Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-3424/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

REPUBLIKA HRVATSKA

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, zastupanog po punomoćnici Sanji Nevešćanin Mateša, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mateša i Kapitan d.o.o. u Zagrebu, Kranjčevićeva 11, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 190/2021-17 od 11. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 190/2021-17 od 11. studenog 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, svotu od 84.284,79 kn / 11.186,51 eur uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, da tuženiku Croatia osiguranju d.d., OIB 26187994862, naknadi parnični trošak u iznosu od 250,00 eur sa zateznom kamatom od 11. studenog 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.".

2.Protiv citirane presude pravovremeno se žali tužitelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

2.1.Tužena je odgovorila na žalbu predlažući je odbiti.

3. Žalba je osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, a na druge se izričito ni sadržajem žalbe ne ukazuje.

5.Predmet spora je regresni zahtjev za isplatu iznosa od 11.186,51 eura (84.284,79 kuna) koji je za razdoblje od 1. svibnja 2018. do 30. studenog 2020. tužitelj isplatio RC, udovici svog osiguranika TC, smrtno stradalog u prometnoj nesreći od 20. studenog 1979. koju je skrivio osiguranik tuženika.

6.U postupku nije bila sporna aktivna legitimacija, kao i nastanak štetnog događaja u kojem je smrtno stradao TC, odgovornost tuženikova osiguranika za isti te isplate obiteljske mirovine izvršene korisnici RC u spornom razdoblju, dok je bila sporna pasivna legitimacija i odgovornost tuženika za povrat isplaćenih iznosa.

7.Iz stanja spisa proizlazi:

-kako je dana 20. studenog 1979. u prometnoj nesreći koju je skrivio JC upravljajući motornim vozilom registarske oznake [registarska oznaka], za što je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu br. KS-1168/81 od 16. listopada 1984. proglašen krivim i kažnjen, smrtno stradao osiguranik tužitelja TC;

- kako je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu od **.**.1984., RC, kao udovici umrlog osiguranika TC, počevši od 1. veljače 1984. priznato pravo na obiteljsku mirovinu, te je određeno da će joj se počevši od 1. veljače 1984. isplaćivati mirovina u iznosu od 13.225,50 dinara mjesečno;

- kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1896/2013. od 10. lipnja 2016. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6950/2016-2 od 16. ožujka 2018. tuženik obvezan tužitelju isplatiti iznos od 21.658,84 kn sa zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2015. do isplate s osnove naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatom obiteljske mirovine RC kao udovici umrlog osiguranika TC za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 28. veljače 2015., a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6466/2019-3 od 13. listopada 2020. tuženik je obvezan iz istog osnova za razdoblje od 1. svibnja 2015. do 28. veljače 2018. tužitelju isplatiti iznos od 50.672,42 kn sa zateznim kamatama tekućim od 15. studenog 2018. do isplate;

-kako je tužitelj podnio tuženiku zahtjev za naknadu štete u visini obiteljske mirovine isplaćene RC za razdoblje od 1. svibnja 2018. do 30. studenog 2020. koju je tuženik odbio isplatiti;

- kako iz obračuna isplate proizlazi da je RC na ime obiteljske mirovine u utuženom razdoblju od 1. svibnja 2018. do 30. studenog 2020. isplaćen iznos od 84.284,79 kn (sada 11.186,51 eura).

8.Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud pozivom na pravno shvaćanje izraženo u više odluka VSRH smatrao da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23. – dalje: ZOOP) te je citirajući odredbu čl. 27. tog zakona nadalje držao kako tužitelj od tuženika kao osiguravatelja štetnika ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine ali samo u visini razlike između iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku a da nije bilo štetnog događaja i iznosa obiteljske mirovine koju isplaćuje njegovoj udovici, pri čemu je zaključio da tužitelj na kojemu je teret dokaza na tu odlučnu okolnost nije predložio izvođenje odgovarajućih dokaza vještačenjem, radi čega je pozivom na pravilo o teretu dokaza, tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

9.I u ovoj žalbenoj fazi, ostalo je sporno treba li na konkretan pravni odnos primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19, dalje:ZOMO) ili odredbe ZOOP-a, budući u svojoj žalbi tužitelj osporava stav prvostupanjskog suda da su za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe ZOOP.

10.Slijedom toga pravni okvir ovoga spora odnosi se:

- na primjenu odredbi članka 161. st. 1. i 2. ZOMO-a prema kojima tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, što obuhvaća ukupne svote novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu;

- na primjenu odredbe članka 27. ZOOP-a, kojom je u stavku 1. propisano da je društvo za osiguranje obvezno Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, prema stavku 2. stvarnom se štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, prema stavku 3. razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, prema stavku 4. odredbe ranijih stavaka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog rentnog ili sličnog osiguranja, a prema stavku 5. istog članka obvezu iz stavka 1. prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu sa odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

11.Prema ocjeni ovog suda, tuženik se kao osiguravatelj motornog vozila-štetnika, ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač-štetnik. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu, naravno ako se ispune uvjeti propisani ZOOP-om, naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe odnosno štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Kako je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja pa tako i obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti u prometu, a koja materija je uređena ZOOP- om, na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obujma obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje se materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

12.Slijedom toga, protivno žalbenim navodima, materijalnopravno shvaćanje prvostupanjskog suda o primjeni odredbi ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju isplatom obiteljske mirovine RC na konkretan pravni odnos, a ne odredbe čl. 161. i 163. ZOMO-a je i po ocjeni ovog suda pravilno i u skladu je sa stabilnom sudskom praksom izraženom u nizu odluka VSRH (tako u Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-3660/18 od 12. siječnja 2022., Rev-5292/19 od 16. lipnja 2022., Rev-66/22 od 1. veljače 2022., Rev-731/2022 od 6. srpnja 2022.), koje se žalbenim prigovorima i pozivom na stariju sudsku praksu koja nije primjenjiva na konkretan odnos (Rev-113/07, Rev-436/10) s osnovom ne dovodi u pitanje.

13.Prema odredbi čl. 27. st. 1. mjerodavnog ZOOP društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Člankom 27. st. 2. ZOOP propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, dok je stavkom 3. tog članka propisano da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

14.Sukladno izloženom tužitelj bi na temelju čl. 27. ZOOP-a imao pravo na naknadu stvarne štete od društva za osiguranje, ovdje tuženika na osnovi isplaćene obiteljske mirovine korisnici RC, udovici svog osiguranika, samo ako je razmjerni iznos mirovine koji joj je isplaćen bio veći od razmjernog iznosa starosne mirovine koja bi se osiguraniku tužitelja isplatila da nije smrtno stradao, kako je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio i prvostupanjski sud

15.Međutim, za sada nije moguće prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o odbijanju zahtjeva tužitelja pozivom na pravilo o teretu dokazivanja.

16.To stoga što je glede ocjene osnovanosti tuženikova prigovora visini tražbine (tužbom se traži povrat cjelokupne isplaćene mirovine) prvostupanjski sud zaključio da je na tužitelju teret dokaza te odlučne činjenice (postoji li razlika između visine obiteljske mirovine koja se isplaćuje RC i starosne koju bi ostvario njezin suprug a osiguranik tužitelja da nije smrtno stradao). Pri tome je, utvrđujući da tužitelj na tu okolnost nije predložio dokaz provođenjem odgovarajućeg vještačenja, primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev.

17.Pravilo o teretu dokazivanja sadržano je u odredbama članka 221.a ZPP, a u skladu s tim zakonskim odredbama sud će, ako na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP), ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

18.S tim u svezi potrebno je ukazati da su stranke u postupku dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika, kako to propisuju odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a.

19.Dakle, prema citiranim procesnim odredbama, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev pa je tako tužitelj, u ovom slučaju, bio dužan dokazati štetu, što uključuje i njezinu visinu, dok je tuženik koji tvrdi da visina štete ne odgovara stvarnoj šteti i novčanim iznosima navedenim u zahtjevu i obračunu tužitelja, bio dužan to dokazati.

20.Stoga je pogrešno prvostupanjski sud smatrao da je na tužitelju teret dokaza postojanja i visine eventualne razlike između isplaćene mirovine udovici njegova osiguranika i starosne mirovine koja bi njezinom pok. suprugu kao osiguraniku bila utvrđena i isplaćena da nije došlo do štetnog događaja.

21.Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, koje je u skladu s sudskom praksom VSRH izraženom u odluci poslovni broj Rev-1055/2021-2 od 5. ožujka 2024. kojom je reafirmirano pravno shvaćanje sadržano u odluci poslovni broj Rev-4176/2019- 2 od 10. listopada 2023. kada tuženik (društvo za osiguranje) prigovori da je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na starosnu imovinu, odnosno, kada prigovori visini štete, teret dokaza da je visina starosne mirovine koju bi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po redovnom tijeku stvari bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja, jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva, upravo na tuženiku koji je stranka čiji uspjeh u parnici ovisi od dokazivanja te činjenice i jer on snosi štetne posljedice neuspjeha ako se njegova činjenična pretpostavka ne utvrdi kao činjenica u postupku do određenog stupnja izvjesnosti, a koji je u dokaz svojih tvrdnji i predlagao na tu okolnost provođenje financijskog vještačenja.

22.Budući je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi pravno relevantne činjenice potrebne za valjanu primjenu materijalnog prava (odredbe članka 27. ZOOP), trebalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23.U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu iznesene primjedbe i upute, potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje provođenjem u skladu sa zakonom predloženih dokaza i njihovom ocjenom u smislu čl. 8. ZPP-a, nakon čega će odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom mjerodavnih odredbi članka 27. ZOOP.

24.O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Splitu, 21. siječnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić