Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-941/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

REPUBLIKA HRVATSKA

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice EPC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Igoru Mucalu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3318/2019-33 od 6. ožujka 2025. ispravljenoj rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3318/2019-37 od 19. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

I.Djelomično se uvažava žalba tuženika pa se ukida presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3318/2019-33 od 6. ožujka 2025. ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3318/2019-37 od 19. ožujka 2025. u točkama I., II., III. i IV. izreke i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II.Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3318/2019-33 od 6. ožujka 2025. kojim je dopuštena preinaka tužbe prema podnescima tužiteljice od 23. rujna 2024. i 29. listopada 2024.

III.O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćene kamate zbog promjene kamatne stope iznos od 1.065,34 EUR sa kamatama na iznose pobliže određene u točki I. izreke; naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime preplate zbog porasta tečaja isplati iznos od 5.280,64 EUR sa kamatom tekućom na iznose pobliže određene u točki II. izreke; naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime preplate zbog razlike u glavnici isplati iznos od 2.767,42 EUR s kamatom od 16. siječnja 2016. do isplate (točka III. izreke) te je naloženo tuženiku tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.637,60 EUR sa kamatom od presuđenja – od 06. ožujka 2025. do isplate, a ujedno je rješenjem dopuštena preinaka tužbe izvršena u podnescima od 23. rujna 2024. i 29. listopada 2024.

2. Protiv citirane presude i rješenja žali se tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za vraćanjem iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem nepoštenih i ništetnih odredba ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke i o valutnoj klauzuli, kao zahtjev na ime preplate zbog razlike u konvertiranoj glavnici.

5.U postupku nije bilo sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 7. rujna 2006. kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit namijenjen za kupnju nekretnine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.190,00 CHF uz rok otplate od 240 mjeseci. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena početna kamatna stopa od 4,5 % koja je promjenjiva, te se tijekom otplate mijenjala i da se tužiteljica obvezala vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu švicarski franak.

5.1.Također je nesporno da su tužiteljica i tuženik dana 15. siječnja 2016. sklopili Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) (dalje u tekstu: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljičinog kredita u kredit s valutnom klauzulom u eurima; da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 2221/18 od 3. rujna 2019.

6.Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći da tužiteljica osnovano, na temelju ništetnosti spornih ugovornih odredbi, zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a jednako tako i povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak u svom u nalazu i mišljenju.

7.S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.).

8.Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

9.Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Međutim, ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani.

9.1.Prema odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je prema točki 2. trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti....“, a iz stanja spisa, posebno sadržaja ugovora te iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica kredit podigla kao stambeni (za kupnju stana u kojem i danas živi) pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03. To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza koji je izveden tijekom postupka ne proizlazi da je tužiteljica kredit podigla radi obavljanja poslovne djelatnosti ili obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja odnosno da tužiteljica ne bi imala svojstvo potrošača.

9.2.Pretpostavke valjanosti (konkretno pravne posljedice ništetnosti) ugovora (poslovna sposobnost suugovaratelja, suglasnost njihovih volja, dopustivost i mogućnost činidbe, postojanje određenog oblika), odnosno nekih ugovornih odredbi u smislu općih odredbi obveznog prava (čl. 322. st. 1. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23

– dalje: ZOO/) cijene se prema trenutku sklapanja ugovora.

9.3.Prema općim odredbama obveznog prava (čl. 1023. st. 1. ZOO-a), ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka ako je kredit korišten protivno ugovorenoj namjeni. Kako posebne odredbe ZZP-a (čl. 3. st. 1., čl. 81. – 88. ovog Zakona) i ZPK-a (čl. 2. st. 1. t. 1. ovog Zakona) ne sadrže različito pravno uređenje po ovom pitanju, to i status potrošača u smislu ovog posebnog pravnog uređenja valja cijeniti prema sadržaju ugovora s trenutkom njegova sklapanja. Naime, prema izričitoj odredbi čl. 83 ZZP-a (slično kako to uređuje i odredba čl. 55. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača /"Narodne novine" broj 19/22 i 53/23/), prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

9.4.Ugovorena namjena predmetnog kredita bila je kupnja stana (članak 3.), kako je to potvrdila i sama tužiteljica, slijedom čega je tuženiku odgovoriti kako status potrošača u smislu posebnog pravnog uređenja ZZP-a i ZPK-a valja cijeniti prema sadržaju ugovora s trenutkom njegova sklapanja te da pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima (ugovora koji je sklopljen kao potrošački) ostaju neizmijenjene i u okolnostima kada je nakon sklapanja ugovora predmetni stan iznajmljivan-prema kazivanju tužiteljice u razdoblju od 2012.-2016. (tako i VSRH u odluci Rev 984/2023 od 3. srpnja 2024.).

9.5.No, pravilnost utvrđenja da je riječ o potrošačkom ugovoru (i da je tužiteljica potrošač) proizlazi uostalom već iz same činjenice da je tuženik ponudio tužiteljici sklapanje Dodatka ugovoru sukladno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK/15 – "Narodne novine" broj 102/15), čemu ne bi bilo mjesta se ne radi o potrošačkom ugovoru.

10.Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

11.Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

12.Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13.Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14. i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

14.Slijedom iznijetog, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temeljU članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15.Glede ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku je odgovoriti i kako je sud prvog stupnja imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite te dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

16.U odnosu na tvrdnje tuženika u svezi dokumentacije (niz letaka i reklamnih materijala) koje je dostavio kako bi dokazao informiranost tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, valja navesti kako iz priloženog reklamnog materijala, obrazaca, letaka i sl. proizlazi da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute i u kojima je objašnjen opći pojam značenja valutne klauzule, dok ti materijali ne sadrže nikakve pojedinosti vezane uz sklapanje ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF.

17.Dosljedno, tuženik u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo (na ročištu od 26. siječnja 2024. odustao je od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka CPC i EP kao djelatnika banke), a niti da je tužiteljica kao potrošač bila informirana o posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Sud prvog stupnja je dakle, rješavajući prethodno pitanje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze.

18.Sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Sporazum koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

19.S obzirom da je u postupku prethodno pitanje utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 7. rujna 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, kao i način promjene kamatne stope te da je predmet spora restitucijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti tih ugovornih odredbi, kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

20.Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21.Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

22.Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO).

23.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24.Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno dakle, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

25.Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi, u bitnome, da nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužiteljica, imajući u vidu svrhu konverzije, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

26.Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani.

27.Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19.a., 19.b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu.

28.Navedeno jasno proizlazi iz odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK.

29.S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 25. ZPK). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se pravno osnažiti nešto što je od početka ništavo i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu.

30.U tom smislu potrebno je i navesti da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužiteljica i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

31.Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

32.Dakle, da je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

33.U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

34.Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

35.Nadalje je reći kako se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako niti odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji (26. siječnja 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

36.Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju.

37.U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da je žalba žalitelja u ovomu dijelu neosnovana jer je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, ovim izraženim pravnim shvaćanjem nije isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnomu slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenih između tužitelja, kao potrošača i banaka, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

38.S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega "slobodno i informirano" odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

39.U odnosu na tuženikovo ukazivanje na utvrđeni iznos preplate koji je tužiteljici priznat u postupku konverzije i nakon kojeg je, prema stavu tuženika, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana s retroaktivnim učinkom, potrebno je navesti da iznos preplate utvrđen u postupku konverzije nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene.

40.Dakle, postojanje preplate nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Dakle, konverzijom se nije ništa restituiralo ili obeštećivalo, već se istom preračunavao kredit u valuti CHF u kredit u valuti EUR.

41.Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

42.Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na (ne)primjenu presude u predmetu Suda Europske unije broj C-567/20 (presuda od 5. srpnja 2022., A.H. protiv Zagrebačke banke d.d., C-567/20, ECLI:EU:C:2022:352). Naime, navedena presuda nije primjenjiva na predmet ovog spora jer u ovom konkretnom slučaju predmet spora nije ništetnost i nepoštenost Sporazuma o konverziji koji sadrži odredbe koje su u ugovor unijete temeljem ZID ZPK/15 i koje su prisilne naravi, te posljedično tome izuzete od ispitivanja poštenosti, već odredbe osnovnog ugovora o kreditu čije su odredbe rezultat volje stranaka i čija se poštenost nesmetano može ispitivati u postupku. Također, iz istih razloga na ovaj postupak neprimjenjive su i presude u predmetima C-81/19 (presuda od 9. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, C-81/19, ECLI:EU:C:2020:532) i C-243/20 (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios AE, C-243/20, ECLI:EU:C:2021:1045) a u kojim predmetima se suštinski također, prosuđivala mogućnost utvrđivanja nepoštenosti odredbi Sporazuma o konverziji. U ovom konkretnom slučaju, a kako je već ranije u presudi više puta navedeno, predmet postupka nije nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi Sporazuma o konverziji, već nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

43.Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubila pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo tako da su žalbeni navodi tuženika koji se tiču tog spornog pravnog pitanja neosnovani.

44.Sud prvog stupnja o tuženikovom prigovoru radi prijeboja u svezi negativnih razlika zauzima stav kako je isti neosnovan, kako je to pobliže obrazloženo pod točkama 89.-91. prvostupanjske odluke, pri čemu o tom prigovoru nije odlučio izrekom.

45.Nadalje, iako je sud u odnosu na djelomičnu ništetnost ugovora o kreditu zbog odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke i o valutnoj klauzuli pravilno utvrdio činjenično stanje, odlučujući o kondemnatornom dijelu istog koji se odnosi na isplatu, činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno.

46.Tuženik u žalbi ističe da je tužiteljica postavila zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara i stvarne otplate bez da je umanjila taj iznos za iznos preplate koji joj je tuženik priznao u konverziji.

47.Pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli postoji u slučaju ako postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u švicarskim francima ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

48.Povratno, iako iz prethodno navedenih razloga i ovaj sud drugog stupnja prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o pravu tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita koja je sa tuženikom sklopila navedeni Dodatak o konverziji kredita da nakon sklapanja tog Dodatka ima pravo na povrat više preplaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obrazloženje prvostupanjskog suda pa time i zaključak o ukupnom iznosu koji je dužan isplatiti tužiteljici za sada nije moguće prihvatiti.

49.Naime, za sada iz prvostupanjske odluke nije jasno je li od utvrđenog iznosa preplate po osnovu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule odbijen iznos koji je prigodom sklapanja Dodatka priznat tužiteljici te je obzirom da navedeno, činjenično stanje u pogledu visine tužiteljičine tražbine pogrešno i nepotpuno utvrđeno, na što osnovano u žalbi ukazuje tuženik, pa je u tom dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP-a.

50.Prema stavu ovog suda, iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije i koji je posljedica konverzije ne može se kumulirati sa iznosom koji tužiteljici pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru već u tom slučaju tužiteljica ima pravo na razliku.

51.U tom smislu potrebno je od vještaka zatražiti izjašnjenje o tome na koji način je iskorištena preplata koja je utvrđena Sporazumom o konverziji, je li tražbina tužiteljice umanjena za iznos preplate utvrđen Sporazumom o konverziji, ako jest, u kojem iznosu, odnosno, ako nije, pozvati ga da to učini te utvrditi postoji li obračunska razlika, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu uz izjašnjenje o svim tuženikovim prigovorima uključiv i prigovor zastare kao i troškovima cijelog postupka pa tako i o troškovima u povodu pravnog lijeka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

52.Obzirom na iznijeto, za sada se ne može ispitati ni pravilnost prvostupanjske odluke pod točkom III. izreke kojom je na ime preplate zbog razlike u glavnici tužiteljici dosuđen iznos od 2.767,42 eura s kamatama od 16. siječnja 2016.

53.U nastavljenom postupku sud prvog stupnja će u smislu prethodno iznesenog upotpuniti činjenično stanje, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku koja će uključivati i odluku o tuženikovom prigovoru radi prijeboja.

54.O žalbi tuženika na rješenje kojim je dopuštena preinaka:

54.1.O preinaci tužbenog zahtjeva prema podnesku tužiteljice od 23. rujna 2024. i 29. listopada 2024. je posebno odlučeno i protivno žalbenim navodima nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 190. stavak 2. ZPP-a jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 190. stavak 2. ZPP-a, (kojom je propisano da iznimno od odredbe stavak 1. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka), odlučivao o preinačenom zahtjevu, jer to u konkretnom slučaju tužiteljica nije mogla učiniti dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, obzirom da i nije raspolagala potpunim informacijama o vršenim isplatama, kao ni znanjem iz financijske struke, radi čega je i u odnosu na prvotno postavljenu visinu i taj zahtjev zatražila prema izrađenom izračunu kojeg tuženik i nije prihvatio.

54.2.Nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid "prava na sud" sadržano u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99-pročišćeni test 6/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija). To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka povećanjem tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio zahtjeva a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te se izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovih prava na isplatu čime mu se nameće prekomjerni teret.

54.3.Neovisno o tome za navesti je kako je sukladno Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Posl. br. Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a o kojoj preinaci se očitovao i Ustavni sud RH u odluci pod brojem U-III-4474/19 od 29.03.2022.

54.4.Dosljedno, žalbu tuženika na rješenje kojim je dopuštena preinaka valjalo je odbiti.

U Splitu, 21. siječnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić