REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-67/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18 protiv tuženika HPB d.d. Jurišićeva ulica 4, OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 21. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 310474 sklopljenog dana 20. prosinca 2004. između društva Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora i JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi:

˝Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.''

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 466,93 EUR s zateznim kamatama od 28. siječnja 2005. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 509,72 EUR s zateznim kamatama od 21. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 623,46 EUR s zateznim kamatama od 21. siječnja 2026. do isplate, kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi od 9. siječnja 2025. tužitelj navodi da svoju aktivnu legitimaciju temelji na Ugovoru o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) sklopljenom između ŽC, kao ustupitelja, i tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., kao primatelja tražbine, kojim je tražbina koja je predmet ovog postupka u cijelosti prenesena na tužitelja. Ističe da je tuženik o navedenom prijenosu tražbine uredno obaviješten. Tužitelj nadalje navodi da pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz činjenice da je dana 20. prosinca 2004. između ŽC, kao korisnika kredita, i Volksbank d.d., kao kreditora, sklopljen Ugovor o kreditu broj 310474, te da je tuženik HPB d.d. pravni sljednik navedenog kreditora. Prema navodima tužitelja, predmetnim ugovorom, i to člankom 5., ugovorena je obveza korisnika kredita na plaćanje administrativne naknade u visini od 1% jednokratno na iznos odobrenog kredita, koja je korisniku kredita i naplaćena u ukupnom iznosu od 3.518,05 kn, odnosno 466,93 EUR, zaključno s danom 28. siječnja 2005.

2. Tužitelj tvrdi da je korisnik kredita imao svojstvo potrošača te da se radi o tipskom, unaprijed sastavljenom ugovoru na čiji sadržaj nije imao mogućnost utjecaja. Smatra da je ugovorna odredba o administrativnoj naknadi netransparentna, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a korisniku kredita nisu bili predočeni jasni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao procijeniti svrhu, opravdanost i visinu navedene naknade niti njezin odnos prema stvarno pruženim uslugama. Tužitelj nadalje navodi da je predmetna naknada naplaćena ustegom iz iznosa kredita, zbog čega je korisnik kredita na isti iznos plaćao i kamate, čime je, prema njegovim navodima, dodatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da je tuženik naplatom administrativne naknade temeljem ništetne ugovorne odredbe stekao iznos bez pravne osnove, zbog čega potražuje povrat iznosa od 466,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja do isplate, kao i naknadu parničnih troškova.

3. Tužbi prileži izračun prijevremene otplate za kredit broj 31074 od 14. prosinca 2013. (list 11 spisa), potvrda o otplati kredita od 18. prosinca 2013. (list 12 spisa), dopis tužitelja upućen tuženiku predmeta "Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe" od 7. lipnja 2023. sa Obavijesti o ustupu tražbine (list 13 i 14 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 7. lipnja 2023. (list 15 do 20 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo Volksbank d.d. Zagreb (list 21 do 128 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb (list 129 do 217 spisa), Ugovor o kreditu br. 310474 od 20. prosinca 2004., sa prilozima (list 218 do 234 spisa), dopis tuženika upućen ŽC od 13. studenog 2024. (list 235 spisa), prometna kartica po kreditu 310474 (list 236 do 245 spisa), otplatna tablica po kreditu (list 246 do 248 spisa), plan otplate u jednakim anuitetima (list 249 do 255 spisa), izvadak po transakcijskom računu (list 256 do 269 spisa).

4. Podnesak tuženika od 17. veljače 2025. sadrži odgovor na tužbu. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe da su neosnovani. Kao glavne razloge navodi: zastaru potraživanja, osnovanost ugovaranja i naplate naknade za obradu/administraciju kredita, neosnovanost tvrdnji o nepoštenoj poslovnoj praksi te osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Prije raspravljanja o osnovi, tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da je postupak pokrenut 08. siječnja 2025., dok je ugovor o kreditu sklopljen 20. prosinca 2004. Tuženik tvrdi da je, neovisno o pravnoj kvalifikaciji zahtjeva, zastara nastupila: ako bi se radilo o naknadi štete, poziva se na rokove iz čl. 230. ZOO-a; ako bi se radilo o povremenim davanjima/anuitetima, na rok iz čl. 226. ZOO-a; a ako bi se zahtjev temeljio na stjecanju bez osnove zbog ništetnosti, ističe petogodišnji rok koji, prema navedenoj sudskoj praksi, teče od sklapanja ništavog pravnog posla.

5. U odnosu na naknadu za obradu/administraciju kredita, tuženik tvrdi da je ugovorna odredba jasna, uočljiva i razumljiva, jer je naknada određena postotkom od iznosa kredita, pa smatra da nema osnove za utvrđenje njezine nepoštenosti ili ništetnosti. Nadalje ističe da tužitelj nije dokazao pretpostavke za ništetnost, posebno u pogledu tvrdnje da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te se poziva na kriterije iz ZZP-a i Direktive 93/13/EEZ, uz navođenje da se procjena poštenosti ne odnosi na cijenu/naknadu ako su odredbe jasno sastavljene. U prilog svojim navodima poziva se i na dio sudske prakse drugostupanjskih sudova. Tuženik također osporava navode tužitelja o nepoštenoj poslovnoj praksi, tvrdeći da ne postoji zakonsko niti sudskopraktično uporište da bi sama ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nedopuštena, te da tužitelj nije predložio dostatne dokaze za suprotno. Konačno, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao ni osnovu potraživanja, slijedom čega, po stajalištu tuženika, nema mjesta raspravi o visini niti provođenju financijskog vještačenja.

6. U očitovanju na odgovor na tužbu, tužitelj ostaje kod svojih navoda. U odnosu na odredbu o naknadi, tužitelj tvrdi da je ista netransparentna i neodređena jer iz nje, osim visine (postotka), nije razvidno na što se naknada odnosi, koje usluge ili troškove pokriva niti kako je opravdana, zbog čega potrošač ne može procijeniti ekonomske posljedice. Smatra da je takva odredba nepoštena i ništetna te se poziva na relevantnu praksu Suda EU i ustaljenu praksu Vrhovnog suda RH o kriterijima transparentnosti i testu nepoštenosti kod naknada za obradu/odobravanje kredita.

7. U odnosu na prigovor zastare, tužitelj navodi pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (SU-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) prema kojem zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, pa drži da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila, budući da o ništetnosti sud tek treba odlučiti u ovom postupku.

8. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je pravni prednik tuženika primio od korisnika kredita, ŽC, temeljem te odredbe.

10. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je korisnik kredita JC imao status potrošača, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

11. Prema odredbi članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2004., potrošačem se smatra fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Sukladno odredbi točke 2. istoga članka, trgovcem se smatra svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svojega zanimanja, poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi niti jedan podatak koji bi upućivao na to da je JC sklopio predmetni ugovor radi obavljanja svojeg zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, niti takva svrha proizlazi iz drugih dokaza u spisu, a osobito ne iz iskaza ŽC koji navodi da je kredit sklopljen radi kupnje stana. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je JC predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač, dok je tuženik kao kreditna institucija nastupao u svojstvu trgovca u smislu odredbi ZZP/03. .

12. Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj nije pojedinačno pregovarano smatra se nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatrat će se da nije bilo pregovora ako je odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, osobito ako je riječ o standardnom ugovoru. Teret dokazivanja da je o takvoj odredbi pregovarano leži na trgovcu (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Ocjena poštenosti nije dopuštena za odredbe koje se odnose na predmet i cijenu ugovora ako su one jasne, razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03). U slučaju nepoštenosti, ugovorna odredba je ništetna (čl. 87. ZZP/03).

13. Svjedok JC je na ročištu održanom 17. prosinca 2025. pred ovim sudom iskazao da je s Volksbank d.d. dana 20. prosinca 2004. sklopio ugovor o kreditu radi kupnje stana. Navodi da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane banke te da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi. Kao razlog odabira Volksbank d.d. navodi povoljnije uvjete u odnosu na druge banke.

14. Svjedok se ne sjeća da bi mu u banci bile dane posebne informacije o ulaznoj, odnosno administrativnoj naknadi niti o protuuslugama za njezino plaćanje. Navodi da je ugovor bio sklopljen u valuti CHF te da ga je pročitao, ali da nije bilo značajnije rasprave s djelatnicima banke o pojedinim ugovornim odredbama, niti se sjeća da bi bio upoznat s općim uvjetima kreditora. Kao sredstva osiguranja kredita navodi hipoteku na dodatnim stanovima i životno osiguranje. Ističe da je stan kupljen kreditom koristio za vlastite stambene potrebe od 2005. do 2023. godine, da je kredit prijevremeno otplaćen, te da je tek od 2023. godine započeo s iznajmljivanjem navedene nekretnine. Dakle, na temelju iskaza svjedoka ŽC, sud je utvrdio da odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nije bila rezultat pojedinačnih pregovora između ugovornih strana.

15. Odredba članka 5. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita“, predstavlja posebnu ugovornu obvezu korisnika kredita uz obvezu povrata glavnice i plaćanja ugovorene kamate. U konkretnom slučaju stoga je bilo potrebno ispitati jesu li ispunjene pretpostavke nepoštenosti te odredbe u smislu ZZP/03, osobito s obzirom na zahtjev transparentnosti i mogućnost potrošača da na temelju jasnih i razumljivih kriterija shvati prirodu i ekonomsku posljedicu takve obveze, kao i postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Tuženik tijekom postupka nije dokazao niti konkretizirao koji bi se točno stvarni troškovi ili koje bi se konkretne usluge naplaćivale predmetnom administrativnom naknadom, niti je dokazao razmjernost između visine naplaćene naknade i eventualno pruženih usluga odnosno nastalih troškova u konkretnom slučaju. Iz iskaza svjedoka ŽC proizlazi da se ne sjeća da bi mu u banci bilo pojašnjeno što se tom naknadom pokriva niti koje protuusluge dobiva za njezino plaćanje. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da korisniku kredita u vrijeme sklapanja ugovora nisu bile pružene informacije koje bi mu omogućile razumijevanje svrhe naknade i ekonomskih posljedica njezina ugovaranja.

17. Prema čl. 4. ZOO-a, sudionici obveznog odnosa dužni su se u njegovu zasnivanju i izvršavanju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, što podrazumijeva uzajamno obazrivo postupanje i uvažavanje interesa obje strane, uz poštovanje svrhe i cilja konkretnog pravnog odnosa.

18. Uzimajući u obzir da se o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da korisniku kredita prije sklapanja ugovora nisu bile pružene jasne i razumljive informacije o prirodi, svrsi i opravdanosti administrativne naknade, niti o uslugama ili troškovima koje bi ista trebala pokrivati, sud zaključuje da potrošač nije bio u mogućnosti na temelju objektivnih i provjerljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice ugovaranja takve obveze. Takav način ugovaranja suprotan je zahtjevu transparentnosti i načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, sud utvrđuje da je predmetna administrativna naknada naplaćena ustegom iz iznosa odobrenog kredita, zbog čega korisniku nije bio stavljen na raspolaganje puni nominalni iznos kredita, dok su se kamate obračunavale na cjelokupan iznos odobrene glavnice.

19. Iz navedenog proizlazi da je korisnik kredita bio obvezan plaćati kamate i na dio iznosa koji mu faktično nije bio stavljen na raspolaganje, što dodatno narušava ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu, u dijelu kojim se ugovara obveza plaćanja administrativne naknade u visini od 1,00 % jednokratno na iznos odobrenog kredita, protivno načelu savjesnosti i poštenja dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Time su ispunjene pretpostavke iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 za ocjenu navedene ugovorne odredbe kao nepoštene, pa je ista ništetna sukladno članku 87. ZZP/03.

21. Sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, već o djelomičnoj ništetnosti, i to u odnosu na dio odredbe članka 5. koji se odnosi na administrativnu naknadu. Sukladno članku 324. stavku 1. ZOO-a, ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez te odredbe te ako ta odredba nije bila odlučujuća pobuda za sklapanje ugovora. S obzirom da bitni elementi ugovora o kreditu (iznos kredita, rok otplate, kamatna stopa i anuiteti) mogu opstati i bez predmetne odredbe o naknadi, sud zaključuje da su ispunjene pretpostavke za djelomičnu ništetnost.

22. Posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena tzv. administrativna naknada jest uspostava obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove, temeljem kojeg je korisnik kredita, JC, ovlašten zahtijevati povrat novčanog iznosa koji je tuženik, kao vjerovnik, stekao primjenom ništetne odredbe Ugovora.

23. U skladu s čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, koji uređuju pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi, te čl. 1111. st. 1. ZOO-a, koji uređuje stjecanje bez pravne osnove, korisnik kredita ima pravo na povrat iznosa plaćenog temeljem nevaljano ugovorene obveze. Visina iznosa koji je JC uplatio tuženiku temeljem sporne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu nije predmet spora te iznosi 3.518,05 kn, odnosno 466,93 EUR, a navedeni iznos naplaćen je dana 28. siječnja 2005., što jasno proizlazi iz dopisa tuženika od 13. studenog 2024.

24. Predmetna tražbina, kao i svaka druga tražbina osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom, koje su osobne naravi ili se po svojoj prirodi protive prijenosu na treće osobe, može biti predmet ustupa sukladno čl. 80. st. 1. ZOO-a. U skladu s čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj tražbine (cesionar) stječe prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do trenutka ustupa. Iz sadržaja Ugovora o ustupu tražbine jasno proizlazi da je JC ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku koja se odnosi na povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule, kamata i svih plaćenih naknada, nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (članci 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

25. Sud prihvaća da se tražbina smatra dovoljno određenom ako su u ugovoru o ustupu jasno navedeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj tražbine, dok se smatra odredivom ako ugovor sadržava dovoljno podataka na temelju kojih se ti elementi mogu naknadno utvrditi.

26. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o ustupitelju i primatelju, dužniku te pravnom temelju ustupljene tražbine (povrat iznosa plaćenih po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu). Pritom je u ovom postupku iznos tražbine koja se odnosi na administrativnu naknadu konkretiziran ispravama iz spisa, zbog čega sud nalazi da je tražbina podobna za ustup te da tužitelj ima aktivnu legitimaciju zahtijevati isplatu utuženog iznosa.

27. Činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača u konkretnom slučaju nije od pravnog značaja, jer je bitno jedino to da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i kreditora. Riječ je o prenosivoj imovinsko-pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet ne mijenja prijenosom na drugog vjerovnika, budući da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na sadržaj same tražbine. To jasno proizlazi i iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, prema kojoj cesionar stječe ista prava prema dužniku koja je cedent imao do trenutka prijenosa tražbine. Novčane tražbine koje pripadaju potrošaču nisu osobne naravi, njihova priroda se ne protivi prijenosu na treće osobe, niti je njihov prijenos zabranjen zakonom. Stoga su iste, kao i većina novčanih tražbina, slobodno prenosive bez obzira na svojstvo njihova izvornog nositelja. Ovo je stajalište potvrđeno i praksom Suda Europske unije, osobito u presudama u predmetima C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenoga 2020. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran za potraživanje iznosa koji je tuženik primio od ŽC na ime administrativne naknade, temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu.

28. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

29. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđen ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći. Stoga je ovaj sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti citiranog dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 466,93 EUR s zateznim kamatama.

30. Budući da je utvrđeno da je tuženik (odnosno njegov pravni prednik) naplatio predmetnu administrativnu naknadu na temelju ništetne ugovorne odredbe, tuženik je dužan vratiti stečeno bez pravne osnove. Kako je riječ o novčanoj obvezi povrata stečenog bez osnove, tužitelju pripadaju i zatezne kamate na utuženi iznos od dana kada je naknada naplaćena, odnosno od 28. siječnja 2005., pa do isplate. Zatezne kamate dosuđuju se sukladno mjerodavnim propisima o zateznoj kamati važećima u pojedinim razdobljima.

31. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

32. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 466,93 EUR, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (˝Narodne novine˝, broj: 138/23, dalje u tekstu: OT), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 17. rujna 2025. i 17. prosinca 2025. u iznosu od 100,00 EUR, za svako (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a) te za ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/3 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi - ˝Narodne novine˝, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 26,54 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 509,72 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a). Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

33. Sud je ocijenio neosnovanim zahtjev tužitelja za ˝putne i ostale troškove za svjedoka˝ jer takvi troškovi svjedoku nisu nastali niti je dokazana njihova visina.

Zagreb, 21. siječnja 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Domagoj Tomić, Zagreb, Ulica Franje Župana 18

- Odvj. Ivo Šućur, Zagreb, Ribnjak 40