Poslovni broj: P-865/2019-25

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Braće Radić 2, Varaždin

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužitelja ĆU iz [adresa], V. Kirinića 17/1, (prije Trg A. Mihanovića 8) OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Seweru ,odvjetniku u Ludbregu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92953223473, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, izvan ročišta, 21. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Presuda ovog suda poslovni broj P-865/2019-24 od 7. siječnja 2026. ispravlja se u točci 1. obrazloženja presude tako da se u petom retku iza riječi "navodi da" dodaje tekst:

"je kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom 2. travnja 2005. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204658305 kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 122.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan isplate kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos s pripadajućom ugovorenom godišnjom kamatom od 5,50%, promjenjivom u skladu s kreditorovom Odlukom o kamatnim stopama, vratiti tuženiku u roku od 240 mjeseci a najkasnije do 12.10.2025. u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 830,03 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja, pri čemu iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Namjena kredita je bila izgradnja kuće tužitelja. Tuženik je tužitelju je 25. travnja 2005. na raspolaganje stavio kunsku vrijednost kredita, odnosno kunsku vrijednost 122.000.00 CHF, u iznosu 583.517,34 kune, što daje srednji tečaj HNB za CHF od 4,782929 kuna. Predmetnim ugovorom o namjenskom kreditu (čl. 7.), određen je iznos anuiteta u visini 830,03 CHF, te dospijeće anuiteta/rate na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, odnosno prvog anuiteta na dan 1.6.2005., a posljednjeg na dan 1.5.2025. Tuženik je u međuvremenu svojom odlukom smanjio godišnju kamatnu stopu sa 5,5% na 4,9 % sa primjenom od 1. lipnja 2005. te je otplatnim planom koji tužitelju tada uopće nije predan, a prema prijepisu istog od 25.5. primljenom na zahtjev tužitelja prije utuženja, određena visina anuiteta od 791,41 CHF, što primjenom navedenog tečaja za CHF od 4,782929, daje kunsku visinu anuiteta od 3.786,26 kuna. Prema tom otplatnom planu i tečaju, tužitelj je dakle tuženiku na ime povrata iznosa kredita zajedno s ugovornom kamatom trebao isplatiti ukupni iznos od 189.886,02, CHF, 122.000,00 CHF na ime glavnice i 67.993, 44 CHF na ime kamata. Tužitelj je od početka kredit tuženiku vraćao i još uvijek vraća, mjesečnim uplatama s njegovog tekućeg računa kod tuženika na kreditni račun tuženika temeljem Ugovora o trajnom nalogu broj 003 zaključenog 5.5.2005. u visini anuiteta prema otplatnom planu, odnosno promjeni visine iznosa anuiteta zbog promjene visine godišnje kamatne stope po jednostranoj odluci tuženika kao kreditora, te promjeni srednjeg tečaju CHF za kunu na dan plaćanja anuiteta, i to svakog desetog u mjesecu, s time da su stranke 3.2.2016. sklopile Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/2015) kojim je predmetni kredit konvertiran u kredit uz valutnu klauzulu u eurima i temeljem kojeg je sačinjen novi otplatni plan u eurima s otplatama prema istom počevši od 1.3.2016. Tužitelj je već prvi anuitet/ratu dana 10.6.2005. isplatio tuženiku u iznosu u kunama većem nego je to proizlazilo iz otplatnog plana, iznos od 3.963,87 kuna, umjesto naprijed navedenih 3.785,26 kuna, te do navedene konverzije kredita, što zbog jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika, a što zbog rasta tečaja CHF, 100 anuiteta/rata od 128 plaćenih do konverzije platio u iznosima većim od navedenog početnog, a 28 rata u iznosima manjim od tog početnog, ukupno 3.811,15 kn, no osim u broju rata, razlike u korist tuženika kao kreditora bile su višestruko veće i u visini plaćenih rata u kunama što je trajalo od 2008. pa sve do konverzije 2016., a kulminiralo u 8. mjesecu 2011. kad je rata narasla toliko drastično da je iznosila 6.032,86 kuna. Tužitelj je do konverzije tuženiku na ime povrata kredita platio 128 anuiteta, što računajući po navedenom početnom kunskom iznosu anuiteta od 3.725,86 kn, daje iznos od 484.513,28 kuna, koji je tužitelj tuženiku sukladno tome trebao platiti, dok je tužitelj tuženiku na navedeni način do konverzije, stvarno isplatio ukupni iznos od 580.221 25 kuna, što je dakle za 95.707 97 kn više od iznosa prema otplatnom planu. Ako se od ovog iznosa 99.519,16 kuna oduzme pod toč. III/2 ove tužbe navedeni ukupno manje plaćeni iznos od početnog po 28 anuiteta u 2005., 2006, 2007. i 2008 g. od 3.811,15 kn, na ime čega tužitelj ne potražuje više plaćeno po prvih sedamnaest anuiteta u cijelosti (3.757,96 kn) i osamnaestog anuiteta, 46. otplatni anuitet djelomično (53,19 kn), tužitelj je tuženiku po osnovi predmetnog kredita platio za naprijed navedeni iznos od 95.707 97 kuna više od iznosa dužnog prema otplatnom planu. Prema obavijesti o izračunu efekata konverzije kredita sa CHF u euro sa stanjem na dan 30.9.2015. postojala je preplata, odnosno razlika uplata u korist tužitelja u iznosu od 8.232,42 kune, iz koje su djelomično namirivani početni anuiteti nakon konverzije sukladno aneksu o tome ugovoru o kreditu. Shodno tome, tužitelj u visini navedenog iznosa od 8.232,42 kune, ne potražuje preplaćene iznose 46. otplatnog anuiteta u preostalom iznosu od 638,66 kn, preplaćene iznose po otplatnim anuitetima 46. do 58. i dio 59. u iznosu 314,7 kn, tako da po tom 59. anuitetu ostaje preplaćeni iznos od 528,92 kune. Dakle, tužitelj ovom tužbom potražuje isplatu ukupnog iznosa od 87.475 55 kn sa zakonskom zateznom kamatom od idućeg dana od dana plaćanja preplaćenih anuiteta. Razlike u visini otplatnih anuiteta navedene u toč III. ove tužbe, posljedica su povećavanja godišnje kamatne stope po jednostranoj odluci kreditora o godišnjim kamatnim stopama te rasta tečaja CHF, s obzirom da je i iznos kredita i iznos otplatne rate izražen u CHF pa je slijedom toga visina svake otplatne rate u kunama vezana uz tečaj CHF, tj. visina anuiteta u kunskoj vrijednosti određivana je i plaćana prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan dospijeća plaćanja. U toku prvih deset godina otplate predmetnog kredita, tuženik je višekratno jednostrano mijenjao povećavao kamatnu stopu jednostrano i neovisno o volji i za razliku od tužitelja kako korisnika kredita i dužnika, mogao štititi i jačati tu svoju poziciju po svojoj volji, vremenski i vrijednosno, u smislu da održi vrijednost plasiranog kredita bez obzira na rizik valutne klauzule i/ili da dužnik po kreditu otplati i više nego bi po ugovoru i otplatnom planu ispadalo, jer je samo u svojoj vlasti za to imao jako oružje: mogućnost povišenja kamatne stope i kad bi tečaj CHF pao i kad bi stagnirao i kad bi rastao, za očekivanje vrlo vjerojatnog značajnog rasta je tuženik kao banka očito i znao te se sukladno tome ako se pogleda povijest fluktuacija tečaja CHF i visine kamate u određivanju visine naprijed navedenih plaćenih anuiteta i ponašao.Dakle, rizik promjena kamatne stope kao rizik značajnije i dugotrajnije promjene tečaja CHF, stvarni je rizik bio samo za jednu ugovornu stranu, tužitelja kako korisnika kredita potrošača, a što je sasvim sigurno neravnopravno i nepošteno i bez obzira ili i baš zato, što se radi o adhezijskom ugovoru. Predmetni ugovor sastavio je tuženik kao kreditor, ponuđač, a spada u tzv. otp tipske/adhezijske ugovore o odredbama kojih je isključeno pregovaranje ugovornih strana, te cij koji se kao na sastavni dio ugovora u pravilu pozivaju i na unaprijed određene opće uvjete ponuđača-sastavljača. U konkretnom slučaju tužitelj također nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita odnosno ugovornim odredbama ugovora o kreditu, pa tako ni o bitnim sastojcima tog ugovora, u koje nesumnjivo spadaju odredbe o izražavanju iznosa kredita u CHF, a isplati u kunama i izražavanju otplatnog anuiteta u CHF, a plaćanju u kunama prema tečaju HNB na dan uplate, odnosno o primjeni tzv. valutne klauzule, te visini i promjenjivosti kamatne stope s obzirom da se istima u ovim vrstama ugovora zapravo određuje cijena koja je bitan sastojak svakog dvostrano obveznog naplatnog ugovora. U predmetnog ugovoru primjena jednostrano promjenjivih općih akata kreditora na obvezni odnos stranaka iz ugovora određena je u čl. 2. i 7. ugovora, odluku o kamatnim stopama, te čl. 23., svi ostali odgovarajući opći akti kreditora, iako ti opći akti tužitelju kao drugoj odgovornoj strani, korisniku kredita potrošaču nisu prezentirani prije potpisa ugovora, niti predani kod potpisa ugovora, niti mu je objašnjeno u kojim slučajevima i po kojim kriterijima se mijenjaju, niti je on mogao na promjene istih koji se tiču obveznog odnosa stranaka iz predmetnog ugovora bilo kako utjecati. Prema načelima ugovornog obveznog prava, pa tako i prema odgovarajućim odredbama Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske i iz 1991. i 2005. g. (dalje: ZOO/05) sklapanje valjanih ugovora zasniva se na autonomnom pravu ugovornih strana da suglasno utvrđuju uvjete i sadržaj ugovora, te suglasnosti njihovih volja o tako utvrđenom i objema razumljivom sadržaju ugovora i njegovom značenju. Stranke su kod sklapanja ugovora dužne pridržavati se i ostalih osnovnih načela obveznog prava, a posebno načela ravnopravnosti (čl. 3. ZOO/05), poštenja i savjesnosti (čl. 4 ZOO/05), dužnosti suradnje (čl. 5. ZOO/05), zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO/05), zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO/05), kao i zlouporabe položaja ili statusa. Poštivanje navedenih načela trebalo bi osigurati da strane ugovora i pri ugovaranju i u sklopljenim ugovorom nastalom dvostrano obveznom odnosu budu u pravno ravnopravnom, ali i slijedom toga, i stvarno ravnopravnom odnosu, dok bi nepoštivanje tih načela i slijedom toga stvaranje pravne i stvarne neravnopravnosti ugovornih strana u tako nastalom obveznom odnosu trebalo rezultirati ništetnošću pojedinih odredbi ili cijelog ugovora. S obzirom na naprijed navedeno, a posebno činjenice navedene pod toč. V/1/ i 2/ ove tužbe, očito je, i stoga ne bi trebalo biti dvojbeno, da tuženik pri ponudi, sklapanju predmetnog ugovora nije postupao sukladno načelima obveznog prava, što je rezultiralo nepoštenim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jer se o tome između stranaka nije pregovaralo, a radi se o jednostranoj odluci tuženika kao kreditora o kojoj se tužitelja kao drugu ugovornu stranu nije pitalo, niti je on na nju mogao utjecati, a posljedice te odluke su stopa kamate i iznos otplatnog anuiteta znatno viši od početno ugovorenih, odnosno jednostrano i nepošteno povećanje cijene, te time i znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao su ugovaratelja strane koja je sastavila ugovor te valutnoj klauzuli u CHF jer je tužitelju ta odredba, iako gramatički jasna, financijski bila nedovoljno razumljiva, a pogotovo je bila zavaravajuća jer tuženik tužitelja protivno načelu ravnopravnosti, te savjesnosti i poštenja, nije cjelovito informirao o značenju kredita denominiranog u CHF, te koji su pri takvoj ugovornoj odredbi rizici očekivanog značajnog i stalnog rasta tečaja CHF za kunu, iako je kao banka o tome znao sve što se o tome tada moglo znati, pa kako je srednji tečaj CHF za kunu značajnije počeo rasti 2009. te kontinuirano rastao sve do konverzije kredita, posljedice čega su da je iznos otplatnog anuiteta postao znatno viši od početno ugovorenog, odnosno jednostrano i nepošteno povećanje cijene, te time i znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao su ugovaratelja strane koja je sastavila ugovor. Nepoštene odredbe ugovora i općih uvjeta ugovora, kao što su predmetne ništetne su prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO uz primjenu i odredbi čl. 320. ZOO kao općeg propisa o obveznim pravima, a smatraju se nepoštenim i prema Zakonu o zaštiti potrošača iz 2003. i to čl. 81. st. 1. koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje predmetnog ugovora, te se kao specijalni propis, u materijalno pravnom smislu u ovom sporu prvenstveno treba i primijeniti, a s obzirom da je isti prestao važiti donošenjem novog Zakona o zaštiti potrošača 2007., koji u st. 1. čl. 96. sadrži odredbu istovjetnu odredbi st. 1. čl. 81. ZZP/03, primjenjiv je i ZZP/07, sa svim kasnijim izmjenama i dopunama. Potrošačke kredite kao što je ovdje tužiteljev sa kamatnom stopom promjenjivom prema jednostranoj odluci banke i vezane uz CHF odobravale su gotovo sve veće banke u Hrvatskoj, intenzivnije počevši u 2004., tako da se takvi krediti, što otplaćeni, a što još i danas u otplati, broje na više desetaka tisuća. Upravo zbog tako velikog broja potrošača koji su ih imali, kad su banke podigle kamatu, te tečaj CHF od 2009. počeo nezaustavljivo rasti, postali su težak ili neizdrživ teret za njihove korisnike, što ih je prisililo na potrošačko udruživanje radi kolektivnog rješavanja tog problema, jer banke nisu priznale svoje nepošteno postupanje kod ugovaranja ni bitno promijenjene okolnosti, niti su pristajale na novelacije ugovora kojima bi se olakšao položaj potrošača. S obzirom da je predmetni ugovor o kreditu nedvojbeno potrošački te sklopljen 6.7.2006. g., dakle u razdoblju kada je tuženik kao kreditor prema dijelu izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj 26. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. povrijedio prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i stoga ništetne ugovorne odredbe o valutnoj u CHF, te jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj se ovdje temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, poziva na navedeno pravomoćno pravno utvrđenje kolektivne ništetnosti takvih ugovornih odredbi slijedom kojeg (se) smatra utvrđenim da su ništetne i takve ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu pa bi tim utvrđenjem, koje u tom smislu predstavlja prethodno pitanje u ovoj parnici, naslovni sud trebao biti vezan. Tužitelj se poziva i na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete je uzrokovana postupanjem tuženika. Ipak, za slučaj da sud unatoč navedenom smatra da tim utvrđenjem nije vezan, tužitelj predlaže da pitanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sam riješi kao prethodno u ovoj parnici. Kako je po kolektivnoj tužbi potrošača pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne naprijed opisane odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je kao kreditor tuženik sklapao sa potrošačima u razdoblju kad je sklopio i ovdje predmetni ugovor sa tužiteljem, štetne i takve odredbe iz čl. 1. 2. i 7. istog, a temeljem kojih je tuženik nepripadno, bez osnove na štetu tužitelja stekao novčane iznose, tužitelj predlaže da sud tuženiku naloži da mu vrati navedeni preplaćeni iznos, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odnosno da usvoji njegov tužbeni zahtjev u cijelosti."

Obrazloženje

1. U presudi ovog suda poslovni broj P-865/219-24 od 7. siječnja 2026. očitom omaškom u pisanju u točci 1. obrazloženja iza teksta „u tužbi navodi da" izbrisan je daljnji tekst sadržaja odgovora na tužbu.

2. Prema odredbi čl. 342. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025) pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa odluke s izvornikom ispravlja sudac u svako doba.

3. Stoga je sud na temelju čl. 342. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku po službenoj dužnosti donio ovo rješenje o ispravku presude.

U Varaždinu 21. siječnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Branku Severu, odvjetniku u Ludbregu,

2. Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o.,

Zagreb