Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1463/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1311/2025 od 19. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1311/2025 od 19. rujna 2025.:

- u dijelu pod prvom alinejom točke I. izreke kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. ugovora o namjenskom o kreditu broj 3208659746 od 20. ožujka 2007. kojim je ugovoreno da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 83.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita

- u dijelu pod trećom alinejom točke I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 115.096,67 kn

- u dijelu pod trećom alinejom točke I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata koje su tekle na iznos od:

12,00 EUR od 1.10.2015. do isplate

14,47 EUR od 1.10.2015. do isplate

14,74 EUR od 1.10.2015. do isplate

19,24 EUR od 1.10.2015. do isplate

43,62 EUR od 1.10.2015. do isplate

47,64 EUR od 1.10.2015. do isplate

38,89 EUR od 1.10.2015. do isplate

35,97 EUR od 1.10.2015. do isplate

39,92 EUR od 1.10.2015. do isplate

33,62 EUR od 1.10.2015. do isplate

34,55 EUR od 1.10.2015. do isplate

38,8 EUR od 1.10.2015. do isplate

63,92 EUR od 1.10.2015. do isplate

45,48 EUR od 1.10.2015. do isplate

65,95 EUR od 1.10.2015. do isplate

68,73 EUR od 1.10.2015. do isplate

70,13 EUR od 1.10.2015. do isplate

66,8 EUR od 1.10.2015. do isplate

66,32 EUR od 1.10.2015. do isplate

61,11 EUR od 1.10.2015. do isplate

56,52 EUR od 1.10.2015. do isplate

74,34 EUR od 1.10.2015. do isplate

77,92 EUR od 1.10.2015. do isplate

75,88 EUR od 1.10.2015. do isplate

73,89 EUR od 1.10.2015. do isplate

78,46 EUR od 1.10.2015. do isplate

82,78 EUR od 1.10.2015. do isplate

87,33 EUR od 1.10.2015. do isplate

86,14 EUR od 1.10.2015. do isplate

93,8 EUR od 1.10.2015. do isplate

91,83 EUR od 1.10.2015. do isplate

95,68 EUR od 1.10.2015. do isplate

117,39 EUR od 1.10.2015. do isplate

112,45 EUR od 1.10.2015. do isplate

130,99 EUR od 1.10.2015. do isplate

121,21 EUR od 1.10.2015. do isplate

113,86 EUR od 1.10.2015. do isplate

136,22 EUR od 1.10.2015. do isplate

150,05 EUR od 1.10.2015. do isplate

140,02 EUR od 1.10.2015. do isplate

141,49 EUR od 1.10.2015. do isplate

134,29 EUR od 1.10.2015. do isplate

136,51 EUR od 1.10.2015. do isplate

160,99 EUR od 1.10.2015. do isplate

164,43 EUR od 1.10.2015. do isplate

180,99 EUR od 1.10.2015. do isplate

171,38 EUR od 1.10.2015. do isplate

156,42 EUR od 1.10.2015. do isplate

156,03 EUR od 1.10.2015. do isplate

154,40 EUR od 1.10.2015. do isplate

159,83 EUR od 1.10.2015. do isplate

165,81 EUR od 1.10.2015. do isplate

165,99 EUR od 1.10.2015. do isplate

162,23 EUR od 1.10.2015. do isplate

163,75 EUR od 1.10.2015. do isplate

166,00 EUR od 1.10.2015. do isplate

163,58 EUR od 1.10.2015. do isplate

163,79 EUR od 1.10.2015. do isplate

161,56 EUR od 1.10.2015. do isplate

157,43 EUR od 1.10.2015. do isplate

162,46 EUR od 1.10.2015. do isplate

164,29 EUR od 1.10.2015. do isplate

163,56 EUR od 1.10.2015. do isplate

156,21 EUR od 1.10.2015. do isplate

161,30 EUR od 1.10.2015. do isplate

162,47 EUR od 1.10.2015. do isplate

160,18 EUR od 1.10.2015. do isplate

153,41 EUR od 1.10.2015. do isplate

149,21 EUR od 1.10.2015. do isplate

152,93 EUR od 1.10.2015. do isplate

155,50 EUR od 1.10.2015. do isplate

162,06 EUR od 1.10.2015. do isplate

158,45 EUR od 1.10.2015. do isplate

160,07 EUR od 1.10.2015. do isplate

161,39 EUR od 1.10.2015. do isplate

94,23 EUR od 1.10.2015. do isplate

96,24 EUR od 1.10.2015. do isplate

95,21 EUR od 1.10.2015. do isplate

93,19 EUR od 1.10.2015. do isplate

92,28 EUR od 1.10.2015. do isplate

92,68 EUR od 1.10.2015. do isplate

95,22 EUR od 1.10.2015. do isplate

97,80 EUR od 1.10.2015. do isplate

97,57 EUR od 1.10.2015. do isplate

98,87 EUR od 1.10.2015. do isplate

100,74 EUR od 1.10.2015. do isplate

99,98 EUR od 1.10.2015. do isplate

101,04 EUR od 1.10.2015. do isplate

101,04 EUR od 1.10.2015. do isplate

101,04 EUR od 1.10.2015. do isplate

101,04 EUR od 1.10.2015. do isplate

101,04 EUR od 1.10.2015. do isplate

101,04 EUR od 1.10.2015. do isplate

101,04 EUR od 1.10.2015. do isplate

101,04 EUR od 1.10.2015. do isplate

101,04 EUR od 2.3.2016. do isplate

101,04 EUR od 2.3.2016. do isplate

101,04 EUR od 2.3.2016. do isplate

101,04 EUR od 2.3.2016. do isplate

126,72 EUR od 2.3.2016. do isplate

4.333,77 EUR od 4.2.2016. do isplate

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1311/2025 od 19. rujna 2025.:

- u dijelu pod prvom alinejom točke I. izreke na način da se utvrđuju ništetnima i bez pravnog učinka odredbe članka 1., 2. i 7. ugovora o namjenskom o kreditu broj 3208659746 od 20. ožujka 2007. kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF

- u dijelu pod drugom alinejom točke I. izreke na način da se utvrđuju ništetnima i bez pravnog učinka odredbe članka 2. i 7. stavka 2. ugovora o namjenskom o kreditu broj 3208659746 od 20. ožujka 2007. kojima je ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope odlukom tuženika i obveza tužitelja na isplatu tako promijenjene kamatne stope

- u dijelu pod trećom alinejom točke I. izreke na način da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate koje su tekle na iznos od:

12,00 EUR od 1.11. 2007. do 30.9.2015.

14,47 EUR od 1.12. 2007. do 30.9.2015.

14,74 EUR od 1.1.2008. do 30.9.2015.

19,24 EUR od 1.2.2008. do 30.9.2015.

43,62 EUR od 1.3.2008. do 30.9.2015.

47,64 EUR od 1.4.2008. do 30.9.2015.

38,89 EUR od 1.5.2008. do 30.9.2015.

35,97 EUR od 1.6.2008. do 30.9.2015.

39,92 EUR od 1.7.2008. do 30.9.2015.

33,62 EUR od 1.8.2008. do 30.9.2015.

34,55 EUR od 1.9.2008. do 30.9.2015.

38,8 EUR od 1.10.2008. do 30.9.2015.

63,92 EUR od 1.11.2008. do 30.9.2015.

45,48 EUR od 1.12.2008. do 30.9.2015.

65,95 EUR od 1.1.2009. do 30.9.2015.

68,73 EUR od 1.2.2009. do 30.9.2015.

70,13 EUR od 1.3.2009. do 30.9.2015.

66,8 EUR od 1.4.2009. do 30.9.2015.

66,32 EUR od 1.5.2009. do 30.9.2015.

61,11 EUR od 1.6.2009. do 30.9.2015.

56,52 EUR od 1.7.2009. do 30.9.2015.

74,34 EUR od 1.8.2009. do 30.9.2015.

77,92 EUR od 1.9.2009. do 30.9.2015.

75,88 EUR od 1.10.2009. do 30.9.2015.

73,89 EUR od 1.11.2009. do 30.9.2015.

78,46 EUR od 1.12.2009. do 30.9.2015.

82,78 EUR od 1.1.2010. do 30.9.2015.

87,33 EUR od 1.2.2010. do 30.9.2015.

86,14 EUR od 1.3.2010. do 30.9.2015.

93,8 EUR od 1.4.2010. do 30.9.2015.

91,83 EUR od 1.5.2010. do 30.9.2015.

95,68 EUR od 1.6.2010. do 30.9.2015.

117,39 EUR od 1.7.2010. do 30.9.2015.

112,45 EUR od 1.8.2010. do 30.9.2015.

130,99 EUR od 1.9.2010. do 30.9.2015.

121,21 EUR od 1.10.2010. do 30.9.2015.

113,86 EUR od 1.11.2010. do 30.9.2015.

136,22 EUR od 1.11.2010. do 30.9.2015.

150,05 EUR od 1.1.2011. do 30.9.2015.

140,02 EUR od 1.2.2011. do 30.9.2015.

141,49 EUR od 1.3.2011. do 30.9.2015.

134,29 EUR od 1.4.011. do 30.9.2015.

136,51 EUR od 1.5.2011. do 30.9.2015.

160,99 EUR od 1.6.2011. do 30.9.2015.

164,43 EUR od 1.7.2011. do 30.9.2015.

180,99 EUR od 1.8.2011. do 30.9.2015.

171,38 EUR od 1.9.2011. do 30.9.2015.

156,42 EUR od 1.10.2011. do 30.9.2015.

156,03 EUR od 1.11.2011. do 30.9.2015.

154,40 EUR od 1.12.2011. do 30.9.2015.

159,83 EUR od 1.1.2012. do 30.9.2015.

165,81 EUR od 1.2.2012. do 30.9.2015.

165,99 EUR od 1.3.2012. do 30.9.2015.

162,23 EUR od 1.4.2012. do 30.9.2015.

163,75 EUR od 1.5.2012. do 30.9.2015.

166,00 EUR od 1.6.2012. do 30.9.2015.

163,58 EUR od 1.7.2012. do 30.9.2015.

163,79 EUR od 1.8.2012. do 30.9.2015.

161,56 EUR od 1.9.2012. do 30.9.2015.

157,43 EUR od 1.10.2012. do 30.9.2015.

162,46 EUR od 1.11.2012. do 30.9.2015.

164,29 EUR od 1.12.2012. do 30.9.2015.

163,56 EUR od 1.1.2013. do 30.9.2015.

156,21 EUR od 1.2.2013. do 30.9.2015.

161,30 EUR od 1.3.2013. do 30.9.2015.

162,47 EUR od 1.4.2013. do 30.9.2015.

160,18 EUR od 1.5.2013. do 30.9.2015.

153,41 EUR od 1.6.2013. do 30.9.2015.

149,21 EUR od 1.7.2013. do 30.9.2015.

152,93 EUR od 1.8.2013. do 30.9.2015.

155,50 EUR od 1.9.2013. do 30.9.2015.

162,06 EUR od 1.10.2013. do 30.9.2015.

158,45 EUR od 1.11.2013. do 30.9.2015.

160,07 EUR od 1.12.2013. do 30.9.2015.

161,39 EUR od 1.1.2014. do 30.9.2015.

94,23 EUR od 1.2.2014. do 30.9.2015.

96,24 EUR od 1.3.2014. do 30.9.2015.

95,21 EUR od 1.4.2014. do 30.9.2015.

93,19 EUR od 1.5.2014. do 30.9.2015.

92,28 EUR od 1.6.2014. do 30.9.2015.

92,68 EUR od 1.7.2014. do 30.9.2015.

95,22 EUR od 1.8.2014. do 30.9.2015.

97,80 EUR od 1.9.2014. do 30.9.2015.

97,57 EUR od 1.10.2014. do 30.9.2015.

98,87 EUR od 1.11.2014. do 30.9.2015.

100,74 EUR od 1.12.2014. do 30.9.2015.

99,98 EUR od 1.1.2015. do 30.9.2015.

101,04 EUR od 1.2.2015. do 30.9.2015.

101,04 EUR od 1.3.2015. do 30.9.2015.

101,04 EUR od 1.4.2015. do 30.9.2015.

101,04 EUR od 1.5.2015. do 30.9.2015.

101,04 EUR od 1.6.2015. do 30.9.2015.

101,04 EUR od 1.7.2015. do 30.9.2015.

101,04 EUR od 1.8.2015. do 30.9.2015.

101,04 EUR od 1.9.2015. do 30.9.2015.

101,04 EUR od 1.10.2015. do 1.3.2016.

101,04 EUR od 1.11.2015. do 1.3.2016.

101,04 EUR od 1.12.2015. do 1.3.2016.

101,04 EUR od 1.1.2016. do 1.3.2016.

126,72 EUR od 1.2.2016. do 1.3.2016.

po stopi koja je od dospijeća do 31. prosinca 2007. iznosila od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 1. ožujka 2016. po stopi koja se određivala, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja djelomično se uvažava i djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1311/2025 od 19. rujna 2025.:

- potvrđuje u dijelu pod četvrtom alinejom točke I. izreke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka i

- preinačuje u dijelu pod točkom II. izreke na način da se odbija tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u prvoj alineji točke I. izreke odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi članaka 1., 2. i 7. ugovora o kreditu broj 3208659746 koji su stranke sklopile 20. ožujka 2007. kojim je među strankama dogovorena isplata i otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). U drugoj alineji točke I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi članaka 2. i 7. stavka 2. tog ugovora u kreditu kojim je ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope odlukom tuženika. Trećom alinejom točke I. izreke odbijen je zahtjev za isplatu iznosa od 115.096,67 kn (pravilno: 15.275,95 EUR) sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj alineji točke I. izreke dok je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen četvrtom alinejom točke I. izreke. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka od 2.031,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 19. rujna 2025. (očitom omaškom u pisanju navedeno 23025.) do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje:

ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavcima 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavcima 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti uz naknadu troškova postupka tužitelju, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 3208659746 od 20. ožujka 2007. te kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF) i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope koje su odredbe sadržane u tom potrošačkom ugovoru u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., i 52/2016., dalje ZPK) 3. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu (dalje: dodatak ugovoru).

6. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Ispitujući na taj način pobijanu presudu ocjena je ovog suda da je u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7.1. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tužitelj i na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti uz primjenu članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama pa se može ispitati.

7.1.1. Činjenica da tužitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da sporni ugovor o namjenskom kreditu nije potrošački ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tužitelj izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka. Zbog toga će ti žalbeni navodi biti ocijenjeni prilikom ispitivanja postojanja žalbenih osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Na temelju izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj kredit dobiven na temelju spornog ugovor o kreditu iskoristio za gradnju kuće koju je iznajmljivao za vrijeme turističke sezone. Iz tog razloga zaključuje da tužitelj sporni ugovor o kreditu nije sklopio kao potrošač te da nema pravo na zatraženu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi pa stoga odbija sve tužbene zahtjeve.

9. Pravno shvaćanje suda prvog stupnja nije pravilno.

10. U skladu s člankom 3. točkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bavio građevinarstvom, a ne iznajmljivanjem u turističke svrhe pa se ne može uzeti da taj ugovor (koji nije sklapan u okviru njegovog tadašnjeg zanimanja, poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti) nije sklopio kao potrošač. Naime, svojstvo „potrošača” osobe treba ocijeniti u trenutku sklapanja predmetnog ugovora pa fizička osoba koja se na dan sklapanja ugovora o kreditu radi dovršetka gradnje nekretnine nije profesionalno obavljala djelatnost iznajmljivanja u turističke svrhe ne gubi svojstvo potrošača u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2002 zato što je postao iznajmljivač tijekom izvršavanja ugovora. Pritom, suprotno pravnom shvaćanju suda prvog stupnja nije odlučno što je kuća dovršena „radi ostvarivanja zarade od turističkog najma“, nego je li tužitelj ugovor zaključio u okviru svoje profesionalne djelatnosti. Zbog toga je fizička osoba koja sklapa ugovor o namjenskom kreditu radi financiranja dovršetka izgradnje samo jedne stambene nekretnine radi njezina iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom „potrošač” u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003 ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Sama činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihode od upravljanja tom nekretninom ne može sama po sebi dovesti do isključenja iste osobe iz pojma „potrošač” u smislu navedene odredbe. Osim toga, među strankama nije sporno da su u odnosu na predmetni ugovor o namjenskom o kreditu 3. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama glave IV.a ZPK-a - „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“, a čemu ne bi bilo mjesta da tužitelj nema svojstvo potrošača s obzirom na to da prema članku 19.a ZPK-a tom glavom uređuju obveze vjerovnika i potrošača, a konverzija je provedena u skladu s člankom 19.e ZPK-a nakon što je tuženik potrošaču (tužitelju) dostavio izračun konverzije i prijedlog izmijenjenog ugovora o kreditu. Zbog toga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz članak 3. točke 1. ZZP/2003 kada je zaključio da sporni ugovor o kreditu nije potrošački ugovor.

11. Pogrešno je primijenjena i odredba članka 81. stavka 1. ZZP/2003 kada je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi spornog ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza tužitelja da kredit otplaćuje uz primjenu valutne klauzule u CHF kao i ovlaštenje tuženika da ugovorenu kamatnu stopu mijenja svojom jednostranom odlukom.

12. Naime, iz stanja spisa predmeta na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koji proizlaze iz isprava i iz zapisnika o saslušanju tužitelja (članak 373.a stavak 1. točke 1. i 2.) proizlazi:

- da je 20. ožujka 2007. u Trogiru između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o namjenskom kreditu broj 3208659746 radi dovršetka izgradnje s ugovorenim iznosom kredita od 83.500,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja (isplate) kredita i s rokom otplate od 360 mjeseci

- da je taj ugovor zaključen uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje, promjenjivu

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile promjenu kamatne stope u skladu s odlukom kreditora o kamatnim stopama

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava (otplaćuje) u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da su stranke 3. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/2015)

- da je dodatak ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 19.685,88 kn i

- da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti i to na način da se sukcesivno, kod plaćanja budućeg anuiteta, iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

13. Nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o jednostranom podešavanju promjenjive redovne kamate zaključen 20. ožujka 2007. U tom je smislu riječ o ugovoru na koji se i ratione materiae (odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ugovaraju primjenu valutne klauzule u CHF za otplatu kredita te izmjenu promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom kreditora) i ratione temporis (od 1. travnja 2005. do 31. kolovoza 2008.) i ratione personae (tužitelj je potrošač, a tuženik je obuhvaćen tužbom radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača kao prvotuženik) obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Zagrebačke banke d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu na ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

14. Kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika je pravomoćno završio na način da je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003-2007) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.1. Kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003-2007 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora drugotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali.

15. Imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja, unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i o izmjeni redovne kamate (svojom) jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u individualnoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud je vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

16. Istovjetno pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a i izravnim učincima utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev potrošača postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje su donesene u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) te u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (primjerice U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020.).

16.1. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16.2. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

17. S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i pravna shvaćanja iz točke 16. ovog obrazloženja, imajuću na umu ishod gore opisanog postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem: P-1401/2012 i u kojem je zahtjev potrošača za utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF usvojen, uz pravilnu primjenu članka 87. stavka 1. ZZP/2003 sporne odredbe članka 1. stavka 2., članka 2. i članka 7. ugovora o namjenskom kreditu od 20. ožujka 2007. treba ocijeniti ništetnima. To stoga što je u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Uklanjanje navedenih ništetnih odredbi i njihova zamjena novim ugovornim odredbom o valuti obveze i o kamatama u skladu s među strankama sklopljenim dodatkom ugovoru ne utječe na pravni interes tužitelja da zahtijeva utvrđenje njihove ništetnosti. Ništetnost nastupa po samom zakonu pa uklanjanje navedenih ništetnih odredbi i njihova zamjena novim ugovornim odredbama o valuti obveze i o kamatama u skladu s među strankama sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu nema značaj „otpadanja“ njihove ništetnosti.

18.1. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, prema kojoj se na ništenost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane, tužitelj ima pravni interes za utvrđenje da su pojedine ugovorene odredbe ugovora o kreditu od 20. ožujka 2007. ništetne. Osim toga, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. koje je primjenjivo u ovom predmetu jer je riječ o podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, sama činjenica da su stranke 3. veljače 2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/2015 kojim su odredbe ugovora o kreditu zaključenog 20. ožujka 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužitelj tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

19. Imajući na umu razloge navedene u točkama 13. do 18.1. ovog obrazloženja, uz primjenu članka 373.a stavka 1. ZPP-a, preinačene su prva i druga alineja točke I. izreke prvostupanjske presude na način da su utvrđeni ništetni dijelovi ugovornih odredbi članka 1., 2. i 7. ugovora o namjenskom kreditu broj 3208659746 od 20. ožujka 2007. kojima je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i ovlaštenje tuženika da jednostrano mijenja kamatnu stopu.

20. Ugovorna odredaba iz članka 1. ugovora o namjenskom kreditu od 20. ožujka 2007. u dijelu koji se odnosi na isplatu (korištenje), ne na otplatu (vraćanje) kredita, izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. s obzirom na to da iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/2003 ne podliježe testu poštenosti. Zbog toga je uz primjenu članka 373.a ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prva alineja točke I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. ugovora o namjenskom o kreditu broj 3208659746 od 20. ožujka 2007. kojim je ugovoreno da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 83.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

21. Neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u trećoj alineji točke I. izreke pobijane presude odbio glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržanih u ugovoru o kreditu broj 3208659746 od 20. ožujka 2007. u ukupnom iznosu od EUR (10.942,19 EUR/82.443,91 kn) i to kao pravnu posljedica njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. Pravilno je primijenjeno materijalno parvo kada je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 4.333,77 EUR/32.652,76 kn na ime razlike u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije (umanjene za preplatu utvrđenu u konverziji).

22. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

23. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile 20. ožujka 2007. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

23.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

24. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

24.1. Osim toga, nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu od 20. ožujka 2007. nakon zaključenog dodatka ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR.

24.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

25. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

25.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

25.1.1. Isto tako, u skladu s člankom 19.f stavkom 2. ZPK-a, iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) do dana sklapanja dodatka ugovora o kreditu (3. veljače 2016.), iskorišteni su za korist tužitelja na način da se od dospijeća prvog sljedećeg anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR smatraju pretplatom koja se koristi za podmirenje budućih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR ugovorenih valjanim dodatkom.

26. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007., na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 20. ožujka 2007. vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

26.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

26.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

26.3. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj dodatka ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja dodatka, ne podliježe primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. Osim toga, opseg i sadržaj informiranja u odnosu na sklopljeni dodatak ugovoru također su uređeni prisilnom odredbom članka 19.d ZPK-a, a tijekom postupka nisu iznesene tvrdnje o tome da tuženik nije ispunio svoje obveze informiranja. Imajući na umu da se u skladu s člankom 19.c. stavkom 1. točkom 2. ZPK-a konverzija provodi na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika (članak 19.c stavak 1. točka 1. ZPK-a) te da je tužitelju u skladu s člankom 19.d stavkom 2. ZPK-a omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, očito je da je tužitelj prilikom sklapanja dodatka ugovoru bio precizno obaviješten o deviznom tečaju za otplatu kredita i o visini kamatne stope ugovorenih aneksom (jer su promjene kamatne stope i tečaja već realizirani) i koji se retroaktivno primjenjuju na njegov ugovorni odnos.

27. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,15%, 5,80%, 6,30% i 6,05%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,50%), kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom u visini od ukupno 10.942,19 EUR/82.443,91 kn, nakon zaključenog dodatka ugovoru nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

27.1. Tuženik je na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužitelj traži tužbom (10.942,19 EUR/82.443,91 kn), a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 20. ožujka 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

28. Zbog toga ne postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 20. ožujka 2007. jer su i uplate koje čine te razlike (10.942,19 EUR/82.443,91 kn) u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

29. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 20. ožujka 2007. jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Stoga mu prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada zatražena isplata od 10.942,19 EUR pa je uz primjenu članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je treća alineja točke I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 10.942,19 EUR/82.443,91 kn.

30. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25., i Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 26. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1.

31. Naposljetku, neodlučni su navodi tužitelja koji se tijekom postupka pozivao na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

31.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., L, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

31.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

31.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 20. ožujka 2007., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

31.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

32. Pritom je neodlučna činjenica da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu (još) 29. listopada 2001. U skladu s člankom 1. stavkom 3. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske, uvjeti primanja u članstvo utvrđeni u Aktu priloženom tom Ugovoru. Odredbe tog Akta sastavni su dio tog Ugovora, Kad je riječ o vremenskoj primjeni direktiva, Akt o pristupanju je u tom smislu vrlo jasan. U skladu s člankom 2. toga Akta, "od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu." Štoviše, u skladu s člankom 46. i 47. Akta o pristupanju, (tek) od trenutka pristupanja se smatra da su direktive upućene Hrvatskoj te se smatra da je Hrvatska primila obavijest o tim direktivama (tek) u trenutku pristupanja (članak 46. Akta o pristupanju). Hrvatska poduzima mjere koje su potrebne kako bi od dana pristupanja bila usklađena s odredbama direktiva (članak 47. Akta o pristupanju), osim ako je u tom Aktu predviđen neki drugi rok, što za Direktivu 93/13 nije slučaj.

32.1. Istovjetno tumačenje u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji dao je i Sud Europske unije u presudi Ynos, C-302/2004 od 10. siječnja 2006. U tom su postupku pravna shvaćanja o primjeni Direktive 93/13 zbog toga što je ugovor o potrošačkom kreditu zaključen u vrijeme trajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zastupale španjolska i austrijska vlada. Suprotno tome, Sud Europske unije je i u presudi Ynos izrazio (obvezujuće) tumačenje da nema primjene Direktive 93/13 na ugovore o kreditu koji su u državi članici zaključeni prije njezinog pristupanja Uniji.

33. Iako je tuženik na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koji su iznosi doista na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.). Iznose koji su plaćeni u prijelaznom razdoblju, do sklapanja dodataka 3. veljače 2016., tuženik je držao bez osnove do dana dospijeća prvog sljedećeg anuiteta u kunama s valutom klauzulom u EUR novog otplatnog plana. Iz tih otplatnih planova koji su u spisu proizlazi da je prvi sljedeći anuitet u kunama s valutom klauzulom u EUR dospio 1. ožuika 2016.

34. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 20. ožujka 2007. na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužitelju i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 20. ožujka 2007. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim dodatkom tom ugovoru. Na dan 1. ožujka 2016. tuženik je tužitelju dugovao i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 20. ožujka 2007. u prijelaznom razdoblju iz članka 19.f stavka 1. ZPK-a tekle od dana kada ih je primio do 1. ožujka 2016. (dan dospijeća prvog anuiteta u kunama s valutom klauzulom u EUR) kada su ti iznosi utvrđeni kao preplata (članak 19.f stavak 2. ZPK-a) koja se koristi za ispunjenje obveza tužitelja preuzete valjanim dodatkom.

34.1. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljeve obveze prema dodatku ugovoru sklopljenim prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 20. ožujka 2007. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 20. ožujka 2007. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim dodatkom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

34.2. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1.

34.3. U odnosu na iznose plaćene u prijelaznom razdoblju, tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 20. ožujka 2007. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim dodatkom (1. ožujka 2016.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

35. Visina iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi proizlazi iz izračuna preplaćenih iznosa u predmetnom kreditu koja je isprava dostavljena kao dokaz visine uz tužbu i sam izračun nije tijekom postupka osporavan. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, neosnovano je tuženik tijekom postupka tvrdio da su za odluku o kondikcijskom zahtjevu odlučne tzv. negativne tečajne razlike (kada je primijenjeni tečaj za CHF bio za tužitelja povoljniji od tečaja koji je primijenjen prilikom isplate kredita). Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju značajnu neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja kao potrošača. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom (ZZP/2003). Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih su predmetne ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju tih odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje tzv. negativnih tečajnih razlika imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa. Ništetnost odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope proizlazi iz njihove nepoštenosti prema potrošaču (članak 87. stavak 1. u vezi s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003), a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je, bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere, u ugovor unio sam trgovac, prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi kako ih definira ZZP/2003 s ciljem da ne obvezuju potrošača, je to da trgovac ima koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Smislu i prirodi ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima se protivi to da posljedice te ništetnosti mogu stvarati koristi za trgovca jer je iz odredbi posebnog zakona (ZPP/2003) jasno da ne upućuju na tu posljedicu (članak 233. stavak 1. ZOO-a).

36. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 6. lipnja 2019. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF). Zbog toga je tuženik tijekom postupka neosnovano prigovarao zastari.

37. Imajući na umu razloge iz točaka 33. do 36. ovog obrazloženja, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 20. ožujka 2007. tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala odnosno kada je odbio naložiti tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene u prijelaznom razdoblju tekle od dana plaćanja do 1. ožujka 2016. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala. Stoga je u tom dijelu, na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a, djelomično preinačena treća alineja točke I. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu tih zateznih kamata prihvaćen, dok je u odnosu na zatražene zatezne kamate koje teku u kasnijem razdoblju uz primjenu članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je treća alineja točke I. izreke pobijane presude.

37.1. Odluka o visini stope zatezne kamate utemeljena je na članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 153/2004.) i na članku 29. stavku 2. u vezi s člankom 1165. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.)

38. S obzirom na to da u skladu s prisilnim propisima iz članka 19.c stavka 1. točaka 7. i 8. ZPK-a konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. toga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. toga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. toga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (točka 7.) i učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d toga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d toga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. toga stavka (točka 8.),

uz pravilnu primjenu tih propisa trebalo je odbiti zahtjev tužitelja kojim je od tuženika zahtijevao da mu tako utvrđenu razliku glavnice (4.333,77 EUR/32.652,76 kn) vrati. Zbog toga je na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je treća alineja točke I. prvostupanjske presude kojom je zahtjev za isplatu iznosa od 4.333,77 EUR na ime razlike nedospjele glavnice kredita po obračunu konverzije sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od 4. veljače 2016. odbijen.

39. S obzirom na to da je tužitelj uspio u sporu djelomično sa zahtjevima za utvrđenje i djelomično sa sporednim zahtjevom za isplatu zateznih kamata na kondikcijski zahtjev, dok je u odnosu na dio zahtjeva za utvrđenje i u odnosu na glavni kondikcijski zahtjev i dio sporednog zahtjeva za isplatu zateznih kamata tuženik uspio u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke, kvalitativno i kvantitativno, djelomično uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima. Stoga je uz primjenu članka 154. stavka 4. ZPP- a je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove pa je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točci II. izreke prvostupanjske presude na način da je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova dok je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je četvrta alineja točke I. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka, a odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 21. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer