Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1136/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Božidara Horvata člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-69/2024-11 od 26. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-69/2024-11 od 26. kolovoza 2024.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja ČR i tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan (ispravno: ništav) članak 5. Ugovora o kreditu broj 146-387/2005 od 19.10.2005. u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.188,39 eura sa zateznim kamatama koje teku od 10. studenoga 2005. do isplate (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 656,25 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 234,38 eura.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava sve žalbene navode tuženika i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu. Zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu 187,50 eura i trošak sudskih pristojbi za odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, kao i razloge o svim prigovorima, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim dijela članka 5. Ugovora o kreditu kojim su ugovoreni troškovi obrade kredita i zahtjev za isplatu naplaćenih troškova.

8. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

9. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu kojim je u članku 5. ugovoreno plaćanje troškova obrade od 1,25% iznosa kredita te da su tužitelju naplaćeni ugovoreni troškovi u iznosu koji nije sporan između stranaka.

10. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da je izostalo pregovaranje o troškovima obrade jer tužitelj uopće nije upozoren na obvezu plaćanja tih troškova i nije mu pojašnjeno na što se troškovi odnose, dakle o toj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo s time da tuženik nije predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju. Zatim da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja jer nije dokazao na opravdanost naplate takvih troškova i od čega se sastoje i zašto su određeni baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja Ugovora bio obaviješten o troškovima koji se time podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da sporna odredba, koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

12. Pravilno je prvostupanjski sud na navedena utvrđenja primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava. Dakle, iako je sporna ugovorna odredba jasno i razumljivo sastavljena, budući omogućuje tužitelju da odredi visinu tih troškova (1,25% od iznosa kredita), a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena, budući ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a posebice jer je za taj iznos umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužitelju pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Prema tome, sve i pod pretpostavkom da se troškovi obrade definiraju kao dio cijene kredita, kako to u žalbi navodi tuženik, to ne znači da takva ugovorna odredba ne podliježe testu poštenosti.

13. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 19. listopada 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

15. Članci 1065. do 1068. ZOO/91 ne predviđaju plaćanje troškova obrade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje troškova obrade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje troškova obrade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbi koja nije izuzeta iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o troškovima obrade prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih troškova obrade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne troškove koji ovise o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se žalbeni navodi tuženika da je riječ o troškovima obrade koji su naplaćeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

17. Uzimajući u obzir zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja troškova obrade koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03, odnosno da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% njegove visine, utječe, i prema ocjeni ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ti troškovi obrade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Člankom 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu utvrdio ništavom i na temelju članaka 104. stavak 1. i članka 210. ZOO/91 naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja obveze iz ništavog članka 5. Ugovora o kreditu u iznosu 1.188,39 eura koji nije sporan između stranaka.

19. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništava odredba tuženika kojima su ugovoreni predmetni troškovi obrade, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Konkretno to znači od 10. studenoga 2005. kada su troškovi obrade naplaćeni, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

20. Pravilo je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu troškova obrade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništavosti odredbe o troškovima obrade, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

21. U odnosu na troškove postupka prvostupanjski sud je pravilno primijenio članak 154. stavak 1. i 151. stavak 3. ZPP-a kada je naložio tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

22. Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju troškove zastupanja njegovog punomoćnika na ročištu za objavu presude. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu članka 335. stavka 6. ZPP-a dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak pristupa punomoćnika ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak i izdatak učinjen tijekom postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a). Stoga su neosnovani navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju dosudio trošak pristupa njegovog punomoćnika ročištu za objavu presude jer da se presuda objavljuje na portalu e-Oglasna ploča (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023.).

23. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavka 1. i 2. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe jer njegova žalba nije osnovana, kao i zahtjev tužitelja za trošak odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban za odlučivanje (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 28. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak