Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1272/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivani Mandić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Ivane Mandić, a u odsutnosti tuženika, 21. siječnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102005005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini potvrđen 10. kolovoza 2004. po Javnom bilježniku Lidiji Perić, pod poslovnim brojem OU-1162/2004, zaključenog između tužitelja ŽŽ i tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. 4. kolovoza 2004., u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. da tužitelju ŽŽ u roku od 15 dana isplati iznos od 386,93 eura (slovima: tristoosamdesetšesteuradevedesettricenta) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. kolovoza 2004. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

III/ Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.

IV/ Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. da tužitelju ŽŽ naknadi trošak postupka u iznosu od 401,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tužitelj odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 30. prosinca 2024. podnio tužbu u kojoj je naveo da je 4. kolovoza 2004. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 61.118,02 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, da je čl.10. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu 01,000% na iznos kredita, da joj je tuženik prilikom isplate kredita 16. kolovoza 2004. naplatio navedenu naknadu u iznosu 2.915,33 kuna (386,93 eura). Navodi da je odredba čl.10. Ugovora ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i kao takva implementirana u tipski Ugovor o kreditu na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Pojašnjava da mu nije bilo objašnjeno o kakvim se točno stvarnim troškovima radi, te da je banka navedene troškove naplaćivala ovisno o iznosu kredita koji se uzima što znači da onaj koji uzima više kredita plaća i veći iznos naknade. Navodi da je bio informiran o obvezi plaćanja naknade međutim da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje iste što je u suprotnosti s Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. i načelom savjesnosti i poštenja što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Uzimajući u obzir navedeno, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva dok je visinu učinio nespornom. Istakao je prigovor zastare i mjesne nenadležnosti navodeći da su ugovorne strane odredbom čl.14. Ugovora, u slučaju spora, ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, dakle Općinskog suda u Rijeci. Osporava status tužitelja kao potrošača. Ne spori da je među strankama sklopljen predmetni Ugovor o kreditu u kojem je u čl.10. ugovorena naknada koju je tužitelj bio dužan platiti za obradu kredita. Pojašnjava da je predmetna odredba Ugovora o kreditu objašnjena tužitelju, te da iz odredbe čl.10. Ugovora proizlazi da je odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja budući da je o navedenoj odredbi pregovarao s tužiteljem i da ista nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ističe da je imao troškove prilikom obrade kredita poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, troškove zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalnih troškova (cijena uredskog materijala, informatičke opreme, trošak energenata…), troškove trećih strana (trošak poštarine), povezani regulatorni troškovi. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

2.1. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku. Naime, odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (a što je sukladno i s aktom Europske unije i to Direktive vijeća broj 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu bio je sklopljen na naprijed formuliranom obrascu (što proizlazi iz nastavka obrazloženja ove presude), pa se temeljem zakonske presumpcije smatra da se radi o unaprijed formuliranim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale zbog čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da je Općinski sud u Rijeci (čija je mjesna nadležnost ugovorena Ugovorom o kreditu), od prebivališta tužitelja udaljena cca. 450 km, utvrđeno je da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri sudu sjedišta tuženika, te da se time ostvari pogodnost i bitno manji troškovi na strani tuženika. Ako se uzme u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1.-4. ZPP-a, pa je stoga istaknuti prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda u cijelosti neosnovan. Osim navedenog, prigovor nenadležnosti ovog suda je neosnovan i u smislu odredbe čl. 59. ZPP-a, budući da je istom zakonskom odredbom jasno određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, i ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Budući da je ugovor sklopljen u Podružnici Osijek, te da je tužitelj podnoseći tužbu izabrao Općinski sud u Osijeku kao mjesno nadležan sud, sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

3. Na ročištu održanom 8. prosinca 2025. sud je odredio da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 386,93 eura sukladno čl.40. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a koja visina predstavlja iznos kondemnatornog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjevi istaknuti uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzimaju se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena u visini zahtjeva za isplatu

4. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu (list 9-12), Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (list 13-19 spisa), dopis tuženika (list 27 spisa), otplatna tablica (list 20-26 spisa),obračun naknade za bankarske usluge (list 43 spisa), tablični prikaz procesa obrade kredita (list 44-45 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 107 spisa). Budući da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje CŽ, djelatnice tuženika (list 104 spisa).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl.10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102005005 kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 386,93 eura koji je iznos platio tuženiku na ime navedene naknade.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 4. kolovoza 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102005005 u kojem je u čl.10. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koju je tužitelj bio dužan platiti u iznosu 01,000% od iznosa kredita. Nije sporno ni da je tužitelj na ima navedene naknade platio tuženiku iznos od 386,93 eura 16. kolovoza 2004.

7. Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo radi kupovine nekretnine u kojoj i danas živim, da se u toj nekretnini nije bavio nikakvim obrtom niti nekom drugom poslovnom djelatnošću, a niti da ju je iznajmljivao. Iskazao je da je Ugovor o kreditu sastavila banka, da Ugovor nije pročitao prije potpisivanja jer je vjerovao djelatniku banke, da mu u banci nisu ništa rekli o tome da s njima može pregovarati u vezi pojedinih odredbi ugovora. Sjeća se da mu je djelatnik banke rekao da mora platiti naknadu za obradu kredita, ali da mu tom prilikom nije rekao koliko točno iznosi ta naknada ni na koji način se ona izračunava. Nisu mu predočili matematički izračun na temelju kojeg bi mu pokazali koliko iznosi ta naknada. Budući da u slučaju neplaćanja naknade kredit ne bi dobio, pristao ju je platiti. Ugovor o kreditu je sklopio u Podružnici Erste banke u Osijeku. Ne sjeća se jesu li mu prilikom sklapanja ugovora u banci spominjali da bi u slučaju spora bio nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

9. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama. Tužitelj je dokazao svoj status potrošača iz čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03, u nastavku: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi kupovine nekretnine u privatne svrhe, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10. Člankom 59. ZZP propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim odredbama Ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem i da je istome bila objašnjena i odredba o naknadi za obradu kredita, međutim navedene činjenice tijekom postupka nije dokazao.

13. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj od strane djelatnika banke u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio informiran o tome koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Predmetna odredba ugovora o kreditu je bila razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice te ugovorne odredbe jer mu djelatnik banke u vrijeme sklapanja ugovora nije obrazložio koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva budući da nije mogao znati ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze. Osim toga, budući da je sporna odredba o naknadi bila unaprijed formulirana od strane tuženika na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu ugovora, utvrđeno je da se radi o odredbi o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, dakle o odredbi na koju isti nije imao utjecaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je sud utvrdio da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštena, te stoga ništetna u smislu čl.87. st.1. ZZP. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, utvrđeno je da tuženik nije vodio računa ni o interesima potrošača, odnosno da se zbog izostanka pregovaranja nije uvjerio da bi tužitelj zaista pristao na navedene odredbe. Stoga je utvrđeno da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, budući da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe, pa tako ni oko visine naknade, utvrđeno je da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava jer bez plaćanja navedene naknade ne bi bilo moguće sklopiti predmetni ugovor, zbog čega je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača. Za napomenuti je da činjenica što tužitelj nije pročitao predmetni Ugovor prije potpisivanja nije bitna za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari jer je tuženik tužitelja pri sklapanju Ugovora svakako trebao informirati o spornoj odredbi i objasniti mu na što se ona odnosi, a po potrebi mu omogućiti i pregovaranje u vezi iste.

14. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, pa tako i okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, a koje upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

15. Uzimajući u obzir sve navedeno, utvrđeno je da je sporna odredba Ugovora o kreditu kojom je propisana naplata naknade za obradu kredita nepoštena, te stoga ništetna zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke na temelju navedenih zakonskih propisa.

16. Budući da je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita 16. kolovoza 2004. primio iznos od 386,93 eura, dužan je vratiti tužitelju sve ono što je primio po toj osnovi, na temelju čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj; 35/05, u nastavku: ZOO).

16.1. Na navedeni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade). Tuženik je nepošten jer je povrijedio prava i interese potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (tako i VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024.). Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

17. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

18. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, dosuđen mu je trošak na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 401,54 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 50 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 1. rujna 2025. 50 bodova prema Tbr.8.t.1., zastupanje na ročištu 8. prosinca 2025. 50 bodova prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 75,00 eura. Iako je tužiteljica platila trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 56,38 eura, sud joj je priznao trošak pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 eura sukladno T.br.1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023) budući da je vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu 386,93 eura. Ovo stoga što tuženik ne može snositi trošak pristojbe koji je tužiteljica samostalno platila u većem iznosu jer je sama pogrešno odredila vrijednost predmeta spora. Sud tužiteljici nije priznao trošak sudske pristojbe na presudu budući da istu nije ni platila, a nije joj priznao ni trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena. Sud joj nije priznao ni trošak sastava podneska od 16. rujna 2025. jer je sve iz tog podneska mogla navesti i u onom od 1. rujna 2025. za koji joj je sud priznao trošak.

Osijek, 21. siječnja 2026.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika