Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-22/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Božidara Horvata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Mariju Puškaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-433/2024-21 od 28. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-433/2024-21 od 28. studenog 2025. pod stavcima I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-433/2024-21 od 28. studenog 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška za sastav žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe članka 2. i članka 3. t. 4. Ugovora o kreditu, broj 5140030250-61000066019/2006 koji je prednik tužiteljice zaključio sa prednikom tuženika (Slavonska banka d.d.) dana 20.09.2006 godine, koje glase:

''Članak 2.

Banka u skladu sa propisima Republike Hrvatske, te Pravilnika o ovlastima odobrava stambeni kredit za Adaptaciju u iznosu od 17.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.

Članak 3.

Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja'' (st. I. izreke), naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 1.462,84 EUR na ime stečenog bez osnove, s pripadajućim zakonskom zateznom kamatom te da naknadi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 1.706,84 EUR (st. II. izreke) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 125,00 EUR, kao neosnovan (st. III.). Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužiteljica djelomično povukla tužbu za iznos od 59,50 EUR (st. I. izreke), te je odbijena tuženica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (st. II. izreke).

2. Tuženica žalbom pobija navedenu presudu pod st. I. i II. izreke i prvostupanjsko rješenje u cijelosti, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Žalba je neosnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 193. ZPP, na koje ukazuje tuženica u žalbi, jer se tuženica djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska tužiteljice od 22. svibnja 2025. nije protivila, tako da je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 193. st. 2. ZPP kada je rješenjem utvrdio da je tužba povučena za iznos od 59,50 EUR. Stoga je trebalo temeljem čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke pobijanog rješenja.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu (čl. 2. i 3. Ugovora), te isplata iznosa koji su isplaćeni tuženiku na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

7. Prije svega treba reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženica pasivno legitimirana u ovom postupku, iako je ugovor s tužiteljicom zaključio prednik tuženice, Slavonska banka d.d. Osijek. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena tuženici još 2009. godine, čime je preuzela sva prava i obveze Slavonske banke d.d. Osijek, pa tako i prava i obveze iz predmetnog ugovora o kreditu.

8. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud temeljem čl. 502.c ZPP utvrdio da je vezan za pravna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se tužiteljica u tužbi na ta pravna utvrđenja pozvala (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), te je slijedom toga pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula, ništetne.

9. Nadalje, pravilno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

9.1. Pritom treba reći da je prvostupanjski sud pravilno temeljem iskaza tužiteljice i sadržaja ugovora o kreditu utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru, koji je zaključio prednik tužiteljice u statusu korisnika kredita kao fizička osoba za potrebe adaptacije kuće (stambeni kredit).

10. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, koja je podnesena 12. kolovoza 2020., nije protekao zastarni rok od 5 godina, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

11. Prvostupanjski je sud nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, te je na temelju tog nalaza i mišljenja pravilno utvrdio da je tužiteljica radi valutne klauzule na ime anuiteta, ukupno više platila 1.462,84 EUR.

12. Slijedom izloženog, prvostupanjski je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO ) kada je naložio tuženici da tužiteljici isplati iznos od 1.462,84 EUR, te je pravilno sud prvog stupnja zatezne kamate dosudio od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa, jer je tuženica bila nesavjestan stjecatelj (čl. 1115. ZOO), budući da je postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja kada nije tužiteljicu upoznala sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule, što je imalo za posljedicu zaključenje predmetnog ugovora i njegovu isplatu, čime je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, a uz to tuženik je znao, odnosno morao znati da je takva ugovorna odredba protivna propisima o zaštiti potrošača.

13. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se ukazuje da mu zbog djelomičnog povlačenja tužbe pripadaju troškovi temeljem čl. 158. st. 1. ZPP, treba reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske suda zauzetom u pojedinim revizijskim odlukama (Rev – 2603/11 od 19. veljače 2013., Revt – 35/04 od 14. lipnja 2005., Revr – 1428/2009 od 27. listopada 2010. i dr.), kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva.

15. U konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku, jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao u odnosu na raniji zahtjev.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženice, sud je pravilno tužiteljici dosudio trošak zastupanja na ročištu održanom radi objave presude, jer se radi o ročištu na kojem se stranci koja pristupi uručuje ovjereni preslik presude, te od dana nakon toga dana počinje teći rok za žalbu (čl. 112. t. 1. ZPP) pa se ne radi o radnji koja ne bi bila svrsishodna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

17. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu pod st. II. izreke kojim je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.706,84 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, kao i rješenje pod st. II. izreke kojim je tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu troška, jer tuženica nije uspjela u ovom sporu (čl. 154. st. 1. ZPP).

18. Tuženica nije uspjela u žalbenom postupku, pa je njezin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 21. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper