Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Poslovni broj Gž-1558/2022-3
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐG iz [adresa] CA 90225, ... ..., ..., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Krpanu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Saši Žarkovcu, odvjetniku iz Rijeke, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2739/2021-40 od 12. travnja 2022., u sjednici vijeća 21. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2739/2021-40 od 12. travnja 2022.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 36.842,42 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate te zahtjev za nadoknadu parničnog troška, dok je u točki II. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn u roku od 15 dana.
2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 88/22; dalje ZPP).
3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl.354. st.2. t.11. ZPP-a jer da je izreka presude nerazumljiva, proturječi razlozima, a u pojedinim dijelovima da uopće nema razloge. Navodi da je nejasan zaključak suda da je u nazočnom slučaju došlo do raskida ugovora po samom zakonu, u skladu s odredbom čl. 361. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO) te s tim u svezi da je nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Tvrdi da sud nije ovlašten utvrđivati činjenice i okolnosti raskida ugovora, ako raskid nastupa po sili zakona, te naglašava da nije ni tražio da sud donese presudu kojom se utvrđuje raskid ugovora. Navodi da je tuženik uplatio ratu Ugovora o zajmu 19. kolovoza 2014. te je nastavio uplaćivati mjesečne rate pa da su ugovorne strane na taj način održale na snazi Ugovor. Ističe da je do sastava tužbe tuženik ukupno uplatio iznos od 3.659,60 kn i to prvom uplatom od 1.307,00 kn 14. svibnja 2012., a potom uplatama od po 130,70 kn mjesečno sa zadnjom uplatom 19. siječnja 2016., zbog čega je srazmjerno tome umanjen dug. Stoga da je netočno obrazloženje suda kako je došlo do raskida Ugovora o zajmu. Kako je odredbom čl. 225. ZOO-a propisan opći zastarni rok od pet godina koji se odnosi i na ovaj slučaj, a da je tužba podnesena 30. svibnja 2017., zaključuje da zastara nije nastupila. Pored toga navodi da su uplate koje su vršene u razdoblju od 19. kolovoza 2014. do 19. siječnja 2016. bile proslijeđene tužitelju od strane kreditnog ureda Optimus Artis d.o.o., o čemu je dostavljena preslika pisma pravnog sljednika tog kreditnog ureda EG, a da se glede tih uplata ima primijeniti čl. 161. ZOO-a, kojim je propisano da obvezu dužnika može ispuniti i treća osoba, a vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima pravni interes da bude ispunjena. Na kraju ističe da je podnio dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja, da od tog prijedloga nije odustao pa da su i u tom dijelu razlozi presude proturječni.
4. Predlaže stoga preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.
5. Žalba nije osnovana.
6. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povredu na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.
7. Na temelju ocjene provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:
‑ da je između zajmodavca ĐGV i tuženika kao zajmoprimca sklopljen Ugovor o zajmu broj BM/2012-03-19 prema kojemu je zajmodavac dao zajmoprimcu iznos od 3.112,62 eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 23.600,00 kn, s dospijećem prve rate od 1.307,00 kn 19. travnja 2012., uz godišnju kamatu od 6,14%,
‑ da je ugovorena isplata zajma u 19 jednakih mjesečnih rata (anuiteta),
‑ da je u čl. 3. Ugovora određeno da se ugovor smatra raskinutim u slučaju kašnjenja s uplatom bilo koje rate četiri ili više dana,
‑ da je u čl .5 Ugovora određeno da je zajmoprimac suglasan da zajmodavac može ustupiti ugovor trećoj osobi,
‑ da je između zajmodavca i tužitelja iz ovog postupka sklopljen Ugovor o prijenosu tražbine - cesiji 30. studenoga 2012. kojim je u korist cesionara (ovdje tužitelja) ustupljena tražbina iz narečenog Ugovora o zajmu, s tim što se cedent obvezao obavijestiti cesusa (ovdje tuženika) o ustupu tražbine,
‑ da tuženik tvrdi da je podmirio samo prvu ratu, da je druga rata dospjela na naplatu 19. svibnja 2012., ali da tuženik nije isplatio ni drugu niti ostale rate (anuitete),
‑ da je uplate od po 130,70 kuna, s prvom uplatom od 19. kolovoza 2014., izvršilo društvo Optimus Artis d.o.o.
8. Glede spornih pitanja je li Ugovor o zajmu raskinut te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, sud prvog stupnja ocjenjuje da su stranke ugovora o zajmu izričito ugovorile da će se ugovor smatrati raskinutim u slučaju kašnjenja s uplatom bilo koje rate četiri ili više dana, iz čega zaključuje da je ispunjenje obveze tuženika u određenom roku bitan sastojak ugovora. S obzirom na činjenicu da je druga rata dospjela 19. svibnja 2012. te da nije plaćena, zauzima stajalište da je ugovor o zajmu raskinut 24. svibnja 2012. u smislu čl. 361. ZOO-a, kojim je propisano da se ugovor raskida po samom zakonu ako je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, a dužnik ne ispuni obvezu u tom roku (st.1.). Kako je do dana podnošenja tužbe (30. svibnja 2017.) protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, sud prvog stupnja ocjenjuje osnovanim prigovor zastare tužiteljeve tražbine pa odbija tužbeni zahtjev te obvezuje tužitelja nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, primjenom čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), u ukupnom iznosu od 7.500,00 kn.
9. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da se u nazočnom slučaju na tražbinu tužitelja iz Ugovora o zajmu te s tim u svezi Ugovora o ustupu tražbine primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, pri čemu je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenjeno da je Ugovor o zajmu raskinut 24. svibnja 2012. te da je nastupila zastara tužiteljeve tražbine.
10. Naime, iz činjeničnih navoda stranaka bi proizlazilo da je tuženik uplatio samo prvi anuitet 19. travnja 2012., dok drugi anuitet koji je dospio na naplatu 19. svibnja 2012. kao i sve sljedeće nije platio. Tužitelj je priložio ispravu, Ugovor o cesiji od 30. studenoga 2012. te je tijekom postupka istaknuo da su na ime tražbine tužitelja kao cesionara izvršene određene uplate treće osobe koje su u konačnici uzete u obzir pri obračunu visine duga tuženika prema tužitelju. Također su priložene isprave iz kojih bi proizlazilo da je treća osoba (kreditni posrednik tuženika, društvo Optimus Artis d.o.o.) dovela u vezu stranke iz Ugovora o zajmu te je u spis priloženo jamstvo od 19. ožujka 2012. kojim to društvo jamči da će uplata duga prema Ugovoru o zajmu biti uredna.
11. Tužitelj u žalbi ponavlja tvrdnje koje je bez uspjeha iznosio i u prvostupanjskom postupku pa tako ukazuje da je njegov prednik bio ovlašten prenijeti na njega tražbinu iz Ugovora o zajmu, zatim da je naknadnim uplatama koje je izvršilo društvo Optimus Arcus d.o.o. Ugovor održan na snazi te konačno da je sud propustio provesti financijsko vještačenje kako bi se utvrdila visina duga tuženika prema tužitelju.
12. Točni su navodi o ugovorenoj mogućnosti prijenosa tražbine iz Ugovora o zajmu, međutim, ta okolnost nije od utjecaja na ishod ovog spora. Naime, kako to pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja, istim Ugovorom je kao posljedica kašnjenja u isplati bilo koje rate, odnosno anuiteta za četiri ili više dana, ugovorena presumpcija raskida ugovora pa kako je taj raskidni uvjet nastupio 24. svibnja 2012., proizlazi da je s tim datumom došlo do raskida ugovora i nastupanja svih pravnih posljedica, od kojih je za ovaj postupak bitno da je tim datumom dospjela cijela tužiteljeva tražbina na naplatu. Time je u smislu čl. 215. ZOO-a počeo teći zastarni rok za naplatu iste tražbine te je istekao nakon proteka razdoblja od pet godina, dakle prije podnošenja tužbe. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da okolnost što je treća osoba izvršila određene uplate nakon više od dvije godine nakon nastupanja zastare, nije ni od kakvog utjecaja na pravni položaj tužitelja, jer je zastarom prestalo pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Još treba navesti da naknadne djelomične uplate treće osobe ne mogu imati značenje održavanja ugovora na snazi, budući da za to nisu ostvarene pretpostavke propisane čl. 361.st. 2. ZOO-a. Kako je u osnovi tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare, provođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost visine tražbine je bilo nepotrebno pa su bez osnove i žalbeni navodi tužitelja koji se s tim u svezi ističu.
13. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.
U Rijeci, 21. siječnja 2026.
Predsjednica vijeća
Helena Vlahov-Kozomara
