REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2293/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Frane Župana 18, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 21. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 218-50-3933185 sklopljenog 21. veljače 2007. između VN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, u dijelu koji glasi: "1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 5305696653 isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 452,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 44,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2007. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 573,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 459,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 5. listopada 2025. i tijekom postupka u bitnom navodi da je ĆN iz [adresa] kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 21. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 218-50-3933185 u čijem čl. 3. je ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade, koja je korisniku kredita i naplaćena u iznosu od 697,01 EUR zaključno sa danom 31. ožujka 2007. Tužitelj pojašnjava da je korisnik kredita potrošač, da je ugovor o kreditu tipski (adhezijski) ugovor na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao niti je mogao imati bilo kakav utjecaj. Sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu je prema navodima tužitelja netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna jer se o istoj među strankama nije pojedinačno pregovaralo, korisnik kredita nije imao utjecaj na njezin sadržaj te nije bio informiran o tome koji su troškovi obuhvaćeni tom naknadom, razlozima koji opravdavaju plaćanje takve naknade, svrsi naknade i relaciji odnosa između te naknade i zauzvrat pruženih usluga. Dodaje da je naknada ustegnuta od iznosa kredita pa je korisnik kredita tuženiku morao plaćati kamate i na naknadu koja mu je naplaćena, čime je dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Korisnik kredita je svoje potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu ustupio tužitelju Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine pa stoga tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva da se prije svega utvrdi da je ništetna navedena ugovorna odredba i da se obveže tuženika na isplatu iznosa od 497,01 EUR po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove i to sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja naknade pa do isplate. Dodatno tužitelj ističe da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna samo prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07.), već i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) (konkretno čl. 272.) jer obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje se naknada odnosi nisu određeni niti odredivi (čl. 272. ZOO).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 12. studenog 2025. i tijekom postupka prije svega prigovara vrijednosti predmeta spora, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer smatra da se radi o tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Što se tiče sporne ugovorne odredbe, tuženik navodi da je ista u cijelosti određena u skladu s čl. 269. ZOO te da je jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe. Dodaje da je plaćanje jednokratne naknade propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena čl. 9. Ugovora o kreditu. Korisnik kredita je potpisom ugovora izjavio da pristaje na njihovu primjenu. Tuženik osporava da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da tuženik nije morao u samom ugovoru navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istom pokriva. Ističe da je odlučno da korisnik kredita shvati svoju financijsku obvezu koja za njega proizlazi iz predmetne odredbe, što je u konkretnom slučaju korisnik kredita svakako mogao utvrditi iz sadržaja Ugovora o kreditu. Naposlijetku, tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva preko iznosa od 452,67 EUR (list 125. spisa) te ističe prigovor zastare i osporava utuženi tijek kamata.

3. Tužitelj je na pripremnom ročištu održanom 9. siječnja 2026. smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 44,34 EUR. Ovakva se procesna dispozicija smatra djelomičnim povlačenjem tužbe. S obzirom da se tuženik suglasio s djelomičnim povlačenjem tužbe (list 125. spisa), odlučeno je primjenom odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.

- odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

4. U odnosu na vrijednost predmeta spora treba navesti da je sud istu utvrdio primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP na pripremnom ročištu 9. siječnja 2026. u iznosu od 452,67 EUR budući da se, u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, dakle, ovdje, prema iznosu 452,67 EUR, a što posredno proizlazi i iz odredbi čl. 35. i čl. 40. st. 1. i 2. ZPP.

5. Tijekom dokaznog postupka, sud je pročitao isprave koje su stranke priložile u spis te je saslušao u svojstvu svjedoka korisnika kredita VN (list 125.-126.. spisa).

6. Ocjenom svih provedenih dokaza zasebno te svih dokaza u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-3933185 od 21. veljače 2007. koja se odnosi na naknadu te zahtjev za isplatu iznosa od 452,67 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

8. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja VN kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 21. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3933185 (list 10.-15. spisa) za iznos kredita od 74.892,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Nadalje nije sporna činjenica da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 3.410,63 kn (452,67 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 kn) (list 125, 129. spisa). Dakle, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

9. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija, ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine i pitanje tijeka zateznih kamata.

Dakle, sporna je osnova tužbenog zahtjeva.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 218-50-3933185 (list 10.-15. spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita VN i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 74.892,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa namjenom "stambeni kredit u suradnji s graditeljima – bez počeka" (čl. 1. i čl. 6. Ugovora). U članku 3. ugovorena je naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

11. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 54.-58. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita VN, kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 218-50-3933185 od 21. veljače 2007. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

12. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja 13. lipnja 2023. primitkom Obavijesti od 30. svibnja 2023. (list 8. spisa).

13. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije ukazuje se kako je odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13.1. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

13.2. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

14. Korisnik kredita ima status potrošača. Naime, iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da se radilo o "stambenom kreditu u suradnji s graditeljima – bez počeka", dok je iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, utvrđeno da se radilo o kreditu koji je podignut radi kupnje stana u kojem je korisnik kredita stanovao sa suprugom i obitelji. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

14.1. Iz iskaza korisnika kredita saslušanog u svojstvu svjedoka sud je također utvrdio da o spornoj odredbi koja se odnosi na naknadu nije bilo pojedinačnog pregovaranja niti je svjedok imao takvu mogućnost. Stoga proizlazi da korisniku kredita djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

15.1. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

15.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

16.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

16.2. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

17. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

17.1. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

18. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

18.1. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

18.2. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18.3. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 452,67 EUR, čija visina među strankama nije sporna.

19. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

19.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastarni rok još nije počeo teći.

20. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20.1. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji , a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena odnosno ustegnuta od iznosa kredita dana 1. ožujka 2007. (list 129. spisa), tužitelju bi pravo na zatezne kamate pripadalo već od tog dana. Međutim, kako on zatezne kamate potražuje od kasnijeg datuma, sud je odlučio u granicama postavljenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP).

20.2. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer se ne radi o potraživanju koje proizlazi iz trgovačkog ugovora.

21. Obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. str. 1. ZPP.

22.1. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 452,67 EUR.

22.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), sastava podneska od 16. studenog 2025. u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife i zastupanja na ročištu 9. siječnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife te na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 33,18 EUR i za presudu u iznosu od 26,54 EUR,kao i za troškove svjedoka (76,00 EUR – list 126. spisa), ukupno iznosi 573,22 EUR.

20.3. Preko tog iznosa tužiteljev je zahtjev odbijen kao neosnovan jer je isti postavljen prema vrijednosti predmeta spora od 1.824,23 EUR.

20.4. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO.

21. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama II. i III. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 21. siječnja 2026.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.