Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-33/2025-5

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐMP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Boženku Lozi, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Lozo & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Promet Sinj d.o.o., Miljenka Buljana 2, Sinj, OIB: 88867996815, zastupanog po punomoćniku Draganu Mijoču, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mijoč & Bakić d.o.o. u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-920/2020-42 od 20. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-920/2020-42 od 20. veljače 2025. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu isplatiti s naslova razlike plaća bruto iznos od 16.555,13 EUR, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (st. I. izreke), te je naloženo tužitelju da u roku od 15 dana isplati tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.225,00 EUR, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke),

2. Tužitelj žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Žalba je osnovana.

4. Prvostupanjski je sud počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tužitelj u žalbi, jer je pobijana presuda u dijelu kojim je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika u razdoblju od 1. ožujka 2013. do 1. prosinca 2016., proturječna priloženim obračunskim ispravama za isplatu plaće tužitelja, iz kojih proizlazi da je tužitelj u tom razdoblju bio zaposlen kod Autotransporta Karlovac d.d. i Autoprijevoza Sinj d.o.o. (listovi 18 – 82 spisa).

4.1. Prvostupanjski sud zaključak da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika u razdoblju od 1. ožujka 2013. do 1. prosinca 2016. temelji na dopunskom očitovanju financijskog vještaka Darka Cecića, dipl. oec. od 8. travnja 2024., u kojem je navedeno da je tužitelj u dijelu utuženog razdoblja, točnije od prosinca 2016. do zaključno srpnja 2018., radio kod drugih poslodavaca. Međutim, iz tog očitovanja financijskog vještaka proizlazi da je financijski vještak utvrdio da je iz Pravilnika o radu za oba poduzeća Autoprijevoz Sinj d.o.o. i Promet Sinj d.o.o. vidljivo da se osnovna plaća definira na isti način kao i da su Tablice koeficijenata za radna mjesta iste, da nema razlike u načinu obračuna plaće kod oba poduzeća, jer se unatoč koeficijentu svi vozači plaćaju prema važećem šifrarniku koji je vezan za odvožene linije, da je iz šifrarnika linija za oba poduzeća vidljivo da nema razlike među naknadama za iste linije i da plaća vozača u oba poduzeća se obračunava prema linijama koje je vozač u obračunskom mjesecu vozio pa kako se plaće računaju na isti način, razlike između tužitelja i usporednih radnika se javljaju upravo radi odvoženih linija i eventualnih dodataka na plaću u obliku rada na državni praznik, nedjeljom ili noću. Dakle, distinkciju koju čini financijski vještak za razdoblje od prosinca 2016. do zaključno srpnja 2018. odnosi se na to što je tužitelj do prosinca 2016. godine bio zaposlen kod društva Autoprijevoz Sinj d.o.o., koje je na isti način obračunavalo plaću vozača autobusa, kao što ju je obračunavao i tuženik, pa za to razdoblje prema mišljenju financijskog vještaka, da je tužitelj kao vozač društva Autoprijevoza Sinj d.o.o. vozio identične linije koje su vozili usporedni radnici tuženika, imao bi istu plaću koja je njima isplaćena, odnosno da je tužitelj kod tuženika vozio iste linije koje je vozio kod društva Autoprijevoz Sinj d.o.o. dobio bi istu plaću koja mu je obračunata i isplaćena, tj. razlika plaće ne bi postojala. Nastavno na navedeni zaključak financijski vještak navodi da ako je tuženik u razdoblju od prosinca 2016. do zaključno srpnja 2018. radio kod drugih poslodavaca, dakle, ne kod Autoprijevoza Sinj d.o.o. i Prometa Sinj d.o.o., kod kojih se na isti način obračunavala plaća, za to bi razdoblje primjena metode usporednih radnika bila nužna.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog postupka je isplata razlike plaće za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 31. prosinca 2018. u bruto iznosu od 16.555,13 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

6.1. Takav zahtjev tužitelj zasniva na činjeničnim navodima tužbe da je bio zaposlen kod poslodavca Autoprijevoz-Sinj d.o.o., da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-287/2017 od 2. ožujka 2018. utvrđeno da je s danom 1. ožujka 2013. ugovor o radu na neodređeno vrijeme, koji je tužitelj imao sklopljen s poslodavcem Autoprijevoz-Sinj d.o.o., prenesen na novog poslodavca, ovdje tuženika, da je tijekom trajanja postupka radi utvrđenja prijenosa ugovora o radu tužitelj bio zaposlen kod drugih poslodavaca, a u određenom razdoblju i kod tuženika, da kako je pravomoćnom presudom utvrđeno da je njegov ugovor o radu prenesen na tuženika kao novog poslodavca ima pravo na naknadu plaće koju bi ostvarivao kod tuženika od dana prijenosa ugovora o radu pa nadalje, odnosno na razliku plaće koju bi ostvarivao kod tuženika i plaće koju je ostvarivao kod drugih poslodavaca.

7. Prvostupanjski je sud odbio takav zahtjev tužitelja uz obrazloženje da tužitelj nema pravo na isplatu razlike plaće jer je utvrđeno da se tužitelju plaća do prijenosa ugovora o radu i nakon prijenosa ugovora o radu obračunavala na jednaki način, pod jednakim uvjetima rada, po istom šifrarniku i koeficijentu, da to što je tužitelju nakon prijenosa ugovora o radu isplaćena manja plaća od plaća vozača autobusa ĐM i ĆM, a što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, je posljedica različitih linija koje vozači voze i dodataka na plaću koje su ostvarili, isto kao i u slučaju eventualne razlike plaće između one koju je tužitelj ostvario do prijenosa ugovora na radu i one koju je ostvario nakon prijenosa ugovora o radu, da je prema tome početna pozicija tužiteljeve plaće od 1. ožujka 2013. u odnosu na onu koja je bila ugovorena i pripadala tužitelju do tada ista, a da se sve navedeno odnosi za onaj dio utuženog razdoblja u kojem je tužitelj radio kod tuženika - od 1. ožujka 2013. do 1. prosinca 2016. i od 1. kolovoza 2018. do 31. prosinca 2018., dok za razdoblje od 1. prosinca 2016. do 1. kolovoza 2018. tužitelju ne pripada pravo na razliku plaće, s obzirom da je u tom razdoblju tužitelj bio u radnom odnosu kod drugih poslodavaca, koji su mu bili dužni po osnovi rada isplatiti plaću u iznosu koji su ugovorili s tužiteljem, jer se radi o ugovornom odnosu između tužitelja i drugih pravnih osoba, a koji ugovorni odnos nije u vezi s tuženikom pa za to razdoblje tužitelj nema nikakvu osnovu potraživati od tuženika razliku plaće.

8. Prema čl. 137. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje: ZR) ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja (st. 1.), radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz stavka 1. ovoga članka zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu (st. 2. ).

9. Kako je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 287/2017 od 2. ožujka 2018. utvrđeno da je s danom 1. ožujka 2013. ugovor o radu na neodređeno vrijeme, koji je tužitelj imao sklopljen s poslodavcem Autoprijevoz-Sinj d.o.o., prenesen na novog poslodavca, ovdje tuženika, tužitelj bi u spornom razdoblju (razdoblje od ožujka 2013. godine do prosinca 2018. godine), u dijelu kojim nije bio zaposlen kod tuženika, imao pravo na isplatu razlike plaće koju bi ostvario kod tuženika i plaće koju je ostvarivao kod drugih poslodavaca.

10. Stoga je bilo potrebno utvrditi trpi li tužitelj gubitak, kada se usporedi njegova situacija od 1. ožujka 2013., i njegova situacija kakva je bila do 1. ožujka 2013., za što je potrebno utvrditi na temelju kojih čimbenika je tužitelju do 1. ožujka 2013. obračunavana i isplaćivana plaća, odnosno potrebno je utvrditi koje je radne zadatke obavljao tužitelj i koje je linije vozio do 1. ožujka 2013., i koje bi po redovnom stanju stvari da je u spornom razdoblju radio kod tuženika, obavljao nakon 1. ožujka 2013.

11. Pritom nije odlučno to što se u oba društva Autoprijevoz Sinj d.o.o. i Promet Sinj d.o.o., na isti način obračunavala plaća, jer kao što je navedeno, potrebno je utvrditi koje bi linije i poslove obavljao po redovnom tijeku stvari tužitelj nakon 1. ožujka 2013., da je u spornom razdoblju bio zaposlen kod tuženika, a te je okolnosti potrebno utvrditi sagledavajući njegovu poziciju i poslove koje je obavljao do 1. ožujka 2013. (izuzimajući razdoblje u kojem je bio zaposlen kod tuženika).

12. Prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da u razdoblju u kojem je tužitelj bio u radnom odnosu kod drugih poslodavaca, nema pravo na isplatu razlike plaće, jer da je u tom razdoblju bio u radnom odnosu kod drugih pravnih osoba, koji ugovorni odnos nije u vezi s tuženikom, pa da za to razdoblje nema nikakvu pravnu osnovu od tuženika potraživati razliku plaće. Naime, tužitelj je prema pravomoćnoj presudi u spornom razdoblju bio u radnom odnosu kod tuženika, te mu je tuženik bio dužan omogućiti da svoja prava iz radnog odnosa ostvaruje kod njega, zbog čega tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu razlike plaće između plaće koju je ostvario kod drugih poslodavaca i plaće koju bi ostvario kod tuženika.

13. Kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi te odlučne činjenice, činjenično je stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

14. Stoga je trebalo temeljem čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

15. Trebalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, jer se radi o sporednom zahtjevu koji slijedi pravnu sudbinu glavnog zahtjeva.

16. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud, uvažavajući sve navedeno u ovoj odluci, provesti dokaz saslušanja stranaka i svjedoka koje je odredio provesti na pripremnom ročištu i to na okolnost poslova koje je obavljao i linija koje je vozio do 1. ožujka 2013. i poslova koje bi po redovitom tijeku stvari obavljao i linija koje bi vozio nakon 1. ožujka 2013., da je u tom spornom razdoblju radio kod tuženika te će ovisno o tako utvrđenim činjenicama pomoću financijskog vještaka utvrditi plaću koju bi tužitelj ostvarivao kod tuženika, odnosno razliku plaće u odnosu na plaću koju je ostvario kod drugih poslodavaca, i to primjenom metode usporednih radnika tuženika (tako i Rev-1130/2025-3 od 12. studenog 2025.), koji su obavljali one radne zadatke za koje se utvrdi da bi ih po redovnom tijeku stvari obavljao tužitelj da je radio u spornom razdoblju kod tuženika. Nakon što na taj način utvrdi činjenično stanje, prvostupanjski će sud biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

17. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Velikoj Gorici 21. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat