REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4595/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja DŽ, diplomirane pravnice zaposlene kod tužitelja, prema generalnoj punomoći Su-843/2025 i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 iznos od 8.296,49 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 7.7.2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da tužitelju nadoknadi parnične troškove, sve to u roku od petnaest dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja stradao u prometnoj nesreći 25.3.1995. kao suvozač u osobnom automobilu reg. oznake [registarska oznaka], a koje vozilo je bilo osigurano kod tuženika pod brojem police [broj police], a vozilom je upravljao NŽ. Radi posljedica predmetne nesreće osiguraniku tužitelja KŽ priznato je pravo na invalidsku mirovinu, uslijed 40% povrede izvan rada. Za ranija razdoblja naknade štete zaključno do 31.12.2013. tuženik je štetu podmirio u mirnom postupku, odnosno za prvotno razdoblje naknade štete od 15.11.2000. do 30.4.2008. vođen je sudski postupak pod brojem P-11256/03 pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, a koji postupak je okončan povlačenjem tužbe iz razloga što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja. Za razdoblje od 1.1.2014 do 31.11.2015. vođen je postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P- 404/16, a u kojem postupku je donesena presuda 19.5.2017. i koja je postala pravomoćna. U postupku pred Trgovačkim sudom u Osijeku vođen je postupak P-568/2018 radi isplate nastale u razdoblju od 1.7.2018. do 30.6.2020. dok je za razdoblje naknade štete 1.7.2018. do 30.6.2020. u tijeku postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu broj P- 3801/2020 kao i postupak P-4798/2022 pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, koji je u postupku žalbe. Daljnjom isplatom invalidske mirovine nastala je nova šteta koja je u razdoblju od 1.7.2022. do 30.6.2025. te ista ukupno iznosi 20.741,22. Budući je na invalidnost utjecala 40% ozljeda izvan rada, to potražuje iznos od 8.296,53 kn. Slijedom svega navedenog, predlaže sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 8.296,49 eura sa zateznom kamatom koja teče od 7.7.2025., pa do isplate uz naknadu parničnih troškova, a kako je pobliže navedeno u izreci presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguravatelja vozila reg. oznake [registarska oznaka] kao i nastanak prometne nezgode od 25.03.1995., a u kojoj nezgodi je osiguranik tužitelja, KŽ, zadobio ozljede. Nesporno je nadalje, da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, koja je djelomično – u omjeru od 40% - uzrokovana ozljedama zadobivenim u prometnoj nezgodi. Nadalje, nesporna je odgovornost osiguranika tuženika za prouzrokovanje predmetne prometne nezgode. Također, nesporno je da je tužitelj podnosio zahtjeve već po ovom štetnom događaju, vezano uz isplate invalidske mirovine u ranijim razdobljima. Za posljednje razdoblje isplaćenih invalidskih mirovina (od 01.07.2020. do 30.06.2022. godine), pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja ovosudnom presudom P- 4798/2022 od 22.01.2025. U ovom postupku sporan je osnov i sporna je visina tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik ističe da tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje 40% punih iznosa isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 01.07.2022. pa do 30.06.2025., čemu se tuženik protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi.

Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku), već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju.

2.2. Tuženik dalje ukazuje da je odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano slijedeće:

„ (1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

2.3. Tuženik naglašava da je teret dokaza za navedeno, sukladno zauzetom pravnom shvaćanju VSRH, izraženom, među ostalim i u presudi Rev-1034/2021 od 08.02.2023., na tužitelju. Tužitelj u prilog dokazivanja stvarne štete nije predložio dokaze niti je takve dokaze priložio uz tužbu, pa je stoga evidentno da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 04.04.2023., gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. U prilog tom prigovoru tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine, obračunato sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu govori i druga brojna novija sudska praksa Vrhovnog suda RH, primjerice, presuda VSRH broj Rev- 12/2022 od 12.01.2022., broj Rev-909/2021 od 08.09.2021., broj Revx-388/2018 od 25.08.2020., broj Rev-5292/2019 od 16.06.2020., broj Rev-1354/2016 od 18.05.2021., broj Revd- 3715/2021 od 08.09.2021., broj Rev-66/2022 od 01.02.2022., broj Revt-634/2017 od 16.03.2022., broj Rev-1235/2021 od 22.02.2022., broj Rev-3401/2018 od 20.04.2022. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja VSRH proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim.

2.4. Nadalje, i podredno, iz rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu KŽ (priloženom uz tužbu), razvidno je da je osiguranik tužitelja rođen **.**.1947. te da je stoga isti, 18.02.2012. (u razdoblju koje prethodi razdoblju za koje je tužitelj izvršio isplate koje potražuje ovom tužbom), navršio 65 godina života. Tuženik osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu, a sve imajuću u vidu činjenicu da bi osiguranik tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bio korisnikom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati istome starosnu mirovinu. Isplata starosne mirovine je obveza tužitelja proizašla iz odredaba o mirovinskom osiguranju, i istu tužitelj ima neovisno o nastanku štetnoga događaja, u svim slučajevima kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Stoga tužitelj, nastupom uvjeta za isplatu starosne mirovine, više ne trpi štetu. Tuženik stoga ističe da bi obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju. Ovo sve imajući u vidu zakonske odredbe koje jasno upućuju na činjenicu da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu.

2.5. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a imajući u vidu činjenicu, da tužitelj, na kojemu je teret dokaza, nije predložio dokaze temeljem kojih bi sud mogao odlučiti o osnovanosti postavljenog zahtjeva. Slijedom svega iznesenoga, a s obzirom da tužitelj na kojemu je teret dokaza nije naveo niti predložio dokaze radi utvrđivanja osnovanosti i visine postavljenog tužbenog zahtjeva, to tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na presliku zapisnik o očevidu broj: 511-19-65/3-K-421 od 18.5.1995. (list 4-7 spisa), presliku rješenja tužitelja od 10.7.1999. (list 8-9 spisa), presliku nalaza i mišljenja od 15.12.1998. (list 10-12 spisa), presliku presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-404/16 od 19.5.2017. (list 14-17 spisa), presliku presude Visokog trgovačkog suda u RH br. Pž-4027/2017-2 od 9.7.2018. (list 18-20 spisa), presliku presude Trgovačkog suda u Osijeku br. P-568/2018-5 od 19.3.2019. (list 22-27 spisa), presliku presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-3591/2019-2 od 13.10.2020. (list 28-32 spisa), obračun isplata (list 33 spisa), ispis iz banke podataka (list 34-52 spisa), a pročitana je i priložena sudska praksa (list 58-111 i 116-169 spisa). Drugih dokaza stranke nisu predlagale, pa je sud glavnu raspravu zaključio.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno u njihovoj ukupnosti, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), tužbeni zahtjev utvrđen je neosnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete u visini invalidske mirovine, koja je isplaćena osiguraniku tužitelja KŽ u razdoblju od 1. srpnja 2022. do 30. lipnja 2025., a budući je na invalidnost utjecala 40% ozljeda izvan rada zadobivena u prometnoj nezgodi od 25.3.1995.

6. Među strankama nisu sporni nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija, dakle, nije sporno da je osiguranik tužitelja KŽ **.**.1995. stradao u prometnoj nesreći te tuženik ne osporava niti svoju odgovornost za nastanak te prometne nesreće. Također nije sporno, a proizlazi i iz rješenja tužitelja broj 15973 od 10. srpnja 1999. (list 8,9 spisa), da je tužitelj svom osiguraniku KŽ tim rješenjem priznao pravo na invalidsku mirovinu počevši od 15.12.1998. te da je razlog umirovljenja opća nesposobnost za rad zbog bolesti i povrede izvan rada, za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

7. Nije sporno da je tuženik za ranije razdoblje isplate mirovine do 31.12.2013. uredno štetu podmirio u mirnom postupku. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravo na isplatu punog iznosa invalidske mirovine, koju je isplatio svom osiguraniku za utuženo razdoblje zbog ozljede izvan rada.

8. Uvidom u obračune izvršenih isplata mirovina (list 33-52 spisa) utvrđeno je da je KŽ isplaćena invalidska mirovina za utuženo razdoblje od 1. srpnja 2022. do 30. lipnja 2025. u ukupnom iznosu od 20.741,22 €, a kako predmetna prometna nezgoda ima učešće u invalidnosti osiguranika 40%, to iznosi 8.296,49 €.

9. Među strankama je u ovom postupku sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva kao i pravno pitanje primjene zakona, jer tužitelj tvrdi i svoj zahtjev temelji na članku 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., dalje: ZOMO), kojim je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Nadalje, odredbom čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

10. Nasuprot tome, tuženik tvrdi da se treba primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23., dalje: ZOOP), koji propisuje:

(1.) Društvo za osiguranje obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2.) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3.) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (4.) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

11. Pravnu dilemu na temelju kojeg propisa se ima presuditi obveza tuženika, kao osiguravatelja štetnika, za isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje razriješio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. na način da je zauzeto pravno shvaćanje prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. i Rev-850/2022 od 25. listopada 2022.

12. Sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOOP-a, tuženik pravilno smatra da tužitelj od njega kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa invalidske mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplaćivati svom osiguraniku da se radi o povredi na radu.

13. Imajući u vidu da je prema rješenju tužitelja broj 15973 od 10. srpnja 1999. (list 8,9 spisa) i nalazu i mišljenju od 30.4.1999. (list 10-13 spisa), osiguraniku tužitelja KŽ, zbog ozljede izvan rada u omjeru od 40% nastao gubitak radne sposobnosti te mu se počevši od 15.12.1998. priznaje pravo na invalidsku mirovinu, čijom isplatom tužitelj tvrdi da trpi štetu, međutim, prema pravnom stavu ovog suda, tužitelj ima pravo na naknadu štete, ali na naknadu stvarne štete i to one razlike mirovine, koju bi tužitelj isplaćivao da je njegov osiguranik u invalidskoj mirovini zbog ozljede na radu.

14. Kao što je već ranije navedeno, među strankama nije sporno da je kod osiguranika tužitelja u omjeru od 40% zbog ozljede izvan rada nastala opća nesposobnost za rad zbog koje mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu. Nije sporno ni da je tuženik vršio uplate razmjernog dijela mirovine za utuženo razdoblje, a na tužitelju je ovdje teret dokaza da postoji razlika, koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju i to razlika između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu, a tužitelj nije tvrdio ni dokazivao da u konkretnoj situaciji postoji razlika između priznatog iznosa invalidske mirovine i invalidske mirovine koju bi mu trebao isplaćivati radi ozljede na radu te da u tom smislu trpi štetu. Provođenje financijskog vještačenja na navedenu okolnost tužitelj nije predlagao, a pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Da u konkretnoj situaciji dolazi do primjene navedenog pravila o teretu dokazivanja potvrđuje okolnost da tužitelj nije predložio nikakav dokaz u prilog svojoj tvrdnji, pa je ocjena ovog suda da tužitelj nije dokazao da trpi štetu slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u izreci (tako i u presudi Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1354/2016-2 od 18. svibnja 2021. i Pž-3407/2021).

Zagreb, 21. siječnja 2026.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku