Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1235/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Božidara Horvata člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku KJA, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-442/2025-9 od 17. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-442/2025-9 od 17. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod stavcima I., II., III., IV. i V. izreke.

Ii. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba iz čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu br. 9012522364, sklopljenog dana 22.05.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 23.05.2007.g. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OV-7201/07, u dijelu odredbe koji glasi:„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima:nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“ (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 315,81 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke), utvrđeno je da je ništetna odredba: iz čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu br. 9012522364, sklopljenog dana 22.05.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 23.05.2007. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OV-7201/07, u dijelu odredbe koji glasi:„U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“ (st. III. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naplaćene naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita isplati iznos od 185,81 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i iznos od 290,60 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. IV. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 735,89 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama (st. V. izreke) te je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška od 245,29 EUR, kao s neosnovanim (st. VI. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu pod stavcima I., II., III., IV. i V. izreke, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ulazne i izlazne naknade, ugovorene čl. 12. st. 3. i čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu te isplata iznosa od 315,81 EUR (ulazne naknade) te iznosa od 185,81 EUR i 131,38 EUR (izlaznih naknada), koje je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem tih ugovornih odredbi.

7. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio na temelju iskaza tužiteljice da je predmetni ugovor o kreditu zaključila sa tuženikom radi kupovine stana, dakle za vlastite potrebe i potrebe obitelji, pa da su stoga ispunjene sve zakonske pretpostavke čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP) da joj se prizna status potrošača u predmetnom pravnom poslu.

8. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio na temelju samog ugovora da se radi o ugovoru koji je sastavljen od strane tuženika prema unificiranom obrascu, dakle, iz toga je razvidno da se radi o ugovoru o kojem se nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama.

9. Ovdje treba reći, da iako su sporne odredbe ugovora jasno i razumljivo sastavljene, da i pored toga te odredbe ne omogućavaju tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za nju, pa se stoga radi o odredbama koja nisu transparentne u smislu čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03 i 46/07 -dalje: ZZP) .

10. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

11. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sporne ugovorne odredbe ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

14. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP (čl. 81. st. 5. ZZP) o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita niti naknade za prijevremenu otplatu kredita, njihovo ugovaranje nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije bilo pregovora koji su prethodili zaključenju ugovora, već da je imala mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetnih ugovornih odredaba tužiteljica bi bila onemogućena u sklapanja tog pravnog posla sa tuženikom.

15. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

16. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

17. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom o spornim ugovornim odredbama, niti je tužiteljicu upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se predmetne naknade odnose, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Prema tome, tuženik je bio dužan tužiteljicu upozoriti kako na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i na usluge i troškove na koje se odnose sporne ulazne i izlazne naknade, a kako to nije učinio, nije prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri.

19. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud utvrdio da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije upoznao tužiteljicu sa stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se te ugovorne odredbe odnose, iz kojih je okolnosti izveo pravilan zaključak da je tuženik u pogledu ugovaranja spornih ugovornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. U odnosu na žalbeni prigovor tuženika da se ovdje radi o zabrani manjeg značenja iz čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), jer da je ugovor u cijelosti ispunjen, pa da se stoga ništetnost ugovornih odredbi ne može isticati, treba reći da u smislu te zakonske odredbe zabrana manjeg značenja, može postojati npr. onda kada je cilj konkretne zabrane u funkciji zaštite nekih, sasvim određenih, pojedinačnih interesa ugovornih strana, ali ne i onda, kao što je to ovdje slučaj, cilj zabrane odnosi zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, kao jedne gospodarske skupine, koja je kao takva prepoznata i priznata propisima o zaštiti potrošača.

21. Pravilan je zaključak suda da je prigovor zastare tuženika neosnovan, jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Odluka o zateznim kamatama pravilna je i zakonita. Naime, tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja spornih iznosa od strane tuženika (čl. 1115. ZOO), jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj, budući da nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom o spornim ugovornim odredbama niti je tužiteljicu upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se predmetne naknade odnose, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

23. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštene i time, ništetne. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO.

24. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

25. Naime, u postupku pred prvostupanjskim sudom tuženiku je bilo omogućeno izjasniti se o svim zahtjevima i navodima tuženika, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U pobijanoj presudi odgovoreno je na sve odlučne navode stranaka, presuda je dovoljno obrazložene te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pošteno i pravično suđenje, a činjenica da tuženik nije uspio u predmetnom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena i temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

26. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I., II., III. i IV. izreke pobijane presude.

27. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. ZPP), tako da je trebalo temeljem čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. V. izreke pobijane presude.

28. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbijen je kao neosnovan, jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 21. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper