Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-949/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Božidara Horvata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vladimira Hebrang, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3667/2021-25 od 11. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3667/2021-25 od 11. srpnja 2024. pod točkama II., III., IV. i VI. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3667/2021-25 od 11. srpnja 2024. pod točkom I. izreke i za navedeno sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. Iznos kredita Ugovora o kreditu broj 045-50-3246861, sklopljenog između tužitelja i tuženika, solemniziran 6.2.2006. po javnom bilježniku Jadranka Knego- Rogina, broj OU-146/2006 i to dio koji glasi: Iznos kredita je kunska protuvrijednost CHF 29,181.46.".

III. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim dio članka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednost 29.181,46 CHF (točka I. izreke), utvrđen je ništetnim dio članka 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF (točka II. izreke), utvrđen je ništetnim dio članka 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (točka III. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćene iznose anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF u iznosu 2.732,98 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja anuiteta do isplate (točka IV. izreke), odbijen je zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa s osnove primjenjive kamatne stope u iznosu 731,24 eura sa zateznim kamatama (točka V. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.422,98 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. srpnja 2024. do isplate 8točla VI. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u dijelu kojim nije uspio u sporu (točke I., II., III., IV. i VI. izreke) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 288. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer je prvostupanjski sud zbog pomanjkanja pravnog interesa trebao odbaciti tužbu u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Zatim da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. jer je presuda nerazumljiva i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi parnične troškove, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak za sastav žalbe i trošak sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 392,13 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti dijela članka 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva jer da je odbijen zahtjev kojim je tražio isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetnosti ove odredbe. Naime, člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) propisano je neograničeno isticanje ništetnosti, odnosno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je člankom 327. stavak 1. ZOO-a propisano da se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana stranka, što znači da pravo na isticanje ništetnosti nije uvjetovano osnovanošću kondemnatornog zahtjeva, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti.

6. Neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te pravu tužitelja na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Prema članku 8. ZPP-a odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza sud dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze, pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene), prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Predmet spora u žalbenoj fazi je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

9. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

10. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj i tuženik 30. siječnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 045-50- 324681 te je u člankom 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 29.181,46 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita,

- da je člankom 2. ugovorena redovna kamata od 5,50% koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je člankom 7. ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

11. Nadalje je iz iskaza tužitelja, kojeg je prvostupanjski sud ocijenio životnim i uvjerljivim, utvrđeno da je izostalo pregovaranje o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tužitelj kao potrošač nije u cijelosti informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane za tečaj CHF i parametrima o kojima ovisi promjena redovne kamatne stope pa da su takve ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača.

12. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Također je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

13. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli budući se tužitelj na njih pozvao. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

15. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 322. stavak 1. ZOO-a u vezi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za tečaj CHF, dakle da je ništetan dio članka 7. Ugovora o kreditu (kojim je ugovorena valutna klauzula) i dio članka 2. Ugovora o kreditu (kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa).

16. Nasuprot tome, osnovano navodi tuženik da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost dijela članka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita od 29.181,46 CHF.

17. Člankom 1. Ugovora o kreditu nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita, tj. ugovorena je obveza banke da isplati kredit u dogovorenom iznosu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi na odredbu ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u valuti CHF koji se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, već se presuda odnosi na otplatu kredita gdje je iznos anuiteta vezan za tečaj CHF. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu proizlazi da je članak 1. Ugovora o kreditu odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, te takva odredba nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Osim toga, zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je zahtjevu za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platio tužitelj obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 1. Ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (iznos kredita), nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Također, ne postoji niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi članak 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, niti je tužitelj osporavao ugovoreni iznos kredita.

18. Prema tome, osnovana je žalba tuženika kojom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu (točka I. izreke) kojim je utvrđena ništetnosti dijela članka 1. Ugovora o kreditu.

19. Nadalje, prema članku 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

20. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj preplatio anuitete s osnove valutne klauzule u iznosu 20.591,61 kuna / 2.732,98 eura, te je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati taj iznos.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku vrijednosti valutnog tečaja. U odnosu na ovaj prigovor, kojeg je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, sud je iznio valjane razloge koji su sadržani u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., Rev-677/23 od 13. veljače 2024. i dr., gdje je zauzeto pravno shvaćanje da, ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO/05, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF. Stoga, je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

22. Budući je u postupku utvrđeno da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli osnovom koje je tužitelj preplatio anuitete kredita, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

23. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Neosnovanosti prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 4. svibnja 2021.

24. U odnosu na troškove postupka neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe za tužbu. Ovo iz razloga što je tužitelj 4. svibnja 2021. platio sudsku pristojbu za tužbu u iznosu 300 kuna / 39,82 eura, pa se radi o trošku koji je nastao tužitelju i kojeg je tuženik dužan nadoknaditi.

25. U odnosu na žalbene navode tuženika da tužitelj nema pravo na naknadu cjelokupnog troška financijskog vještačenja u iznosu 331,81 eura jer nije uspio sa zahtjevom za isplatu preplaćenih anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope, valja odgovoriti da prema ustaljenoj sudskoj praksi i pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev-1053/24 od 19. studenoga 2024., Rev 229/2022 od 1. veljače 2024., Rev 473/2023-2 od 6. lipnja 2023., Rev 994/2021-2 od 14. rujna 2021. i dr.), troškovi vještačenja predstavljaju nužne i svrsishodne troškove za vođenje parnice radi utvrđivanja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva. Ove troškove prethodno je snosio tužitelj (članak 153. stavak 1. ZPP-a), pa kada u sporu on sa svojim zahtjevom uspije barem djelomično, tada mu je tuženik takve nužne i svrsishodne troškove dužan naknaditi u cijelosti.

26. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama II.,

III., IV. i VI. izreke (točka I. ove drugostupanjske presude) te na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke (točka II. izreke drugostupanjske presude).

27. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na članku 166. stavak 1. i 2. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu je odbijen, jer je njegova žalba osnovana u neznatnom dijelu za što nisu nastali posebni troškovi.

28. Točka V. izreke prvostupanjske presude nije ispitivana jer nije pobijana žalbom tuženika (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 21. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak