REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5525/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika stranaka, 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 116-181/2006., sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 20.07.2006. godine, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedncijelih pet posto) iznosa kredita.”

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 188,49 eura sa zateznim kamatama koje teku od 25. srpnja 2006. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.335,67 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 0,12 EUR od 29. kolovoza 2006.,

- na iznos 2,92 EUR od 24. rujna 2006.,

- na iznos 1,36 EUR od 26. listopada 2006.

- na iznos 0,58 EUR od 10. prosinca 2006.

- na iznos 1,53 EUR od 23. ožujka 2008.

- na iznos 8,97 EUR od 5. studenog 2008.

- na iznos 13,92 EUR od 10. veljače 2009.

- na iznos 9,43 EUR od 18. ožujka 2009.

- na iznos 9,43 EUR od 18. ožujka 2009.

- na iznos 12,92 EUR od 6. svibnja 2009.

- na iznos 12,92 EUR od 6. svibnja 2009.

- na iznos 10,10 EUR od 9. lipnja 2009.

- na iznos 7,20 EUR od 3. srpnja 2009.

- na iznos 7,98 EUR od 14. kolovoza 2009.

- na iznos 9,82 EUR od 15. rujna 2009.

- na iznos 6,91 EUR od 11. listopada 2009.

- na iznos 10,22 EUR od 4. prosinca 2009.

- na iznos 10,22 EUR od 4. prosinca 2009.

- na iznos 13,54 EUR od 14. siječnja 2010.

- na iznos 14,93 EUR od 4. ožujka 2010.

- na iznos 18,85 EUR od 6. svibnja 2010.

- na iznos 18,85 EUR od 6. svibnja 2010.

- na iznos 18,85 EUR od 6. svibnja 2010.

- na iznos 25,15 EUR od 9. lipnja 2010.

- na iznos 1.088,95 EUR od 6. srpnja 2010.

do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.906,18 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa prednikom tuženika zaključio Ugovor o kreditu broj 116-181/2006, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 20.560,00 CHF isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom stranke su ugovorile da će se kredit otplaćivati u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Tužitelj je ukazao na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 kojima je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF. Stoga je tužitelj predložio donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 1.372,75 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kao u petitu, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U podnesku od 22. kolovoza 2023. tužitelj je preinačio tužbu navodeći da ga je odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik obvezao na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini 1,50 % na iznos kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno predočio i pojasnio strukturu navedenih troškova, zbog čega smatra da je navedena odredba nepoštena. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu, naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos 188,49 eura s pripadajućim zateznim kamatama, iznos 1.372,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu zahtjeva tužitelja. Naveo je da je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati o ugovornim odredbama te da je izabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Istaknuo je da je valutna klauzula zakonom dopuštena te da je tuženik postupao u dobroj vjeri i da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva. Osporio je visinu zahtjeva.

3.1. U odnosu na odredbu o ulaznoj naknadi istaknuo je da je ona jasna, lako razumljiva i uočljiva, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati je li ona poštena. Sve i da je ništetna, smatra da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Tvrdio je da troškovi obrade predstavljaju cijenu predmetnog kredita. Smatra da sporna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu.

3.2. Tuženik je osporio tijek zakonskih zateznih kamata te istaknuo prigovor zastare. Zaključno je predložio odbiti tužbene zahtjeva tužitelja kao neosnovane, uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

4. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 10. ožujka 2025. tužitelj je predložio donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu, kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 188,49 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te iznos 1.335,67 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kao u petitu do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama (listovi 234-235 spisa).

4.1. U podnesku od 16. svibnja 2025. tužitelj je ispravio svoj zahtjev u pogledu tijeka zateznih kamata na pojedinačne iznose.

5. Tijekom postupka izvršen je uvid u otplatni plan (listovi 7-9 spisa), nalog za uplatu (list 10 spisa), Ugovor o kreditu broj 116-181/2006 (listovi 15-19 spisa), obavijesti (listovi 20, 28 spisa), specifikaciju uplata (listovi 21-22 spisa), pregled prometa za klijenta (listovi 23-27 spisa), specifikaciju isplate kredita (listovi 29-30 spisa), prikaz kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi 52-60 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o. po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću (listovi 221-231 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 281-282 spisa).

5.1. Sud nije pročitao Izjavu svjedoka ĆVE od 24. kolovoza 2020., jer se svjedoci saslušavaju neposredno pred sudom te je svjedok dužan odgovore davati usmeno (čl. 243. ZPP-a u vezi čl. 4. ZPP-a; listovi 47-51 spisa).

5.2. Sud nije saslušao svjedokinju SV, jer je tuženik na ročištu 15. studenog 2024. odustao od prijedloga za njezino saslušanje.

5.3. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu od 20. srpnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa po toj osnovi.

6.1. Također predmet spora je i tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

7. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 116-181/2006 od 20. srpnja 2006. na iznos 20.560,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

8. Sporno je:

- da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da li je ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna,

te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi i pravo na povrat naknade koju je platila tuženiku za obradu kredita.

U odnosu na valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli

9. Iz odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

10. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a one obvezuju i sud u ovom postupku.

10.2. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivna spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već bila na snazi odredba čl. 502.c ZPP-a.

10.3. S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

10.4. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

10.5. Tuženik u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli nije niti tvrdio da bi tužitelju objasnio poseban rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF.

10.6. U odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli tuženik je tvrdio da je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati o ugovornim odredbama te da je izabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Istaknuo je da je valutna klauzula zakonom dopuštena te da je tuženik postupao u dobroj vjeri i da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva.

11. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao automobil za osobne potrebe. U auto kući su ga uputili kod tuženika. U banci su mu ponudili sklapanje Ugovora o kreditu u valuti CHF te su rekli da se radi o stabilnoj valuti. Nisu ga upozorili na rizike vezane za sklapanje Ugovora u valuti CHF. Prvo je u banku došao sa predračunom, a zatim nakon nekoliko dana kada je došao u banku bio mu je predočen gotov Ugovor. Ugovor je pročitao. Nije znao da se visina anuiteta može mijenjati ovisno o promjeni tečaja, jer su u otplatnom planu anuiteti bili navedeni u istoj visini. Nikada nije imao obrt niti trgovačko društvo.

11.1. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo.

11.2. S druge strane, tuženik je na ročištu 15. studenog 2024. odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara za kojeg je tvrdio da je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, čiji iskaz bi eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja (list 215 spisa).

12. Dakle, iako je tužitelj mogao načelno biti upoznat s valutnom klauzulom te mu je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je poznata bankama.

12.1. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

12.2. Pri tome, tužitelj, kao elektrotehničar, niti po prirodi svog zanimanja i stupnju obrazovanja nije mogao razumjeti ekonomske posljedice sporne ugovorne odredbe za njegove financijske obveze.

12.3. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

13. Nadalje, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, naveo da je novac dobiven kreditom iskorišten za kupnju automobila koju je koristio za osobne potrebe. Ovo osobito imajući na umu da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

14. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

14.1. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita

15. Prema odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,50% iznosa kredita.

16. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja.

17. U odnosu na ulaznu naknadu tužitelj je iskazao da je pročitao da mora platiti naknadu za obradu kredita, ali gospođa je rekla da se to plaća iz iznosa kredita što mu je odgovaralo da ne mora plaćati dodatno. Nije mogao sklopiti ugovor bez plaćanja te naknade. Djelatnica banke rekla je da se tom naknadom naknađuju troškovi banke, ali ne zna koji. Pročitao je ugovor, vidio je otplatni plan i pitao je za naknadu za obradu kredita. Znao je otprilike koliko iznosi naknada za obradu kredita.

18. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je on iskazivao uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama te da su mu u banci predočili „gotov“ ugovor sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da mu nitko nije objasnio zbog čega se plaća sporna naknada, zbog čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

19.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,50% iznosa kredita.

21. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Treba dodati da niti odredbe čl. 1021. -1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

23. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž- 4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

24. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

24.1. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan isplate kredita.

24.2. Također, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita koju je platio tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe.

24.3. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću.

24.3.1. Vještak je izračunao razliku u visini obveze tužitelja prema predmetnom Ugovoru o kreditu, a ukoliko se primjeni tečaj važeći u vrijeme isplate kredita. Navedeno, s obzirom na okolnost da je tužitelju bio poznat tečaj važeći na dan isplate kredita pa se ovako utvrđeni tečaj ima smatrati transparentnim i jasnim, od stranaka, utvrđenima (tako i VSRH Revt 249/14).

24.3.2. U svom nalazu i mišljenju vještak Zrinko Ručević izračunao je da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2008.) do konačne otplate a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.221,24 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

24.3.3. Razlika obveza (ako se promatraju samo više plaćeni iznosi), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2008.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz razlike između. tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.335,67 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

24.3.4. Razlika obveza (ako se promatraju samo manje plaćeni iznosi), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2008.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno -114,43 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

24.3.5. Niti jedna od stranaka nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik je na ročištu održanom 17. prosinca 2025. izričito naveo da ne predlaže zvati vještaka na ročište radi usmenog očitovanja.

24.3.6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, isti nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima.

24.4. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka i to samo tzv. "pozitivne razlike".

24.5. Ovo zato što u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (odluka proširenog vijeća VSRH u Rev 549/23 od 18. prosinca 2023., čime je odstupljeno na shvaćanju iz odluke VSRH Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.).

24.6. Svojim navodima da prilikom donošenja odluke sud uzme u obzir i negativne razlike prikazane u nalazu i mišljenju tuženik je ustvari istaknuo materijalnopravni prigovor kojim samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula, u kojem slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim razlikama nastalima u razdoblju kada je tečaj bio niži od onog na dan isplate.

25. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je propustio tužitelja upoznati sa ekonomskim posljedicama takvih odredaba, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

26. Tuženik je na ročištu održanom 17. prosinca 2025. učinio nespornim da je predmetna naknada naplaćena 25. srpnja 2006. u iznosu 188,49 eura (list 281 spisa).

26.1. Stoga je tužitelju dosuđen iznos 188,49 eura čiju isplatu je zatražio.

26.2. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno od dana izvršene uplate.

27. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

28. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

28.1. S obzirom da se u ovom postupku, u pogledu zahtjeva za isplatu iznosa po osnovi valutne klauzule, u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C- 782/19 i u pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022.

28.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

28.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 7. lipnja 2023. to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

28.4. Zastara potraživanja tužitelja nije nastupila niti u pogledu zahtjeva za povrat naknade za obradu kredita, koju je tužitelj platio tuženiku, jer ona počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (21. siječnja 2026.), jer je ovom presudom odlučeno o pitanju ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita.

29. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I, II i III izreke ove presude.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

30.1. Stoga je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 22. kolovoza 2023. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 4. siječnja 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 15. studenog 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 16. svibnja 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 17. prosinca 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

30.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 1.200,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.500,00 eura.

30.3. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 53,09 eura, sudske pristojbe na presudu u iznosu 53,09 eura te trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu 300,00 eura.

30.4.. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.906,18 eura.

30.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

31. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika