Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-473/2019-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, Graberje 4/I, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima OD Leko i partneri iz Zagreba, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 10. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja te z. punomoćnika tuženika Gorana Ficko, odvjetnika u Varaždinu, 21. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju EK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.382,18 EUR (slovima: sedamtisućatristotineoamdesetidva eura i osamnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
na iznos od 68,95 EUR sa kamatom od 01.06.2010. do plaćanja;
na iznos od 110,07 EUR sa kamatom od 01.07.2010. do plaćanja;
na iznos od 98,50 EUR sa kamatom od 01.08.2010. do plaćanja;
na iznos od 121,74 EUR sa kamatom od 01.09.2010. do plaćanja;
na iznos od 122,61 EUR sa kamatom od 01.10.2010. do plaćanja;
na iznos od 107,05 EUR sa kamatom od 01.11.2010. do plaćanja;
na iznos od 107,05 EUR sa kamatom od 01.12.2010. do plaćanja;
na iznos od 112,59 EUR sa kamatom od 01.01.2011. do plaćanja;
na iznos od 127,23 EUR sa kamatom od 01.02.2011. do plaćanja;
na iznos od 132,17 EUR sa kamatom od 01.03.2011. do plaćanja;
na iznos od 115,48 EUR sa kamatom od 01.04.2011. do plaćanja;
na iznos od 115,08 EUR sa kamatom od 01.05.2011 do plaćanja;
na iznos od 118,23 EUR sa kamatom od 01.06.2011. do plaćanja;
na iznos od 83,50 EUR sa kamatom od 01.07.2011. do plaćanja;
na iznos od 170,23 EUR sa kamatom od 01.08.2011. do plaćanja;
na iznos od 169,16 EUR sa kamatom od 01.09.2011. do plaćanja;
na iznos od 194,91 EUR sa kamatom od 01.10.2011. do plaćanja;
na iznos od 124,91 EUR sa kamatom od 01.11.2011. do plaćanja;
na iznos od 123,17 EUR sa kamatom od 01.12.2011. do plaćanja;
na iznos od 126,31 EUR sa kamatom od 01.01.2012. do plaćanja;
na iznos od 131,75 EUR sa kamatom od 01.02.2012. do plaćanja;
na iznos od 139,74 EUR sa kamatom od 01.03.2012. do plaćanja;
na iznos od 169,32 EUR sa kamatom od 01.04.2012. do plaćanja;
na iznos od 103,24 EUR sa kamatom od 01.05.2012. do plaćanja;
na iznos od 140,10 EUR sa kamatom od 01.06.2012. do plaćanja;
na iznos od 138,92 EUR sa kamatom od 01.07.2012. do plaćanja;
na iznos od 161,43 EUR sa kamatom od 01.08.2012. do plaćanja;
na iznos od 134,19 EUR sa kamatom od 01.09.2012. do plaćanja;
na iznos od 197,12 EUR sa kamatom od 01.10.2012. do plaćanja;
na iznos od 196,27 EUR sa kamatom od 01.11.2012. do plaćanja;
na iznos od 116,14 EUR sa kamatom od 01.12.2012. do plaćanja;
na iznos od 133,71 EUR sa kamatom od 01.01.2013. do plaćanja;
na iznos od 132,57 EUR sa kamatom od 01.02.2013. do plaćanja;
na iznos od 133,63 EUR sa kamatom od 01.03.2013. do plaćanja;
na iznos od 98,35 EUR sa kamatom od 01.06.2013 do plaćanja;
na iznos od 367,78 EUR sa kamatom od 01.07.2013. do plaćanja;
na iznos od 21,39 EUR sa kamatom od 01.09.2013. do plaćanja;
na iznos od 211,11 EUR sa kamatom od 01.10.2013. do plaćanja;
na iznos od 37,81 EUR sa kamatom od 01.11.2013. do plaćanja;
na iznos od 103,13 EUR sa kamatom od 01.12.2013. do plaćanja;
na iznos od 236,19 EUR sa kamatom od 01.01.2014. do plaćanja;
na iznos od 199,13 EUR sa kamatom od 01.02.2014. do plaćanja;
na iznos od 31,08 EUR sa kamatom od 01.03.2014. do plaćanja;
na iznos od 13,05 EUR sa kamatom od 01.04.1014. do plaćanja;
na iznos od 172,31 EUR sa kamatom od 01.05.2014. do plaćanja;
na iznos od 62,95 EUR sa kamatom od 01.06.2014. do plaćanja;
na iznos od 64,68 EUR sa kamatom od 01.07.2014. do plaćanja;
na iznos od 31,31 EUR sa kamatom od 01.08.2014. do plaćanja;
na iznos od 104,24 EUR sa kamatom od 01.09.2014. do plaćanja;
na iznos od 61,36 EUR sa kamatom od 01.10.2014. do plaćanja;
na iznos od 151,56 EUR sa kamatom od 01.11.2014. do plaćanja;
na iznos od 103,65 EUR sa kamatom od 01.12.2014. do plaćanja;
na iznos od 77,98 EUR sa kamatom od 01.01.2015. do plaćanja;
na iznos od 78,04 EUR sa kamatom od 01.02.2015. do plaćanja;
na iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 01.03.2015 do plaćanja;
na iznos od 39,60 EUR sa kamatom od 01.04.2015. do plaćanja;
na iznos od 196,48 EUR sa kamatom od 01.07.2015. do plaćanja;
na iznos od 232,54 EUR sa kamatom od 01.09.2015. do plaćanja;
na iznos od 131,78 EUR sa kamatom od 01.10.2015. do plaćanja;
sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom preko iznosa od 7.382,18 EUR sa zateznom kamatom do iznosa od 8.366,57 EUR sa zateznom kamatom.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.980,07 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.
r i j e š i o j e
Konstatira se da je povučen tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 5.6.2006. broj 9011484954, solemniziranog kod javnog bilježnika Rankice Benc iz Varaždina pod brojem OU- 431/2006-2 od 7.6.2006. i to u članku 4 koji glasi:
"na kredit u otplati korisnik kredita obavezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana…" te u članku 7 koji glasi:
"u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4 ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznose anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta…", te u dijelu čl. 4 koji glasi:
"kamata se obračunava u CHF…",
te da se utvrdi ništetnom odredba članka 7 Ugovora koji glasi:
"kredit… otplaćuje se u…mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja…", te radi utvrđenja ništetnosti i ugovorene valute u CHF iz članka 1 Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu pobliže navedenog u izreci ovog rješenja i radi isplate iznosa od 8.366,57 EUR. Ističe i to da su stranke 21.12.2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a koja konverzija prema stavu tužitelja nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF. Sklopljenim Dodatkom smatra da nije nestao uzrok ništetnosti jer učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, time da se konverzijom, a ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog Ugovora, a kakav stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019.. Navedene ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i vezanost uz određenu valutnu klauzulu bez istovremenog preciziranja uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se promjena veže, da uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a ništetnost tih odredaba proizlazi i zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84 i 81 Zakona o zaštiti potrošača. Konkretni Ugovor o kreditu da je standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Tuženik da je mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojim odlukama, a o kojoj nije pregovarao s tužiteljem već je samo dostavio pisanu obavijest. Također, da tuženik prije zaključenja Ugovora o kreditu, tužitelja kao potrošača nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a vezano uz ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014., a temeljem tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača te na odluku istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da se protivi i osnovi i visini tužbenog zahtjeva, jer da je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, iako je prestao postojati obzirom na činjenicu sklapanja Sporazuma sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Iz navedenog zakona da jasno proizlazi da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, a što uključuje i kamate pa je početni kredit u CHF u potpunosti prestao postojati. Tuženik drži da je prihvatom konverzije na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje po Ugovoru u CHF. Također da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete nego o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, to da pozivanje tužitelja na utvrđenja iz u tužbi citiranih presuda Visokog trgovačkog suda je potpuno irelevantno, time da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe pa se individualni potrošač na presudu i ne može pozivati. Ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03). Osim toga da prava volja ugovornih stranaka nije bilo ugovaranje fiksne kamatne stope. Konačno, tuženik ističe prigovor zastare i osporava tužitelju svojstvo potrošača.
3. Podneskom od 11.9.2020. (list 196 spisa) tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu koje su pobliže navedene u izreci ovog rješenja, a kojem povlačenju se tuženik nije protivio pa je primjenom odredbe čl. 193. st.2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 94/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – nastavno: ZPP), riješeno kao u izreci.
4. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu od 5.6.2006., izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., Dodatak Ugovoru o kreditu od 21.12.2015., provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz Centra poslovnih analiza d.o.o. iz Čakovca i saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.
5. Analizirajući provedene dokaze, svakog zasebno te ih dovodeći u međusobnu vezu sud ocjenjuje tužbeni zahtjev koji je postavljen nakon provedenog vještačenja i usklađen sa nalazom, glede isplate iznosa od 7.382,18 EUR, u cijelosti osnovanim. Obzirom da je u tužbi postavljeni tužbeni zahtjev glasio na isplatu iznosa od 8.366,57 EUR (63.037,93 HRK), a tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva do tog iznosa, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari i nije dao pristanak na povučeni dio tužbenog zahtjeva, taj dio tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan iz razloga koji će biti niže obrazloženi.
6. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011484954 5.6.2006., kojim je tužitelju isplaćen iznos od 86.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da je kredit odobren za izgradnju i dovršenje stambenog objekta i otplate kredita u Hypo-Alpe-Adria Bank, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,35% godišnje, te je tužitelj bio u obvezi kredit otplatiti u 300 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Nije sporno ni to da je tuženik u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu i o tome pisano obavještavao tužitelja, a posljedično čemu su se povećavali i mjesečni anuiteti. Također je ugovoreno da se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak, a kao što je rečeno tužitelj je bio u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF koji važi na dan plaćanja kredita. Nije sporno ni to da je rizik promjene vrijednosti valute CHF u cijelosti snosio tužitelj koji je anuitete otplaćivao u hrvatskim kunama. Nije sporno ni to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 21.12.2015., sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015., nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na spomenuti 30.9.2015. iznosi 43.446,69 EUR, i iznos preplate da iznosi 2.335,79 EUR. Sve navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.
7. Sporno je između stranaka da li je ništetna odredba osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika i o valutnoj klauzuli. Nadalje, da li tužitelj ima pravo na kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK/15, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporan je iznos eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30.9.2015. s kojim danom je izvršena konverzija kredita, te je sporno da li je nastupila zastara predmetne tražbine i da li tužitelj ima svojstvo potrošača.
8. Vezano uz pozivanje tužitelja na dopunu tužbe na način da tužbom obuhvati i solidarnog dužnika RK i založnog dužnika IK na strani tužitelja ili tuženika (rješenje na listu 194 spisa), za navesti je da nije riječ o nužnim suparničarima, kraj činjenice da solidarni dužnik i založni dužnik nisu stranke Ugovora o kreditu, već se radi o trećim osobama koje na temelju ugovornog odnosa sa kreditorom osiguravaju tražbinu iz Ugovora o kreditu.
9. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
10. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
11. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
12. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik je predložio saslušanje javnog bilježnika i neimenovanog svjedoka za kojeg se obvezao dostaviti tijekom postupka podatke, a što do zaključenja glavne rasprave nije napravio. U odnosu na prijedlog tuženika radi saslušanja javnog bilježnika Rankice Benc, za navesti je da javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju o ponudi kredita i nema saznanje o činjenicama eventualnog davanja potrebnih obavijesti tužitelju u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora, a obzirom na tvrdnju tuženika da je tužitelju dao sve potrebne obavijesti za informiranu odluku o bitnim parametrima koji utječu na formiranje kamatne stope i rizika promjene tečaja CHF. U ovom slučaju se odluka suda o ništetnosti odredaba o kamatnim stopama promjenjivim prema odlukama tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF, kao što je rečeno, ne može temeljiti na direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora, međutim, tuženiku je omogućeno dokazivati da je u predugovornom postupku sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a ta činjenica nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. U tom smislu i odluka Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., međutim, tuženik nije predložio saslušanje konkretnog svjedoka i to osobnog bankara ili osobe koja je pregovarala sa tužiteljem o predmetnom kreditu. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je dobio unaprijed pripremljeni ugovor tako da nije mogao utjecati niti na visinu kamatne stope niti na ostale ugovorne odredbe, a isto tako da mu nije bilo poznato da je preplatio i veći iznos zbog promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope nego mu je tuženik priznao Dodatkom Ugovora o kreditu.
13. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač, za navesti je da je kredit odobren za izgradnju i dovršenje stambenog objekta i otplatu kredita u Hypo- Alpe-Adria Bank i tužitelj je kredit sklopio kao fizička osoba i tužitelj tvrdi u stranačkom iskazu da je u to vrijeme bio vlasnik obrta, ali se u kući za čije dovršenje je iskoristio kreditna sredstva nije odvijala obrtna djelatnost niti je tu bilo sjedište obrta. Tuženik s druge strane nije niti pokušao dokazati da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača tim više što tužitelj ističe, a tuženik nije dokazao suprotno, da mu dovršena kuća služi isključivo za stanovanje sa obitelji. Tužitelj se u tužbi i pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakon o zaštiti potrošača i presudama donesenim u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. Prema tome, tužitelj ima svojstvo potrošača prema definiciji iz članka 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (NN96/2003; dalje: ZZP/03)), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 5.6.2006. pa je teret dokazivanja suprotnog na tuženiku, a što je i tužitelj potkrijepio svojim iskazom.
14. Utvrđeno je da je tijekom otplate kredita došlo do znatne aprecijacije švicarskog franka, a isto tako i do jednostranog povećanja redovne kamatne stope zbog čega su se tužitelju znatno povećale rate kredita i to u gotovo duplom iznosu.
15. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
16. U vrijeme podnošenja ove tužbe 29.5.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
17. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,35% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
18. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
19. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
20. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač.
Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
21. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 21.12.2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su u članku 2 Dodatka mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o manjku.
22. Dodatak Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
23. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).
24. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
25. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
26. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.
27. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.
28. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 A protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
29. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan.
30. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrdila preplatu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.
31. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Centar poslovnih analiza d.o.o., a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je da je tužitelj do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,35% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 30.9.2015. više uplatio 7.382,18 EUR, dok je preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu zatvorena obračunata zatezna kamata, u iznosu od 1.060,75 EUR i nalazu utvrđene razlike u iznosu od 1.370,60 EUR sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.
32. Kao što je rečeno, tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka slijedom čega i sud prihvaća nalaz stručnim i objektivnim i temelji tužbeni zahtjev na nalazu vještaka. Tvrdnja tuženika da je nepravično prema strani koja je morala temeljem prisilnog propisa ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu i tražiti utvrđenje ništetnim tog Dodatka, tuženiku treba reći da tužitelj ne traži utvrđenje ništetnim Dodatka Ugovoru o kreditu niti pojedinih njegovih odredaba. Osim toga, tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu niti na sadržaj Dodatka i imao je mogućnost samo prihvatiti uvjete banke, a da mu nitko nije obrazlagao uvjete kreditiranja niti objašnjavao što znači promjenjiva kamatna stopa i što znači kredit s valutnom klauzulom. Neovisno od utvrđene preplate iz Dodatka Ugovoru o kreditu, prema nalazu vještaka, tužitelj je preplatio zbog ništetnih spomenutih ugovornih odredaba i daljnji iznos od 7.382,18 EUR. Međutim, dio tužbenog zahtjeva preko usvojenog zahtjeva od 7.382,18 EUR nije osnovan, obzirom da taj iznos ne proizlazi utvrđenim u nalazu vještaka pa je do utuženog iznosa od 8.336,57 EUR, sve sa zateznom kamatom odbijen kao neosnovan, uz okolnost da tuženik nije dao pristanak na povlačenje tog dijela tužbenog zahtjeva.
33. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 29.5.2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe.
34. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
35. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Točno je da je odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a propisano da tužitelj koji povuče tužbu, a u konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva smatra se povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Međutim, sukladno Direktivi EU broj 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način, ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samo bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.), a ovaj stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021.. Kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je smanjio tužbeni zahtjev, uz okolnost da sam nema stručnog znanja da preliminarno postavi tužbeni zahtjev koji će biti istovjetan onome iz nalaza vještaka, to je tužitelju priznat cjelokupni parnični trošak, odnosno priznate su mu radnje u postupku koje su prema stavu suda bile potrebne za donošenje meritorne odluke, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 250,00 EUR, sastava podneska od 30.7.2019., 28.8.2020., 16.11.2020., 17.12.2024., zastupanje na raspravama 9.9.2020., 9.6.2022., 25.4.2024., 17.9.2024., 10.12.2025. sve u iznosima od po 250,00 EUR, sudska pristojba na tužbu 130,07 EUR, trošak vještačenja 350,00 EUR, a sve sa uračunatim PDV-om, ili ukupno 2.980,07 EUR. Naprotiv, tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 24.7.2019., 11.9.2020., 7.10.2024. kojim dostavlja obavijest o plaćanju predujma, kojim povlači tužbeni zahtjev koji se odnosi na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti, dok u podnescima od 14.6.2022. i 11.11.2025. ponavlja već u tužbi i u podnesku od 30.7.2019. iznijete tvrdnje.
Varaždin, 21. siječnja 2026.
Sutkinja
Karmen Ošpuh
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Punomoćnici tužitelja – ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, Graberje 4/I
2. Punomoćnici tuženika – OD Leko i partneri iz Zagreba, Domagojeva 18
