Poslovni broj P-390/2025-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Gordani Šibenik, odvjetnici u Županji protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom a u odsutnosti tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 21. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj : 3207916724 zaključen dana 21.11 2006. godine između tužitelja UR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka Banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, , u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju UR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

isplati

iznos

od

120,75

eura (stodvadeseteuraisedamdesetpetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. studenoga 2006. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim od 1. kolovoza 2008.. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a vrijedeći posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju UR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 952,25 eura (devetstopedesetdvaeuraidvadesetpetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. siječnja 2026. kao dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom, 21. studenoga 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj: 3207916724, (dalje u tekstu: Ugovor) kojim tuženik daje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.128,97 CHF, na 7 godina prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno, te da je Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 2. ugovorena naknada i troškovi za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita i to jednokratno, a koja naknada se naplaćuje neposredno prije isplate kredita u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora tj. banke, tako da je tuženik prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu u iznosu od 909,77 kn tj. 120,75 eura, a da nije tužitelju prezentirana niti uručena Odluka tuženika o Tarifi naknada za usluge, niti mu je pojašnjena navedena odredba u bilo kojem smislu.

1.1. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 3. Direktive 93/13/EEZ, koji propisuje da su nepoštene one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje uzrokuju značajnu neravnotežu na štetu potrošača, također se poziva na odredbu čl. 49., 55.

81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03 u daljem tekstu ZZP/03), navodeći da se o ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, a ista odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade.

1.2. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita.

1.3. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik u Ugovor uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 63/2008, 134/2008, 78/2015,– u daljem tekstu ZOO/05), pri tom se tužitelja poziva na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

1.5. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 323.st.1., 1111. st. 1. i 1115. ZOO/05 te predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 2. Ugovora, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 120,75 eura s kamatom od 24. studenoga 2006. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka s kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je označio tužitelj u tužbi u iznosu od 1.400,00 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 120,75 EUR, tako da vrijednost predmeta spora prema postavljenom glavnom zahtjevu za isplatu treba označiti u iznosu od 120,75 EUR, o čemu je zauzeo stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008., Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., te Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008., Županijski sud u Varaždinu posl. br. Gž-286/2024-2 od 15. svibnja 2024., i Županijski sud Zagrebu u odluci posl. br. Gž-4623/2023-2 od dana 16. travnja 2024.

2.1. Nadalje tuženik navodi da prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor mjesne nenadležnosti budući da je čl. 16. Ugovora za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke.

2.2. Tuženik pored gore navedenog daje odgovor na tužbu u kojem u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba iz čl. 2. Ugovora imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, pri tom ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, za što je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 19/2022, dalje: ZZP/22), pri tom se poziva na rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. i posl.br. Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021., i rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-633/2021 od 14. srpnja 2021.

2.3. Nadalje tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga koje navodi u odgovoru na tužbu dok ne spori visinu naplaćene naknade, ističući da je predmetna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljiv, što je jednako regulirano Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, pri tom ukazuje na odredbu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive, te na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, ističući da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, a stavio je tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, o čemu je informirao tužitelja i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita, te u prilog svojih navoda dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava, što znači da su službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita.

2.4. Dodatno je tuženik naveo da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), i povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), te ukazuje na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (Gyula Kiss protiv CIB Bank Zrt.), odluku Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022.

2.5. Tuženik također ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a, ponovno se pozivajući na očitovanje Suda EU u gore navedenom predmetu.

2.6. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

2.7. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

2.8. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 23. studenog 2006. godine.

2.9. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 23. studenog 2006. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 18 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari.

2.10. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate 24. studenoga 2006., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

2.11. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO/05 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pri tom se poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. godine potvrđeno i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.

2.12. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.13. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 20. listopada 2025. očitujući se na navode iz odgovora na tužbu navodi da su svi navedeni prigovori pravno i činjenično neosnovani, uključujući i prigovor nenadležnosti ovog suda i pozivanje tuženika na odredbu čl.16 Ugovora, tužitelj se poziva na odredbu čl. 191. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i na zauzet stav u odluci Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž-1752/19-3 od 30. ožujka 2020.

3.1. Naime, tužba je podnesena kod Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji kao mjesno nadležnog Suda prema mjestu prebivališta tužitelja kao potrošača, sve sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, te uz podrednu primjenu i Zakonu o parničnom postupku.

3.2. U konkretnom slučaju stoga valja primijeniti mjerodavne odrednice čl. 81. st. 2., čl. 82. toč. 19., čl. 83., čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 49. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19), koji je usklađen i sa direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (čl. 3. Direktive i dr.), a protivno motrištu tuženika ima uvjeta i za primjenu čl. 19.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, po kojoj odrednici također postoji mjesna nadležnost suda prema prebivalištu tužitelja kao potrošača.

3.3. U pogledu tuženikovog prigovora glede vrijednosti predmeta spora tužitelj ističe da je osim isplate iznosa od 120,75 eura, tužitelj tražio i utvrđenje ništetnosti čl. 2. Ugovora o kreditu, tako da je neosnovan prigovor u pogledu vrijednosti predmeta spor, a koji je postavljen na iznos od 1.400,00 eura.

3.4. U preostalom dijelu navedenog podneska tužitelj ponavlja navode iz tužbe te navodi da je i prigovor zastare neosnovan.

4. Tuženik u podnesku od 12. studenoga 2025. ponavlja prigovor na vrijednost predmeta spora označen u tužbi kao i prigovor mjesne nenadležnosti, te ponavlja navode iz odgovora na tužbu.

5. Tužitelj u podnesku od 26. studenoga 2025. očituje se na podnesak tuženika od 12. studenog 2025. navodeći da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i kod označene vrijednosti predmeta spora.

6. Tuženik u podnesku od 10. prosinca 2025. i nadalje ustraje kod prigovora mjesne nenadležnosti.

7. Proveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila s lista 5-9 sudskog spisa, uvidom u dopis s lista 10-11 sudskog spisa, uvidom u dopis s lista 12 sudskog spisa, uvidom u dokumentaciju nazvanu obvezne radnje pri odobravanju kredita s lista 88-89 sudskog spisa i saslušanjem tužitelja.

8. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

9. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud ocjenjuje neosnovanim.

10. Nesporno je između parničnih stranaka da u čl. 16. Ugovora stoji da u slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta banke, odnosno prema sjedištu njene podružnice ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice.

11. Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. ZZP/03, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.1. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljem tekstu Direktiva).

11.2. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

11.3. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

11.4. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

11.5. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 16. Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta koje se prema podacima iz službene evidencije JRO MUP-a RH nalazi u [adresa] što je u Vukovarsko-srijemskoj županiji, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u [adresa].

11.6. Prema odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP)za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, stoga mjesna nadležnost ovog suda proizlazi iz naprijed citirane zakonske odredbe budući je iz Ugovora (stranica 5-9 sudskog spisa) vidljivo da je isti zaključen u podružnici tuženika u Vinkovcima, pri tome je sud uzeo u obzir i predmet postupka, tako da je ovaj sud mjesno nadležan temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a.

12. Radi izloženog riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.

13. Vezano za tuženikovo osporavanje tužitelju statusa potrošača po Ugovoru o kreditu, tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit namjenski potrošio za kupnju motornog vozila, koliko se sjeća kod tuženika je otišao nakon što je u autokući odabrao vozilo te nakon što su ga iz te autokuće uputili upravo kod tuženika.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba i da je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 5. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju vozila marke Renault model Twingo.

15. Prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. ZZP/03, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

16. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi Ugovora o kreditu, te iz njegovog iskaza proizilazi da je kredit namjenski potrošio.

17. Vezano za tuženikov prigovor na vrijednost predmeta spora sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 1.400,00 eura, budući da su tužbom obuhvaćena dva zahtjeva koja su zbrojena i to deklaratorni tužbeni zahtjev te kondemnatorni, a o čemu već postoji identična sudska praksa izražena u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. 54 P-1541/2023-12 od 22. veljače 2024. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-768/2024-3 od 10. travnja 2025.

18. Nesporno je da su parnične stranke zaključile Ugovor temeljem kojeg Ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 13.128,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, da je kredit zaključen na rok otplate od 7 godina, da je čl. 2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga što je platio 23. studenoga 2006. u iznosu od 909,77 kn odnosno 120,75 eura.

19. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, te je li nastupila zastara potraživanja.

20. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 6. Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi sud je primijenio odredbe: ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 21. studeni 2006.

21. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

22. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

23. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

24. Tužitelj vezano za okolnosti sklapanja Ugovora u svom iskazu navodi da se sve odvijalo vrlo brzo kako u autokući tako i u banci u Vinkovcima gdje je Ugovor potpisan. Što se tiče njegove informiranosti o odredbama ugovora uključujući i predmetnu odredbu iz čl. 2. naveo je da ga je u banci već dočekao pripremljen ugovor te se ne sjeća da mu je tada rečeno da će se naplatiti naknada koja je i naplaćena, s tim da mu nitko od strane kreditora nije tumačio tu odredbu o naknadi u smislu da mu je rastumačio što se tom naknadom podmiruje. Kada je došao potpisati ugovor on je već bio pripremljen, tako da nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora pa tako niti na odredbu o predmetnoj naknadi te mu je kredit odobren po principu "uzmi ili ostavi", tako da je riječ je o tipskom ugovoru koji je već bio pripremljen kad je došao na potpisivanje.

25. Prema članku 295. ZOO/05 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

26. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

27. Budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati.

28. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 2. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120,75 eura, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 2. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

29. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prema odluci kreditora te temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a/05, obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 120,75 eura.

30. Na dosuđeni iznos tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata koja je zatražena od uplate predmetne naknade što je izvršio tužitelj te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO-a, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

31. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 2. Ugovora o kreditu.

32. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav dopis- zahtjeva od 5. lipnja 2025. za dostavu dokumentacije (Tbr. 36/3-25 bodova), trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), i sastav dva obrazloženog podneska od 20. listopada 2025. i 26. studeni 2025. (Tbr. 8/1-100 bodova za svaki podnesak), zastupanja na ročištu od 11. prosinca 2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-100 bodova) i trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude (Tbr. 9/3-50 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a, trošak iznosi 952,25 eura.

34. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

35. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

36. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 21. siječnja 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Gordana Šibenik, odvjetnica u Županji,

2. Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu.