neosnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz zaključka da se tuženikov propust u izvršavanju radne obveze na koji se tužitelj poziva ne može u okolnostima konkretnoga slučaja smatrati grubom nepažnjom. Drugostupanjski sud, konkretno, obrazlaže:

„Iako je pravomoćnom presudom kojom je utvrđeno da je otkaz tužiteljevog ugovora o radu dopušten, jer se tuženik nije redovito odjavljivao iz informacijskog sustava u spornom razdoblju, čime je omogućio trećoj neovlaštenoj osobi, tužiteljevoj zaposlenici LSG, da nezakonito upotrijebi tuženikov računalo i program za obradu štete, čime je tuženik počinio osobito tešku povredu iz radnog odnosa koja predstavlja razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu, jer je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 7. Pravilnika o sigurnosti računalnog informacijskog sustava i informacija pohranjenih u njemu, u ovom predmetu tužitelj nije dokazao da su ispunjene pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženika tužitelju odnosno da je tuženik, kao tužiteljev radnik, na radu zbog krajnje nepažnje uzrokovao štetu poslodavcu u iznosu od 229,711,64 kn zajedno sa još tri tužiteljeva radnika… Ovaj sud kao drugostupanjski smatra da tuženikov propust da se u spornom razdoblju ne pridržava odredbe čl. 11. st. 1. toč. 7. Pravilnika o sigurnosti računalnog informacijskog sustava i informacija pohranjenih u njemu, nije onaj propust kojemu je nastala posljedica adekvatna odnosno nije propust koji redovito dovodi do nastale štetne posljedice, jer samim tim propustom ne dolazi redovito do štetne posljedice koja je u konkretnom slučaju nastala, pa postupanje tuženika kako je naprijed navedeno nije u uzročnoj vezi sa nastalom štetom koju tužitelj u ovom predmetu potražuje. Nadalje, iz provedenog postupka proizlazi da nitko nikada nije posumnjao u zakonitost rada i postupanja DSG, a na što dodatno ukazuje i činjenica da je ona naloge potpisivala tijekom duljeg vremenskog razdoblja u trenutcima kada su kolege bili odsutni s radnog mjesta, da je riječ o kolegama koji su dugo godina radili zajedno i između kojih nije bilo narušenog odnosa povjerenja niti je bilo razloga za sumnju. U takvim okolnostima ne može biti govora o tome da bi tuženik u smislu čl. 99. Zakona o radu krajnjom nepažnjom uzrokovao nastanak štete tužitelju time što je ostavljao neugašen kompjuter prilikom napuštanja zajedničkog ureda ili time što je uz kompjuter ostavljao evidentiranu svoju lozinku. Može biti govora samo o običnoj nepažnji, ali ne o krajnjoj nepažnji ili o namjeri.“.

7. Tužitelj u reviziji ustraje na tvrdnji da se tuženikov opisani propust mora podvesti pod grubu nepažnju uslijed koje je prouzročena šteta te ukazuje na pravna shvaćanja iz određenih odluka ovoga revizijskog suda glede postojanja grube povrede radnika pri počinjenju štete poslodavcu na radu ili u svezi s radom, ustvrđujući da se radi o situacijama koje se mogu poistovjetiti s predmetnom.

8. Ovaj sud smatra da se na revizijska pitanja, neovisno o tome što je tužitelju prethodno dopušteno podnošenje revizije u odnosu na njih, ne može odgovoriti tako kako to smatra tužitelj da bi trebalo, naime, da samo na temelju činjenica koja su u sama ta pitanja ugrađena, a bez činjenica, inače nespornih, koje je u obzir uzeo i drugostupanjski sud, mora nužno proizaći zaključak da tuženikovo ponašanje valja podvesti pod grubu nepažnju radnika prilikom propusta koji je doveo do štete poslodavcu. Osim toga, tužitelj neosnovano smatra da se odluke revizijskoga suda na koje se poziva, u kojima je utvrđeno da određene radnje odnosno propusti radnika predstavljaju grubu nepažnju za potrebe primjene članka 99. stavka 1. ZR, predstavljaju sudsku praksu koju automatski valja primijeniti i u predmetnome postupku. Naime, činjenične okolnosti iz postupaka u kojima su donesene odluke revizijskoga suda na koje se tužitelj poziva, ne mogu se poistovjetiti s predmetnima. Tuženik se inače u odgovoru na reviziju poziva na to da je ovaj sud rješenjem Revd 3221/2022-2 od 14. veljače 2023. odbio kao neosnovan tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru kojim je taj sud potvrdio presudu Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, kojom je odbijen tužbeni zahtjev istoga tužitelja protiv tuženika ES, utemeljen na istim činjenicama, jer se radilo također o jednome od radnika čiju je nepažnju LSG također iskoristila kako bi neovlašteno s tužiteljeva računa isplaćivala novac na svoj račun i račune bliskih joj osoba (sve već opisano u točkama 6.1. i 6.2 obrazloženja ove presude). Tuženik pritom osnovano ukazuje na to da je ovaj sud u navedenome rješenju ustvrdio kako se u odlukama revizijskoga suda na koje se tužitelj pozvao naznačujući razloge važnosti postavljenoga pravnog pitanja, a radi se o pitanju sadržajno jednakom predmetnim revizijskim pitanjima, te se tužitelj pozvao na iste odluke kao i u predmetnoj reviziji, „nije riječ o činjenično usporedivim situacijama“.

9. Naime, tužitelj naznačenim pitanjima, u koja ugrađuje činjenice vezane za tuženikov propust da „zaključa“ računalo za koje je bio zadužen čime je omogućio pristup tome računalu drugim osobama, propušta u obzir uzeti ono što je u obzir uzeo drugostupanjski sud. Radi se, naime, o tome da tuženikov propust nije iskoristio netko izvan kruga tužiteljevih radnika, već upravo jedna od tužiteljevih radnica, pri čemu nije postojala situacija u kojoj bi tuženik trebao sumnjati u zakonitost rada i postupanja LSG, u koju nije posumnjao ni poslodavac, tužitelj, već je, naprotiv, postojalo povjerenje u nju, pa i među radnicima međusobno, a ona je propuste trojice tužiteljevih radnika, s kojima je dulji niz godina zajedno radila, iskorištavala tijekom dužeg razdoblja.

10. Prema tome, odgovor na revizijska pitanja može biti taj da se, načelno, radnikovo ponašanje opisano u tim pitanjima može kvalificirati kao gruba nepažnja koja, na temelju članka 99. stavka 1. ZR, može za ishod imati obvezu naknade štete poslodavcu, no taj odgovor ne čini reviziju osnovanom u kontekstu ostalih okolnosti koje valja uzeti u obzir pri ocjeni postojanja grube nepažnje i koje je u obzir uzeo drugostupanjski sud, a ne uzima ih u obzir tužitelj, a u kojim se okolnostima razumnim čini zaključak da se radi o običnoj nepažnji radnika. Stoga tužitelj nije dokazao da je pravno shvaćanje iz predmetne drugostupanjske presude nepodudarno sa sudskom praksom ovoga suda u vezi s revizijskim pitanjima.

11. Zato je na temelju članka 391. stavka 6. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.

12. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (točka II. izreke) jer se, s obzirom na sadržaj toga podneska, ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka (članak 155. stavaka 1. i članak 166. stavak 2. ZPP).

Zagreb, 21. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek