Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1477/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tatjani Žarković, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vladimiri Hebrang, odvjetnici u Zagrebu, radi iseljenja i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Ps-39/2023-34 od 24. listopada 2025. ispravljene rješenjem poslovni broj Ps-39/2023-35 od 27. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Ps-39/2023-34 od 24. listopada 2025. ispravljena rješenjem poslovni broj Ps-39/2023-35 od 27. listopada 2025.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, u točci I. izreke, naloženo tuženici iseliti iz jednosobnog stana broj 1 od 39,61 m[2] na XVI. katu zgrade u [adresa], izgrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisanog kao 80. suvlasnički dio s neodređenim suvlasničkim omjerim, etažno vlasništvo tužitelja (E-80) te ga predati tužitelju slobodnog od osoba i stvari. Točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 1.996,51 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2025. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženice kojim je zahtijevala utvrđenje prava vlasništva stečenog dosjelošću na tom stanu i povezani zahtjev za ishođenje ovlaštenja na upis tako stečenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Istom točkom izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženica iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. , 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači odnosno ukine.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu istu ocijenio neosnovanom uz prijedlog da se ista odbije i potvrdi prvostupanjska presuda. Posebno je osporio žalbene navode kojima se tužiteljica poziva na zaštitu konvencijskog i ustavnog prava na poštivanje doma tvrdeći da u situaciji u kojoj je riječ u ovom predmetu – kada je vlasnik stana privatna osoba, nisu ispunjeni uvjeti da se pravu tuženice na poštivanje doma daje prednost pred ustavnim i konvencijskim pravom na mirno uživanje tužiteljeva vlasništva. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe na taj prigovor.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se tuženica sadržajno (opisno) poziva u žalbi kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži utvrđenja o odlučnim činjenicama te da je paušalna i proizvoljna (arbitrarna). Suprotno tim žalbenim navodima, u obrazloženju pobijane presude navedeni su jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama i odlučnoj činjeničnoj i pravnoj argumentaciji tuženice pa se može ispitati.

7.1. Činjenica da žaliteljica osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da tuženica drži sporni stan koji je u vlasništvu tužitelja bez pravne osnove ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženica izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka. Zbog toga će ti žalbeni navodi biti ocijenjeni prilikom ispitivanja postojanja žalbenih osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Činjenica da tuženica ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljna nema značaj bitne povrede postupka. Neosnovano tuženica u žalbi tvrdi da je zbog toga što nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka koje je predlagala, onemogućena u raspravljanju čime sadržajno upućuje na bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. To zato što sudovi (ne stranke) imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 8. i članak 220. stavak 2. ZPP-a) pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što žaliteljica ocjenom i odabirom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih dokaza i onih izvođenje kojih je predložila (a koji nisu izvedeni) istinitim valjalo prihvatiti njezino tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jednu odredbu parničnog postupka. Isto tako, to što su u postupku provedeni dokazi ocijenjeni tako da su već na temelju njih prigovori tuženice istaknuti protiv tužbenog zahtjeva i tvrdnje istaknute radi protutužbenog zahtjeva ocijenjeni neosnovanima ne može imati značaj nezakonitog postupanja zbog kojeg je tuženica onemogućena u raspravljanju. Tuženica pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njezine prijedloge za provođenje daljnjih dokaza, a da je time što je te dokazne prijedloge odbio počinio bitnu postupovnu povredu. Iz iskaza same tuženice kao i iz isprava koje su u spisu, sud prvog stupnja je utvrdio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje njezinog prava vlasništva na spornom stanu. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada radi utvrđenja pretpostavki za stjecanja prava vlasništva tuženice dosjelošću nije izvodio (daljnje) dokaze saslušanjem svjedoka koje je predlagala tuženica.

8.1. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka.

9. Imajući na umu da je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski postupak proveden na način da je tuženici pružena razumna prilika da iznese svoje argumente pod uvjetima koji je ne dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na tužitelja, da je imala priliku izjasniti se o navodima i dokaznim prijedlozima tužitelja i staviti svoje primjedbe na njih te da je odluka prvostupanjskog suda utemeljena na razumnoj ocjeni provedenih dokaza, sadrži dostatne i odlučne razloge o svim odlučnim činjeničnim tvrdnjama tuženice te nije proizvoljna, neosnovano tuženica u žalbi tvrdi da u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke nisu očuvana jamstva poštenog suđenja na što se određeno poziva u žalbi.

10. Predmet spora je reivindikacijski zahtjev za predaju u posjed jednosobnog stana broj 1 od 39,61 m[2] na XVI. katu zgrade u [adresa], tužitelju koji je njegov uknjiženi vlasnik. Predmet spora je i zahtjev tuženice za utvrđenjem prava vlasništva tog stana stečenog dosjelošću i povezani zahtjev za ovlaštenje na uknjižbu tog prava u zemljišne knjige.

11. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio čitanjem isprava koje su u spisu i saslušanjem stranaka, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj uknjiženi vlasnik posebnog dijela nekretnine (E-80) - jednosobnog stana broj 1 od 39,61 m[2] na XVI. katu zgrade u [adresa], izgrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisanog kao 80. suvlasnički dio s neodređenim suvlasničkim omjerim

- da je tužiteljica u posjedu navedenog stana od 2015.

- da tužiteljica drži u posjedu predmetni stan bez pravne osnove

- da posjed tužiteljice nije kvalificiran

- da posjed tuženice nije samostalan

- da je predmetni stan tuženičin dom

- da pravo tužitelja na mirno uživanje stana kao njegovog vlasništva (imovine) ima prednost pred pravom tuženice na zaštitu prava na dom.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je uz primjenu članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje: ZV) prihvatio zahtjev za predaju stana koji u posjedu drži tuženica njegovom vlasniku. Pritom je uz primjenu članka 159. ZV-a odbio protutužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva tuženice stečenog dosjelošću.

13. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), pravilno utvrdio činjenicu da tuženica nije u kvalificiranom posjedu predmetnog stana. To stoga što iz rezultata cjelokupnog postupka ne proizlazi da tuženica ima valjani pravni temelj posjedovanja spornog stana. Iako su točne tvrdnje tuženice da pravni poslovi radi stjecanje vlasništva nekretnina mogu konvalidirati uslijed nedostatka (pisanog) oblika, pretpostavka je, s jedne strane, da je riječ o ugovorima koji su nastali i koji su u cijelosti ili u pretežitom dijelu ispunjeni te, s druge strane, da je riječ o ugovorima koji nisu opterećeni drugim nedostacima. Tuženica je već u odgovoru na tužbu priznala da je isplatila samo dio kupoprodajne cijene, a u svom je iskazu jasno navela da ugovor o kupoprodaji stana nije sklopljen. Tome je podudaran i njezin dopis upućen 6. listopada 2023. stečajnom upravitelju pravnog prednika tužitelja kojim je ponudila sklapanje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana čemu ne bi bilo mjesta u situaciji da je taj ugovor već sklopljen. Osim toga, suprotno žalbenim navodima o tome da je RI bio ovlašten za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana u vlasništvu Industrogradnja grupe d.d., iz spisa predmeta ne proizlazi da je pokojni RI za kojeg tužiteljica tvrdi da je zaključio ugovor u ime i za račun ranijeg vlasnika predmetnog stana, društva Industrogradnja grupa d.d., bio ovlašten zastupati društvo samostalno i pojedinačno i zaključiti s tuženicom predmetni ugovor koji društvo Industrogradnja grupa d.d. niti njegov pravni slijednik ISTO d.d. nesporno nije odobrio kraj činjenice da ta društva, a kako proizlazi iz vjerodostojne dokumentacije koja je u spisu, nisu od tuženice primila nikakvu, makar djelomičnu, kupoprodajnu cijenu. Zbog toga desetogodišnji rok za redovno dosjedanje koji podrazumijeva kvalificirani posjed nije primjenjiv u ovoj situaciji.

14. Iako je na temelju pravilno utvrđene činjenice da je predmetni stan dom tuženice koji drži u posjedu bez da za to ikome plaća ikakvu naknadu, sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 11. stavak 1. ZV-a kada je utvrdio da tuženica nije u samostalnom posjedu predmetnog stana, protutužbeni zahtjev pravilno je odbijen jer se, pod pretpostavkom da je tuženica u posjedu spornog stana od 2010. kako je tvrdila u svom iskazu pred prvostupanjskim sudom, do podnošenja protutužbe (16. srpnja 2024.), nije navršio dvadestogodišnji rok za izvanrednu dosjelost propisan člankom 159. stavkom 3. ZV-a. To tim više što iz isprava koje su u spisu proizlazi da je poštenje posjeda tuženice koje se predmnijeva prestalo u ožujku 2021. kada je tadašnji vlasnik predmetnog stana - pravni prednik tužitelja, u pisanom obliku izrazio volju za posjedovanjem tog stana. Zbog toga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je protutužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću odbijen.

15. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev osnovan jer nalog tuženici da iseli iz predmetnog stana ne predstavlja neopravdano miješanje u njezino pravo na poštivanje doma.

16. Naime, u ustavnom poretku Republike Hrvatske, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) koju je Republika Hrvatska ratificirala još u studenom 1997. po pravnoj je snazi iznad zakona, uključivo i ZV-a. Nijednu pravnu odredbu domaćeg prava, uključivo i odredbe ZV-a o reivindikacijskog tužbi vlasnika, ne treba tumačiti i primjenjivati na način nespojiv s obvezama Republike Hrvatske iz Konvencije

17. Ta Konvencija, u članku 8. stavku 1. jamči pravo na poštivanje doma kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Pritom je pojam „doma“ u smislu članka 8. Konvencije autonomni pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu. Pojam "dom" u smislu članka 8. nije ograničen na prostorije koje su zakonito nastanjene odnosno zaposjedanje kojih je utemeljeno na zakonu. Predstavljaju li neke prostorije "dom" koji privlači zaštitu članka 8. stavak 1. ovisi o činjeničnim okolnostima i to o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom. Stoga je pitanje treba li neke prostorije razvrstati kao "dom" činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti posjeda prema domaćem pravu.

17.1. U ovom je predmetu utvrđeno da je riječ o stanu s kojim tuženica ima dostatne i trajne veze da ga se može smatrati njezinim „domom“ u svrhu zaštite prema članku 8. Konvencije.

17.2. Pravo na poštivanje doma nije apsolutno i miješanja u to pravo su dopuštena ako su u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (članak 8. stavak 2. Konvencije).

18. Međutim, pravo tužitelja ne mirno uživanje vlasništva njegova stana štiti se istim ustavnim i konvencijskim okvirom na koji, radi zaštite svog prava na poštivanje doma, upire tuženica u žalbi. To stoga što se člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju svakoj fizičkoj ili pravnoj osobi jamči pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

18.1. Tužbenim zahtjevom traženi nalog tuženici da preda predmetni stan u posjed tužitelju što podrazumijevanja njezino iseljenje, bez sumnje predstavlja miješanje u njezino pravo na poštivanje doma iz članka 8. stavka 2. Konvencije. Usvajanje reivindikacijskog zahtjeva vlasnika temelji se na odredbama članka 161. i 162. ZV-a. Cilj tih odredbi je štititi posjed osoba s pravom na posjed od presizanja osoba koje nemaju pravni temelj posjedovanja i na taj način ostvariti legitimni cilj zaštite posjeda drugih. U tom je smislu prema pravnom shvaćanju ovog suda riječ o zakonitom miješanju koje slijedi legitiman cilj.

18.2. Međutim, jamstva Konvencije zahtijevaju da miješanje u pravo na poštivanje doma ne bude samo utemeljeno na zakonu nego i razmjerno legitimnom cilju iz stavka 2. članka 8. koji se miješanjem želi ostvariti, vodeći računa o osobitim okolnostima predmeta.

18.3. Miješanje će se smatrati 'nužnim u demokratskom društvu' za postizanje legitimnog cilja ako zadovoljava 'neodgodivu društvenu potrebu' i, posebice, ako je razmjerno s legitimnom cilju koji želi postići.

19. U ovoj je situaciji, dakle, riječ o predmetu u kojem su suprotstavljena dva jednakovrijedna pojedinačna prava – pravo na zaštitu imovinskog prava vlasnika (tužitelja) zajamčenog člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju i pravo na poštivanje doma tuženice zajamčenog člankom 8. Konvencije.

19.1. Ocjenjujući nužnost iseljenja tuženice iz njezina doma, prvostupanjski je sud pravilno (u točkama 22. i 23. obrazloženja svoje odluke) u biti stavio snažan naglasak na činjenicu da je tužitelj fizička osoba čiji su imovinski interesi zajamčeni ZV-om, Ustavom Republike Hrvatske i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju dovedeni u pitanje (vidjeti presudu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Orlić protiv Hrvatske od 21. lipnja 2011., točka 69., broj zahtjeva 48833/2007). Tuženica se neosnovano tijekom prvostupanjskog postupka pozivala na presudu ESLJP-a od 22. listopada 2009. u predmetu Paulić protiv Hrvatske, broj zahtjeva 3572/2006 jer je riječ o nepodudarnim činjeničnim situacijama.

19.2. U predmetu Paulić, neovisno o kasnijem utvrđenju da podnositelji zahtjeva nisu imali pravnu osnovu za posjedovanja stana, 1991. donesena je odluka kojom je podnositelju zahtjeva, kao civilnom djelatniku vojarne u [adresa], ta vojarna dodijelila pravo korištenja i otkupa stana u [adresa] koji je bio u vlasništvu JNA i na temelju koje odluke je podnositelju predan posjed predmetnog stana. Država je tvrdila da je ona vlasnik stana i da podnositelj zahtjeva, temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, nikada nije stekao stanarsko pravo u odnosu na predmetni stan pa država stoga ima pravo ponovo stupiti u posjed stana. Zbog toga je taj predmet u kojem je zahtjev za iseljenje podnositelja stavila država i to zbog okolnosti dodjele stana podnositelju zahtjeva koje su blisko povezane s tranzicijom vlasništva početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća različite od situacije tuženice koja je 2010. jednostavno bespravno zauzela tuđi stan u privatnom vlasništvu i stanuje u njemu. Pritom na strani tužitelja kao privatne osobe koja je zakonito kupila predmetni stan nakon što je tuženica propustila kupiti isti stan koji je javno nuđen za prodaju, nema nikakve obveze na njezino stambeno zbrinjavanje koje bi opravdavalo ograničenje njegova prava na mirno uživanje vlasništva tog stana pa je ocjena i ovog suda da postoji neodgodiva društvena potreba koja čini opravdanim ostvarenje legitimnog cilja zaštite pojedinačnog imovinskog prava vlasnika – tužitelja koje u ovom predmetu preteže nad tuženičinim pravom na poštivanje doma. Drugim riječima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je miješanje u tuženičino pravo na poštivanje doma razmjeno legitimnom cilju zaštite prava na mirno uživanje vlasništva tužitelja koje se tim miješanjem nastoji ostvariti. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi da je zahtjev za njezino iseljenje koji je utemeljen na člancima 161. i 162. ZV-a, prihvaćen uz povredu njezina prava na poštivanje doma zajamčenog člankom 34. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske i člankom 8. Konvencije.

20. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobijaju odluke o troškovima parničnog postupka niti su u donošenju tih odluka počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

21. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

22. S obzirom na to da nisu bili potrebni za donošenje odluke o žalbi tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu i pristojbe na taj odgovor.

U Varaždinu 21. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer