REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000, Split

Poslovni broj: P-3066/2024-8

U I M E  R E P U B LI K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB. 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupano po odvjetnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić&Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev te se utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9020191244, od 07.03.2016., kojom je ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita (u cijelosti ili djelomično) u visini utvrđenoj Tarifom Banke u kreditnom poslovanju važećom na dan prijevremene otplate, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima i odredba članka 13.5. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9020191244, od 07.03.2016., kojom je određeno da je korisnik kredita obvezan platiti sve eventualne poreze u skladu sa zakonskim propisima, po osnovi predmetnog Ugovora ukoliko Banka bude propisima obvezana na njihovo plaćanje, dok se u preostalom dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka odredbe članka 9. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9020191244, od 07.03.2016., kojom je ugovoreno da banka predmetni ugovor može otkazati ako korisnik kredita ne izvijesti Banku pisanim putem o promjeni svojih osobnih podataka, adrese stanovanja odnosno promjeni poslodavca i odredba članka 9. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9020191244, od 07.03.2016., kojom je ugovoreno da banka predmetni ugovor može otkazati ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe predmetnog ugovora, tužbeni zahtjev odbija.

II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovom sudu dana 8. kolovoza 2024. tužitelj navodi kako su stranke 7. ožujka 2016., sklopile ugovor o stambenom kreditu, broj: 9020191244. Člankom 9. predmetnog Ugovora da je ugovoreno da tuženik, inter alia, može otkazati predmetni Ugovor: (a) ako korisnik kredita ne izvijesti banku pisanim putem o promjeni svojih osobnih podataka, adrese stanovanja odnosno promjeni poslodavca (b) ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe predmetnog Ugovora. Nadalje, člankom 10. predmetnog kreditnog Ugovora da je određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita (u cijelosti ili djelomično) u visini utvrđenoj Tarifom tuženika u kreditnom poslovanju važećom na dan prijevremene otplate, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima. Također, člankom 13.5. predmetnog Ugovora da je određeno da je korisnik kredita obvezan platiti sve eventualne poreze u skladu sa zakonskim propisima, po osnovi predmetnog Ugovora ukoliko tuženik bude propisima obvezan na njihovo plaćanje. S obzirom na trenutak sklapanja predmetnog kreditnog ugovora da je u primjeni Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) kao i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015) koji je usklađen u cijelosti s predmetnom Direktivom 93/13 EEZ. Tako da je čl. 3. Direktiva 93/13 EEZ određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, dok je ZZP-om/14 određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj smatra kako su sporne ugovorne odredbe, naznačene u toč. 2., 2.1. i 2.2 ove tužbe, ništetne, jer se radi o ugovornim odredbama koje su nepoštene i netransparentne, o njima se nije pojedinačno pregovaralo te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.1. Naime, drži da je nesrazmjerna sankcija da tuženik može otkazati dugoročni kreditni ugovor i to iz razloga što potrošač nije obavijestio trgovca-tuženika o promjeni svojih osobnih podataka, adresi stanovanja ili promjeni poslodavca ili pak ako se ne pridržava bilo koje odredbe ugovora. O ovom pitanju da se već izjasnio i Sud Europske unije u odlukama u spojenim predmetima C-70/17 i C-179/17 od 26.03.2019. U odnosu na plaćanje naknade za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita tužitelj ističe kako je u praksi sudova već sukladno stabilnoj praksi utvrđeno da bi takve odredbe bile nepoštene i ništetne. Zaključno, tužitelj ništetnom i nepoštenom smatra i odredbu kojom je određeno da je korisnik kredita obvezan platiti sve eventualne poreze u skladu sa zakonskim propisima, po osnovi predmetnog Ugovora ukoliko tuženik bude propisima obvezan na njihovo plaćanje. Slijedom iznesenog predlaže donošenje presude kojom će se navedene odredbe ugovora utvrditi ništetnima.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je najprije prigovorio previsoko označenoj vrijednosti predmeta spora te istaknuo prigovor zastare. Nadalje je istaknuo kako na temelju predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju nije naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a nije primijenjena niti bilo koja druga odredba čije utvrđenje ništetnosti tužitelj zahtijeva. Tuženik ističe kako su sve ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži bile jasne, lako razumljive i uočljive, stoga na temelju čl. 52. ZZP-a u konkretnom slučaju nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe (ne)poštene, odnosno nije dopušteno provoditi test (ne)poštenosti. Opreza radi, ukoliko sud odluči provesti test (ne)poštenosti, tuženik ističe kako predmetne ugovorne odredbe nisu nepoštene jer ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, opravdano je tuženik od tužitelja kao korisnika kredita očekivao da izvijesti Banku kao kreditnu instituciju o promjenama svojih osobnih podataka, kao što je opravdano očekivao od tužitelja i da se pridržava ugovornih odredaba na koje je pristao. Jednako tako, ugovorna odredba kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve eventualne poreze po osnovi Ugovora o kreditu, ako Banka bude propisima obvezana na njihovo plaćanje, nikako ne može biti nepoštena, zato što je opravdano očekivati od tuženika da snosi sve troškove predmetnog Ugovora o kreditu. U odnosu na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženik kao najbitnije ističe sljedeće: ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije nepoštena, a posljedično niti ništetna; ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ugovorna odredba naknadi za prijevremenu otplatu kredita je transparentna; odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita izrijekom je dopuštena pozitivnim propisima.

3. U postupku je izveden dokaz čitanjem Ugovora o stambenom kredit broj: 9020191244 i tuženikovih Općih uvjeta poslovanja s građanima.

4. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 9020191244 koji je sklopljen 7. ožujka 2016. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.

6. Na pripremnom ročištu sud je, sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o tužbi na utvrđenje, te da je vrijednost predmeta spora u tužbi suviše visoko naznačena, istu utvrdio u iznosu od 1.327,01 EUR.

7. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 155/23, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022; dalje: ZZP).

8. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Tužitelj u ovom predmetu podnosi tužbu na utvrđenje ništetnosti, a prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

9. Među parničnim strankama nije sporno da su 7. ožujka 2016. sklopile ugovor o kreditu broj: 9020191244, također nije sporno ni to da su odredbe koje se traži utvrditi ništetnim sadržane u čl. 9., 10. i 13.5. predmetnog Ugovora te da predmetni Ugovor predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika. Također, tuženik tijekom postupka nije tužitelju osporavao status potrošača.

10. Prema odredbi čl. 49. st.1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st. 4. istog članka navodi kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, to dužan dokazati.

10.1. Dakle, da bi pojedina odredba potrošačkog ugovara bila ništetna (nepoštena) u smislu odredbi ZZP-a, potrebno je kumulativno ispunjenje sljedećih pretpostavki: da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.2. Nadalje, sukladno odredbi čl. 51. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

11. Vezano za nepoštenost/ništetnost odredbe čl. 9. Ugovora kojom je ugovoreno da banka predmetni ugovor može otkazati ako korisnik kredita ne izvijesti Banku pisanim putem o promjeni svojih osobnih podataka, adrese stanovanja odnosno promjeni poslodavca, odnosno da Banka predmetni ugovor može otkazati ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, sud je stava kako ista nije ništetna odnosno ne predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru. Najprije je potrebno navesti kako je predmetna odredba čl. 9. ugovora jasna i razumljiva. Nesporno je da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dakle tuženika, a na čiji sadržaj potrošač, dakle tužitelj, nije imao utjecaja, međutim, obveza korisnika kredita da se općenito pridržava odredbi ugovora i obavijesti kreditora o promjeni svojih osobnih podataka, adrese stanovanja odnosno promjeni poslodavca, uz ostavljanje mogućnosti otkaza ugovora, nije dovela do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Takva je obveza upravo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), pa time što je tužitelj, odnosno korisnik kredita, obvezan obavijestiti tuženika o promjeni neke osobne činjenice te pridržavati se općenito pridržavati odredbi ugovora, pod prijetnjom otkaza ugovora, nije stavljen u nepovoljan položaj niti to za njega predstavlja tegobnu situaciju.

12. U okviru ocjene je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Nakon pojedinačne procjene spornih ugovornih odredbi, ovaj sud ocjenjuje da je odgovor potvrdan. Naime, svaka je prosječna osoba prilikom sklapanja pravnog posla svjesna da se odredbi ugovora mora pridržavati (čl. 9. ZOO- a), te da nepridržavanjem riskira otkaz ugovora. Također razumno je očekivati da bi se prilikom sklapanja ugovora prihvatila odredba prema kojoj bi korisnik kredita bio u obvezi obavijestiti kreditora o promjeni neke osobne činjenice. Ovo osobito kad se uzme u obzir da je u pitanju ugovor o stambenom kreditu koji se sklapa na duži vremenski period (168 mjeseci) i da potrošaču nije nametnut rok u kojem takav podatak treba dostaviti trgovcu. Uostalom u skladu je sa načelom savjesnosti i poštenja drugu ugovornu stranu tijekom trajanja ugovornog odnosa obavijestiti o promjeni osobnih podataka, poslodavca i stanovanja, a koja može biti od utjecaja na mogućnost izvršenja ugovara-kredita od strane korisnika.

13. Nadalje, a u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora kojom je ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita (u cijelosti ili djelomično) u visini utvrđenoj Tarifom Banke u kreditnom poslovanju važećom na dan prijevremene otplate, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, treba kazati kako se sudska praksa u većem broju odluka izjasnila da bi takva odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo u situacijama kada je ona korisniku kredita/potošaču naplaćena, bila ništetna.

13.1. Najprije treba kazati kako iz činjeničnih utvrđenja ne proizlazi da bi predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita ovdje tužitelju bila naplaćena. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo kako naplata za prijevremenu otplatu kredita nije naplaćena, a upitan na ročištu, punomoćnik tužitelja se nije znao izjasniti o činjenici naplate predmetne naknade.

13.2. Unatoč tome, prema shvaćanju ovog suda, predmetna odredba čl. 10. Ugovora bila bi nepoštena, a time i ništetna. Naime ugovaranjem takve odredbe koja ne sadrži nikakve podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, već je određeno da će se ista utvrditi Tarifom tuženika u trenutku prijevremene otplate, tužitelj-potrošač je stavljen u nepovoljniji položaj jer mu je mogućnost ranije otplate kredita uvjetovana plaćanjem dodatne naknade, a koja može odvraćujuća od prava na otplatu kredita koje mu pripada. Stoga se ne može očekivati da bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

13.3. Ovdje je ukazati i na Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/17) kojim se u naš pravni poredak prenijela Direktiva 2014/17 EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48 EZ i 2013/36/EU i Uredbe EU br. 1093/2010 (SL L 60, 28.12.2014.). Naime, iako se obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

14. Zaključno, ostaje raspraviti je li ništetna odredba ugovora sadržana u čl. 13.5., a kojom je kojom je određeno da je korisnik kredita obvezan platiti sve eventualne poreze u skladu sa zakonskim propisima, po osnovi predmetnog Ugovora ukoliko Banka bude propisima obvezana na njihovo plaćanje.

14.1. Iako iz činjeničnih utvrđenja ne proizlazi da bi tužitelj po ovoj osnovi bio obvezan na ikakvo plaćanje, sud i ovu odredbu ugovora drži nepoštenom, odnosno ništetnom. Naime, nije jasno zašto bi se potrošaču-tužitelju nametala obveza plaćanja poreznih davanja za koje bi, prema prisilnim propisima, bio obvezan trgovac-tuženik. Ovo osobito što bi se iz formulacije odredbe moglo zaključiti kako bi ona bila važeća i ukoliko, uslijed promjene zakonodavstva, tuženik postane obveznikom nekog poreza. Stoga se ni u pogledu ove odredbe ugovora ne može očekivati da bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

15. Dakle, prema shvaćanju ovog suda, predmetne odredbe ugovora sadržane u čl. 10. i čl. 13.5 su nepoštene, a time i ništetne jer su tužitelja kao potrošača, nametanjem plaćanja iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita i naplate poreznih davanja na koje bi bio obvezan tuženik, a koji u trenutku sklapanja ugovora nisu određeni niti je poznato na što se odnose, dovele u nepovoljniji položaj, odnosno uzrokovale su neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

16. S druge strane odredbu čl. 9. ugovora sud ne drži nepoštenom, a time ni ništetnom jer takovom odredbom, iako je ista nesporno bila unaprijed formulirana od strane tuženika i iako tuženik nije dokazao da bi se o istoj pojedinačno pregovaralo, tužitelj, kao potrošač, nije stavljen u nepovoljniji položaj te nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, a kako je i pojašnjeno u točkama 11. i 12. obrazloženja.

17. Stoga je, odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 4., ZPP-a, te je s obzirom da su stranke u postupku djelomično uspjele u približno jednakim dijelovima, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

19. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

U Splitu, 21. siječnja 2026.

Sudac

Tihana Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku,

- tuženiku po punomoćniku,

- u spis