Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-869/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Stokrp predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Ivane Mašić članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ČE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice EE [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Duji Nazliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2370/2023-21 od 12. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2370/2023-21 od 12. srpnja 2024., potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2370/2023-21 od 12. srpnja 2024., točkom I. izreke utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između 1. tužitelja ČE (kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika) i 2. tužiteljice EE (kao sudužnika) i tuženika Addiko Bank d.d. (raniji naziv: Hypo Alpe-Adria Bank d.d.), kao banke Kreditora, potvrđenog **.**.2006. po javnom bilježniku Željki Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-957/2006 i to:

- dio članka 4. koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti ...CHF...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Banke Kreditora na dan plaćanja...";

- dio članka 6. koji glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci Banke...“. .

Točkom II. izreke odbija se zahtjev za utvrđenje ništetnosti i da su bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između 1. tužitelja ČE (kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika) i 2. tužiteljice EE (kao sudužnika) te tuženika Addiko Bank d.d. (raniji naziv: Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) (kao banke Kreditora), kojeg je **.**.2006. potvrdio javni bilježnik Željka Horvat Pernar iz Zagreba, Savska cesta 1, pod brojem OU-957/2006 i to:

- dio članka 2. koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od...CHF...prema srednjem tečaju za CHF Banke Kreditora važećem na dan korištenja kredita.",

- dio članka 17. stavak 3. koji glasi: "Potpisom na ovom Ugovoru... prihvaćaju odredbe Općih uvjeta poslovanja Banke... sa svim izmjena i dopunama istih...".

Točkom III., izreke navedene presude nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 3.529,13 eura, uz zakonske zatezne kamate teku na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, u roku od 15 dana a kako proizlazi iz točke III., pobijane presude.

Točkom IV izreke prvostupanjske presude nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljima parnične troškove u iznosu 1.765,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. srpnja 2024. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana i točkom V., izreke prvostupanjske presude odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog povrede odredaba o parničnom postupku određenih člankom 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom smatra da osim pozivanje prvostupanjskog suda na presude donesene u kolektivnom sporu, prvostupanjski sud nije naveo niti jedan razlog zašto smatra da su odredbe o valuti CHF ništetne, da nije obrazložio razloge i utvrdio činjenice iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora iz kojeg razloga se presuda u tom dijelu niti ne može ispitati, nije utvrđivao u čemu se sastoji značajna neravnoteža između tužitelja i tuženika nastala temeljem spornih ugovornih odredbi, u čemu se ogleda nesavjesnost banke prilikom ugovaranja spornih odredbi. Tuženik smatra da promjena tečaja strane valute tuženiku na nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. U odnosu na pregovaranje o uvjetima kredita, tuženik smatra da ocjena suda kako se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo posve irelevantna jer da se o valuti nije moguće pregovarati, da se ta ugovorna odredba može samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Tuženik navodi da prvostupanjska presuda ne sadrži u čemu se sastoji značajna neravnoteža, da nije ispunjen konstitutivni element da se neka odredba proglasi nepoštenom, tj. ništetnom u skladu s odredbom članka 81. ZZP-a, i da je prvostupanjski sud propustio utvrditi u čemu se sastoji nesavjesnost tuženika. Tuženik dalje smatra da pobijanom presudom ugovor s valutnom klauzulom u CHF pretvara u kunski ugovor, ali pod povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za kunske ugovore. Tuženik u žalbi navodi da se presudom nalaže isplata iznosa koji ne obuhvaća sve razlike nastale uslijed promjena tečaja, odnosno koji ne uključuje razliku nastalu uslijed smanjenja tečaja CHF, a koji je prigovor tuženik istaknuo u očitovanju na nalaz vještaka, iako je i smanjenje anuiteta posljedica ništetnosti valutne klauzule tuženik upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023. kojom je zauzeo stav kako se u obračun razlika u obzir moraju uzeti sve, pa tako i tzv. negativne razlike, neovisno o tome što tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev, niti izjavio prigovor prijeboja. Tuženik smatra da su se u obzir morale uzeti i negativne razlike, odnosno razlike nastale uslijed pada tečaja u odnosu na početni tečaj. Tuženik je stava da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare utvrdivši da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018., odnosno od pravomoćnosti presude radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu. Žalbom se osporava i tijek početka zateznih kamata na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate te osporava i odluku o troškovima postupka posebno u svezi priznanja od 15,00 kn, kako je to pogrešno priznao prvostupanjski sud, umjesto 10,00 kn. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, traži trošak žalbe, u protivnom da vrati predmet na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tuženika, i po službenoj dužnosti, ovaj sud nije utvrdio da je prvostupanjska presuda zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, a nije zahvaćena ni bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i stavka 2. i točke 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik u žalbi. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti odredaba koje sadrže valutnu klauzulu i isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnova ništetne valutne klauzule.

7. Pored pozivanja na kolektivnu presudu koja predstavlja činjeničnu osnovu tužbe u skladu sa odredbom 502.c ZPP-a, u presudi su izneseni jasni, određeni i potpuni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, te je pravilno primijenjeno i materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Tužitelji se u tužbi pozivaju na pravomoćnu presudu donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovala i tužena banka, o pitanju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa je prvostupanjski sud u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, odlučivao temeljem te presude. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a, pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a u individualnim parnicama utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak.

9. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., u individualnim parnicama, sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i glavnici koja se valutnom klauzulom veže uz švicarski franak, a isto tako u predmetnim postupcima riješeno je i pitanje korisnika kredita kao potrošača.

10. Prema zakonskoj definiciji iz članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 dalje: ZZP/07), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica koja je kao fizička osoba sklopila ugovor za kupnju stana i nije bila dužna dokazivati negativnu činjenicu da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio poslovni subjekt i da nije sklopila ugovor u poslovne svrhe.

11. Tužitelji svoju tražbinu temelje na proširenom djelovanju pravomoćnosti kolektivne tužbe. U smislu članka 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05 i dr. – dalje ZOO), ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbama članka 327. i 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti je neograničeno. Ništetnost tipskih odredbi potrošačkih ugovora, kakav je predmetni ugovor, utvrđena je presudom po kolektivnoj tužbi i nema karakter protupravnosti manjeg značaj uslijed koje ispunjenjem ugovora prestaje pravo na isticanje ništavosti u smislu članka 326. stavak 2. ZOO-a, pa je i taj žalbeni razlog tuženika neosnovan.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, a da tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.

13. Obzirom je u navedenim presudama donesenih po kolektivnoj tužbi, već utvrđena nepoštenost odredbi predmetnog ugovora, a u kojim postupcima je tužena banka bila stranka, neosnovano tuženik u žalbi napada prvostupanjsku presudu da nije utvrđeno da su odredbe o visini promjenjive kamatne stope, i odredbe o valuti nepoštene, a time i ništetne.

14. Nesporno je da je predmetni ugovor bio standardni ugovor o potrošačkom kreditu kakav je tužena banka sklapala u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi, te iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužitelji i tužena nisu posebno pregovarali o valuti u kojoj je zaključen predmetni ugovor, a što je prvostupanjski sud opširno obrazložio u pobijanoj presudi.

15. Već je sudska praksa u postupcima radi utvrđenje ništetnim određenih odredaba ugovora o kreditima i isplati preplaćenih anuiteta, zauzela stav da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu, što je vidljivo iz samog priloženog Ugovora o kreditu, iz kojeg da proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor, u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok iz samog Ugovora o kreditu je nesporno i proizlazi da je sporna odredba članka 4. i članka 6. unaprijed formulirana, pa nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na te odredbe, pa je odredba članka 4. i članka 6. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je i ništetna, sukladno odredbi članka 87. stavku 1. ZZP/03.

16. Prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, tužiteljima je bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali sama ta činjenica nije dovoljna da bi se sporna ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16 i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017. jasno navedeno, da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja da odgovara članku 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice, te odredbe za njegove financijske obveze.

17. Zahtjev informiranosti o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak znači da potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već da može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze (presude C-26/13 Č i GE; C-186/16 E; C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance). U konkretnom slučaju, temeljem iskaza tužitelja i zaposlenice banke ČEO, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljima prethodno sklapanju ugovora nisu bili predočeni svi elementi koji bi mogli utjecati na sadržaj i opseg njegovih obveza iz odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak uz koju je vezana glavnica i kamata, kako bi mogao procijeniti svoje ugovorne obveze i njihov utjecaj na njegovo materijalno stanje kroz razdoblje trajanja kreditnog odnosa.

18. Iz pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud zauzeo stav da tužitelji nisu bili u cijelosti informiran o bitnim parametrima ugovora koji utječu na visinu otplatnih rata, vezano kako za promjenjivost kamatne stope tako i za promjenjivost tečaja CHF, a tuženik na tu okolnost nije predlagao dokaze kojim bi dokazao suprotno, pa sada neosnovano u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornim odredbama.

19. Nesporno proizlazi da tužitelji nisu u dovoljnoj mjeri informirani o tome što i kako utječe na promjenu vrijednosti valute CHF, kao i značenje o promjeni stope zatezne kamate prema jednostranoj odluci banke, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno žalbenim razlozima tuženika takvim ugovaranjem nastala neravnoteža među strankama na teret potrošača, a ugovaranjem ništetnih odredbi, tuženik je kao jača strana ugovora tužiteljima nametnuo sporne odredbe ugovora, čime nije postupa savjesno.

20. Prvostupanjski sud odbio je prigovor zastare tuženika kao neosnovan. Iz stanja spisa proizlazi da je tužba u predmetu podnesena 4. travnja 2023. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (izraženog u odluci Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastaru na temelju odredbe iz članka 241. ZOO-a individualnih restitucijskih zahtjeva, a u individualnim parnicama radi isplate pokrenutom povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje se petogodišnji rok zastare. Navedeno znači, da obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, tražbina tužitelja sa osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te protekom petogodišnjeg roka koji je počeo teći 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) i tužbeni zahtjev tužitelja nisu u zastari.

21. Stoga je u odnosu na odbijanje prigovora zastare, odluka prvostupanjskog suda pravilna u odnosu na potraživanje tužitelja koje se odnosi na isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe u odnosu na valutu CHF.

22. Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u odluci broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., prihvaćenim i po Sudu Europske unije u predmetima C-609/19; spojeni predmeti C-776/19 i C-782/19, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 individualnih restitucijskih zahtjeva, a u individualnim parnicama radi isplate pokrenutim povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje se opći petogodišnji rok zastare.

23. Primjenjujući izloženo stajalište, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nije nastupila zastara tražbina po zahtjevima za isplatu, u odnosu na valutnu klauzulu, pa tuženik neosnovano napada odluku prvostupanjskog suda kojom odbija prigovor zastare, time više što je već sudska praksa u brojnim odlukama zauzela stav u svezi prigovora zastare, a sa kojim stavom je tuženik već kroz niz odluka donesenih u postupcima pokrenutim radi isplate preplaćenih anuiteta koji se temelje na odlukama u postupcima kolektivne tužbe, upoznat.

24. Radi utvrđenja visine tražbine tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, na čiji nalaz i mišljenje tužitelji nisu imali primjedbi, dok je tuženik prigovarao nalazu smatrajući da je u izračun trebalo uključiti i negativne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od početnog.

25. Prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća nalaz mišljenje vještaka,.

26. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da u razdoblju povećanja mjesečnih anuiteta do isplate kredita, tužitelj je preplatio po osnovi valute zbog povećanja promijene tečaja valute odlukom tužene, iznos od 3.529,13 EUR.

27. Preplaćene iznose tuženik je stekao bez ikakve pravne osnove (članak 1111. ZOO.). Tuženik je kao nepošten stjecatelj dužan isplatiti tužiteljima i kamate na svaki preplaćeni iznos od dospjelosti pa do isplate, u skladu sa odredbom iz članka 1115. Zakona o obveznim odnosima.

28. Vještak je vještačio i razdoblje kada je tečaj valute bio niži od početnog tečaja te je tužitelj manje uplatio zbog pada tečaja iznos od 189,02 EUR.

29. Tužitelji su svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev postavili na isplatu s osnova stjecanja bez osnove, a ne na naknadu štete, pa kako je preplaćene iznose tuženik stekao bez ikakve pravne osnove (članak 1111. ZOO), tuženik je kao nepošten stjecatelj dužan isplatiti tužiteljima tako stečeni iznos i kamate na svaki preplaćeni iznos od dospjelosti pa do isplate, u skladu sa odredbom iz članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, a kako to pravilno određuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Ne može se tužiteljima dosuditi ništa više od onoga što je stvarno i preplatio, a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdio i vještak. Manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena, pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, a plaćanjem anuiteta po nižem tečaju valute CHF, tužitelji nisu ništa primili, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primljeno, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužiteljima restitucijom, ne mogu se umanjivati onim što tužitelji od tuženika nisu dobili niti primili, te tuženik koji je u tipski ugovor unio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Prema stajalištu Suda Europske unije u predmetu C- 140/22 (SM, KM protiv mBank, presuda od 7. prosinca 2023.) i Direktiva 93/13 se protivi tome da se naknada koju potrošač traži temeljem povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je taj ugovor na snazi.

30. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude pa je na temelju članka 368. ZPP, žalba tuženika odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

31. Budući tuženik nije uspio sa žalbom, temeljem članka 166. stavak 1. ZPP-a, odbijen je zahtjev za naknadu troškova žalbe.

U Karlovcu, 21. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Stokrp